Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Jedan od tvoraca Torcide u Zagrebu bio je kapetan Jugoslavenske ratne mornarice Velimir Ronkulin

 
 
»KONTROVERZNO OTKRIĆE
ZATAJENA POVIJEST HAJDUKA Torcidu su 1950. osnovali agenti Udbe i oficiri JNA (i to u Zagrebu, ne u Splitu)
 
Dr. Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, otkriva za Globus kontroverzne nalaze svoje najnovije studije o odnosu između politike i sporta u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata
https://www.total-croatia-news.com/media/k2/items/cache/6a6924426f0f5679ad76c145c71ab412_XL.jpg
Prvo “ne” Josipu Brozu stiglo je iz Hajduka, na oslobođenom Visu, nakon Titovog prijedloga da se preseli u Beograd i postane armijski klub, što će kasnije biti Partizan. Torcidu, najstariju navijačku skupinu u Europi, osnovali su u Zagrebu moćni ljudi Partije, Udbe i JNA, a među najaktivnijim članovima bio je i bivši pripadnik najužeg kruga oko Draže Mihailovića. Hrvatski partijski vrh predlagao je drastične kazne za neposlušne sportske novinare, secirajući im prošlost, pa je za Mladena Delića rečeno da je bio “blizak ustašama”, Zvone Mornar, otac današnjeg ministra, “do zadnjeg je dana bio domobranski oficir”, a Hrvoje Macanović “čovjek svih režima”...
 
Dio je to pikanterija iz opsežnog istraživanja dr. Hrvoja Klasića, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu politike i sporta u bivšoj državi iz kojeg je vidljivo da se povijest, zapravo, ponavlja. Jugoslavije već davno nema, ali sve ono što se događalo na sportskim terenima, od podmićivanja igrača i sumnjivih transfera do šovinizma na tribinama, ostalo je do dana današnjeg.
Povijesni materijali otkrivaju da je prvi, u vrijeme kada je to bilo gotovo bogohulno, koji se zauzimao za profesionalizaciju sporta, pa i nogometa bio Miko Tripalo. Isto tako gimnastičkom društvu Sokol, koje je djelovalo u svim krajevima bivše države, na inicijativu Milovana Đilasa i uz blagoslov Edvarda Kardelja nasilno je promijenjeno ime u Partizan. Zanimljivo je i to da je bivši visokorangirani hrvatski komunistički vođa, Jure Bilić, gotovo dobio izgon iz Partije jer je otvoreno navijao za Hajduk. A uzvici “ustaše” i “četnici” čuli su se na nogometnim igralištima prvi put ujesen 1945. godine, nekoliko mjeseci nakon formiranja nove države.
 
Partijske komisije budno su pratile što rade sportaši, pa je tako na stup srama stavljena atletičarka Mira Tucelj jer je u švicarskom hotelu uzela pribor za jelo. Partijski ukor dobio je visokopozicionirani udbaš Borko Vranican jer je koristio službeni položaj i navijačima Hajduka, odmah kako je rođena Torcida, osigurao nabavku željezničkih vagona da putuju u Split. A glavni čovjek te prve navijačke skupine u Europi bio je izvjesni Klauzer, inače Austrijanac, pripadnik SS trupa.
“Ljudi na ovim prostorima toliko vole sport i žive uz sport, ali usprkos tome u posljednjih dvadeset godina nije napravljeno niti jedno istraživanje o sportu u društvu, posebno utjecaju politike na sport. Sudjelujem u jednom projektu koji se zove ‘Stvaranje socijalističkog čovjeka’, a svatko pristupa s različitog aspekta, s time da sam se ja odlučio za sport”, kaže dr. Klasić.
 
I kroz sport, tvrdi Klasić, vidi se da je Jugoslavija bila totalitarna država, posebno prvih desetak godina. Prvih godina kopirao se isključivo Sovjetski Savez, pa je i prvo studijsko putovanje sportskih radnika i sportaša izvan SSSR-a u rujnu 1945. godine bilo u bivšu Jugoslaviju. “To će kulminirati događajima vezanim uz nogomet, nakon što je Dinamo iz Moskve imao uspješnu turneju po Britaniji, pa je pala odluka da drugi najjači sovjetski tim CDK krene na turneju po Jugoslaviji. Time je Moskva željela pokazati da je to njen ‘saveznik broj 1’. Pobijedili su Partizan 4:3, Crvenu zvezdu 3:1, Hajduk s 2:0, a najjači otpor je pružila reprezentacija Zagreba odigravši 2:2.”
Nakon sukoba sa Staljinom sve se mijenja. Posebno je bila zanimljiva nogometna utakmica na helsinškoj Olimpijadi 1952. godine, na kojoj su Sovjeti prvi put nastupili. Bio je i problem gdje će sportaši SSSR-a biti smješteni, pa je bila i opcija da budu u Lenjingradu i da ih se prevozi na natjecanja. Druga je opcija bila da budu smješteni na ratnom brodu u luci u Helsinkiju, a po trećem scenariju, koji je bio realiziran prvi i zadnji put na nekoj Olimpijadi, napravljena su dva olimpijska sela, jedno za SSSR i istočne zemlje, a drugo za sve ostale. “Igrali su Jugoslavija i SSSR i to je bilo više od nogometne utakmice. Petnaest minuta prije kraja Jugoslavija je vodila 5:1 i Rusi su na kraju dali četiri gola i utakmica je završila 5:5. U novoj utakmici pobijedila je Jugoslavija i bio je to trijumf nakon Titovog razlaza sa Staljinom”, govori Klasić, spominjući da su nogometaši dobili brojne čestitke, među kojima je i ona radnika valjaonice bakra u Sevojnu “Titovim junacima na Olimpijadi”. Sovjetima je to bila velika katastrofa, a svjetski mediji su pisali da je to kraj “superiorne ideologije”.
Klasić kaže da je s današnjeg stanovišta nezamislivo da nogometaši putuju 55 sati na natjecanje, kako je to bilo uoči Helsinkija. Promijenili su nekoliko prijevoznih sredstava, avion, vlak, autobus, trajekt, a na minhenskom željezničkom kolodvoru, čekajući vlak za Hamburg, održali su i trening. “Pokušavam si danas zamisliti Mandžukića i Luku Modrića da prvo putuju 55 sati i u pauzi na nekom peronu rade sklekove i trbušnjake”, kaže Klasić.
 
Masovnost, amaterizam i politička kontrola bili su obilježje sporta u prvim danima nove države, a to se odnosilo i na nogomet. Ali, ne zadugo. Iako je komunistički sustav želio dokazati da sport nije samo zabava i natjecanje, već stvaranje “novog čovjeka”, nogometaši na ovim prostorima prvi su prekršili stroga pravila amaterizma i tražili privilegije. Hrvatski partijski vrh s prezirom je konstatirao da su im to omogućili treneri klubova, za koje je Vladimir Bakarić rekao “to su gadovi i treba ih istjerati”. Nogometaši su vrlo brzo počeli dobivati razne povlastice, obično je to bio odgovarajući posao koji omogućuje malo rada, nabavka namještaja, pojačana hrana. Davalo se po 5000, 6000 i više tisuća dinara na ime zalaganja, a to zna biti i zabijeni gol na nekoj utakmici.
 
Dr. Klasić kaže da je zabilježeno da su juniori Dinama dobili od uprave kluba za osvojeno prvenstvo svaki po sat, a igrači državne reprezentacije poslije pobjede nad Francuskom po 25.000 dinara, što u gotovom, što u doznakama za diplomatski magazin. “Dijelilo se igračima i živežne namirnice i u tom cilju su zaklane tri debele svinje”, precizno je u jednom izvještaju konstatirao hrvatski partijski vrh. Igrači Strnad i Dvornić dobili su “po jednu kombiniranu sobu”, a te su sobe zavedene u inventar kluba. “Ako jednom ovi igrači prestanu igrati za Dinamo, oduzet će im se te sobe”, stajalo je u fusnoti.
Trener Higl dobio je kuhinjski namještaj, a hrvatski partijski vrh optužio je igrače za veliku udobnost, pa i raskalašenost. “Putuje se spavaćim kolima ili prvim razredom, odsjeda se u najboljim hotelima, a povrh svega se dobije i dobar džeparac. Prilikom zadnje utakmice Jugoslavije s Engleskom u Londonu igrači su dobili pored džeparca još dolara, tako da su neki i u Zagrebu po povratku mijenjali dolare koje nisu mogli potrošiti. Na gostovanju Dinama u Njemačkoj isplaćuje se igračima džeparac od po tri dolara, iako je bio odobren jedan dolar.”
 
“Veliku pažnju sportu posvećivali su i najviši dužnosnici, poput Josipa Broza, Vladimira Bakarića, Đilasa, Kardelja, Rankovića. Zanimljivo je da nakon nekog uspjeha sportaša u svijetu nije bio običaj da državni vrh ili šef države šalje brzojav čestitke sportašu, već obrnuto, nagrađeni sportaši obično su pisali hvalospjeve drugu Titu”, objašnjava Klasić.
Klubaštvo i navijanje za neki klub bili su crvena krpa jugoslavenskom političkom vrhu. Posebno su se svi digli na noge kada je 1950. godine osnovana Torcida. Partijska komisija, očito uz aktivnu asistenciju policije, detaljno je istražila što se događalo iza kulisa, pa je u jednom povjerljivom partijskom materijalu naglašeno da su navijači nosili sa sobom i školska zvona. “To su ime [Torcida] saznali iz novina koje su pisale o svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu”, konstatirao je partijski vrh, usprkos tome što osnivači Torcide to nisu htjeli priznati. Na kraju je policija prisilila glavnog organizatora Žuvelu, koji je kasnije završio i u zatvoru, da prizna da je ime kopirano iz Brazila.
Prije utakmice Hajduka i Crvene zvezde u Splitu 1950. godine navijači splitskog kluba iz Zagreba organizirali su odlazak na utakmicu. “Sve su pripreme vršili pod imenom Torcida, a glavni organizator Žuvela priznao je da je inspiracija bila iz Rija, gdje su se navijači također nazivali ‘torcidom’.” Nabrajaju se dalje imena najodgovornijih za osnivanje navijačke skupine i onih koji su bili “umiješani” u tu rabotu. “Tajnik Fiskulturnog saveza Hrvatske Pero Djetelić nema još uvijek raščišćenu prošlost i sumnjiv je na suradnju sa Gestapom.”
 
Partijsko-politički aparat istražio je da je u Zagrebu oformljen inicijativni odbor prijatelja Hajduka i da su u tom odboru Zvonko Bešker iz predsjedništva Vlade, Ivan Družić iz Komisije društvene kontrole, Borko Vranican iz zagrebačke Udbe te kapetan Jugoslavenske ratne mornarice Velimir Ronkulin. “Torcidu, kako vidimo iz dokumenata, osnivaju visoki partijski, Udbini i JNA dužnosnici, a partijski je vrh konstatirao da su u Splitu osnovane i filijale Torcide čiji su članovi bili članovi Partije, jedan bivši SS-ovac i jedan iz kruga Draže Mihailovića. Tvrdi se i da je glavni čovjek Torcide u Splitu, Klauzer, inače Austrijanac, bio u SS trupama”, govori profesor Klasić.
 
Torcida je planirala da se poslije utakmice Hajduka i Budućnosti održi i velika povorka kroz grad, u kojoj bi se nosile slike Tita, Bakarića, Baje Jurjevića i Vicka Krstulovića, a do toga nije došlo “jer su im manjkale zastave”. Partijska je komisija tako konstatirala da su organizatori Torcide komunisti i partijski rukovodioci, a da je od učesnika pedeset posto komunista. Posebno su bili kritizirani Jure Bilić i Baja Jurjević jer su “gledali klubaški na niz pitanja” i nakon svega se predlažu kazne zbog osnivanja Torcide, ali i preporuka da se posveti pažnja odgoju sportskih novinara. Jedan je od prijedloga da se povjerljivi novinari iz drugih sektora prebace na sport.
Naredba Partije bila je da se odmah smijeni s dužnosti Miroslav Habunek, glavni urednik Narodnog sporta, preteče Sportskih novosti: “Isti je politički nedovoljno spreman da dalje vodi taj list. Tvrdoglav je, ali može ostati kao novinar u redakciji.” Dr. Klasić kaže da se tu nije stalo, pa se predlagalo i da Agitprop CK KPH “raščisti” s novinarima, ali i da se rastjeraju društva navijača, a svi simpatizeri upišu u klub kao podupirajući članovi.
 
Tada je donešena i odluka da se Franu Matošića isključi iz Partije, “jer je grubi igrač, koji pravi izgrede na svim utakmicama. Njegov nesportski gest na utakmici Hajduka i Crvene zvezde u Splitu kada je udario Stankovića šakom za vrat pokazuje slabu pripadnost Partiji”.
Spominju li se svi ti detalji u službenoj povijesti Torcide, prije svega onaj da je osnovana od strane vlasti? Zagrebački povjesničar kaže da se u službenoj varijanti više inzistira na tome kako su organizatori Torcide bili kažnjeni, ali se malo govori tko su oni bili. “Postoji tako priča koju tek treba detaljno provjeriti, da Hajduk postane glavni vojni klub. Ali, posve je jasno da je Hajduk bio prvi pravi jugoslavenski, partizanski, socijalistički klub, jer je cijela momčad pobjegla u partizane. Meni je posebno zanimljivo da su Torcidu osnovali Zagrepčani, zagrebački hajdukovci. To je posebno zanimljivo iz današnjeg konteksta kada se sve politizira.”
 
Ni huligani na sportskim terenima nisu neka novost na ovim prostorima. Povijesni dokumenti otkrivaju da je partijski vrh bivše Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj, pratio što se sve događa na stadionima, dobacuje iz publike i kako se u svemu tome ponašaju nogometaši. “Do najgrubljih ispada dolazi na nogometnim utakmicama u Zagrebu, pogotovo kada gostuju klubovi iz Srbije. Na utakmici Lokomotive i Partizana publika je beogradskim igračima vikala ‘koljači’, ‘fuj’, ‘udri ih’. Na utakmici BSK i Dinama publika je vikala zagrebačkim igračima ‘četnici’. Na trening utakmici B reprezentacije Jugoslavije protiv Zagreba publika je vikala igraču Tomaševiću ‘četnički bandit’, ‘srpski koljač’, ‘lopov’. Na utakmici Graničara iz Županje i Sloge iz Borova dolazi redovito do obračunavanja među igračima i publika jedne drugima naziva ‘ustaše’ i ‘četnici’.”
 
Sve je to zabilježeno, da ne bi bilo zabune, 1950. godine na sjednici Biroa CK KP Hrvatske. “Partijski vrh tako je konstatirao da je općepoznato da se igrači međusobno nazivaju pogrdnim imenima, psuju i vređaju. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Riju nogometaš Srđan Mrkušić fizički je napao protivničkog igrača što je bilo snimljeno i poslužilo strancima da pokažu kako se ponašamo.” Ništa se nije promijenilo ni kasnije, pa se 1968. godine u saveznoj skupštini raspravljalo o utakmici Dinama i Partizana, kada je zagrebački klub pobijedio usred Beograda, a pola tribina je skandiralo “ustaše, ustaše”. Kada su beogradski klubovi dolazili u Zagreb, vikalo se “cigani, cigani”, a prva vrijeđanja sa sličnim arsenalom zabilježena su već 1945. godine, odmah kako je stvorena nova država.
Hrvoje Klasić detaljno je istražio i kako je gimnastičko društvo Sokol promijenilo ime u Partizan. Delegacija u kojoj su bili Rodoljub Čolaković, Rato Dugonjić i još neki visokopozicionirani političari došla je Edvardu Kardelju po savjet, s tim da je slovenski partijski lider bio priznao da se slabo razumije u sport. “Treba li, druže Kardelj, društvo nastaviti s predratnim imenom Sokol ili treba naći novo ime?”, pitali su jednog od najbližih Titovih suradnika. Slovenci su se inače zalagali da ostane Sokol, ali je presudio Milovan Đilas. “Đido je rekao da ne bi trebalo uzeti ime Sokol iz mnogih razloga, jer je starješina Sokola bio kralj Petar”, rekao je Kardelj kada je društvo preimenovano u Partizan.
 
“Zanimljivo je vidjeti kada se prate dokumenti u izvornom obliku i kako su kasnije objavljeni. U rezoluciji Partizana pisalo je da je ‘opća, narodna i nepolitična organizacija’, ali je ono ‘nepolitična’ prekriženo. Isto tako u drugom članku je stajalo da se članovi Partizana politički slobodno opredjeljuju po svom nahođenju, a onda je i to prekriženo”, govori dr. Klasić.
Krajem pedesetih godina predsjednik Sportskog saveza Jugoslavije je Miko Tripalo i suprotstavlja se uobičajenoj tezi da sport mora biti amaterski i nekomercijalan. Do tada je bilo pravilo da sport nikom ne smije biti profesija i da sportaši moraju imati svoje radno mjesto gdje zarađuju plaću. “Veliki šok je uslijedio kada je Tripalo održao govor i zaključio da je lažna dilema da sport treba biti amaterski. Govorio je o podcjenjivanju značaja kvalitetnog sporta, o stručnom radu s vrhunskim sportašima i naglasio da se to mora mijenjati.” Tripalo je iznio i niz primjera iz kojih se vidjelo da je sport zaostao u odnosu na druge zemlje i da se bilježe lošiji rezultati. Upravo je taj Tripalov angažman bio presudan da vrhunski sport dobije novi status i u zemlji kakva je bila Jugoslavija.
 
“Treba likvidirati demagoške i primitivne kritike kvalitetnog sporta”, rekao je Tripalo nakon rimske Olimpijade 1960. godine gdje nisu postignuti dobri rezultati. Tripalo je konstatirao da je amaterizam ubio sport, pa je Jugoslavija 1956. godine imala dva atletičara među prvih deset, a osam među prvih trideset, a 1960. samo se jedan uvrstio među prvih deset. “Naši olimpijci dosežu vrhunske rezultate sa zakašnjenjem od četiri, osam i više godina”, govorio je Miko Tripalo, zalažući se za demokratizaciju sporta i ulaganje u kvalitetni sport.
“Za sada sam u projektu koji financira Hrvatska zaklada za znanost stvorio temelje za istraživanje veze politike i sporta na ovim prostorima. U toku je rad na prvoj fazi, ali će na red doći i raspad Jugoslavije. Kraj osamdesetih je posebno zanimljivo razdoblje, jer se po mom mišljenju u sportu, uz glazbu i književnost, vide prve naznake onog što će se događati. Sport je služio i kao ispušni ventil, jer se na stadionima moglo vikati ono što se slobodno nije moglo govoriti”, objašnjava profesor Klasić.
 
Javno, na stadionima i utakmicama nagovještavalo se ono što će se dogoditi, a kulminiralo je u Maksimiru sa Zvonom Bobanom u glavnoj ulozi. “Kroz sport su se vidjele i sve razlike koje su postojale, ali i nacionalizam i šovinizam. Na primjeru Olimpijade u Sarajevu i Univerzijade u Zagrebu vidjelo se kako se svađaju republike tko će dobiti novac, uz pitanja ‘zašto baš Zagreb ili Sarajevo ili Mediteranske igre u Splitu’. Zato su te osamdesete”, tvrdi Klasić, “posebno zanimljive, jer se sa sportskih terena može iščitati ono što se skrivećki dugo prije odigravalo na političkim terenima, ali nije izlazilo u javnost. “Sve će kulminirati u svibnju 1990. kada je erupcija i u sportu pokazala da se više ništa ne može držati pod kontrolom. Jugoslavija se raspadala, politika izabire strane, a karte su bile potpuno na stolu.”«
 
Jurica Körbler, 26. 10. 2015., https://www.jutarnji.hr/globus/zatajena-povijest-hajduka-torcidu-su-1950.-osnovali-agenti-udbe-i-oficiri-jna-i-to-u-zagrebu-ne-u-splitu/180742/
 

Korijeni sukoba između navijača

 
"Novosti Crna kronika
izgubio spor s državom
 
Privođenje u pidžami: torcidaš Ronkulin tražio 110 tisuća kuna, a mora platiti 11.000
 
Velimir Ronkulin pred zgradu splitskog suda stigao je iz kreveta
Velimir Ronkulin izgubio je spor s državom, od koje je tražio 110.000 kuna jer je priveden na sud u pidžami, te mora platiti 11.000 kuna sudskih troškova. Ronkulin je optužen da je predvodio napad na navijače Dinama u Dugopolju 2003. godine, u vrijeme kada je bio istaknuti pripadnik “Torcide”, te je na jedno od ročišta 2005. godine prisilno doveden na Općinski sud u Splitu.
Policajci su ga pred suca doveli u odjeći u kojoj su ga zatekli te je on smatrao da mu država mora nadoknaditi nematerijalnu štetu zbog oštećenog zdravlja i povrede ugleda.
 
Incident u Dugopolju
 
Nemili događaj, zbog kojeg se održavalo suđenje, zbio se u prosincu 2003. godine kada je nakon derbija između “Hajduka” i “Dinama” bengalkom zapaljen automobil zagrebačkih navijača. Ronkulin je optužen da je, kao jedan od čelnika Torcide, nakon utakmice na benzinskoj postaji “Smokovik” okupio 30-ak navijača, od kojih je 13 poslije optuženo, i isplanirao napad na navijače Dinama na cesti u Dugopolju.
Kada je naišao zagrebački hyundai s petoricom navijača Dinama, torcidaši su automobil udarali polugama, palicama, kamenjem i iz automobila izvukli trojicu navijača i stali ih tući. Jedan od njih je u općoj gužvi i tučnjavi kroz razbijeno stražnje staklo ubacio bengalku u automobil, ali kada je vidio što se može dogoditi, iz automobila je izvukao dvojicu dinamovaca i spasio im život.
 
Predmet protiv Velimira Ronkulina vodio je sudac Zoran Kežić koji je u ožujku 2005. godine naložio Ronkulinovo dovođenje kako bi izbjegao daljnje odugovlačenje postupka. Optuženi Ronkulin opravdao je nedolazak pismom i potvrdom liječnika, ali je sudac posumnjao u istinitost navedene isprave i naložio njegovo dovođenje.
Kada mu je policija došla na vrata, Ronkulin je bio u pidžami i nije se želio preodjenuti te je tako doveden u splitsku Palaču pravde. Kako su suđenje pratili novinari i fotoreporteri, njegova fotografija dolaska na sud u pratnji policije objavljena je u medijima.
Zbog svega toga Ronkulin je smatrao da mu je povrijeđen ugled, ali i zdravlje, jer je iz kreveta doveden na suđenje. Stoga je iste godine tužbom zatražio naknadu štete u iznosu od 110.000 kuna.
U parničnom postupku državu je zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu te je u veljači prošle godine prvostupanjskom odlukom odbijena Ronkulinova tužba. Na odluku se žalio te je Županijski sud u Splitu odbio njegovu žalbu i pravomoćno potvrdio presudu prema kojoj nema pravo na naknadu štete i kamate koje je tražio.
 
Znao je da će ga snimati
 
Također je odbijen i njegov zahtjev da bude oslobođen troškova postupka te mora nadoknaditi u državni proračun 11.250 kuna.
Sudsko vijeće je ocijenilo kako svaki sudac ima obvezu zaštititi ugled suda i države te je sudac Kežić postupio ispravno. Što se tiče Ronkulinove neprimjerene odjeće, smatraju kako je imao mogućnost presvlačenja koju nije iskoristio, što je rezultat njegove volje da pokaže nepoštovanje prema institucijama. Znao je da je rasprava javna i da je prate mediji, smatraju, te nije trebao biti iznenađen svojim fotografijama.
U međuvremenu je sudac Zoran Kežić imenovan na Županijski sud u Splitu te je slučaj zbog dugopoljskog izgreda dodijeljen sucu Zoranu Franetoviću. On je razdvojio spis te je dio optuženih osuđen, dok za Velimira Ronkulina još uvijek nije okončana glavna rasprava i izrečena presuda.«
 

Katarina Marić Banje, 21. 9. 2012.,

https://slobodnadalmacija.hr/novosti/crna-kronika/clanak/id/180000/privoenje-u-pidzami-torcidas-ronkulin-trazio-110-tisuca-kuna-a-mora-platiti-11000

Ima li granica Plenkovićeve izdaje hrvatskoga naroda i države

 
 
Sve veći dio hrvatskog naroda i građana naše domovine suočen je s činjenicom kako Hrvatska sve dublje tone, gotovo u svim područjima društvenog života. Ta realnost utječe na apatiju, depresiju, agoniju, nezadovoljstvo sve većega broja naših građana, tim više što se tom stanju ne vidi kraj, nego  tendencijski nastavak. S druge strane narod u nesposobnosti, nezainteresiranosti, nemoći vladajućih struktura vidi rasap svekolikih nacionalnih vrijednosti i pogrom nad današnjicom i budućnošću. Tome doprinose i vrlo dobro pozicionirane antihrvatske snage koje žestoko rade na destabilizaciji Hrvatske, uz snažni vjetar koji dobivaju od vladajućih struktura. U većem broju istraživanja javnoga mnijenja, koliko god ona bila frizirana, očito je kako Plenkovićevoj vladi ne vjeruje gotovo 80 posto građana, kako sličan postotak drži da Vlada Hrvatsku vodi u krivom smjeru, kako njenom prvom čovjeku udjeljuje prvo mjesto najomraženijeg političara i kako bi na mogućim izborima dobio manje od 10 posto glasova. Dakle, premijer i njegova Vlada praktično su bez podrške javnosti.
http://www.andrejplenkovic.hr/userfiles/images/ap/omeni2.jpg
No, ipak su građani uvjereni da će Plenkovićeva vlada nadvladati, te u demokratskim sustavima nerješive probleme, kolaboriranjem s neprirodnim političkim partnerima, s kojima da su glasaći to ranije znali, nikada se Plenkovićev HDZ ne bi dokopao vlasti. Prijevarom i izdajom ova nas je neprirodna i  antihrvatska koalicija već dovela na rub ponora, u samo predvorje Danteova pakla. Plenković i njegovi partneri u vlasti te stranački ucijenjeni pripuzi sa svojim prijateljima i rođacima, nagrađeni beneficijama i foteljama - od vrha do najnižih lokalnih sredina, nemoralni i potkupljivi mediji, šire laži i objede kako u državi teče med i mlijeko. Da bi ta lažna slika i dalje ostala u javnosti smjenjuju se na sve strane domoljubni i časni novinari, stručnjaci, znanstvenici. Pogotovo ako se suprotstave volji i diktatorskim manirama i nedjelima uljeza u HDZ, Andreja Plenkovića. Novovjekog Rasputina. Iako su slabe mogućnosti javnosti da se suprotstave lažima, omalovažavanjima i vrijeđanju od Plenkovićevih poslušnika, ovaj tjednik od samoga je početka ove nenarodne vlasti prepoznao smjer kojim je u ambis poveo Hrvatsku, preko noći probuđeni hadezeovac, Andrej. Zato bi bilo korisno da tjednik nastavi kritičkim prikazom ove vlasti i njenog vožda. Moj prijedlog je da tjednik otvori jednu rubriku u kojoj će se na znanstveni, publicistički, novinarski način raščlanjivati pogubno djelovanje ove vlasti na hrvatske nacionalne interese. U svom tekstu nastojat ću dati samo neke naznake o tome kako je popločen Plenkovićev put kojim Hrvatsku i narod vodi u propast. I neke prijedloge. Počet ću sa stanjem u gospodarstvu.
 
U Africi bi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj
 
Dakle, u prvom kvartalu o. g. rast BDP-a iznosio je 2,5%, što znači da rastemo znatno sporije i manje od porasta u sedam prošlih kvartala koje smo ostvarili od početka 2016. godine. Prema podatcima Eurostata rast BDP-a u prvom kvartalu 2018. bio je u Letoniji 5,2%, Poljskoj 4,9%, Madžarskoj 4,7%, Sloveniji 4,6%, Češkoj 4,5% itd. Ove godine bit ćemo u skupini država s gospodarskim rastom od 2,8 posto, (zadnjih je dana i taj niski postotak smanjen na 2,6%) a naredne godine predzadnji s rastom od 2,6 %. Od susjednih zemalja, Republika Srbija koja nije članica EU, imat će ove godine veći BDP od Hrvatske, 3,5 %. Uz Bugarsku naša je zemlja u EU s najmanjom stvarnom potrošnjom po stanovniku, i to 39 posto ispod prosjeka Unije! Usto valja spomenuti pad izvoza, pad industrijske proizvodnje, rast inflacije, pogubnu  ulogu HNB-a na štetu izvoznika i uopće hrvatskog gospodarstva, a na korist inozemnih lobija. Tu je i gubitak HNB-a od 2,5 milijardi kuna za koje Vlada ne pokazuje nikakav interes. Domaće gospodarstvo potresaju problemi u poljoprivredi, cijene, otkup, brojne neobrađene površine i raspodjela državne zemlje, slaba državna pomoć u izvozu, svake godine na tisuće manje OPG-ova u ratarstvu, stočarstvu, mljekarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu…,  neadekvatan PDV u najperspektivnijoj djelatnosti – turizmu, čime smo najmanje konkurentna zemlja na Mediteranu. Među zadnjim smo zemljama u EU po povlačenju sredstava iz namijenjenih nam fondova (manje od 50 %). Usto valja spomenuti velike gospodarske neuspjehe, poput: Lex Agrokor, lakrdija s INOM, kutinska petrokemija, brodogradnja, poljoprivreda, Croatia Airlines, neizvjesnost LNG-a … Lošem gospodarskom stanju i perspektivama ne ide na ruku ni nedefiniran obrazovni sustav koji je u rukama partnera HNS-a, katastrofalno stanje u sustavu sudstva i pravosuđa, nedefiniran koncept mirovinske reforme te ogromni problemi u  cjelokupnom zdravstvenom sustavu. Dovoljno je reći da smo siromašniji za četiri posto nego prije deset godina. Posebice je teško stanje u području mirovinskog osiguranja. Imamo 1.141.576 umirovljenika, od kojih oko 180 000 prima mirovine manje od 1 000 kuna dok prosječna mirovina iznosi 2 345 kuna. Samo ignoranti i neprijatelji ove zemlje i našega naroda ne žele vidjeti Plenkovićeva Potjemkinova sela.
 
Plenkovićeva vlast nije ništa učinila na smanjivanju troškova različitih državnih  agencija i zavoda, njih 187, te 52 811 udruga koje hrvatske porezne obveznike godišnje koštaju oko 2 milijarde kuna! Plenkovićeva vlada nije ništa učinila na privlačenju sredstava naših iseljenika. Tako su doznake naših iseljenika prošle godine, prema podatcima HNB-a, dosegle 15,7 milijardi kuna, ili 4,5 posto BDP-a ili 50% od ukupnih inozemnih ulaganja. Hrvatska država sa 800 000 svojih državljana u inozemstvu s pravom glasa, nagrađuje ih sa tri saborska zastupnika, baš kao partnera Pupovca.
 
Svaki dan ostajemo bez 150 stanovnika ili godišnje 2 posto populacije
 
Plenkovićevo  ministarstvo za demografiju, nakon ostavke državnog tajnika – demografa i sveučilišnog profesora Marina Strmote, ostalo je na ministrici Murganić , koja se nikada nije bavila pitanjima demografije i koja o tom, vjerojatno najvećem hrvatskom problemu opstanka i razvoja, ne zna gotovo ništa. Zato nas njeno ministarstvo stalno bombardira paušalnim mjerama bez ozbiljne kratkoročne i dugoročne strategije. Bivši državni tajnik nezadovoljan takvom „strategijom“ koju je nazvao cirkusom a u zadnje vrijeme igrokazom za naivni narod, nakon ostavke, našao je podršku među vodećim hrvatskim demografima. Na njihove primjedbe, kao i predsjednice države, Plenković mnogo ne haje već je uvjeren da njegova ministrica u suradnji s njim, radi najbolji posao! Kozmetiku bez bilo kakvih učinaka. Rezultat takve kozmetike je da svaki dan Hrvatska gubi 150 stanovnika – ili godišnje dva posto svoje populacije. Zadnjih nekoliko godina izgubili smo 170 000 stanovnika, od 2011. do danas 300 000, a samo prošle godine, prema službenim statistikama oko 80 000 – dok su neslužbene čak dvostruko više. S druge strane nedoučena gđa ministarka Murganić priča Markove konake s prijedlozima kojekakvih kamilica mjera.
 
Tiranin protiv volje hrvatskog naroda i narodnih referenduma
 
Premijer Plenković na primjeru provođenja dva referenduma: Istanbulske konvencije i Izbornog zakona pokazao se radikalnim osporavateljem narodnih inicijativa, volje i savjesti preko 800.000 hrvatskih građana koji su im dali potporu. Protivno demokratskim uzusima Plenković je agitacijom i vulgarnim vrijeđanjem neistomišljenike nazivao marginalcima, primitivcima, konzervativcima, rušiteljima njegove „stabilne“ vlade, biskupe je prozvao da ne znaju čitati – (zato ga oni usrdno pozdravljaju i pričešćuju u vrijeme Službe Božje, rugajući se vjerničkom puku!), narod i demokršćane kojima tobože pripada njegova stranka prevario je tzv. Interpretativnom izjavom, da bi ubrzo preko ministarke Divjak uveo rodnu ideologiju u osnovne i srednje škole. Podsjetili bi vožda Plenkovića i njegove pripuze na Kodeks dobre prakse o referendumima što ga je Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanske komisije) objavila u Strasbourgu  2009. Venecijanska komisija preporuča „balansiranu prezentaciju ne samo pogleda izvršne i zakonodavne vlasti ili osoba koje dijele njihov pogled, nego i suprotne stavove“. Nikada iz njegovih usta nismo čuli istinu da je Istanbulska konvencija prvi međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Europe u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice na koje će se konvencija odnositi, već stručna komisija, a države su preko Vijeća ministara mogle samo prihvatiti ili ne prihvatiti finalni tekst. Toliko o demokratizmu EU i diktatora i obmanjivača Rasputina Plenkovića.
 
Na svečanoj misi za domovinu u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, na dan državnosti 25. lipnja, nadbiskup Bozanić – prije sakramenta pričesti, u nazočnosti mogućeg kandidata za indulgenciju, upozorio je na slijedeće: „Snaga neke zajednice očituje se u slobodi, usklađenoj s Božjom voljom, a sloboda svoje najjače uporište ima u slobodi savjesti. I za našu je Hrvatsku upravo u tome njezina snaga.  Stoga je pogubno slušati svjedočanstva kada se u gospodarskom, političkom, ili pak kulturnom životu savjest drugoga čovjeka ne poštuje. Znamo da postoje razni načini ucjenjivanja ljudi, pritisaka na savjest, obrazloženja koja su spremna žrtvovati savjest radi navodnih viših ciljeva“. Što o savjesti zna bruselski čato? I dalje: „Poziv da djelotvorno ljubimo domovinu i da se za nju zalažemo suočava nas s raznim izazovima. Ponekad se stječe dojam da se u određenim krugovima sustavno promiče ruganje domovini s pozivima da ju se napusti“. Valja ga, kao „demokršćanina“ podsjetiti i na poruke Iustitie et pax (18. lipnja o.g.) : „Pravo na priziv savjesti zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a potvrđeno je, u više navrata, i u praksi Europskog suda za ljudska prava“. I dalje: „Uspoređivanje „stranačke stege“ i prava na priziv savjesti, ne samo da je nedopustivo, nego je i opasno za budućnost demokracije u Hrvatskoj. Pozivamo stoga političke čimbenike u Hrvatskoj da trenutačne političke ili neke druge interese ne povezuju s pravom priziva na savjest“. Mnogi svećenici i vjernici već su se javno izjasnili što misle o Plenkovićevoj blasfemiji ali i njegovih pripuza na Misi i uzimanja sakramenta pričesti, bez obzira što su aktivni agitatori protiv učenja Katoličke crkve i demokršćanstva.
 
Glede referenduma o izbornom zakonodavstvu, zajedno s partnerima antihrvatske koalicije, SDP-om i ostalim orjunaškim snagama, suprotstavlja se nužnim promjenama izbornog zakonodavstva pod lažnim obrazloženjem da se referendumom žele smanjivati manjinska prava. I to, opet od „marginalaca i primitivaca“ koji žele ugroziti stabilnost njegove – Pupovčeve i Radinove vlasti, uz potporu ucijenjenih, častohlepnih ulizica i uhljeba. Dobro je na Plenkovićeve uvrede o marginalcima odgovorio dr. Ivica Šola koji je napisao da je ta uvreda za sve nas kompliment. Jer važno je tko nas tako obilježava. Podsjetili bi diktatora Plenkovića da je i papa Franjo u propovijedi istaknuo „kako je njegova misija ići na periferiju, među marginalce“.
 
Ja mogu što hoću (Plenković) – Država to sam ja (Louis XIV.)
 
Ovim riječima svojevremeno se narodnim zastupnicima u Saboru bahato obratio diktator Plenković. I nije lagao. Takvu izjavu u dugovječnoj povijesti hrvatskog Sabora, bez obzira na uklopljenost u razne političke sustave, nitko nije izgovorio. Ne zato da su nas svi voljeli i uvažavali, nego što su imali odgovarajući respekt prema hrvatskom narodu i državi, ma kakva ona bila. Sve do Plenkovića. Nedostatak kućnoga odgoja u kojemu nije bilo ni trunke domoljublja i patriotizma, jugoslavenstvo, titoizam i kardeljizam, netolerancija i nesnošljivosti prema drugima, bahatost, vrijeđanje i omalovažavanje svih koji ne misle kao on, uvođenje sustava ucjenjivanja, prijevara, laganja, ignoriranja, poznate su osobine njegove ličnosti. U tom smislu neistomišljenike naziva primitivcima, marginalcima, pogrdno ih vrijeđa poput hrvatskog branitelja Bulja „panjem“, biskupe vrijeđa i omalovažava da ne znaju čitati, potiče, tolerira ili se ne suprotstavlja antihrvatskim udrugama i njihovim kadrovima (HAVC, srpske Novosti, HINA (iliti Tanjug), DFHR Danila Šerbedžije i škandale koji ne nailaze na osude njegove ministarke; pod njegovom upravom smjenjuju se hrvatski kadrovi na svim područjima - odgojnom obrazovnoj reformi i sustavu (Glumičić, Vican) novinstvu (HRTV, Katarina Vidović Krišto, Darko Dujmović, Nada Prkačin)  znanstvenim ustanovama, vlastitoj stranci na krajnje staljinistički način (Stier, Kovač), ucjenjuju se ministri, saborski zastupnici i članovi stranke, u javnosti zabranjuje istraživanja o zločinima počinjenih od jugokomunističkih vlasti (arhivska građa) i daje potporu obljetnicama kojima antihrvatske snage obilježavaju laži i velikosrpske manipulacije (Jadovno, Jasenovac, različite Šaranove jame, Boričevac - Srb) u organizaciji njegova partnera Pupovca – a u pojedinima i osobno prisustvuje, uvodi nepotističku kadrologiju o kojoj bi se već danas mogla objaviti podebela knjiga, s njegovim i njegovih partnera najbližim prijateljima i rođacima. S druge strane Plenković daje vjetar u leđa svim antihrvatskim udrugama, strankama, pojedincima i medijima. Dok se izolira hrvatska novinarka Katarina Vidović Krišto vraća se Pupovčev igrač Saša Kosanović, lik iz čuvenog antihrvatskog uratka Dvor na Uni.  Glavne zvijezde na tzv. nacionalnoj televiziji postaju i ostaju Aleksandar Stanković, Maja Sever i ravnatelj Kazimir Bačić.  Zadnje je u nizu imenovanje u Saborski odbor za unutarnju politiku Gordana Bosanca, široj javnosti poznatog po slijedećim izjavama: „Hrvatska službeno slavi kontroverznu vojnu akciju Oluja kojom je oslobođen hrvatski teritorij 1995.“ a usto Hrvatsku naziva „konfliktnom zemljom“. Taj tip će sudjelovati u građanskom nadzoru obavještajno-sigurnosnih službi?! Naravno. Hrvatske! Sramota nad sramotama.
 
U temelju tako neodgojenog, primitivnog i opasnog čovjeka, marginalca, krije se politička i ljudska nevjerodostojnost i marginaliziranje hrvatske javnosti, morala i savjesti. Sklepajući svoju vlast i tiraniju od svega i svačega, od brojnih klijentelista i tuđmanovskoj stranci suprotnih ideoloških orijentacija, Plenković je uveo krizu demokratskog sustava. Za stranku su glasovali, ili će to činiti po ucjenama i direktivi, i oni koji nikako ne bi da su znali s kim će kolaborirati (HNS, Pupovčev SDSS, pojedini manjinci i njima slični).  Odgovornost za to snose i njegovi pripuzi, vitezovi – čuvari njegove diktatorske vlasti, njonje, šonje, štoperice i slični likovi., poput onih 27 u vrhu partije te članovi Vlade. On sam najomraženiji je političar u Hrvatskoj, mjesecima; mjerama njegove Vlade ne vjeruje gotovo 80 posto hrvatskih građana; najveći dio građana ne vjeruje da Vlada ide u dobrom pravcu a svoju je stranku doveo na najnižu razinu u nekoliko zadnjih godina. A 220 000 članova stranke šuti i šuti…  Tko su ti ljudi, pa nisu svi ucijenjeni i nisu svi njonje, šonje, vitezovi, štoperice, demokršćani prema agitatoru za Istanbulku – izvjesnom Kušćeviću, koji ih lažno pozdravlja  sa Hvaljen Isus i Marija, (Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud) ili jesu! Jer kako je diktator izjavio: Ja mogu što hoću!
 
Plenkovićevu koncepciju odnosa sa EU u praksi odlikuje antisuverenizam i antinacionalna politika, zalaganje za gradnju EU-a poput unitarističke zajednice, za razliku od Orbana i  višegradske skupine koji se zalažu za  savez ravnopravnih država. Naravno, Plenković to tako ne će reći, no iz njegovih postupaka poslušnosti dužnosnicima iz Bruxellesa to je više nego očito. Umjesto da pomogne bosansko-hercegovačkim Hrvatima i njihovim pravima na izmjene državnog Izbornog zakona,  što mu je i dužnost prema Daytonskim sporazumima, Plenković je nečinjenjem u Vijeću Europe omogućio Bošnjacima donošenje posebnog zakona na razini Federacije,  čime je zabio nož u leđa Hrvatima u BiH.
 
Smjenom bivšega ministra Zlatka Hasanbegovića i postavljanjem nove ministrice – prijateljice i istomišljenice Koržinek, uveo je na javnu scenu kulturnu politiku koja odudara od hrvatske nacionalne politike, uvedena je strategija frljičizma, klijentelistički model u filmskoj industriji – zaštita lika i djela Hrabara i nastavak te prakse preko Danila Šerbeđije i novih financijskih skandala,  poticanje i financiranje pojedinaca i udruga nesklonih hrvatskom narodu i državi, njihovih filmova, knjiga i svega protivnog hrvatskim nacionalnim interesima, dodjela visokih nagrada, poput one V. Nazor mrzitelju svega hrvatskoga Rajku Grliću.
 
Plenkovićev antihrvatski svjetonazor
 
Neki politički analitičari pišu o Plenkoviću kao čovjeku bez svojstava, bez osobina, bez određenih karakteristika. Mislim da se radi o pogrješnim prosudbama jer dotični posjeduje veoma jasne osobine, čak i onda kada ih želi vješto skriti, kada mu u danom trenutku ne odgovaraju. No posve je razvidno da Plenkovićev svjetonazor krase: jugoslavenstvo – orjunaštvo, titoizam, antihrvatstvo, globalizam na primjeru uređenja EU kao nadnacionalne integracije a ne federacije ravnopravnih država i naroda. Nešto poput bivše Jugoslavije. U tom smislu Plenkovića određuje:
- privrženost jugoslavenstvu a od političara napose Edvardu Kardelju – poslije A. Rankovića, najvećem neprijatelju hrvatskog naroda i države. Sjetimo se kako je poslije drugoga rata inzistirao da Istra pripadne Sloveniji, da se dio hrvatskih teritorija pripoji Sloveniji,  sjetimo se da je bio najžešći protivnik Andrije Hebranga i njegove hrvatske linije i naposljetku njegove sudbine, sjetimo se  kakvu je sramotnu ulogu odigrao u slomu hrvatskog proljeća i sudbinama njenih protagonista. Plenkoviću zašto si baš odabrao Kardelja? Mogao si npr. Savku, Tripala, Marka Veselicu, Vladu Gotovca?! 
- odanost staljinističko-titovskom pristupu eliminiranju nepoćudnih, npr. članova Vlade iz Mosta, stranačkih kolega (Stier, Kovač), smjenama na tzv. HTV-u, progonu hrvatskih novinara (Katarina Vidović Krišto, Nada Prkačin, Darko Dujmović), davanju potpore antihrvatskim institucijama i pojedincima u njima: HAVC, HINA (Tanjug), antihrvatskim udrugama koje podupiru rodnu ideologiju u Istanbulskoj konvenciji, i protive se novom Izbornom zakonodavstvu. Nikada nije ni jednom riječju izrazio prosvjed protiv Pupovčevih antihrvatskih  Novosti, kao i protiv svih onih koji ne vole hrvatsku državu i hrvatski narod, a to javno izražavaju.
- sklonost vrijeđanju, ponižavanju i ucjenama stranačkih kolega, saborskih zastupnika i članova Vlade, ostalih političkih neistomišljenika, biskupa i vjernika, svih onih koji drugačije misle od vožda.
- premda su rezultati njegove gospodarske politike katastrofalno loši, on sa svojim poslušnicima, svojim medijima i novinarima, manipulira s javnošću kako bi je uvjerio da u nas teče med i mlijeko. I kako bi nam oni u Africi pozavidjeli na našem standardu i valjda uspjesima njegove kompromitirane Vlade. Vlastite neuspjehe sa sluganskim medijima pretvara u tobožnje uspjehe. Dio uzroka vezan je uz njegovo nepoznavanje gospodarskih politika i strategija, demografije, budući se s tim ključnim područjima javne politike nikada nije bavio niti posjeduje bilo kakva iskustva u tim područjima. Odatle dolaze i brojne njegove improvizacije, pokusi preko stranačkih dužnosnika – koji, ako krene po zlu, bivaju za to odgovorni i osramoćeni pred javnošću. Primjer: Tolušić u poljoprivredi i Pavić u mirovinskoj reformi. No, i oni šute! Valjda jer šutnja ne donosi nevolje!
 
Hrvatsku danas vode Plenković, Pupovac i njegovi naredbodavci izvan Hrvatske, Radin (saborski brojač krvnih zrnaca), Kolega savjetnik Šeks, razni vitezovi, njonje, šonje, štoperice, lažni demokršćani koji pozdravljaju sa Hvaljen Isus i Marija – inače odlučni agitatori Istanbulske konvencije - protivne nauku Katoličke crkve i „biskupa koji ne znaju čitati“ ali koji  tim istima dijele Svetu pričest i usrdno ih pozdravljaju u prvim redovima naših crkvi za vrijeme bogoslužja,  saborski zastupnici u funkciji nečiste savjesti i sluganstva, vrh stranke (onih 27 sa Trga žrtava fašizma) koja nema veze sa tuđmanovskim HDZ-om, jer je Plenković svojevremeno, na godišnjicu izdaje,  primio organizatore onog sramotnog skupa tzv. Radija 101 čija je nakana bila rušenje upravo dr. Franje Tuđmana.  Tako je isti, zajedno s ministarkom Koržinek, primao i podržavao filmske umjetnike iz Hribarovo - Havc-ove hobotničke antihrvatske radionice. Radi kritike snimanja antihrvatskih filmova?!
 
Jesmo li spremni na otpor
 
Rezultati takve antihrvatske, antisuverenističke sluganske politike moćnim europskim EU vlastodršcima vidljivi su na svakom koraku, od urušavanja gospodarstva, iseljavanja stanovništva, ogorčenja i nezadovoljstva naroda Vladom i državom koju predvode Plenković, njegovi interesni partneri, njegove ucijenjene i nagrađene stranačke i saborske sluge, urušavanja demokratskih standarda i prijevara glasača, izdaja temeljnih vrijednosti vlastite stranke, bahato i nedemokratsko ponašanje, omalovažavanje neistomišljenika, prijevara biskupa i katoličke crkve – provedbom Istanbulske konvencije, uvođenjem lažne tzv. interpretativne izjave, blasfemičke uvrjede vjernika u lažnom prikazivanju vjernosti i poštivanju učenja Katoličke crkve, nedemokratski postupci spram potpisnika referenduma o odbacivanju Istanbulske konvencije i izbornog zakonodavstva te prijetnje da će se zabraniti rezultati referenduma i volje gotovo milijun hrvatskih građana. To je tek manji dio zla koja je Plenković sa svojim pripuzima antihrvatske orijentacije namijenio hrvatskom narodu i državi. Zaokupljen samim sobom i budućim karijerama koje nastoji postići u suradnji sa snagama koje ne vole i ne žele Hrvatsku, koristi sva dopustiva i nedopustiva sredstva. On može što hoće i nitko mu ništa ne može na putu uništavanja hrvatskog naroda, njegove teško izborene slobode i države (u kojoj nije sudjelovao, kao ni većina njegovih partnera). Što nama običnim građanima predstoji da se suprotstavimo, dok još nije prekasno, diktaturi i tiraniji nama stranog i nametnutog uljeza? Hoćemo li prignuti glave ili ćemo ponosno ustati i reći dosta je, njemu i njegovima koji nas vuku u ponor. Hoće li konačno u tom pravcu progovoriti Hrvatsko nacionalno i etičko sudište, koje je i za manja zla, od Plenkovićeva, osudilo pojedince za veleizdaju?! Plenkovićeva izdaja je mnogo opasnija – ona je poput karcinoma koji iznutra izjeda organizam, a rezultat takve izdaje završava pogubnim posljedicama. Danas vidimo da je ta bolest metastazirala na najveći dio hrvatskoga društva. Hoće li biskupi i  Katolička crkva dopustiti blasfemiju, ruganje i cinizam vjerničkom puku onome koji mu se smije iz prvih crkvenih redova i koji ih je izdao i prevario? Hoće li članovi njegove stranke, nekada ponosne tuđmanovske, konačno progovoriti i očitovati se? Hoće li brojne hrvatske udruge zauzeti jasan stav o nacionalnoj izdaji Plenkovića i njegove interesne klijentelističke i svjetonazorske braće? Hoće li novinari na javnoj televiziji, pretvorenoj u glasnogovornicu diktatora Plenkovića, dignuti glas protiv smjena svojih prijatelja i kolega, ili će i dalje šutjeti i trpjeti uvođenje diktature i svjetonazora Plenkovićevih pripuza? Jesmo li spremni ukoliko se tiranin sa svojim istomišljenicima i nadležnim državnim strukturama (pod njegovom upravom) suprotstavi priznavanju narodnih referenduma izaći na ulice hrvatskih gradova?!
 
Jesmo li spremni da se o sramotnom nedemokratskom postupanju tiranina Plenkovića izvijeste međunarodne institucije za ljudska prava? Jesmo li…. A vrijeme neumitno  curi… A Plenković mora ići na novu svetu pričest i sudjelovati u proslavi uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, u čemu, ni na koji način nije sudjelovao. Valjda će naš narod konačno prepoznati njegovu blasfemiju i lažno domoljublje?! Ostale učinke već doživljava iz dana u dan.
 

Mijo Ivurek, Zagreb

»Nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj!«

 
 
U nedjelju 29. srpnja u pet sati ujutro u splitskom kliničkom  bolničkom centru umro je velikan dalmatinske pisme, ali i velikan hrvatske glazbene scene - Oliver Dragojević. Preminuo je u 71. godini, a 24. kolovoza prošle godine dijagnosticiran mu rak pluća.
https://i.ytimg.com/vi/4YFCIuzZnoI/hqdefault.jpg
Oliver je rođen u Splitu 7. prosinca 1947. godine, a djetinjstvo je proveo u Vela Luci na Korčuli. U glazbu se zaljubio još kao dijete kad mu je otac Marko poklonio usnu harmoniku. Naučio je svirati glasovir, a potom i klarinet i gitaru. Još kao mali je uz pomoć usne harmonike zabavljao prvo djecu iz svoje ulice, a potom i putnike na brodu na relaciji Split – Vela Luka. Prvi nastup imao je na Splitskom festivalu sa 14 godina s pjesmicom ‘Baloni’, a dvije godine kasnije počeo se profesionalno baviti glazbom kao pjevač i klavijaturist splitske grupe Batali.
 
Uz brojne skladbe koje su postale dio tradicije i smatraju se narodnim pjesmama, Oliverov zaštitni znak je pjesma Galeb i ja. Tijekom svoje dugovječne karijere osvojio je tridesetak Porina u različitim kategorijama i jedan je od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogu pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. Posljednji koncert pod nazivom Vjeruj u ljubav održao je 15. listopada 2017. u Hrvatskom narodnom kazalištu Splitu na proslavi 50 godina Županijske lige protiv raka na kojem je izveo bezvremenske hitove “Moj lipi anđele”, “Vjeruj u ljubav”, Ključ života” i mnoge druge.
 
Unatoč brojnim pozivima iz Beograda nakon Domovinskog rata jedan je od rijetkih hrvatskih pjevača koji uz Mišu Kovača, Meri Cetinić, Thompsona… nije pjevao u Srbiji. “Nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj”, kazao je Oliver.
 

Ivica Luetić

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Petak, 17/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 936 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević