Get Adobe Flash player
Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

Budo prešućuje poslijeratne likvidacije u Zadru i...

Ni Plenković ne će uspjeti promijeniti hrvatski narod

Ni Plenković ne će uspjeti promijeniti hrvatski narod

»Premijerova« bruxelleska protunarodna lobistička politika...

Premijer se zaigrao…

Premijer se zaigrao…

Ljudima je dosta prepucavanja, svađa,...

Crvena buržoazija vlada Hrvatskom

Crvena buržoazija vlada Hrvatskom

Hrvatska kinematografija, kao i do 1990., ruši i razara...

Rudiment Udbine metodologije obračuna

Rudiment Udbine metodologije obračuna

Plenković nikako nije smio prekinuti zasjedanje Sabora. To je očajnički...

  • Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

    Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

    srijeda, 28. listopada 2020. 16:16
  • Ni Plenković ne će uspjeti promijeniti hrvatski narod

    Ni Plenković ne će uspjeti promijeniti hrvatski narod

    utorak, 27. listopada 2020. 12:12
  • Premijer se zaigrao…

    Premijer se zaigrao…

    srijeda, 28. listopada 2020. 16:10
  • Crvena buržoazija vlada Hrvatskom

    Crvena buržoazija vlada Hrvatskom

    četvrtak, 29. listopada 2020. 16:43
  • Rudiment Udbine metodologije obračuna

    Rudiment Udbine metodologije obračuna

    četvrtak, 29. listopada 2020. 16:38

Ne ide sve po planu suvremenome turskom sultanu

 
 
U Turskoj ključa: zbog uspjeha kurdskih boraca u borbi protiv IS-a sve je realnije osnivanje kurdske države. No to turski predsjednik želi spriječiti potičući mržnju na obje strane.
https://www.stratfor.com/sites/default/files/styles/stratfor_full/public/main/images/Syria_Kurds(1).jpg?itok=DNHK_-kx
U Siriji paravojne postrojbe kurdske Jedinice narodne obrane (YPG) slave značajne uspjehe u borbi protiv IS-a. Nakon što su džihadisti  u veljači 2015., nakon višemjesečne opsade, preuzeli kontrolu nad Kobaneom, sada su kurdske paravojne postrojbe uspjele žestokim uličnim borbama protjerati IS čak i iz Manbidža. U Ankari ti događaji, međutim, ne nailaze na oduševljenje iz razloga što su oslobođenjem Manbidža sirijski Kurdi korak bliže svom cilju: autonomnoj regiji na sjeveru Sirije. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan planira osujetiti težnje sirijskih Kurda za autonomijom ne birajući pritom sredstva jer on u tome vidi sjeme kurdske države koja bi se jednog dana mogla protezati od sjevera Sirije preko jugoistoka Turske pa sve do Iraka i Irana.
 
Na cesti D370, koja povezuje kurdsku metropolu Diyarbakir s Batmanom, pred policijskom postajom u blizinu sela Sükürlü, oko 13:10, jedno je teretno vozilo puno eksploziva odletjelo u zrak. Eksplozija je prouzročila krater na cesti dubok pet metara. Zgrada policijske postaje potpuno je uništena, a dvije obližnje benzinske postaje pretrpjele su teške štete. U napadu je stradalo pet policajaca i dvoje civila. U području naseljenom Turcima takvi su napadi gotovo svakodnevica otkako je prekinut mirovini proces u ljeto 2015. Ali datum napada kod Sükürlüa nije bio bilo koji datum. Naime, 15. kolovoza obilježava se 32. obljetnica početka oružane borbe kurdske Radničke stranke (PKK) za vlastitu kurdsku državu. U kurdskom ratu je od 1984. poginulo više od 45 000 ljudi, ali rijetko kada su borbe bile tako krvave kao u jesen 2015.       
 
U napadima koje je izvršio PKK proteklih je mjeseci u kurdskom području stradalo na stotine policajaca i civila. Masovnim napadima s kopna i iz zraka Erdogan pokušava „neutralizirati“ borce PKK-a. Slike razaranja kurdskih gradova kao što su Sizre, Silopi, Nusaybin i dijelovi stare jezgre Diyarbakira podsjećaju na one iz sirijskog građanskog rata. Deseci tisuća ljudi ostali su bez krova nad glavom, a stotine tisuća su u bijegu. Na obje strane raste mržnja.
 
A upravo je Erdogan bio taj koji je krajem 2000-ih kao predsjednik vlade pokušao mirnim putem riješiti sukob. Činilo se da nije bilo tabua: vlada je čak vodila tajne pregovore s uhićenim vođom PKK-a Abdullahom Öcelanom. On je tada bio državni neprijatelj br. 1. ali kako su ga milijuni Kurda smatrali nacionalnim junakom, on je bio ključna osoba za rješavanje konflikta. U proljeće 2013. Öcelan je pozvao PKK na primirje koje je prvi put poštivala i turska strana. No mirovni proces uskoro je udario o svoje granice, u prvom redu zbog toga što vlada nikada nije izložila jasan koncept za rješavanje kurdskog pitanja. Zabrana kurdskog jezika postupno je ublažavana, ali o uvođenju kurdskog jezika u državne škole vlada u Ankari nikada nije bila spremna pregovarati, kao uostalom ni o oblicima regionalne samouprave.
 
Kritičari kažu da Erdoganu nije bilo stalo do samoodređenja i kulturnih i političkih prava Kurda, već do glasova kurdskih birača i njihove potpore za uvođenje predsjedničkog sustava koji bi mu omogućio još veću vlast. No ta mu je računica propala kada je kurdski HDP u ljeto 2015. ušao u parlament, čime je AKP izgubio apsolutnu većinu.
 
Kurdski političari optužuju Erdogana da otada potiče konflikt kako bi ga iskoristio za svoje ciljeve. Budući da nije uspio osvojiti glasove Kurda, sada traži nove pristaše među turskim ultranacionalistima. Sada se kurdski rat vodi još većom žestinom nego na svom vrhuncu devedesetih godina. Turske borbene snage izvode zračne napade na položaje PKK-a, koji, pak, napada policijske postaje, postavlja eksplozivne stupice, angažira napadače samoubojice da u turskim gradovima počine masakre. Napadom u središtu vlade u Ankari u veljači, u kojem je stradalo 28 ljudi, kurdski su teroristi demonstrirali svoju snagu i brutalnu odlučnost.
 
Dok je PKK 2000-ih godina odustao od zahtjeva za vlastitom kurdskom državom i umjesto toga radio na jačanju političkih i kulturnih prava 15 milijuna Kurda u Turskoj, sada s eskalacijom konflikta vizija o neovisnoj državi ponovno dobiva sve više pristaša. Tome doprinosi i razvoj situacije na sjeveru Sirije gdje su kurdske paravojne jedinice YPG nakon oslobođenja Kobanea uspostavile kontrolu nad područjem uz granicu s Turskom istočno od Eufrata. YPG je vojni ogranak kurdske Demokratske unije (PYD) koja se definira kao sirijski ogranak PKK-a.
 
Oslobođenjem Manbidža PYD je proširio područje pod svojim utjecajem i na područje zapadno od Eufrata koje je dosada bilo dijelom pod kontrolom IS-a. To raduje SAD koji u kurdskim paravojnim postrojbama vidi važnog saveznika u borbi protiv IS-a te im pruža veliku potporu – ne samo zračnim napadima, već i oružjem i vojnim savjetnicima na kopnu. To se Erdoganu nimalo ne sviđa. On je u veljači javno upitao SAD: „Jeste li vi na našoj strani ili na strani terorista PYD-a i PKK-a?“ No prodorom kurdskih paravojnih postrojbi na područje zapadno od Eufrata za Ankaru je prijeđena crvena crta. Već prošle godine Turska je odvraćala sirijske kurdske postrojbe od prelaska rijeke prema Zapadu i uzvraćala artiljerijskom vatrom, no oni su se na to oglušili. U jednom trenutku Ankara je čak razmišljala o invaziji sjeverne Sirije kako bi protjerala Kurde iz graničnog područja, ali je kasnije odustala od tih planova iz straha da bi se time uplela u borbe s IS-om, ušla u vojni sukob s Rusijom i tako još dublje bila uvučena u živo blato sirijskog sukoba.
 
Sada se oslanja na apele. „Sada, nakon ponovnog osvajanja Manbidža, PYD se mora što prije povući na istočnu stranu Eufrata“, upozorio je u ponedjeljak turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoğlu. „To je već zapravo u svibnju bilo dogovoreno s Washingtonom. SAD se mora držati svojih obećanja, to mi očekujemo“, izjavio je Cavusoglu.
 
Mjere izvanrednog stanja
 
„Manbidž je povijesno arapski grad i tako bi trebalo i ostati“, smatra Washington. No nevjerojatno je da bi se Kurdi odrekli tog područja. PYD želi proširiti svoj utjecaj i zapadno od Eufrata i priključiti to područje planiranom autonomnom području. U područjima pod njegovom kontrolom istočno od Eufrata PYD već ima svoju samoupravu – s vjerskom slobodom, ženskim pravima i bez smrtne kazne.
 
To se možda sviđa Zapadu, ali ne i Erdoğanu. Njemu je takav razvoj situacije noćna mora. S kurdskom autonomnom vlašću na sjeveru Iraka Turska se, nakon početnog otpora, pomirila prije mnogo godina, u prvom redu zbog ekonomskih interesa, ali i zbog toga što irački Kurdi uvijek drže distancu prema PKK-u, što ih s Erdoganova gledišta čini „dobrim Kurdima“. S težnjama za autonomijom PYD-a na sjeveru Sirije, koji je blizak PKK-u, karte se miješaju iznova. Vojni uspjesi YPG-a u borbi protiv IS-a i njihovo neslužbeno savezništvo sa SAD-om i PKK-u daje novi vjetar u leđa. S turskog gledišta još je opasnija mogućnost da jednog dana područja Sirije i sjevernog Iraka pod kurdskom kontrolom sraste u jednu veliku državu koja bi obuhvaćala i područje tradicionalno nastanjeno Kurdima čiji veliki dio danas pripada Turskoj.
 

Gerd Höhler, Handelsblatt

Hrvatska je samo formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima

 
 
Prvi izvor srama je DORH, za koji Udbine likvidacije nisu vrijedne kaznenog progona, drugi akademska zajednica koja čuva i njeguje komunističku dogmu, a treći mediji koji o tome šute. Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila.
http://www.cdas.hr/wp-content/uploads/2014/06/visnja_staresina_autor1.jpg
Višnja Starešina
 
To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle.

 

Milanovićev otpust
 
I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom. Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj. Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.
 
Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih...
 
Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju. Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.
 
To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama. Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta. I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.
 
Sve je po starome
 
A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU-ove sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije. Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.
 
Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata - političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi. Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.
 
DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.
 
Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara. To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.
 
DORH, kad će ostavke?
 
Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu. Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka. No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj.
 
Ponuda je odbačena s indignacijom. Njemački sud je i bez njega, dublje i preciznije no što se od njega tražilo, rekonstruirao proceduru Udbinih likvidacija, uključujući i likvidaciju Stjepana Đurekovića. Danas Josip Perković može biti sretan bude li pravomoćna presuda donesena nakon samo tri godine pritvora u Njemačkoj, nakon čega ga čeka doživotni zatvor u Hrvatskoj. A poslije male ljetne stanke Hrvatsku očekuju nove epizode nezaustavljivog serijala. U obliku novih uhidbenih naloga.
 

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/323134/presuda-i-sram-zbog-drugih

Hrvati se odriču katoličkog dana općine u korist 'zajedničkog' bana Tvrtka

 
 
Hrvati općine Prozor-Rama u BiH žele svoj dan općine, vjerski blagdan Male Gospe, zamijeniti danom prvog spomena Rame u povelji bana Tvrtka jer on predstavlja zajedničku povijest i identitet svih građana, rečeno je danas u Prozoru na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu u povodu 650 godina prvog spominjanja imena Rame.
http://www.hercegbosna.org/slike_upload/20100914/velicina1/herceg_bosna201009141532280.jpg
UZDOL - Pokolj 41 Hrvata 23. rujna 1993. od strane muslimansko-bošnjačke Armije BiH
 
Želimo pokazati da nismo samo mi, Hrvati i katolici, vlasnici ovoga predivnoga zavičaja nego da on pripada i Bošnjacima, muslimanima i drugima, istaknuo je načelnik općine Prozor-Rama Jozo Ivičević. Na nama, hrvatskim predstavnicima i Hrvatima kao većini u ovoj općini, leži i veća odgovornost da poštujemo druge i pri obilježavanju dana općine, dodao je Ivičević.
 
Pomoćni biskup sarajevski Pero Sudar podupro je ideju promjene dana općine kazavši da bi svakoga mislećega i dobronamjernoga vjernika trebalo smetati, a građanina zabrinuti praksa proglašavanja vjerskih blagdana za općinske, županijske i državne praznike. Nema ništa štetnije za vjeru i religiju od njezine zloporabe za hranjenje ili produbljivanje bilo koje vrste nesporazuma među ljudima i narodima, kazao je biskup Sudar. "Budući da se to događa uglavnom tamo gdje su nepravdom rata jedni narasli u većinu, a drugi svedeni na manjinu, nepravda je gotovo neizbježna. I stoga, nije li to, nadam se nesvjesno, uvlačenje religije i Crkve u područja nepravednih odnosa većine i manjine? Možda će netko pomisliti da ja ovakvim stavom štetim samoj Crkvi. Naprotiv, uvjeren sam da je branim od velike opasnosti", zaključio je biskup Sudar.
 
Pokretači ideje promjene dana općine Božo Mišura i Ivan Markešić kazali su da je nedopustivo da konfesionalni blagdan uzurpira dan jedne sekularne općinske zajednice. Međunarodni znanstveno-stručni skup "Bosanski ban Tvrtko: 'Pod Prozorom u Rami'"  okupio je 27 radova 29 autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Radovi su tiskani u zborniku skupa koji zauzima 880 stranica, uređenih u šest cjelina, s mnoštvom fotografija, karata, crteža i tablica, čiji je urednik donedavni gvardijan ramskog samostana fra Tomislav Brković. Zbornik baca svjetlo jedan povijesni dokument – povelju koju je ban Tvrtko izdao vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću "pod Prozorom u Rami" (11. kolovoza 1366.) za ostvarene zasluge i vjerno služenje, te donosi razna znanstvena tumačenja i aktualna viđenja povijesnih problema.
 
Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević kazao je da se napuštanjem teokratskog, a pristajanjem uz sekularno načelo uređenja svoje lokalne zajednice pridonosi ukidanju pogubne simbioze političkoga i religijskoga u BiH, od politike do školstva, kazao je i dodao da se u zajedničkom izgrađivanju "zajedničke kuće" nužno oslobađati mentaliteta dominacije i povijesnih predrasuda te maksimalno poštivati prava drugoga. Općinsko vijeće Prozor Rama čine vijećnici koalicije HDZ1990, stranke SDA i HSS-a. Smatram se načelnikom svih građana i svaka aktivnost koju u općini provodimo računa da su ravnopravno zastupljeni Hrvati i Bošnjaci, kazao je Ivičević, načelnik jedne od niza općina koja je iz rata izišla etnički podijeljena.
 

http://bportal.ba/prozor-rama-hrvati-se-odricu-katolickog-dana-opcine-u-korist-zajednickog-bana-tvrtka/

Anketa

Tko će pobijediiti na američkim predsjedničkim izborima?

Subota, 31/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1404 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević