Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Suradnik Hrvatskoga fokusa dobitnik nagrade Grada Splita

 
 
„Ponos je biti na čelu grada koji je iznjedrio ovakve ljude. Vi ste sol ovoga grada, vi ste savjest ovoga grada! Grad ne tvore ni političari ni stranke ni pojedinačni bljeskovi, grad tvore ljudi poput vas, kazao je gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara na svečanom primanju upriličenom za dobitnike nagrada Grada Splita.
https://www.hdkn.hr/wp-content/uploads/2018/04/Ivica-Luetic-394x450.jpg
Gradonačelnik se zahvalio i čestitao ovogodišnjim laureatima među kojima je nagradu Grada Splita za životno djelo, koja se dodjeljuje u povodu Dana grada Splita i blagdana sv. Dujma dobio Ivica Luetić, novinar, član Hrvatskog društva katoličkih novinara. Nagrada mu se dodjeljuje za dugogodišnji rad u novinarstvu, a posebno za doprinos u promicanju kulture, ali i religije i drugih društvenih zbivanja, ističe se u obrazloženju.
Ivica Luetić rođen je u Skopju 1933. godine. Novinarstvom se bavi od 1961. godine, te ove godine proslavlja 57 godina novinarskog staža. U samim počecima svog novinarskog zvanja radio je kao stalni ili privremeni suradnik u brojnim dnevnim i tjednim novinama: Sportskim novostima, Zadrugaru, Vikendu, Subotičkim novinama, Večernjim novostima kao dopisnik iz Stuttgarta u Njemačkoj od 1970. do 1975. godine, te u Glasu Slavonije gdje nastavlja pisati tijekom Domovinskog rata do 1994. Svoju novinarsku karijeru Ivica Luetić nastavlja u svojstvu samostalnog novinara sa svakodnevnim javljanjima na Hrvatskom katoličkom radiju – redakciji kulture gdje je i danas stalni suradnik dopisnik iz Splita. Također piše za Hrvatsko slovo, Vijenac, od prvog broja za Hrvatski Fokus, časopis Marulić sv. Jerolima, a i stalni je dopisnik Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije.
U svom dugogodišnjem novinarskom radu Ivica Luetić je izvještavao uglavnom o različitim događanjima iz oblasti kulture, religije i raznih društvenih zbivanja. Luetić je neizbježan sudionik svih press konferencija, predstavljanja knjiga, izložbi i drugih skupova, a kao suradnik brojnih hrvatskih medija istinski je kroničar kulturnih događanja u Splitu. Najstariji je aktivni novinar u Splitu koji je svojim objektivnim i informativnim zapisima oteo zaboravu brojna društvena zbivanja na ovom području i šire. Dobitnik je više povelja, zahvalnica, nagrada i odličja.
„Kad su mi prvi put rekli da sam  nakon 47 godina novinarskog staža dobio nagradu Grada Splita za životno djelo bio sam zaista uzbuđen. Jer, kad ti kažu da si dobio nagradu Grada, to onda znači da si nešto i učinio. Ali ovo nije priznanje samo meni, nego i novinarskoj  struci. I pored ove velike nagrade koju sam dobio, nastavit ću raditi sve dok mi Bog podari zdravlje“, rekao je Luetić zahvalivši se komisiji i svojim predlagateljima.
Uz Ivicu Luetića dobitnici nagrada za životno djelo su doktor Ivan Urlić i profesor Frano Baras, osobne nagrade su dobili glazbeni umjetnik Vlado Sunko i plivačica Dina Levačić, dok su skupnu nagradu dobili dječji zbor Srdelice i Jedriličarski klub Mornar.
 

Nives Matijević

Prije sedam godina iz tiska izašla knjiga Reči i nedela - Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991. – 1992.

 
 
Prije 7 godina, u Beogradu je iz tiska izašla knjiga Reči i nedela - Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991 – 1992(dostupno na internetu u PDF formatu: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf). Na samome početku, moja iskrena i duboka zahvala autorima: Ivanu Boljeviću, Đorđu Odaviću, Vladimiru Petroviću, Svetislavu Rabrenoviću, Bogdanu Stankoviću, Jasni Šarčević-Janković, Novaku Vučo, Milici Vukotić i svima drugima koji su doprinijeli tomu da ovaj dokument vremena ugleda svjetlo dana.I iskreno poštovanje svim ljudima u Srbiji koji drže do istine o prošlosti.
https://static.kupindoslike.com/Reci-i-nedela-pozivanje-ili-podsticanje-na-ratne_slika_O_77147193.jpg
Po mome skromnom mišljenju, ovih 432 stranice spomenute knjige trebao bi pročitati svatko komu je stalo do istine (neovisno o vjeri, naciji, svjetonazoru i političkom opredjeljenju) iz jednog jedinog razloga: DA IZ PRVE RUKE VIDI ŠTO JE SVE U STANJU UČINITI VELIKOSRPSKA PROPAGANDA I KAKVO  JE ZLO NAPRAVILA 90-ih GODINA PROŠLOG STOLJEĆA, PRIJE SVEGA HRVATIMA, BOŠNJACIMA, ALBANCIMA, A POTOM I DRUGIM NARODIMA, PA I SAMIM SRBIMA U ČIJE JE IME VOĐENA. Moja iskrena zahvala svima koji su sudjelovali u pisanju ove knjige i prikupljanju građe, jer su tako od zaborava otrgnuli zrnca istine bez kojih povijest na ovim prostorima ne bi bila potpuna. Ovdje donosim djelić te ISTINE (koja je sadržana u poglavlju moje buduće knjige – koja će ako Bog da u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana).
 
U jesen 1991. godine, u vrijeme odsudne bitke za Vukovar, dok se grad nemilice razara stotinama tisuća projektila (s Dunava, iz zraka i s kopna), srpski propagandni stroj nastavlja još agresivnije. Grad navodno brane „Kurdi“, „Turci“, „Arapi“, „crnokošuljaši“, „legionari“, „kriminalci i zločinci“, „drogirani fanatici“, „ustaše“, „Tuđmanovi plaćenici“, „patološke ubice“ koji čine „nečuvena zverstva nad srpskom nejači, posebno ženama i decom“... Uz to se, dakako, neprestano podsjeća na ustaške „jame“,“klanice“, „jasenovce i jadovna“, na „iskop“ i „zator“ srpskog naroda koji je „po treći put u poslednjih sto godina osuđen na genocid i nestajanje“ i to morbidno i bolesno prikrivanje vlastitih zločina takvom kampanjom bitna je značajka srpske propagande kroz sve godine pripreme za oružani sukob i sam rat.
 
Arhivski dokumentarci koji prikazuju navodne „ustaške zločine“ iz vremena NDH  postaju stalni repertoar srpskih televizijskih postaja. Kadrovi i slike (s prikazima tko zna kojih sve i čijih žrtava i iz kojih ratova) nabacani su u kaotičnom slijedu, nasumično i bez reda, ali važno je da su što strašniji i da ih ima što više...i sve su to „srpske žrtve“, sve su to oni koji su stradali od „ustaške ruke“, sve su to preci onih kojima to isto sprema „nova NDH“ pod vodstvom „srboždera“ i „novog poglavnika NDH“ dr. Franje Tuđmana.
Slično je i s radio programima, novinskim izdanjima, kazališnim predstavama, retrospekcijama igranih filmova, izložbama, „naučnim simpozijumima“, „stručnim savetovanjima“…
Pod krinkom „utvrđivanja istine“, opet se prebrajaju kosti iz jama, računaju i umnožavaju „srpske žrtve“, podsjeća na logore i stratišta i proziva „krvnike“, „krvoloke“, „zverove“ i „demone“ koji su to uzrokovali…
 
Veza između njih i današnjih Hrvata, „nesporna“ je, a usporedbe stalne. Javnom mnijenju ispire se mozak po staljinističkoj matrici. Organiziraju se „okrugli stolovi“ i tribine na kojima se razrađuju manje-više iste teme: „genocid nad Srbima kroz istoriju“, traga se za „korenima zla“ onih koji su to činili, poziva na konačno „ispravljanje nepravdi“, kuka i jadikuje, aktualiziraju se stari mitovi o „nebeskom narodu“, podsjeća na temelje „najstarije nacije u Evropi“, na „slavnu i junačku prošlost“ „Kosovski i Vidovdanski hram“, Lazarevo i Miloševo „Jevanđelje“, veliča svetosavlje…
Iz medija, patološka mržnja se prelijeva na ulice i veliki dio srpskog javnog mnijenja podliježe tom teško objašnjivom ludilu u kojemu nema mjesta dilemama i racionalnom razmišljanju. Ona postaje osnovni pokretač borbe za „srpsku stvar“, valjak koji „melje“ sve pred sobom i stvara fiktivnu sliku paralelne stvarnosti koja nema ničega zajedničkog s realnošću.
U isto vrijeme vodi se bitka na više fronti: protiv Albanaca, Slovenaca, Mađara, Muslimana, i drugih nacionalnih manjina, ali ipak, sa zaoštravanjem krize i otpočinjanjem rata, u prvi plan izbijaju najveći „krvnici“ i „neprijatelji“ Srbije i srpskog naroda – Hrvati, ti „odvratni i dvolični Latini“, „genocidna bagra koja ne zaslužuje da živi“, „bečki konjušari“ koji su „oduvek bili tuđe sluge“ i koje su „Srbi oslobodili“...
 
Ideja vodilja kampanje usmjerene protiv hrvatskog naroda jeste teza o njegovoj „urođenoj genocidnosti“ i kolektivnoj krivnji (koja je na različite načine i u različitim formama provlačena kroz literaturu, publicistiku i historiografiju u cijelom poratnom razdoblju – počevši od Novakovog Magnum crimena iz 1948. godine, nadalje).
Po ovoj rasističkoj teoriji, Hrvati imaju „urođeni poriv“ da „iskonski i patološki mrze Srbe“. Tako je to „oduvek“ bilo, i tako jeste, i ovo je „neupitna činjenica“ i polazište za sve što se o njima piše i govori.
Mnogi srpski „znanstvenici“ nastoje pronaći povijesne (pa čak i scocio-psihološke!) uzroke i korijene ovoj „patološkoj i neobuzdanoj mržnji“ u dalekoj povijesti (bilo da je traže u „otpadništvu od pravoslavlja“, „latinštini“, katoličkom naslijeđu ili utjecaju Vatikana, „vekovima prisutnoj velikohrvatskoj“ politici, ili novokomponiranim teorijama o „metafizičkim uzrocima koji se ne mogu dokučiti i objasniti“).
No, svi koji vode ovaj propagandni projekt i u njemu sudjeluju, su složni u jednom: kad su Hrvati u pitanju, radi se o urođenoj, genetski uvjetovanoj „bolesti“ čiji su uzroci još uvijek „nepoznati“. Pripadnici hrvatskog naroda u svemu se poistovjećuju s Pavelićevim ustašama koji su već desetljećima označeni kao glavni krivci za sva zla koja su snašla Srbe u novijoj povijesti.
„Animalizacija“izmišljenog „neprijatelja“, pri čemu se on svodi na razinu krvoločne životinje i prikazuje kao zvijer kojom vladaju isključivo niski destruktivni nagoni – žeđ za  krvlju i poriv za ubijanjem, poznata je metoda korištena od Staljina i njegovog aparata u vrijeme velikih čistki tridesetih godina XX. stoljeća u SSSR-u. Nakon što ga se tako obilježi, protivnik postaje personifikacija svekolikog Zla koje se mora uništiti u ime Dobra. A u borbi protiv Zla, sva su sredstva dopuštena, i nema neprihvatljivih metoda.
Ilustracije radi, evo nekoliko primjera koji zorno govore o tomu što je sve u stanju uzrokovati ovakva huškačka propaganda i što su njezini dometi i posljedice.
 
Nakon više od tri mjeseca opsade i stalnih udara sa svih strana, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet je obišla slika jedne takve skupine, u kojoj stupaju, rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“. Kanibalska pjesma je sasvim u skladu s ponašanjem „oslobodilaca“. U razorenom gradu nastavlja se ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.
U cilju neutraliziranja negativnih reakcija svijeta na pokolj u tom gradu, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u današnjoj Hrvatskoj „povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože na Zapadu „analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave“, pa su konačno, i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac, pa se stoga iznosi stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.
Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.
 
Ovu propagandnu podvalu raskrinkao je židovski intelektualac i književnik Alain Finkielkraut, koji detaljno objašnjava kako je srpska propaganda krivotvorila dio knjige dr Tuđmana (Bespuća povijesne zbiljnosti,  Zagreb, 1989.) i svjetskoj javnosti svoj pamflet od 15-ak stranica predstavila kao „originalni prijevod“. U svojoj knjizi, Kako se to može biti Hrvat (izdanje Ceres, Zagreb, 1992.), na str. 40-43., on objašnjava kontekst rata  (među ostalim, obrazlažući i svoj javno izneseni stav riječima:: „(...)Zbog toga mi se učinilo nužnim da blagoslov židovskoga pamćenja uskratim osvajačkoj Srbiji, te da onemogućim regrutiranje mrtvih, čijim se čuvarom osjećam, i to od današnjih poklonika 'etničkog čišćenja'...“ (str.43.; istaknuo: Z.P.), ali i nastanak pamfleta koji je bio podmetnut kao „Tuđmanov“ tekst:
(...) Srpska propagandna služba prevela je i vladama velikih zemalja i svjetskim medijima razaslala petnaest od petsto stranica te knjige...Je li točno da na tih petnaest stranica Tuđman sumnja u stvarnost zatora Židova? Ne, on se jedino laća kritičkog preispitivanja različitih izvora koji donose broj žrtava...(...)I napokon, on zamjera izraelskim Židovima što i sami spram Palestinaca provode genocidnu politiku (...)I to je dovoljno! – odgovorit ćete. Svakako, no ne bi li poštivanje činjenica protivno svim  revizionizmima, nalagalo da se optužbe provjeri na izvornome tekstu? Takav bi se izlet pokazao vrlo poučnim...“ (str. 40.; istaknuo: Z.P.)
No, neovisno o svemu, ovaj  frizirani tekst srpskih propagandista postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.
(Opširnije: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević-Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193.-194.; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27. 2. 2013.)
 
Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje vezano za „oslobađanje srpskog Vukovara“. Euforija je protkana „najnovijim saznanjima o tome što se događalo“ u tom gradu dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“.
Usporedo s tim, nastavljaju se i pokušaji pranja krvavih ruku i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati istinu i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su s Hrvatima i drugim građanima Vukovara proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi. Treba „dokazati“ još jedan „genocid nad Srbima“.
Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20. 11. 1991. u 19:30 započinje uvodom Milorada Komrakova, koji otvara emisiju ovom viješću:
 
„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža 'Aj ti vi', javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi uBorovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je pre podne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.
 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: 'Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncentracionog logora.'“
 Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji „upravo stiže iz Vukovara i očevidac je ovog masakra dece“.
Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj pomalo uzrujano (glumeći da je u stanju šoka), počinje nevješto i uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajućido znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ nije u stanju izreći), i nastavlja: „igrali se …i tako…“ (Na temelju audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora).
Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:
 
„ Voditelj: 'Ti kad si došao, šta si tamo video ?'
– Goran Mikić: 'Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa.
Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se
veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna
krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…'
– Voditelj: 'Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati
dečjima?'
– Goran Mikić: 'Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .'
– Voditelj: 'Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?'
 
– Goran Mikić: 'Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su
meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se
spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…'
 
– Voditelj: 'Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?'
 
– Goran Mikić: 'Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi
bilo realno i trebalo je da se to uradi.'
 
 Tijekom razgovora, pokazane su neke fotografije koje je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.
 
 – Goran Mikić: 'Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.'
 
– Voditelj. 'Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografi ja koje bi bilo stidno i mučno prikazivati. Gorane hvala ti lepo na ovom ubedlivom  i jako potresnom svedočenju.'
 
– Goran Mikić: 'Hvala i vama.'“
(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991.–1992.; autori: Ivan Boljević i drugi; str. 212.-214.; pescanik.net/wp-content/pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27. 2. 2013.)
 
Ove opskurne konstrukcije i njihovu pozadinu razotkrili su novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani s plaćenim stranima novinarima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut.
 Upravo u vrijeme emitiranja ovog dnevnika, u hangaru na Ovčari(stočna farma u blizini Vukovara), preko 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica Markobašić, koju su srpski „teritorijalci“ istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje, tukući je uz povike: „Kurvo ustaška!“. Egzekucija je prepuštena četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima ih je isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, oficir „JNA“, Veselin Šljivančanin.
Slučaj obitelji Markobašić (Davor, supruga Ružica i malodobni sin Srđan), koja je živjela u ovom gradu, tragična je, sudbinska poveznica s ovim stradanjem i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to posljedice može imati po živote običnih ljudi.
 Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:
 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“
Priču o „ogrlici od dječjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str. 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom nekrofilskom propagandom, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu i poticanja Srba na zločine).
 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.
O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres i drugi mediji nadograđujući priču.
 
 Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5., objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:
 
 „Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se 'proslavio' pravljenjem niski od dečijih prstiju.“
Istoga dana, usplahireni Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:
 
„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je priilkom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“
 
 Priču proširuje s mnogo novih detalja, Politika Ekspres, koja već sutradan (6. 10.), na str. 10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:
„Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofi lu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36 teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“
U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, radio reporter Mirko Stanković (istoga dana), kaže:
 
 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofilu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“
Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici) i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:
„Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je 'recept' koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima 'suverene i nezavisne'.“
Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili.
 
Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaškedržave“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ s (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom i nije imenovan. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“
 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str. 16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).
Isti list, 25. 10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str. 24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica navodnog „Dnevnika“, tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:
 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. 'Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.' Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? ... Imam utisak da ću izgubiti svest. 'I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo', kaže Siniša.“
 Dana 15. 11. 1991. godine (na str. 12.), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu, i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić(!). Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):
„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogtlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“
Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na monstruozan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21. 11. 1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“ i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:
„Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada 'pružaju pomoć bolesnicima.'“
Zadnji sati Ružice Markobašić na Ovčari protekli su u patnjama.Krvnički su je tukli i silovali. Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:
Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: 'Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?'
(Za dijelove teksta pod navodnicima, vezano za slučaj Markobašić, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.; istaknuo: Z.P.; str. 192-205..; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)
Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić, žena hrvatskog branitelja i majka malodobnog Srđana, trudnica u šestom mjesecu trudnoće, pogubljena je na naročito okrutan način.
Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“. Izjavio je to na sudskoj raspravi dana 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike. Prema njegovom iskazu, ubojica je bio Zoran Dašić, s Karaburme (iz Beograda). Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali krvnik joj je ispucao rafal u trbuh.
(Detaljni opisi ubojstva Ružice Markobašić sadržani su u izjavama drugih svjedoka sa suđenja i dostupni na Internet stranicama 'Fonda za humanitarno pravo' iz Beograda. Obiluju groznim i nezamislivim primjerima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede).
 
Nakon što je strijeljanje završeno, žrtve su zakopane bagerom u masovnu grobnicu u kompleksu gdje su se inače godinama prije pokapale kosti uginulih životinja s farme.
U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad  znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.
U vrlo kratkom razdoblju od dva mjeseca (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića – napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.
Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi „krivnja“ koja im je nametnuta.
Svoju priču Davor Markobašić ispričao za Večernji list, 4. 7. 2012. (www.večernji.hr).
Od svega, točno je samo da je branio svoj grad, da je supruga Ružica silovana i strijeljana na Ovčari, sin Srđan oslijepio i zanijemio uslijed proživljenih trauma, a on i dalje progonjen medijskim lažima više od 20 godina.
Nikada ga nitko nije optužio (a još manje dokazao) da je počinio bilo kakav zločin niti se njegovo ime pojavljuje na listama osumnjičenih, kako domaćih, tako i međunarodnih sudova (osim u Srbiji, gdje postoji tendencija da se dižu optužnice čak i protiv onih koji su završavali u njihovim logorima i čiji su iskazi o „krivnji“ prikupljeni u uvjetima fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša). Pogotovu nema spomena o bilo kakvim istragama vezano za „ogrlicu od dječjih prstiju“, „nekrofiliju“, „silovanja“, „kanibalizam“ i sl., na čemu se temeljila jedna ogavna, podmukla i monstruozna kampanja.
Ovo je samo jedan u nizu slučajeva u kojima su  mediji od običnih ljudi stvarali „masovne zločince“ i „monstrume“, kako bi se opravdali pokolji što su se činili u ime „srpstva“. Takve osobine, pripisivane su mnogima koji su branili svoje kuće od srpske agresije. Tako su na vukovarskom području čak i dr Vesna Bosanac i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević* bili proglašeni ekstremistima.
Dr. Vesna Bosanac je (skupa s dr. Jurjem Njavrom) iz vukovarske bolnice odvedena u logor u Srbiji nakon okupacije grada, ali je (zahvaljujući intervenciji Međunarodnog crvenog križa), već u prvoj polovici prosinca1991. godine razmijenjena i oslobođena, što su srbijanski mediji dočekali kao još jednu „nepravdu“.
Tako je Politika ekspres (od 11. prosinca), u naslovu jednog teksta istaknula: „Razmenjen i ženski Mengele“. Kako bi se opravdao zločin nad hrvatskim ratnim izvjestiteljem Sinišom Glavaševićem, koji je ubijen na Ovčari, srbijanski mediji danima su brujali o tomu kako je „u njegovoj kući pronađen čitav arsenal oružja“ i optuživali ga da je bio povezan „sa Tuđmanom, Šeksom i drugim ustaškim kolovođama.“
Davor Markobašićje  – prema izvješćima mnogih srbijanskih medija – , „ogrlicu od dječjih prstiju“ napravio upravo za dr Bosanac (!), a ona je (iako „ženski Mengele“) puštena iz logora u Srbiji (mjesec dana nakon odvođenja) bez ikakve optužnice ili sumnjičenja za bilo što!
Srpski propagandni stroj neumorno je pronalazio ovakve „mega-zločince“ na hrvatskoj strani, diljem ratom zahvaćenih područja. To je u konačnici trebalo potvrditi „genocidnu“ narav Hrvata i „zločinački karakter“ njihove države, ali i poslužiti kao pokriće i opravdanje za masovne zločine, progone i razaranja što su ih u to vrijeme stvarno činili borci za „Veliku Srbiju“.
Propagandu kojom se želi izbrisati istina o stradanju Vukovara i Hrvatske i nametnuti drugačiji pogled na stvarnost, nastavljaju srbijanski mediji, ali i tiskovine koje počinju izlaziti u „SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, u uvjetima srpske okupacije.
Na drugu obljetnicu pada grada, 18. studenoga 1993. godine, list „Vojska Krajine“ br. 7-8 (str. 43.) objavljuje tekst prof dr Vojislava Stanimirovića (novog ravnatelja bolnice i kasnije okupacijskog gradonačelnika grada), koji u članku „Bolnica u pravom ruhu“, među ostalim piše:
„Tog 18. novembra pao je i posljednji bastion, posljednje uporiste ustaske vlasti u Vukovaru -  vukovarska bolnica. Njenim padom oslobodjen  je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan."
 U tekstu Stanimirović hvali „bratske gradove“ iz Srbije koji su pomogli u raščišćavanju ruševina i obnovi „dela bolnice“, a objavljena je i prigodna skupna fotografija ravnatelja i njegovih djelatnika nedaleko od gotovo potpuno uništene zgrade nekadašnje Vukovarske bolnice (koja sada nosi naziv „Sveti Sava“).
Na clevelandskom radiju (Kanada) WCPN-FM, dana 31. svibnja 1992. godina kao reakcija na Rezoluciju UN-a koja je Srbe osuđivala kao agresore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, emitirana je propovijed srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, u okviru emisije na srpskom jeziku, Srpski čas.
U eter je puštena jedna od snimki sa starim antisemitskim tezama (u kojima Nikolaj Židove optužuje za raspeće Krista, pri čemu su oni umjesto božjeg sina izabrali Barabu, te su na taj način i sami postali „Barabe, umesto da budu hrišćani“, naziva ih „jednobožnim Jevrejima“, i „gladnim šakalima“ čije su metode „tajna zavera, laž, buna i krv“ itd).
Srpska četnička emigracija ne može se pomiriti s činjenicom da je svijet razotkrio i službeno – rezolucijom UN-a, osudio agresiju koja je izvršena na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa svoju mržnju (kroz usta najpoznatijeg antisemita iz redova SPC) usmjerava opet prema Židovima, koji se u krugovima srpskih nacionalista tradicionalno smatraju „predvodnicima zavera“ i „krojačima novog svetskog poretka“ – kojima je krajnji cilj zavaladati svijetom i porobiti sve ostale narode.
Krajem ljeta 1994. godine, Informativni bilten – stranački list Srpske narodne obnove (SNO), čiji je lider ekstremist Mirko Jović iz Nove Pazove (zapovjednik četničke skupine Dušan Silni), objavljuje još jedan među brojnim rasističkim i antisemitskim tekstovima. U članku pod naslovom: Bal vampira, Židovi se opisuju kao „sinovi i služitelji đavola...ubice, lopovi, prevaranti, lutalice i žgadija.“  Jović i prijatelji okrivljuju ih i za „pronalazak“ jedne od najopasnijih bolesti današnjice (AIDS-a), koju su oni (navodno) smišljeno stvorili „u svojim labaratorijama čudovišnim“, a izriče se i generalna osuda ovoga naroda:
 „Premalo je reči kojim bi se iskazala sva njihova neverstva, otstupništva i zločinstva protiv svete crkve Hristove, tj. pravoslavne i njenih vernika.“(Vidi: Duško Vuković, Delo Luke Sarkotića, NIN, Beograd, 2. 9. 1994., str. 19.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres, Zagreb, 1997., str. 189.; istaknuo: Z.P.)
Na istoj stranici knjige, Cohen navodi i primjer četničkog vojvode  Siniše Vučinića (zapovjednika četničke paravojne postrojbe Srpski sokolovi, i predsjednika stranke Srpski rojalistički blok), koji je također 1994. godine Židove javno proglasio krivcima za propast Dafiment banke, i zatražio da im se oduzme sva imovina kako bi se štedišama nadoknadila šteta. Vučinić je inače već 1992. godine utemeljio pokret Zbor (po uzoru na fašističku organizaciju Dimitrija Ljotića u vrijeme Drugoga svjetskog rata) i tada najavio da će „Jevrejima oduzeti svu imovinu“.
O tomu je također pisao beogradski NIN od 24. veljače 1995. godine na str. 29., pod naslovom: Koga čeka kazna, iz pera novinara Ljubiše Stvarića.
Vrlo mlaki i sporadični protesti SJOS (Saveze Jevrejskih opština Srbije), prolaze nezapaženo, ostaju na margini medijske pozornosti, i od vlasti se u potpunosti ignoriraju.
Prava poplava antisemitske literature i tekstovakojima nastavljači tradicije Nikolaja Velimirovića Žičkog siju otrovnu mržnju i pozivaju na progon i ono malo Židova što ih je ostalo u Srbiji, kao i izjave za medije koje u tom smislu daju propagatori takvih ideja, također ne nailaze ni na kakvu značajniju osudu ni u domaćoj, ni u svjetskoj javnosti, a niti u samom Izraelu.
Ovakav trend nastavlja se na sofisticiran način i u godinama poslije pada Miloševića (listopada 2000. godine),  kroz literaturu antisemitskog usmjerenja koja i dalje nalazi svoje tržište i postaje vrlo popularna u krugovima srpskih naci-fašističkih skupina i ekstremnog dijela javnog mnijenja koje se ne može pomiriti s porazom velikosrpske opcije – pa uzroke „posrnuća“ Srbije traži u „ globalnoj židovskoj zaveri“.
Jedan od hit-nakladnika, čiji naslovi antisemitske i naci-fašističke literature i danas (2018. godine)  plijene masovnu pozornost javnosti, Dejan Lučić, nekadašnji član stranke Vuka Draškovića (SPO), napisao je neke od najpopularnijih knjiga te vrste. Jedna od njih je Kraljevstvo Hazara (u dva sveska), za koju neki od istaknutih srbijanskih političara demokratske orijentacije kažu kako ona „sadrži skup najstrašnijih antisemitskih tekstova kojima se direktno poziva na linč Židova“ (Vidi: www.blic.rs/Kultura/Vesti/249330; objavljeno 20. 4. 2011, u 16:33; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17. 2. 2013) s čime se slaže i predsjednik Saveza židovskih opština Srbije, Aleksandar Nećak, koji Lučića ocjenjuje kao „upornog i dokazanog antisemita“, čija (spomenuta) knjiga je „najklasičniji primer preštampanih antisemitskih izdanja“. Nećak podsjeća i na činjenicu da „U Srbiji danas ima 118 štampanih antisemitskih naslova“ (Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/vesti/46817; objavljeno 21. 4. 2011, u 10:19; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17. 2. 2013.) dok vjerski analatičar Mirko Đorđević tvrdi kako ove (zakonski zabranjene!)literature ima u svakoj knjižari, i to preko 130 naslova.
I sve je to samo djelić istine o kojoj se danas šuti. A mi slušamo ponovno riječi otrovne mržnje od istih aktera koji su je širili i prije 25-30 godina).
Do kada tako?
 

Zlatko Pinter

Mađari su učili i pamtili iz svoje tegobne povijesti, a Hrvati

 
 
Čitam posljednjih dana po (još uvijek rijetkim!) hrvatskim slobodnim i nezavisnim tiskovinama/medijima, a nakon izbora u susjednoj nam Mađarskoj, (prikrivene i) otvorene pozive hrvatskoj vladi da se ugledaju na Orbána, koji svim svojim činima pokazuje kako se bori za svoju državu i svoj narod. Mišljenja sam da se poziv upućuje na krivog adresata. Prije moje pomalo bahate (i neumjesne!) poruke: „Svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje“, dopustite mi kratak izlet u povijest. Slično hrvatskom narodu i Mađari imaju svoje povijesne patnje i traume. Od najezde Mongola u XIII. stoljeću, te osvajačkih pohoda Osmanlija i Habsburgovaca, pa sve do iznuđenog Trianonskog ugovora, ugovora potpisanog 4. lipnja 1920. između Mađarske i zemalja Antante, a u dvorcu Grand Trianon u Versaillesu; tragičnim ugovorom kojim je Mađarska izgubila 70 posto nekadašnjeg ugarskog teritorija i veliki dio mađarskog naroda postadoše stranci u Slovačkoj, Rumunjskoj, Srbiji, Ugarskoj i Austriji. Godine 1956. pregaziše „ruski bratski“ tenkovi Mađarsku uzduž i poprijeko.
http://www.migazin.de/wp-content/uploads/2016/01/sueddeutsche_zeitung_focus_titelseite-627x288.jpg
Koliko li povjesnih sličnosti i paralela u stoljetnim tragedijama mađarskog i hrvatskog naroda! No završnica je očito za nas Hrvate porazna: Mađari su učili i pamtili iz svoje tegobne povijesti, a poslije naših iskustava u posljednjih 18 godina (koga smo birali i kome, u krvi stvorenu državu povjerili) moram (se) skrušeno priupitati: Pa, tko će nama Hrvatima dati prolaznu ocijenu na ispitu hrvatske nacionalne povjesti.
 
U nastavku je moj uradak povodom izbora u Mađarskoj, na neke medije po Europi, ovdje na: „Süddeutsche Zeitung“, barjaktara njemačkih, neoliberalnih i globalističko-usmjerenih javnih medija:
 
München, 10. travnja 2018.
Štovano uredništvo Süddeutsche Zeitunga!
Nakon što ste u subotnjem „Süddeutsche“ na cijeloj 2. stranici (veličine 57 x 40 cm) nabacali drvlje i kamenje i zapucali iz svih raspoloživih cijevi na mađarskog premijera Viktora Orbána, p(r)obudili ste i u meni veliku zainteresiranost i znatiželju: Je li posrijedi ozbiljan novinarski i analitički uradak, ili se opet radi o pristranom i tendencioznom izvještavanju. Odgovor je uslijedio nakon 36 sati, točno u nedjeljnom TV Dnevniku s udarnom vijesti dana: „Ponovno uvjerljiva izborna pobjeda Viktora Orbána u Mađarskoj“. Pa, ako se tome dodaju i rekordni izlazak birača, te ocijene promatrača kako su izbori bili besprijekorni, nameće se logičan zaključak kako je Vaše izvješće neobjektivno i neodgovorno, odnosno, to je tzv. lažna vijest (fake news).
Vaše posljednje analize, komentari i izvješća nisu samo zagovaranje, nego očito i prisilno iznuđivanje neoliberalističkog svjetonazora u znatno širem, globalističkom kontekstu, a s krajnjim ciljem: radikalne promjene u našem društvu. Fake news da ili ne i nije časovito primarno, koliko je zanimljivo i važno zapažanje, kako posljednjih godina njemački neoliberalni i globalističko-usmjereni javni mediji, a među kojima je „Süddeutsche Zeitung“ barjaktar, sve bezobzirnije i sve otvorenije manipuliraju izvješćma o lokalnim i svjetkim događanjima, vodeći se principom: Cilj opravdava sredstvo. Najnovije analize kažu kako je od deset objavljenih članaka u njemačkim neoliberalnim medijima u posljednjih 6 mjeseci, a posebice izvješćima o Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj i Austriji čak njih 8 (osam!) većim dijelom neistiniti.
 
Jučer, 9. i danas 10. travnja čitam izvješća o izborima u Mađarskoj i ne mogu se načuditi kad vidim kako se gore spomenuti izvjestitelji ponašaju poput uvrijeđenog dijeteta kojemu ste oduzeli igračku. Istinabog, tko gubi ima se pravo ljutiti! Poslije svega što se događa i kakove s odluke u Brüsselu donese, ljudski je normalno, i iole umnoj osobi razumljivo, za ovako veliko nepovjerenje i EU-skepticizam.
Svi, kojima je stalo do ujedinjene Europe, a javni mediji posebice, morali bi poraditi na tome, da Europa postane: i Europa suverenih nacija (naroda, koji imaju državu!) i Europa integracija. Različitosti među nacijama trebali bi isticati kao naše bogatstvo, oplemenjeno našim tradicionalnim vrednotama, i svi zajedno uživati u ostvarenim integracijskim blagodatima, kao što su: jedinstveno zajedničko tržište i slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.
Međutim današnji EU je sunčanim godinama udaljena od ove začetne ideje. I opet upravo mi u Njemačkoj stojimo pred povjesnim pitanjem i odgovornošću: Hoćemo li se vratiti nastojanjima bivšeg kancelara Helmuta Kohla za ostvarenjem europske Njemačke, ili nastaviti slijepo slijediti „Mi-to-možemo-kancelarku“ u iznuđivanju njemačke Europe!?
 
Štovano „Süddeutsche Zeitung“-uredništvo, prestanite konačno u svojoj novini slijediti životnu filozofiju predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera [lukseburškog političara koga je iznjedrila Kršćanska(sic!) socijalna narodna stranka], a koji s visokog trona u Brüsselu predikuje: „Kad situacija postane ozbiljna, morate lagati. Narodu treba lagati, a odluke donositi u tajnosti.“ Kao dugogodišnji čitateljh „Süddeutsche Zeitunga“ očekujem od Vas da nas konačno vjerodostojnije i serioznije izvješćujete. Za početak nudim vam dva primjera: „Kod nas u Njemačkoj časovito vlada koalicija izbornih gubitnika“ i/ili: „Kod posljednjih parlamentarnih izbora u Mađarskoj pobijedila je iznadpolovičnom većinom stranka Fidesz Viktora Orbána”.
 

Dr. Tomislav Đurasović

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Petak, 25/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1218 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević