Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Novi Bleiburg i Križni put protiv Hrvata dogodio se u mojoj rodnoj Bosni

 
 
Propovijed banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice na misnom slavlju u prigodi komemoracije 71. obljetnice Beiburške tragedije. Na Bleiburgu 14. 5. 2016.
(Mak 12, 43-45; Dj 1, 15-17, 20-26; Iv 3, 16--21)
Draga braći svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici, cijenjeni prijatelji,
1. Liturgijsko obilježavanje današnjeg blagdana svetog Matije, apostola i mučenika, nije glavni razlog našeg današnjeg molitvenog zborovanja na ovom mjestu, koje zavrjeđuje poštovanje i pamćenje svakog humanog bića. Glavni razlog je tužna ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi, koji su bili djeca istoga Boga Stvoritelja koji je stvorio i svakoga od nas. Ove godine se navršava 71 godina od toga dramatičnog vremena kada su oni – izdani od tadašnjih „Juda“, i osuđeni od tadašnjih „Pilata“ – završili nasilno svoj ovozemaljski život i došli pred lice svoga Stvoritelja.
 
U kakvom su stanju bili u tome – za svakog čovjeka presudnom času, kada su se našli „oči u oči“ sa svojim Stvoriteljem, Sucem i Otkupiteljem – to nitko  od nas ne zna. Objavljena, vječna Božja istina koju smo čuli danas u odlomku Ivanova Evanđelja glasi da Bog „ne želi (vječne) smrti nikoga koji umire“ (Ez 18, 32), nego da je On „dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu (...) U ovome se sastoji sud. Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela“ (Iv 3, 16-17; 19-20). Dakle, Božja istina glasi da Bog ljubi - neograničeno i bezuvjetno -  sve ljude, cijeli svijet i da je njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno cijelom svijetu.
 
Tu istinu smo mi ljudi pozvani vjerom prihvatiti, kao predragocjeno svjetlo na našim zemaljskim životnim stazama. Nažalost, temeljem naše ljudske krhkosti i nesavršenosti te zavodljivosti od strane Zloduha na nevjeru i na činjenje zla, mi smo ljudi kadri jedni drugima činiti zlo – sve do uništavanja tuđeg života. Od te mogućnosti nitko nije posvema pošteđen, ali nije ni prisiljen da se tom mogućnošću mora poslužiti. To nam tumači isti Isusov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici, kada piše ovako: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan; oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1Iv 1, 8-9).
 
Priznanje vlastitih grijeha bitan je preduvjet za čovjeka da bude spašen od vječne smrti. Tko to odbija, taj „mrzi Svjetlo“ tj. Isusa i ne prihvaća njegovu istinu da smo svi mi ljudi Božja ljubljena stvorenja. Sam Isus za takvoga čovjeka tvrdi da su njegova „djela zla“ (Iv 3,19). Ali to ne znači da – prije ili kasnije -  njegova zla djela protiv Božjih stvorenja, osobito protiv čovjeka kao Bogolikog stvorenja, neće doći na vidjelo, neće biti i od ljudi otkrivena. Pred Bogom se ta zla djela svakako ne mogu sakriti.
 
2. Izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskog kontinenta, koji je imao osobiti privilegij upoznati Božju objavljenu istinu i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom biću, došla je do punog izražaja u prošlom, visoko civiliziranom 20. stoljeću, najkrvavijem stoljeću od kada se piše povijest ljudskog roda. Među desetinama milijuna ljudskih bića, kojima su brutalno pogazili njihovo ljudsko dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića – praveći se gospodarima tuđih života i sudbina – našle su se također i mnoge desetine pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka – odraslih i starih muškaraca, žena, djevojaka i djece – Hrvata, članova iste Kristove Crkve, kojoj i mnogi od nas pripadamo ili pak članova Islamske ili koje druge zajednice ili etničke skupine. Ogromna većina njih je bez osobne dokazane im krivice, čak i bez ikakvog suđenja – samo zato što su pripadali hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi – bestijalno mučena i likvidirana, počevši od ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznanih stratišta na svojevrsnom dramatičnom „križnom putu“, dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im smrtni ostaci. Kao baštinici europske uljudbe naši roditelji i preci znali su da je – osobito za vjerujućeg čovjeka – sveta dužnost i djelo milosrđa „mrtve pokopati“ i to onako kako to dolikuje njihovom ljudskom dostojanstvu  i vjerskom uvjerenju dotičnih pokojnika i njihove najbliže rodbine. Još u praksi naroda Starog Zavjeta – kako čitamo u knjizi proroka Jeremije (usp. Jer 16, 4) – ne moći biti pokopan i sahranjen značilo je sramotu i kaznu. Postojao je kod Židova i strogi propis da se i strance i one na smrt osuđene mora dolično sahraniti (usp. Pnz 21, 22).
A u kršćanstvu je još od najranijih vremena pokapanje mrtvih i molitva za mrtve bila sveta dužnost, koju se trebalo obaviti čak i u slučaju opasnosti po vlastiti život.
 
3. Mi, danas okupljeni kao vjernici i – ili kao civilizirani humanisti – na ovoj zajedničkoj molitvenoj komemoraciji – htjeli ne htjeli – pokazujemo svoje pravo lice pred svim onim žrtvama, ali i jedni pred drugima – pa ako hoćete i pred cijelom javnosti, ne samo iz zemalja odakle nas je većina došla – iz Hrvatske i BiH, nego i pred cijelom Europom pa i šire! Dragovoljno smo došli da svoju vjerničku, zajedničku molitvu uputimo jedinom Gospodaru svakog ljudskog života i svakog naroda na kugli zemaljskoj za duše ubijenih i nestalih – od prije 70 godina i više, ali i za nas same i druge naše sunarodnjake, sugrađane i suvremenike.
 
S pravom se očekuje od nas – kao vjerujućih ljudi – da znamo za opravdanost naše molitve milosrdnom Gospodaru svakog ljudskog bića za duše naše preminule braće i sestara u vjeri, kao i svih drugih tada poubijanih i nestalih. Kao članovi ljudskog roda, a osobito kao članovi Božjeg vjerujućega naroda, mi se osjećamo međusobno svi povezani i to na razne načine, uključujući i isprepletenost krivnje i grijeha. Zato kršćanska liturgija omogućuje da u ovakvoj prigodi čujemo i svetopisamsku poruku, kakva je bila i ona iz današnjeg 1. čitanja, iz 2. knjige o Makabejcima (2Mak 13, 43-46). Taj tekst nas potiče na molitvu i zadovoljštinu za pokojne – kao znak naše povezanosti s njima i naše nade u vječni život. Da mi – slično kao i „plemeniti Juda Makabejac“ – ne vjerujemo da će naša pobijena braća i sestre uskrsnuti, bili bismo ludi što molimo za mrtve. Ali, mi znamo da je znak naše vjerodostojnosti moliti i prinositi „žrtvu naknadnicu“ – Kristovu žrtvu – u svetoj misi – da se svima pokojnima, kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo – „oproste grijesi“ (r. 46).
Mi, kršćani, u službenom ispovijedanju svoje vjere, također ispovijedamo kako je „utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist“, „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ – između ostalog „umro i bio pokopan“ i da je „sišao nad pakao“, te da je „treći dan uskrsnuo“. Time je svim ljudima – od postanka svijeta do Sudnjeg dana – otvoren put u sretnu vječnost, za koju je i stvoren svaki čovjek, svaki od nas. To je učinila za sve nas Kristova predragocjena prolivena krv.
6. Koliko je nevine ljudske krvi proliveno tijekom proteklog 20. stoljeća u Europi i na cijeloj zemaljskoj kugli jer su ljudi prezreli neizmjernu vrijednost Kristove prolivene Krvi; jer su se pojedini državnici političari i društveni sistemi bili udaljili od sadržaja Kristove Radosne vijesti i kršćanskih načela, koja omogućuju među ljudima i narodima uspostavu i vladavinu pravednog mira za sve! Ovo znakovito mjesto i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan je od najizražajnijih simbola posljedica totalitarizamā, ideologijā koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno temeljna ljudska prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti.
 
7. Na ovom potresnom mjestu, koje simbolizira mnoge stotine znanih i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, iz naših srdaca bi se morala vinuti usrdna molitva: Bože, daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova niti prijevremenih grobova! Jednako tako, opravdano se mora čuti naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogolikost i njegovo dostojanstvo! Ako bismo šutjeli, onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir kojega Stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svôj svojoj djeci!
 
Ako budemo šutjeli, tada će zakon jačega carevati u našem svakodnevlju, a prijetnje represalijama, egoizmom i ratom umrtviti će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja! Ako budemo šutjeli, ugasit ćemo dragocjeno Svjetlo i zapriječiti prijeko potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog, univerzalnog Kralja mira.
Kristov mir tada ne će doći u naša srca. A kako mislimo postići mir u svojim srcima i izgraditi mir u svojim obiteljima, narodu i zemlji, ako nam Bog, Tvorac toga željkovanog mira, zbog našeg duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije, taj svoj mir ne može dati?!
Nismo li, nažalost, i danas svjedoci, da nezaliječene brojne rane iz užasnog Drugog svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde, te nemogućnosti uspostavljanja prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja i pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja, izrodiše i u ovo naše vrijeme nove gorke smrtonosne plodove uništavanja i iskorjenjivanja ne samo pojedinaca ili manjih skupina, nego i velikog dijela naroda, zbog čijih smo se nekadašnjih brojnih žrtava danas ovdje sabrali?
 
8. Svima vama je, vjerujem, poznato, da – kao brat u vjeri mnogima od vas i kao član istog naroda kome pripada i najveći broj vas ovdje okupljenih, dolazim iz svog rodnog kraja i svoje Domovine, iz kojeg su nasilno neki suvremeni samozvani bogovi tijekom nastavka Prvog i Drugog svjetskog rata u Domovinskom ratu fatalno i bezrazložno iskorijenili i naš narod i Kristovu Crkvu s njime.
Mi smo sami doživjeli, vidjeli i još uvijek gledamo:
kako se mirotvorac godinama ismijava i odbacuje;
kako se bratstvo među ljudima izruguje;
kako se jedinstvo ljudi, naroda i cijele ljudske obitelji omalovažava;
kako se milosrđe, istina i pravednost preziru.
A mnogi naš sunarodnjak i sugrađanin s pravom čezne za istinom i pravdom!
 
Istinski pomoći čovjeku i spasiti ga – to nije samo ne likvidirati ga, ne osakatiti ga, ne mučiti ga. To nužno uključuje omogućiti mu da zadovolji svoju opravdanu, legitimnu žeđ i glad za pravdom, koju mu je netko drugi bezočno uskratio! To je naša zadaća – kao ljudskih bića, a pogotovo kao Kristovih vjernika i suradnika u izgradnji civilizacije, istine, pravednosti, milosrđa, ljubavi i mira.
Crkva ne može ne slušati i ne čuti jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma i vapaj tolikih obespravljenih i u svom dostojanstvu zgaženih, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost.
I vodstvo i svi članovi Crkve su u savjesti pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i životnom okruženju toliko obespravljenih, prognanih, zapostavljenih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih na duši i tijelu! Valja nam svima pred Bogom i jedni pred drugima moliti za oproštenje i sami jedni drugima opraštati, za učinjene propuste glede dužne pomoći svim tim potrebitima!
Za razliku od onog prvog „Bleiburga“ i „Križnog puta“, koji su se dogodili prije nego smo se mnogi – ovdje nazočni – bili i rodili, u protekla dva i pol desetljeća, dogodili su pred mojim i Vašim očima novi „Bleiburg“ i novi „Križni put“ na kojem su nestale nove stotine tisuća naših sunarodnjaka – Hrvata i drugih – i članova iste Kristove zajednice. Uzalud su bili upereni brojni njihovi tužni pogledi i upućeni još tužniji vapaji za pomoć. Našli su se opet – kao i prije 70 godina – neke lažne vođe s katastrofalnim političkim odlukama, neki novi „Jude“, neki novi „Herodi“ i „Pilati“, neki suvremeni izrugivači humanitarnog prava, i s njima novi bezočni dželati. Opet su brojni nevini nastradali – ne zbog njihove osobne krivice, nego samo zato što su se – prema sudu moćnika – našli na krivom mjestu, i što su bili ono i ondje što i gdje im je njihov Stvoritelj odredio!
 
Uzalud su bili brojni apeli najvećih moralnih autoriteta svijeta, nasljednikā prvaka apostolskog zbora – rimskih biskupā, među kojima su osobito snažni bili oni svetog pape Ivana Pavla II., koje je upućivao državnicima i političarima. A i nas biskupe je bodrio i zaduživao. U jednom od svojih obraćanja, 15. siječnja 1999. poratne godine, rekao nam je, između ostalog: „Poznato mi je zalaganje Vaših Crkava u pružanju pomoći svemu puku da počne ponovno živjeti redovitim životom. Nastavite i dalje braniti neotuđivo pravo svake osobe i svakog naroda, kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba, koji je iza sebe ostavio mržnju i nepovjerenje, mrtvace i izbjeglice, te s cijelih područja uklonio pučanstva, koja su tamo živjela stoljećima. Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika prepolovio?“ – zavapio je papa te je onda rekao i ovo: „Upoznat sam sa zaprekama na koje nailazi katoličko pučanstvo na području Središnje Bosne, na banjolučkom području i u Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta ... Ono što se traži za katolike vrijedi također i za pripadnike drugih vjerskih zajednica i etničkih skupina, na cijelom području BiH, bez podupiranja jednih na štetu drugih. Svima se moraju jamčiti temeljna prava. Svima se moraju pružati iste mogućnosti“ (...) „Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja Evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskoga ...“. A onda je nadodao i ovo: „U Mariji Bistrici 3. listopada 1998 (tj. kada je proglasio blaženim nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca) podsjetio da „oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zaraze, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo nadvladati dobrim“ (usp. Rim 12, 21).
 
Jesmo li voljni i kadri ove riječi suvremenog Božjeg proroka i našeg istinskog prijatelja, sada i zagovornika pred Božjim licem – primiti ozbiljno k srcu i nastojati ih odlučno provoditi u djelo – svjesni da tome nema alternative?
Ne bez razloga papa Franjo upozorava na pogubnu opasnost po današnjeg čovjeka i čovječanstvo sve raširenije „globalizacije ravnodušnosti“ čime se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje. U svojoj svečanoj poslanici proglašenja izvanrednog Jubileja milosrđa,(br. 20). Papa govori i o odnosu između pravde i milosrđa. Naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari, nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razvija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva, u kojemu u normalnim okolnostima , postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada.“
Na ovom, za naš hrvatski narod povijesnom mjestu, na kojem se nalazi spomen obilježje i ovaj bogoslužni, dostojno uređeni prostor, ovako održavan i uređen tijekom poratnih decenija s ljubavlju, voljom i ne malim žrtvama mnogih rodoljuba i domoljuba, te drugih plemenitih ljudi, svi mi smo danas svjedoci činjenice, da ljudi uvijek iznova smognu snage otkloniti ruševine, koje žele nasilno sakrivati istinu, te da su sposobni zajednički izgrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela.
Ako je to tako, onda smo svi mi danas ovdje okupljeni – pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju dobrohotno pratite posredstvom Hrvatske televizije – hodočasnici i prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira.
 
Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija slobodarskog, kulturno i civiliziranog europskog naroda – našeg bratskog hrvatskog naroda  i RH i BiH, da konačno i oni – poput mnogih iz drugih europskih naroda – odbace pritisak dosadašnje višedecenijske javne šutnje i započnu trijezno, odlučni i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata, neposrednog poraća ali i iz vremena samoga Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i njegovih – za dio našeg naroda u BiH – fatalnih posljedica.
Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka  i članova naše Crkve i dalje ne nađu svoj pokoj, kao što se to s njima događalo tijekom proteklih 7 desetljeća, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara dosadašnjih službenih političkih i državnih predstavnika državā u kojima smo živjeli ili danas živimo.
 
Molim dobroga i milosrdnoga Boga da nam svima podari svoga Svetog Duha, kako bismo svi mogli shvatiti i prihvatiti da se jedno pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem.
Neka i ovaj naš današnji susret, s Isusom Kristom, koji je nas sve ljude pomirio sa svojim i našim nebeskim Ocem, i kojem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnog puta i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove, zajedničke pothvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima, sugrađanima i suvremenicima.
Po zagovoru Presvete Djevice i Bogorodice Marije, Tješiteljice žalosnih i Pomoćnice kršćana, te svetog apostola Matije, blaženog Alojzija Stepinca i svih drugih naših svetaca i blaženika, omogućio nam Gospodin takve međusobne odnose bez kojih ne može biti mirnog zajedničkog života. Amen.
 

Mons. Franjo Komarica

Kako Gideon Rachman pokušava utjecati na američke predsjedničke izbore

 
 
Vjerojatno je da će „republikanac” (ako to Trump uopće jest) izgubiti od Hillary Clinton u studenome. No njegova je kampanja već izmijenila američku i svjetsku politiku, a još će dublji otisak ostaviti u sljedećih šest mjeseci kampanje. Teme i ideje koje su nekoć bile rubne sada ulaze u glavne političke rasprave i neće nestati ako i kada Trump izgubi.
http://media.graytvinc.com/images/Donald+Trump+Presidential+Bid.jpg
Koje su to ideje? Istaknuo bih sljedećih pet. Kao prvo, odbacivanje globalizacije i slobodne trgovine. Naravno, to je tema koju Trump dijeli s Berniejem Sandersom na lijevome krilu Demokratske stranke. Utjecaj tih ideja može se vidjeti po tome kako je Hillary Clinton povukla podršku Transpacifičkome partnerstvu, trgovinskom sporazumu koji je nekoć upravo ona zagovarala.
 
Druga je tema nacionalizam, utjelovljen u Trumpovu sloganu „Amerika na prvom mjestu”. U Europi nacionalizam podrazumijeva odbacivanje EU-a. No globalne implikacije američkog nacionalizma mnogo su ozbiljnije jer se SAD nalazi u temelju cijelog sustava međunarodne sigurnosti i tiska rezervnu valutu većine velikih svjetskih gospodarstava – dolar.
 
Treća je ideja prihvaćanje koncepcije „sukoba civilizacija” Zapada i islama. Unatoč tome što je 2001. pokrenuo „rat protiv terora”, George W. Bush odbacivao je ideju da je SAD u ratu sa samim islamom. Govorivši o privremenoj zabrani ulaska muslimana u SAD u suštini prihvatio ideju neizbježna sukoba između zapada i islamskog svijeta.
 
Četvrta je tema nepokolebljiv napad na „elitu”, uključujući Washington, Wall Street i sveučilišta. Populističko nepovjerenje spram elita vječna je tema američke politike već desetljećima, ako ne i stoljećima. No sve veća nejednakost, useljavanje i financijska kriza dovode antielitističku retoriku na nove razine. Kao njujorški milijarder, Trump nije zagovornik prava običnog čovjeka kakvog biste očekivali. Međutim, tijekom svoje kampanje efektno je igrao na tu kartu.
 
Peti trend, koji je s time povezan, denuncijacija je najutjecajnijih medija kao izvora informacija kojima se ne može vjerovati. Suprotno tome, Trump prihvaća alternativne zavjereničke narative koji na internetu bujaju. Primjerice, Trump promiče neutemeljenu ideju da predsjednik Barack Obama nije rođen u SAD-u. To prihvaćanje teorija urote pogubno je za demokraciju, za koju je potrebno da postoji kakvo-takvo suglasje o temeljnim činjenicama za raspravu.
 

Gideon Rachman, The Financial Times, London

Kako su Englezi i Francuzi trajno podijelili i zavadili Arape i Židove na Bliskom istoku

 
 
Tajni sporazum koji je oblikovao Bliski istok ishodište je smrtonosne nestabilnosti. Sporazum Sykes-Pico, koji je oblikovao i izobličio suvremeni Bliski istok prije 100 godina, potpisan je 16. svibnja 1916. U tom su sporazumu su Mark Sykes, u ime Britanaca, i Francois Georges-Picot za Francuze, uz sudjelovanje Rusa, razdijelili veći dio regije, vodeći računa o najmanjoj pojedinosti svoje pobjede nad Centralni silama u Prvom svjetskom ratu. Sykes-Picot (službeni naziv: Sporazum o Maloj Aziji) podsjeća nas da se njegove dvije ogromne pogrješke mogu ponoviti: jedna se odnosi na formu, a druga na suštinu sporazuma.
http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/images/maps/sykes1.gif
O sporazumu se pregovaralo u tajnosti između tri europske imperijalne sile, te je  postao veliki simbol europske podmuklosti. Ne iznenađuje što je potajno uređivanje središnjeg dijela Bliskog istoka od strane Savezničkih snaga, bez savjetovanja s domaćim stanovništvom, izazvalo ogorčenu reakciju (George Antonius napisao je 1938.: "Šokantni dokument, koji je proizvod najgoreg koristoljublja, zapanjujuće je prevarantsko djelo"). Dokument Sykes-Picot postavio je scenu za širenje dubokog mentaliteta zavjera koje od tada  pogađa regiju. Sykes-Picot je stvorio ozračje straha od strane intervencije, koje objašnjava zašto postoji široko rasprostranjena sklonost za opažanje navodno skrivenih uzroka, ali ne i onih javnih. ispostavilo se da je ono što je 1916. izgledalo kao pametna podjela teritorija među saveznicima utrlo put stoljeću nepovjerenja, straha, ekstremizma, nasilja i nestabilnosti. Sykes-Picot je značajno pridonio da Bliski istok postane bolesna regija kakva je danas.
 
Rečeno jednostavnim riječima, Francuska je dobila Siriju i Libanon, Britanija je dobila Palestinu i Irak. Međutim, operativno nije bilo tako jednostavno, jer je trebalo riješiti granice, administracije i pritužbe glede potraživanja teritorija. Na primjer, francuske snage uništile su  kraljevstvo Sirije. Winston Churchill je jednog poslijepodneva stvorio državu sada poznatu kao Jordan. Pod pritiskom libanonskih katolika, francuska vlada  povećala je veličinu Libanona na račun Sirije. Međutim, najveći problem je, naravno, bilo  pitanje kontrole nad područjem Svete zemlje, ili Palestine, problem koji je još više zakomplicirao London nakon što je to područje obećao i Arapima (kako se navodi u prepisci McMahon-Hussein iz siječnja 1916.) i cionistima (u Balfourovoj deklaraciji iz studenoga 1917.). Izgleda da London nije samo prodao isti teritorij dva puta, nego je prevario i Arape i Židove tako da je sredio (u Sykes-Picot dokumentu) da sam zadrži kontrolu nad tim teritorijem.
 
Kad se promatra jedno stoljeće kasnije, dokument Sykes-Picot ima skoro potpuno bolestan utjecaj, bez otkupiteljske kvalitete. On je postavio temelje za buduće odmetnute države Siriju i Irak, za libanonski građanski rat, kao i za pogoršanje arapsko-izraelskog sukoba. Na stogodišnjicu u ruševinama je središnje postignuće Sykes-Picot dokumenta, države koje su na temelju njega stvorene, Sirija i Irak. Iznenađuje usporedba da su se te države nakon svemoćnog totalitarizama Hafez al-Asada i Sadama Husseina pretvorile u tri mikro-države. Obje imaju šijitski orijentirane središnje vlade koje podržava Iran, dok sunitsku opoziciju podržavaju Turska i Saudijska Arabija, a kurdske snage podržavaju SAD i Rusija.
http://thesyriantimes.com/wp-content/uploads/2014/07/sykes-picot1916.jpg
Islamska država (ili ISIS, Isil, Daesh) proglasila je "kraj sporazuma Sykes-Picot", nakon što je uklonila  granične postaje duž sirijsko-iračke granice. Međutim, mnogi promatrači, uključujući i mene, smatraju da je razbijanje tih dviju odmetnutih država na šest mini-država dobro, jer su male države homogenije i manje snažne od prijašnjih režima.
 
Dokument Skyes-Picot sadrži pouku za današnje vrijeme, jednostavnu i važnu: strane sile ne smiju  jednostrano odlučivati o sudbini udaljenih područja, a posebno ne u tajnosti. To može zvučati kao zastarjeli ili očit savjet, ali u vrijeme propalih država i anarhije, velikim silama ponovno postaje primamljivo uzeti stvar u svoje ruke, kao što su to učinile u Libiji  2011. godine, kad njihova intervencija nažalost nije uspjela. Slični napori mogli bi ih očekivati u Siriji, Iraku i Jemenu. Iza tih sukoba, Michael Bernstam s Hoover Institution zagovara šire prepravljanje "zastarjele, umjetne zemljopisne karte" regije. Ne! Umjesto da nastoje nametnuti svoju volju slaboj, anarhičnoj regiji, velike sile trebaju se suzdržati i podsjetiti lokalno stanovništvo na potrebu da preuzme odgovornost. Umjesto da postupa prema stanovništvu Bliskog Istoka kao prema vječnoj djeci, vanjske sile trebale bi ih priznati kao odrasle osobe i pomoći im da uspiju. Samo na takav način, s vremenom, nestabilan, brutalan, neuspješan Srednji istok evoluirat će u nešto bolje. Samo na taj način nadvladat će se prljavo nasljeđe dokumenta Sykes-Picot.
 

Daniel Pipes, The Washington Times

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1519 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević