Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Zakon o izboru narodnih poslanika moguće protuustavan?

 
 
PRAVA NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI SRBIJI
Republika Hrvatska je u skupini europskih država koje ustavom i/ili posebnim zakonom te iz njih deriviranim posebnim biračkim pravom i pozitivnom izbornom diskriminacijom jamče odnosno rezerviraju mandate i mjesta u parlamentu koja obvezno moraju dobiti kandidati nacionalnih manjina. U Hrvatskom je saboru osam zastupnika predstavnika nacionalnih manjina (5,3 posto ukupnog sastava), od kojih tri zastupnika srpske nacionalne manjine, i svi imaju opći politički mandat tj. nemaju ograničenja u odlučivanje odnosno saborskom glasovanju i donošenju odluka.
https://zlatibor.tv/wp-content/uploads/2013/11/skupstina-srbija.jpg
U oko 27 europskih država od kojih su 20 članice Europske unije, svi građani neovisno o etničkom podrijetlu i materinskom jeziku sudjeluju u izborima s općim i jednakim aktivnim i pasivnim biračkim pravom tako da nemaju posebnih uvjeta odnosno pozitivne diskriminacije u izbornom procesu, a neke države kao Francuska nacionalne manjine ne priznaju kao politički subjekt.
 
NACIONALNE MANJINE U NARODNOJ SKUPŠTINI REPUBLIKE SRBIJE
 
U Republici Srbiji ne postoje Ustavom i „Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina“ zajamčena odnosno rezervirana mjesta u Narodnoj skupštin Republike Srbije, koja obvezno  po posebnom biračkom pravu moraju dobiti kandidati nacionalnih manjina! Da bi se nacionalnim manjinama odnosno njihovim izbornim listama u izbornome procesu stvorili uvjeti u smislu pozitivne diskriminacije tako da njihovi kandidati mogu osvojiti mandat i one biti zastupljene u Narodnoj skupštini Srbije, 2004. godine „Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ ukinut je  za nacionalne manjine izborni prag od 5 posto dobivenih glasova tako da stranke i izborne koalicije nacionalnih manjina mogu sudjelovati u raspodjeli mandata i kada su na izborima dobile manje od 5 posto glasova od ukupnog broja birača koji su glasovali u izbornoj jedinici a to je cijela država.
 
Dakle, to je mjera pozitivne izborne diskriminacije kojoj je bio cilj da omogući ravnopravno sudjelovanje u izborima stranaka i međusobnih izbornih koalicija stranaka nacionalnih manjina, osvajanje poslaničkih mandata i zastupljenost u Narodnoj skupštini. No, je li to i ostvareno kako je namjeravano tj. je li ukidanje izbornog praga od 5 posto dobivenih glasova omogućilo da se u realnom izbornome procesu odnosno u izborima doista i postigne taj politički cilj i demokratski standard, da sve nacionalne manjine posebnim ili zajedničkim poslanikom budu zastupljene u Narodnoj skupštini?
 
IZMJENOM ZAKONA DO POZITIVNE IZBORNE DISKRIMINACIE
 
„Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ 2004. godine, u razmjernom izbornom sustavu izborni prag kao zakonska zapreka za osvajanje poslaničkih mandata, zamijenjen je prirodnim izbornim pragom (PIP) kao realnom zaprekom strankama nacionalnih manjina odnosno njihovim izbornim listama za osvajanje mandata, a koji se još naziva i teorijska klauzula inkluzivnosti ili reprezentativnosti. PIP se pak definira kao minimalni postotak glasova koji izborna lista mora dobiti od birača u najpovoljnijim uvjetima da bi osvojila svoj prvi mandat u izbornoj jedinici. PIP ovisi o veličini (ne po geografskoj površini nego po broju mandata) izborne jedinice, broju izbornih lista koje u njoj sudjeluju u izborima te o metodi pretvaranja danih glasova birača u mandate, a izračunava se po odgovarajućoj formuli.
 
PIP za osvajanje jednog mandata zahtijeva 0,4 posto odnosno 16.000 dobivenih glasova birača uz očekivanu izlaznost od 60 posto birača od ukupnog broja birača sa popisu birača u izbornoj jedinici, što je prag kojeg izborne liste stranaka te međusobnih zbornih koalicija stranaka velike većine nacionalnih manjina vrlo teško mogu prijeći!
Samo mađarska, romska i bošnjačka nacionalna manjina koje je  po popisu stanovništva iz 2011.g. činilo 253.899, 147.604 i 145.278 pripadnika mogu s relativnom sigurnošću očekivati da će na izborima osvojiti mandat(e) i biti zastupljene u Narodnoj skupštini!  Hrvatska nacionalna manjina broji 57.900 pripadnika (po popisu iz 2002. bilo ih je 70.602), te svi izborni ciklusi i rezultati nakon prethodno navedene izmjene „Zakona o izboru narodnih poslanika“ koja je provedena 2004. su pokazali i dokazali da ne postoji ni teorijska mogućnost da samostalnom izbornom listom ili međusobnom koalicijskom listom prijeđe prirodni izborni prag, osvoji poslanički mandat i bude zastupljena u Narodnoj skupštini. To je mogla i ostvarila jedino u izbornoj koaliciji sa Demokratskom strankom i njezinim partnerima i imala jednog narodnog poslanika. Uz bitan demografski podatak da je hrvatska nacionalna manjina po brojnosti četvrta u Republici Srbiji  iza mađarske, romske i bošnjačke nacionalne manjine, što ujedno znači i da uz hrvatsku nacionalnu manjinu i svih preostalih 17 nacionalnih manjina realno u izbornom procesu samostalnom izbornom listom ili međusobnom koalicijskom listom ne mogu prijeći prirodni izborni prag, osvojiti posebni ili zajednički poslanički mandat i biti zastupljene u Narodnoj skupštini!
 
UMJESTO POZITIVNE NASTAVLJENA NEGATIVNA  IZBORNA DISKRIMINACIJA
 
Posve je iz prethodno navedenih izbornopravnih činjenica razvidno da dobra i demokratski pozitivna politička i pravna namjera da se izmjenom izbornog zakona uvede u izborni proces  pozitivna diskriminacija izbornih lista nacionalnih manjina ukidanjem zakonskog praga i uvođenjem prirodnog izbornog praga (PIP), nije postigla svoj cilj i bila dostatna da se izborni proces demokratizira, stranke ili međusobne izborne koalicije stranaka nacionalnih manjina pozitivno diskriminiraju i postanu ravnopravne u izbornome procesu, te cjelokupni politički proces i sustav dosegnu suvremene demokratske standarde. Naprotiv, dogodilo se suprotno od onoga što je početno namjeravano a to je pozitivna izborna diskriminacija lista i međusobnih koalicijskih lista stranaka nacionalnih manjina, umjesto koje se u izbornoj praksi pokazalo i dokazalo da je i unatoč toj izmjeni izbornog zakona nastavljena negativna diskriminacija izbornih lista nacionalnih manjina!
 
Moguće je da nije bilo dostatno teorijskog znanja a izbornoga iskustva i nije moglo biti, kada se planirala i provodila ta i takva izmjena izbornoga zakona. No, od tada je prošlo 14 godina te što redovnih a što izvanrednih ukupno pet parlamentarnih izbora, čiji su rezultati pokazali i dokazali  da su nacionalne manjine čiji je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije manji od jedan posto a to su sve nacionalne manjine osim mađarske, romske i bošnjačke; negativno diskriminirane u izbornome procesu, a da ništa nije poduzeto da se taj veliki i bitan demokratski deficit apsolutno neprimjeren i neprihvatljiv za demokratsku državu – otkloni!
 
JE LI IZBORNI ZAKON PROTUUSTAVAN?
 
Rezultati svih parlamentarnih izbora provedenih nakon 2004. pokazali su da izborne liste stranaka ili međusobnih koalicija stranaka nacionalnih manjina osim mađarske, romske i bošnjačke ne mogu samostalno dosegnuti prirodni izborni prag, osvojiti poslanički mandat i ući u Narodnu skupštinu! Zbog toga je potrebno ispitati je li „Zakon o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ protivan članku 78. Ustava Republike Srbije, koji zabranjuje bilo kakvu negativnu diskriminaciju nacionalnih manjina? Također je potrebno provjeriti i jesu li možda izborni zakoni po kojima se provode izbori u autonomnoj pokrajini te jedinicama lokalne samouprave u kojima živi stanovništvo mješovitog nacionalnog sastava, u koliziji s člankom 18o. Ustava Republike Srbije koji jamči razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima?
 
Republika Srbija kao kandidat za prijam u Europsku uniju u pristupnim pregovorima je u procesu usklađivanja svoga zakonodavstva s pravnim stečevinama i praksom vladavine prava eurounijskih država, pa je politička, društvena, kulturna i etička prilika, pravo i obveza da pregovarači o pojedinim poglavljima dosljedno zahtijevaju da Republika Srbija i svoje izborno zakonodavstvo konačno uskladi s demokratskim stečevinama i standardima te humanim odnosom i društvenim statusom nacionalnih manjina i njihovih ljudskih i građanskih prava i sloboda kakvi su u državama članicama Europske unije. A u to neprijeporno ulazi i državna obveza da odgovarajućim ustavnim i/ili zakonskim aktom omogući pozitivnu izbornu diskriminaciju i zajamči odnosno rezervira posebnim biračkim pravom i s općom političkim mandatom, posebne ili zajedničke mandate odnosno poslanička mjesta u Narodnoj skupštini i nacionalnim manjinama kojih je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije ispod jedan posto, a među kojima su i Hrvati odnosno hrvatska nacionalna manjina!
 

Blaženko Strižić

Hrvatsko društvo još uvijek ne razumije što je zadaća historiografije

 
 
Hrvatska i Srbija od Josipovića do Grabar-Kitarović, ili – skromni doprinos njegovanju dobrosusjedskih odnosa
Nakon završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, odnosi između Hrvatske i Srbije prolazili su kroz mnoge faze i mijene. Kad bi medijski prikazi vjerno odražavali zbilju, lako bismo ustanovili da je predsjednički mandat Ive Josipovića bio zlatno doba hrvatsko-srpskih odnosa u XXI. stoljeću.
https://i.ytimg.com/vi/GwnV4eUkFpI/hqdefault.jpg
Budući da se Josipovićevi vanjskopolitički podvizi iz vizure bilo koje nacionalno osviještene politike teško mogu tumačiti drukčije no nepovoljno, nameće se zaključak da politika Kolinde Grabar-Kitarović – bila ona više ili manje nedorečena – po svakom svojem aspektu koji ne dijeli sa svojim prethodnikom predstavlja promjenu nabolje, ne toliko kao ublažavanje Josipovićevih manjkavosti, koliko kao posvemašnja rekonceptualizacija geopolitičkog okvira u kojem se suvremena Hrvatska pronalazi, a kojoj jedina zamjerka može biti što – barem zasad – nije provedena dovoljno artikulirano, ili, žargonskim rječnikom: jasno i glasno.
 
Zbog specifičnih predsjedničkih ovlasti, koje se u Republici Hrvatskoj svode na neveliku izvršnu moć, visok stupanj simboličke važnosti te  sukreiranje vanjske politike i mogućnost više ili manje suptilnog oblikovanja javnog mnijenja, glavni prijeporni elementi Josipovićeve vladavine uglavnom se odnose na potonje dvije točke, a mogu se sažeti u nekoliko zgodnih sintagmi koje je bivši predsjednik, u svojoj retoričkoj dovitljivosti, inaugurirao u hrvatski javni govor – od "lijepe kape partizanke" i "ustaške zmije", pa sve do "konglomerata loših politika" i fatalne "nove pravednosti". Ti temeljni ideologemi Josipovićeve političke filozofije našli su svoje mjesto i u Josipovićevoj viziji hrvatsko-srpskih odnosa.
 
Mali pojmovnik Josipovićeve političke misli
 
No, krenimo od kraja. Najapstraktniji i najnedokučiviji od navedenih pojmova svakako je "nova pravednost", Josipovićevo geslo u predizbornoj kampanji 2009. godine. Riječ je zapravo o svojevrsnoj aporiji, ispraznoj frazi sofističkoga tipa ili logičkome salto mortaleu kojim je Josipović tada pokušao – i, očito, uspio – pridobiti simpatije hrvatske javnosti. U značenjsku je pustoš Josipovićeve predizborne krilatice svaki glasač mogao projicirati fatamorganu rješenja vlastitih ili općedruštvenih problema, poput, primjerice, želje za većom učinkovitošću državnih institucija, sudstva ili represivnog aparata, izdašnijim socijalnim davanjima ili odlučnijom borbom protiv korupcije.
 
S pravnoga gledišta, "nova pravednost" je posve besmislen pojam (ono što je jednom pravedno, pravedno je uvijek; pravda nije relativna, nego apsolutna kategorija). Budući da je svaka revolucija težila iz korijena izmijeniti društveni ustroj i vrijednosne sustave, taj bi se termin dobro uklopio u bilo koji prevratnički kontekst 20. stoljeća, od Lenjinove Oktobarske revolucije pa do kambodžanskog terora Potovih Crvenih Kmera. Iz literarne perspektive, zasigurno bi ga supotpisao i Josipovićev kolega, "sudac-pokajnik" Jean-Baptiste Clamence iz kratkog Camusova romana Pad. On svijet tumači kao mjesto sveopće grješnosti bez mogućnosti iskupljenja, pa čitavo čovječanstvo – u skladu s time – nosi odgovornost koja bi opravdavala da se na nj sruči neka teška, sveobuhvatna kazna.
 
Josipovićevo je viđenje kolektivne krivnje, čini se, ipak bilo ograničeno na "postjugoslavenske" prostore. Upravo stoga što je u praksi djelovala kao instrument izjednačavanja krivnje za rat koji je iznjedrio hrvatsku neovisnost, Josipovićeva "nova pravednost" poslužila je i kao pseudopravni temelj za privid pomirbe koji je hrvatski predsjednik želio ostvariti s Borisom Tadićem, pa i Miloradom Dodikom. Iz pojma "nove pravednosti" logično slijedi i "konglomerat loših politika", kao konkretizacija ideje o podjeli odgovornosti, čiju je mitsku dimenziju – primijetivši da podsjeća na pripovijest o istočnom grijehu jugoslavenskih Adama i Eve u likovima srpskoga i hrvatskog predsjednika iz ’90-ih – lucidno uočio Ivica Šola.
 
Na navedene se temelje posve prirodno nadovezuju i dosjetke o "lijepoj kapi partizanki" kao amblemu Dobra te "ustaškoj zmiji" koja trajno ugrožava svaki (post)jugoslavenski Eden. Kroz tu biblijsko-herpetološku terminologiju Josipović je – kao postsocijalistička kopija Baracka Obame, globalnog utjelovljenja "političke korektnosti" – ponovio paradoks Obamine Amerike, gdje "politička korektnost" nije poslužila kao sredstvo sprječavanja govora mržnje, već kao sofisticiran cenzorski mehanizam koji govor mržnje jedne vrste proglašava neprihvatljivim, dok ga u njegovoj drugoj inkarnaciji afirmira kao normativan, pa i poželjan tip javnog diskursa.
 
Odnos prema fašizmu i komunizmu
 
Funkcionirajući kao izravna posljedica njegova izrazito pozitivnog odnosa prema jugoslavenskom dijelu hrvatske povijesti, Josipovićeva politika prema Srbiji predstavljala je samo jedan kamenčić u mozaiku reideologizacije hrvatske političke scene nakon desetogodišnje većinske ispražnjenosti od ideoloških tema u razdoblju koje ponajviše obilježavaju vladavina i pad Ive Sanadera.
 
No kao što je slučaj sa svakim oblikom hrvatsko-srpskih odnosa, tako se i onaj poratni ne može razumjeti izvan dvadesetostoljetnog konteksta dviju propalih Jugoslavija. O komunističkome razdoblju – relevantnom, između ostaloga, i zbog činjenice da je glavnina hrvatskih političkih elita na ovaj ili onaj način proizvod toga doba i tih ustanova, struktura i djelatnih obrazaca – u Hrvatskoj se ponekad raspravlja i zrelo.
 
Primjer za to je članak objavljen u novome Vijencu, u kojemu povjesničar Branimir Janković trijezno navodi ono što vidi kao tamne i svijetle strane komunizma, spominjući tako "i antifašizam i komunizam, i staljinizam i antistaljinizam, i diktaturu i modernizaciju, i ograničavanje političkih sloboda i davanje prava glasa ženama, i zatvaranje političkih protivnika i dostupnost školstva, zdravstva, rada i stanovanja". S mnogima od tih točaka može se polemizirati ("davanje prava glasa ženama" je, primjerice, uzmemo li u obzir eminentno protudemokratsku narav komunističkog režima, apsurdan argument za tezu o širenju političkih sloboda), no zapravo sam želio ukazati na činjenicu da bi takovrsna kontekstualizacija režima koji je prethodio komunističkome u nekoj sličnoj prigodi izazvala konsternaciju ili ignoriranje javnosti.
 
Zašto je tako? Jer hrvatsko društvo još uvijek, s jedne strane, ne razumije što je zadaća historiografije, dok, s druge strane, ne shvaća što je diktatura s totalitarnim pretenzijama, kakve su bile i NDH i SFRJ, te na tome tragu sve povijesno-političke odnose hrvatske zbilje promatra kroz manihejsku prizmu apsolutnih vrijednosti (Kierkegaard bi rekao: "Ili – ili", a Zoran Milanović: "Ili mi ili oni"). No iako i politika i mediji nameću lažnu alternativu između NDH i SFRJ, tvrdeći da je Republika Hrvatska sljednica SRH, a ne NDH, mnogi propuštaju uvidjeti da te dvije tvorevine – u onome smislu u kojemu su bile eksponenti fašističke, odnosno komunističke ideologije – od gušenja političkih i nepolitičkih sloboda, preko održavanja na vlasti pomoću oružane sile, pa do sustavnog obračuna s neistomišljenicima, znatno više zajedničkoga negoli sa suvremenom Hrvatskom imaju jedna s drugom.
 
Tiskovine i portali koji ukazuju na tobožnju "fašizaciju" i otklon od "antifašističkih" vrijednosti ovoj problematici zapravo pristupaju iz snažno ideologizirane, ekstremno lijeve perspektive. Iz kršćanske, pa i demokršćanske vizure, fašizam i komunizam nisu na suprotnim polovima ideološkog spektra, nego predstavljaju dva oblika istoga destruktivnog, nekršćanskog obrasca. Preduvjet za istinski pluralizam u Hrvatskoj jest da svoj "glas" u političkome smislu konačno zadobije i ona "tiha većina" čiji je odnos prema političko-ideološkim fenomenima iz novije povijesti i današnjice uvelike podudaran s povremeno zloupotrebljivanim pojmovima narodnjaštva i demokršćanstva.
 
"Skandinavizacija Balkana"
 
Ključna razlika između vanjske politike Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović nazire se iz njihova odnosa prema Srbiji, ali se u tome odnosu ne iscrpljuje. Sagledamo li njihove vanjskopolitičke poteze iz geopolitičke perspektive, razlike su i više nego očite; dok je Josipović bio fokusiran na "regiju", Beograd i Banja Luku, Grabar-Kitarović se kroz Inicijativu Tri mora i srodne projekte nastoji približiti zemljama Višegradske skupine te istrgnuti Hrvatsku iz konteksta "Zapadnog Balkana" i smjestiti je u onaj srednjoeuropski. Iz tog razloga posjet Aleksandra Vučića Zagrebu ne mora nužno biti loš – važno je samo da se bilateralni odnosi postave na jasne i nedvosmislene temelje. Vučićeva politika je jasna – ona je površinski proeuropska, a naličje joj je u očuvanju i podgrijavanju istih onih imperijalističko-viktimoloških mitova koji su i doveli do svih srpskih ratova '90-ih – no hrvatska je politika izgubljena negdje između Bruxellesa, Washingtona i četverokuta Budimpešta-Bratislava-Prag-Varšava.
 
"Skandinavizacija Balkana", kao danas gotovo posve zaboravljeni koncept Franje Tuđmana, a koji se i više od 20 godina nakon završetka rata čini jednako utopističkim kao i ranih ’90-ih, moći će se postići ako odnose prestanemo temeljiti na recidivima "bratstva i jedinstva" i ideal hrvatsko-srpskih odnosa lišimo tereta prošlosti, ne zaboravljajući pritom na imperijalistički kontinuitet srpske vanjske politike od XIX. stoljeća naovamo.
 
Ivo Josipović se u brojnim intervjuima u zadnjih godinu dana hvalio kako su za vrijeme njegova mandata odnosi Hrvatske i Srbije bili znatno bolji. Iako je to u njegovu slučaju bila sentimentalna obmana za međunarodnu zajednicu i nostalgičarsku hrvatsku javnost, svatko se može složiti da bi bilo dobro kada bi ti odnosi bili što kvalitetniji. No pokušati utemeljiti pomirbu srpskoga i hrvatskog naroda na jugoslavenskoj baštini – kao što je to, pomoću manipulativnih i relativističkih koncepata poput "konglomerata loših politika", činio Josipović – moralna je i politička perverzija koja se niti u Banskim dvorima, niti na Pantovčaku više ne bi smjela ponoviti.
 

Matija Štahan, https://direktno.hr/kolumne/hrvatska-i-srbija-od-josipovica-do-grabar-kitarovic-ili-skromni-doprinos-njegovanju-dobrosusjedskih-odnosa-112567/

UNITARNA BiH - Čović želi jeftine političke poene

 
 
Predsjednik SDP-a Hrvatske Davor Bernardić poručio je u izjavi za Vijesti.ba da se zalaže za građansku, civiliziranu, proeuropsku i cjelovitu BiH, podcrtavši da nije suglasan sa stavom predsjednika HDZ-a BiH i člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića kako zalaganje za građansku državu danas u BiH znači zalaganje za islamsku državu.
http://vijesti.ba//storage/2018/02/08/thumbs/5a7c60d4-2d98-4a31-bbed-02dd0a0a0a7e-davor-bernardic-700x402.jpg
Davor Bernardić
 
"Kao što sam nekoliko puta rekao, tako to moram i Vama apostrofirati, tri stranke s nacionalnim predznakom, a među njima svakako i HDZ BiH i njen predsjednik Dragan Čović, u ovoj izbornoj godini žele da, po sistemu zavadi pa vladaj, osvajaju jeftine političke poene. To su loše poruke, s obzirom na kompleksno stanje i situaciju u BiH", naglasio je Bernardić. Predsjednik SDP-a Hrvatske mišljenja je da na takav način ne treba dolijevati ulje na vatru.
 
"Ja se zalažem upravo za građansku, civiliziranu, naprednu, proeuropsku i cijelovitu BiH. Ne bi se složio s Čovićevom izjavom jer smatram da stvaranje građanske BiH ne znači stvaranje islamske republike", zaključio je Bernardić u izjavi za Vijesti.ba.
 

N.Ć., Vijesti.ba, http://vijesti.ba/clanak/393199/predsjednik-sdp-a-hrvatske-zalazemo-se-za-gradansku-bih-covic-zeli-jeftine-politicke-poene

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1376 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević