Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Kako je osnovana Ekspertna radna skupina pod vodstvom dr. sc. Borisa Jokića

 
 
Ustroj Ekspertne radne skupine (ERS) za provođenje kurikulne reforme (voditeljem koje je potom imenovan dr. sc. Boris Jokić) u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije definiran je Mjerom 2.1.1, koja kaže da je ustroj ERS-a u nadležnosti Posebnoga stručnog povjerenstva, u sklopu čega je trebalo izraditi kriterije i načela formiranja ERS-a, raspisati natječaj za izbor članova ERS-a i izabrati članove ERS-a. Ta mjera, međutim, nije provedena sukladno Strategiji. Naime, javni poziv za prijavu kandidata 18. prosinca 2014. godine raspisalo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (za vrijeme ministra Vedrana Mornara) s rokom do 9. siječnja 2015. godine, a ne Posebno stručno povjerenstvo, koje je prema Strategiji trebalo biti tijelo koje raspisuje natječaj. Uz to, prema Mjeri 2.1.1, trebao je biti raspisan natječaj, a ne javni poziv.
https://cdn-narod.r.worldssl.net/wp-content/uploads/2017/06/IMG_6621.jpg?x81092
Uvidom u dostupne dokumente nije pronađeno obrazloženje zašto se odstupilo od mjera Strategije. Može se tek zaključiti da oni koji su raspisivali taj poziv ili ni sami nisu čitali Strategiju (pa tako niti postupili po njoj) ili da su bili upoznati sa Strategijom, ali su smatrali da Mjeru 2.1.1. ne moraju poštovati odnosno da ju mogu „adaptirati u hodu“. Nadalje, iako se javnim pozivom (a trebao je biti javni natječaj) tražilo „voditelja i pet članova Ekspertne radne skupine“, tadašnji ministar Vedran Mornar 28. siječnja 2015. uz dr. sc. Borisa Jokića kao voditelja imenovao je i šest članova radne skupine. Pritom se jedan od članova prijavio na javni poziv nakon proteka roka, kaže naknadni uvid u dokumente. Uglavnom, Ministarstvo je u samo 18 dana (!) od zaključenja javnoga poziva već imenovao cijeli ERS! Rok od 18 dana očito je prekratak za popunjavanje tako važnoga tijela, ali u Ministarstvu ili su unaprijed znali koga žele imenovati ili su imenovali prve ljude koji su se prijavili! Za tako važnu stvar ne imenuje se tek onoga tko je iskazao želju, već onoga koji stručno ima jače referencije...
 
Plenkoviću, Mornaru nije mjesto u Povjerenstvu!
 
Zanimljivo da danas, kada je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković osnovao Posebno stručno povjerenstvo, sačinjeno od (nominalnih) uglednika raznih svjetonazora i političkih opredjeljenja, a u kojemu sjedi i prof. dr. sc. Vedran Mornar, isti taj nekadašnji ministar koji je raspisao sporni javni poziv te potom imenovao ERS, nitko da ga upita za pojašnjenje zašto nije postupio u skladu s Mjerom 2.1.1 Strategije od ustrojavanju ERS-a, nego on i dalje sjedi u tome Povjerenstvu kao da je sve bilo u najboljem redu. Kod nas, da biste išli dalje, očito nije bitno kako ste obnašali svoju dužnosti, nego tek gola činjenica da ste bili na dužnosti. Jer, da se gleda kako je tadašnji ministar Mornar postupio oko formiranja ERS-a, teško da bi mu to bila referencija za nastavak sudjelovanja u tijelima koja utječu na daljnji tijek kurikulne reforme.
 
Iako je za izradu kriterija i načela za formiranje ERS-a bilo zaduženo Posebno stručno povjerenstvo (PSP), takav dokument nigdje nije pronađen (što je očito s obzirom da PSP nije ni bio uspostavljen), ali taj dokument nije sastavilo ni Ministarstvo, koje si je umjesto nepostojećega Posebnoga stručnog povjerenstva uzelo ulogu tijela za formiranje Ekspertne radne skupine. U jednome takvom dokumentu načela i kriteriji formiranja ERS-a bili bi zadani prema odgojno-obrazovnim područjima, sa zastupljenošću stručnjaka iz znanosti i prakse, metodičara, savjetnika te predstavnika odgojno-obrazovnih i visokoškolskih ustanova.
 
Umjesto takvih diversificiranih karakteristika, imenovana sedmeročlana Ekspertna radna skupina (voditelj + šest članova) imala je sljedeću strukturu:
... nije imala nikoga iz područja Hrvatskog jezika
... nije imala nikoga iz Povijesti
... nije imala nikoga iz Matematike i prirodoslovnoga područja (Fizike, Kemije, Biologije)
... nije imala nikoga iz osnovnih škola i nikoga sa sveučilišta
... ALI imala je troje(!) članova iz iste ustanove - Instituta za društvena istraživanja: Borisa Jokića i još dvoje!
 
Čak i da nemate nikakve veze s ovim, ako čujete da se sedam mjesta treba popuniti ljudima iz svih hrvatskih odgojno-obrazovnih ustanova, zvuči li vam normalno i pošteno da čak troje njih od sedam dolazi iz iste ustanove?!? I tako, kako je ovakav ERS bio "glava" daljnjega rada na reformskim dokumentima, onda ne čudi ni ono što se naposljetku dobilo kao rezultat.
 

Izv. prof. dr. sc. Miroslav Joler, Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci

Jasna Babić: Mislim da hrvatska država uopće nema smisla

 
 
Ovih dana umiru i novinari. Umiru oni dobri, domoljubi (Milan Jajčinović), a umiru i oni drugi (Jasna Babić), „ikone“ jugo-novinarstva. Da parafraziram Antu Žužula, živjela je u domovini Hrvatskoj, a iz dna duše mrzila ju. Zbog svoga razuzdanog života potkraj istoga tog života skrasila se na portalu Lupiga, kojega financiraju neke mračne snage iz sjene. Dakako, u cilju rušenja Hrvatske. Na početku razgovora (http://lupiga.com/intervjui/posljednji-intervju-jasne-babic-vodila-me-beskrajna-radoznalost-prema-ljudima-ja-ljude-obozavam) – koji je vodila udarna jugo-trojka Ladislav Tomičić, Ana Benačić i Bosiljko Domazet – s već dobrano oboljelom Jasnom Babić saznajemo da joj je prvi tekst u životu objavljen u sarajevskim Malim novinama, „kad  sam imala deset godina“, hvali se Jasna i dodaje kako je kao pionirka pisala „o otvaranju pruge Zadar – Knin“. Udarnički! Što drugo?
https://i.ytimg.com/vi/CUA2huR4JDA/maxresdefault.jpg
Tada počinje raspredanje, jugonostalgičarenje s kime se je sve družila. Na fakultetu s Branimirom Štulićem, kojoj je „dolazio u studentski dom, jer se nije slagao sa starim“. K njoj u studentski dom dolazio je i Darko Rundek, Jasna kaže: „isto tako dolazio u tu sobu“. Družila se i s Božom Kovačevićem, onim koji je kao ministar graditeljstva, skupa s Ivom Bancem – u mandatu od po dvije drugarske godine – maltretirao sve podložne u Ministarstvu u ulici Republike Austrije. 
 
„Naprosto, svi smo bili na sličnim ili istim fakultetima i mi smo se svi poznavali. Moja cimerica je, recimo, bila i Tamara Obrovac. Cimer mi je bio i Aki Rahimovski. To je od ovih, kao, popularnih. Zajedno smo se borili. Ja sam se borila tamo da pišem po studentskim listovima, Aki se borio za nastupe, ovaj se borio za svoje, onaj za svoje... Tako se živjelo i naravno da su nam se životi ispreplitali“, prisjeća se Jasna. A i prisjeća se kako joj „Brane“ (jugoslavensko ime za Štulića) bio „drag“. „Johnny nikome nije naškodio. Ostavio je dobre stvari iza sebe. Doduše, nikad nisam bila ljubitelj njegovih hitova. Ja sam Ekatarina Velika. Meni on nikad nije legao, ali mi je bio drag“, kaže Jasna.
 
I sada dolazi pitanje koje je pogađa ravno u srce, zbog kojega se možda i raspametila, izgubila trijeznu glavu: „Jesi li mogla osamdesetih, na početku svoje karijere, osjetiti da će se država u kojoj živiš raspasti na nekolicinu manjih država?“ „Početkom osamdesetih - ne, ali negdje od '86. godine i dalje - da. Sjećam se prvog susreta s Miloševićevim mitingom, bio je u Novom Sadu. To je bila takva eskalacija fašizma, s petokrakom zvijezdom. Bilo mi je potpuno jasno da ja ne želim s tim ljudima živjeti u istoj državi. Ja koja sam potpuno anacionalna s tim ljudima nisam željela više živjeti. A onda je na njihovom valu proizveden Tuđman. Nisam željela niti s Tuđmanom živjeti, jer je Tuđman staljinist, koji je vrlo lako postao nacionalist. Svatko tko se ozbiljno pozabavi njegovim likom i djelom to će vidjeti“, nastoji poentirati već ishlapljela Jasna Babić.
 
Dakako, uslijedilo je pitanje o „progonu novinara“ u Jugoslaviji. Ne ćete valja pomisliti da ga je bilo. Kaj god! Ovako to Jasna opisuje: »Sredinom osamdesetih, kad sam bila primljena u Danas, ja sam ostala zapanjena. Svom uredniku Gojku Marinkoviću sam rekla: "Gojko, moraš znati, ja ti nisam u Partiji i ne namjeravam biti". On na to kaže: "Koga to više briga". Eto, to su bile te prijelomne godine. Počela je nastupati demokracija. I taman se otvorio neki prostor demokracije, a onda su se gospoda u svim republikama potrudila da se to zatvori ratom. To je moja impresija.« Dakle, med i mlijeko je teklo u potocima i onda se pojavi Milošević s mitingom, a tek je uslijedilo ono najgore, kada se pojavi sedmoglavi zmaj Franjo Tuđman. Takav njezin jugo-žal navuče naivnog novinara da ju upita: „Misliš li da je to bio dogovoreni rat?“ (na 'Ti' [per tu] su kao i svi drugovi i drugarice!), jer Jasnu još uvijek služi instinkt preživljavanja: „Nije bio dogovoren. Dogovaralo se poslije. Moraš razgovarati i dogovarati se. Ali, svima je rat bio dobrodošao. Dobrodošao je, naravno, Miloševiću, a dobrodošao je Tuđmanu. Pogledaj ti tu generaciju. Tuđmanova generacija i onih koji su bili oko njega, poput Šime Đodana, zapravo je generacija komunista iz pedesetih i šezdesetih godina. To su ljudi koje je Tito maknuo s funkcija, jer je morao, pogotovo kad se Jugoslavija otvorila prema Zapadu. On nije znao što bi s njima. Bili su demodirani i nisu znali ništa osim glupe povijesti. Fino ih je maknuo, dao im mirovine i oni su zbog toga bili - to se sve vidi u Tuđmanovim dnevnicima - to je frustrirano, to je gnjevno.... Ali to je sve i Srbima napravio! Šta da s njima radiš.“
 
Na red je došlo pitanje o Srbima, koje, navodno, mi Hrvati mrzimo i prije rođenja: »Što očekuješ, koliko će još dugo naš "domoljubni zadatak" biti da mrzimo Srbe?«. No, Jasna se ne da: »Nemam pojma, ali ja mislim da ti je to isto predstava. Imaš onih koji dobro žive zato što demonstriraju mržnju prema Srbima ili preživljavaju, imaš neke koji su doista zlopamtila, nekog tko je doista izgubio, jer su mu nekog ubili i koji hrani - tako je bilo nakon svakog rata - to svoje sjećanje i mržnju i ne znam što. Lažu. Ja sam izgubila nekoliko bliskih ljudi i znam koliko bol traje. Ona traje, ali nije istog intenziteta da ti nekog mrziš zbog toga, kužiš? Naravno da lažu i rade predstave, ali - civilizacija je jedna velika predstava«, filozofira Jasna.
 
Tada na red dolazi pitanje o „fašizaciji Hrvatske“. Jasna veli da ne će Hrvatska završiti u „fašizmu“, ali i ističe glupost „da su jedina dva moćna, doista moćna Hrvata bili Zrinski i Tito“ i dodaje: „Osim njih, ti nemaš moćnih ljudi“. Na pitanje umnoga trojca Tomičić-Benačić, Domazet: „Možeš li naslutiti gdje ide Hrvatska?“, ona filozofski odgovara: „Ne. Ja mislim da ova država uopće nema smisla. Ovdje političari uopće ne znaju smisao posla koji rade. Ništa nije određeno; oni ne znaju koji su ključni orijentiri, oni ne znaju osnovne ekonomske zakonitosti. Zato smo dobili Agrokor. Oni ne znaju ni što je socijalizam, ni što je kapitalizam. Zato smo dobili Agrokor.“ Dakle, treba ju ukinuti. Hrvatsku, dakako!
 
„Najupečatljivije“ joj je razdoblje „rat“. Ne će ona nikad spomenuti srpsku agesiju, razvodnjava ju jednostavnom riječju „rat“. I dodaje „Raspad Jugoslavije i rat“. U nastavku izjednačuje agresora i žrtvu na vrlo suptilan jugo-način podjele krivnje. Jer, sve žrtve hrvatske za izborenu slobodu i nezavisnost nisu vrijedne ljudskih života, jer ona vidi „raspad života“ (Jugoslavija), „cijelu svoju generaciju potamanjenu“ (Jugoslaveni, komunisti, Srbi, udbaši, kosovci, masoni, partizani, borci NOB-a, antifašisti...). A među braniteljima vidi „očajnike“ i zna da su „otpisani i preskočeni“, te nastoji poentirati: „Nema tih novaca, nema tih penzija koje njima mogu nadoknaditi prisilne mirovine i uništavanje najaktivnijih godina života“. Dakle, sve je bilo uzalud. Bilo nam je lakše i bolje u Jugi.
 
U nastavku Jasna priznaje da joj je Globus dao stan. Mrtvoga Ivu Pukanića ne hvali. Za njegovo ubojstvo kaže da ge je ubila konkurencija i lukavo dodaje: „To ne znači da mislim da je njega Pavić dao ubiti“. Još dodaje da je policija zataškala prave ubojice. »Nisam sigurna da je Niko Franjić samo kolateralna žrtva. Pogledaj njegovu biografiju pa ćeš vidjeti da je on radio za "službe" i da se u Nacionalu pojavio upravo kad je Pukanić svima oglasio kako održava vezu s Gotovinom. Dakle, ja ne bih ništa isključila. Da ti ne kažem da je u tijeku bila vrlo čudna prodaja Nacionala«.
 
Kako joj ništa ne valja u Hrvatskoj, ne valja joj ni novinarstvo. A krivac je nitko drugi do li fašizam u Hrvatskoj. „Ti znaš da je u kodu fašizma da najprije nasrne na najslabijeg, jer fašizam je u osnovi kukavička stvar“, kaže Jasna. Ali zato dodaje kako njoj nikada nitko nije nudio mito. Hvali se odlaskom na Trnjanske krjesove i cmakanje s Ivom Josipovićem. Za odlaske na Trnjanske krjesove kaže kako „mora odati počast nečemu komunističkom“, jer joj je majka bila partizanka! A i kaže da vjeruje u „komunističku ideju, lijevu ideju“.
 
Što na kraju reći? Jugoslaven, komunist ostaje jugoslaven i komunist do kraja života. Ima različitih jugoslavena i komunista, ali ima i nešto što ih povezuje, a to je mržnja prema Hrvatskoj, Hrvatima i katolicima. Njima smeta povijest, jer ju nemaju. Njima smeta vjera, Katolička Crkva, jer im je njihov „bog“ zauvijek umro. Tako je i s Jasnom Babić. Na samrtničkoj postelji (razgovor je vođen 3. svibnja, a objavljen 6. studenoga 2017.) ostaje vjerna Partiji, Titi, Jugoslaviji, Komunizmu, Marxismu... Ostaje vjerna svima, samo ne domovini Hrvatskoj, koju mrzi 'iz dna duše'. Za nadati se je da će u Hrvatskoj biti manje onih koji ju mrze i preziru.
 

Pavao Blažević

Za Europsku komisiju u katalonskom je slučaju vladavina prava zapravo vladavina španjolskog prava

 
 
U katalonskoj krizi EU nije 'Unija građana', već brani samo interese nacionalnih država – čak i protiv građana. Od „klasičnih“ međunarodnih organizacija, kojima su se države priključivale od druge polovine devetnaestog stoljeća, Europska unija ne razlikuje se samo po svom ekonomskom i političkom značaju, već i u pravnom pogledu. No glavna razlika je pravni položaj građana prema naddržavnoj organizaciji.
http://www.publico.es/uploads/2017/10/06/59d7b15968f60.jpg
Nema razlike između Galjegosa Francisca Franca i Mariana Rajoya
 
U slučaju „klasičnih“ organizacija – kao što su Ujedinjeni narodi ili Vijeće Europe – ne postoji neposredna veza između organizacije i pojedinca: organizacija svojim pravnim aktima može uvoditi obveze i prava samo za svoje zemlje članice, ali ne i njihove građanke i građane. Pravne akte organizacije zemlje članice tek moraju prenijeti u nacionalno pravo jer su oni obvezujući tek kada postanu nacionalni propisi.
 
S druge strane, pravu EU-a od njegovih je početaka u vrijeme Europske zajednice vrijedi neposredno. Pravo Unije može bez posredovanja zemalja članica zasnivati prava i obveze pojedinaca na koje se ovi mogu pozvati pred nacionalnim i europskim sudovima. U svojoj temeljnoj presudu u slučaju van Gend & Loos iz 1963. Sud EU-a ističe da „funkcioniranje zajedničkog tržišta neposredno pogađa sve građane zajednice“ te da je „Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednice više od sporazuma koji nameće uzajamne obveze među zemljama potpisnicama“. „Zajednica je novi pravni poredak međunarodnog prava, u čiju su korist zemlje članice ograničile svoj suverenitet; pravni poredak čiji pravni subjekti nisu samo zemlje članice, već i pojedinci.“ Taj temeljni koncept istaknut je i u članku 1. Ugovora o Ustavu za Europu iz 2004.: „Vođen voljom građanki i građana država Europe da zajednički oblikuju budućnost, ovaj Ustav osniva Europsku uniju…“
 
Nakon toga pravo EU-a postupno je jačalo položaj građanki i građana: Ugovorom iz Maastrichta (1992.) stvoreno je „Građanstvo Unije“ koja se nadovezuje na nacionalno državljanstvo. Ona između ostalog omogućuje pravo na slobodno kretanje i slobodni boravak u čitavoj Europskoj uniji, te aktivno i pasivno izborno pravo na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u mjestu prebivališta. Lisabonski ugovor (2007.) neposredno traži za građane EU-a temeljna prava i temeljne slobode koji su proglašeni u Povelji o temeljnim pravima Europske unije.
 
U katalonskoj krizi Europska unija nije položila test kao „Unija građana“. „Novom pravnom poretku, čiji su pravni subjekti također pojedinci“ nema ni traga, bar što se tiče Katalonaca; niti se spominjuu prava i interesi 7,5 milijuna građana Unije u Kataloniji. Umjesto toga EU poput međunarodnih organizacija starog stila isključivo i beskompromisno brani pozicije svoje članice Španjolske. Kataloncima Bruxelles upućuje samo prijetnje i upozorenja. Od mandata Josea Manuela Barrosa Europska komisija ponavlja da bi u slučaju odcjepljenja od Španjolske Katalonija „automatski“ napustila EU i eurozonu, te bi se za članstvo u EU morala natjecati kao bilo koja druga država, iako u ugovorima EU-a nije uređeno odcjepljenje nekog teritorija od zemlje članice.
 
Time bi „automatski“ stanovnici Katalonije izgubili status građana Unije. Između redaka nazire se sljedeća prijetnja: do novog članstva Katalonije ne će doći jer je za to potrebna suglasnost svih članica Europske unije, a to Španjolska može blokirati, što bi i učinila. Drugoga listopada 2017. predsjednik EK Jean-Claude Juncker izjavio je da je katalonski referendum o neovisnosti održan dan ranije „prema španjolskom Ustavu protuzakonit“. „Radi se o internom pitanju Španjolske s kojim se mora postupati u skladu s ustavnim poretkom Španjolske.“
 
Dva dana kasnije prvi potpredsjednik EK Frans Timmermans pred Europskim parlamentom je dodao da je „obveza svake vlade braniti vladavinu prava – pa čak i primjenom sile, ukoliko je to primjereno. On je time odobrio intervenciju španjolske policije na dan referenduma, u kojoj su ozlijeđene brojne osobe. Predsjednik Europskog parlamenta, Antonio Tajani, zahvalio je Komisiji na „jasnom stavu“. U ime parlamentarne većine on je izjavio da se „jednostrane odluke, uključujući proglašenja neovisnosti“ kose s europskim pravnim poretkom. Ugledni zastupnik u EP-u Elmar Brok izjavio je da je referendum protuzakonit i upozorio: „Katalonci moraju znati što ih čeka ako doista proglase neovisnost.
 
Europska građanska unija pokazala da je samo krhka fasada
 
Za Europsku komisiju u katalonskom je slučaju vladavina prava zapravo vladavina španjolskog prava. Pravo EU-a, čiju prednost pred nacionalnim pravom zemalja članica (izuzev ustavnog prava) Komisija neumorno ističe, u ovom se slučaju uopće ne uzima u obzir kao mjerilo. Zar europsko ustavno pravo nema što za reći u pogledu postupaka u Kataloniji? Zar zaštita temeljnih prava i sloboda svih građana Europske unije, koju propisuju svi europski propisi, nisu nikakva uporišta? Što je s načelom supsidijarnosti, čiji značaj „na regionalnoj i lokalnoj razini“ ističe čl. 5. st. 3. Ugovora EU-a, ili s ciljem Unije da „očuva bogatstvo svoje kulturne i jezične raznolikosti“ (čl. 3. st. 3. Ugovora EU-a)? Koja je europsko-pravna relevantnost statusa Katalonije kao regije čiji su predstavnici članovi Odbora regija EU-a? Zar obveza Europske unije na poštivanje međunarodnog prava i UN-ove povelje ne uključuje i obvezu poštivanja prava naroda na samoodređenje? Predviđa li pravo EU-a sankcioniranje građana Unije koji se zauzimaju za neovisnost svoje regije, ali ujedno i ostanak u članstvu Europske unije?
 
Poruka koju šalje Bruxelles jasna je i ne će je primiti na znanje samo u Kataloniji: u političkom konfliktu građana Europske unije s vlastitom državom građanstvo Unije nema nikakvu vrijednost. Neposredni pravni odnos građana prema njihovoj Uniji mora biti iza prava zemlje članice; čime se ponovno uspostavlja oklop nacionalno-državnog suvereniteta. Tko ne poštuje nacionalno pravo, bit će izbačen iz „prostora slobode, sigurnosti i pravde“, kako se predstavlja EU; pa ma koliko god se izjašnjavao za Europu.
 
Je li sada, kada je stavljena na pravu kušnju, europska građanska unija pokazala da je samo krhka fasada? Jesu li, kad zagusti, bitniji građani ili interesi države, ili kako se navodi u utemeljiteljskom aktu Njemačkog Saveza iz 1815. „mir i ravnoteža Europe“? Katalonska kriza 2017. mogla bi za budućnost Europske unije kao pravne zajednice biti važnija nego što to, kako se čini, shvaćaju u Bruxellesu i Strasbourgu.
 

Dr. Bardo Fassbender, predavač međunarodnog prava, europskog prava i javnog prava na Sveučilištu u St. Gallenu, Frankfurter Allgemaine Zeitung

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1159 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević