Get Adobe Flash player
Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

Stanković nijednom nije niti spomenuo Domovinski...

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

Početkom 1990. tadašnji oficir JNA nije se nimalo razlikovao od...

Srbin koji voli domovinu!

Srbin koji voli domovinu!

Peđa Mišić: "Branili smo obitelj, djecu, kuću, ulicu,...

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

Sramotan odnos Hrvatske prema šestorici Hrvata u Den...

Ljevičarima je sve dozvoljeno

Ljevičarima je sve dozvoljeno

U Hrvatskoj možeš svaki dan pljuvati po Hrvatima iz...

  • Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    Ne se 'ograditi' – Acu treba – nagraditi

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:05
  • Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    Vojarna Lora nosi ime Svete Letice!?

    četvrtak, 23. studenoga 2017. 00:01
  • Srbin koji voli domovinu!

    Srbin koji voli domovinu!

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:25
  • Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

    utorak, 21. studenoga 2017. 13:21
  • Ljevičarima je sve dozvoljeno

    Ljevičarima je sve dozvoljeno

    srijeda, 22. studenoga 2017. 23:57

Laganje u Novostima je nepoštivanje Hrvatskoga ustava

 
 
Objavljujemo u cijelosti lažni i sramni protuhrvatski uradak feralovca Borisa Dežulovića u velikosrpskim Novostima etnobiznismena Milorada Pupovca. Razlog objavljivanja ovoga opero-labradorskoga uradka potomka jugoostataka u Hrvatskoj je dokaz kako Hrvati istinom uvijek mogu i moraju odgovarati na sve oblike velikosrpskih laži. A Dežulovićev napis koji slijedi je upravo to – lažan i sraman. 
http://www.kurir.rs/data/images/2016/08/18/22/973235_boris-dezulovic_ls-s.jpg
Boris Dežulović
 
»Živeo hrvatski jezik!
 
Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ prije točno 170 godina uveden – na tečnoj ekavici
 
Na današnji dan – već sutra govorit će ravan glas HRT-ova TV kalendara, uz arhivsku snimku neke žene kako govori za saborskom govornicom, praćena zbunjenim pogledavanjima potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera i tajnika Ivana Bukarice – 22. listopada 2017. svoj povijesni govor u Hrvatskom saboru održala je zastupnica Dragana Jeckov iz Negoslavaca kraj Vukovara.
Zbunit će, istina, gledatelje TV kalendara što je to tako golemo i veličanstveno bilo u njenom kratkom izlaganju o položaju hrvatskih umirovljenika, sve dok ih ravan glas TV kalendara ne podsjeti kako je to – stotinu i sedamdeset godina nakon što je Ivan Kukuljević Sakcinski u časnom domu održao povijesni prvi govor na hrvatskom narodnom jeziku – Dragana Jeckov 22. oktobra 2017. održala prvi govor na srpskom jeziku u celoj istoriji Hrvatskog sabora.
Nema u to nikakve sumnje – učit će djeca u školama napamet povijesne Draganine riječi kako je ‘izveštaj o radu HZMO-a za dve hiljade šesnaestu u dobroj meri kvalitetan’ – jer bit će taj govor po svemu istorijska prekretnica, koju će svake godine 22. oktobra obilježavati TV pravoslavni kalendar Radiotelevizije Velike Srbije i učenici Osnovne škole Dragana Jeckov u Pravoslavcima, nekadašnjim Negoslavcima, a bogami i poslanici na svečanim akademijama u Skupštini Srbokomunističke Republike Hrvatske.
Ili nas barem u to uvjeravaju državotvorni mediji što – konsternirani ekavicom usred slavnog Hrvatskog sabora – već danima lamentiraju nad oskvrnutim svetim hramom hrvatske državnosti, pa samo što još ne traže da ga dvanaest biskupa raskuži pjevanom misom i kazanom svete vodice.
 
‘Ćirilica i kokarda u Hrvatskom saboru!’ vrišti tako vazda na straži budan Zvonimir Hodak, ‘svaka nacija ima jezik, vojsku i policiju!’ prijeti časni zastupnik Željko Glasnović, koordinacija vukovarskih braniteljskih udruga traži od zastupnice SDSS-a javnu ispriku zbog ‘ignoriranja službenog jezika u hrvatskim državnim institucijama’, ‘nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih’ i ‘grube provokacije u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković panično po hodnicima traži pravno tumačenje od nadležnih saborskih službi i odgovor na pitanje nekoga Marijana Majstorovića u nekom Hrvatskom fokusu: ‘Je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’
 
Očito, kako vidimo, jest: nehrvatski je, pače srpski ‘dozvoljeno’, dočim nije hrvatski ‘dopušteno’. Kao što je, uostalom, ‘dozvoljeno’ Majstoroviću pitati se ‘zašto se je davne 1843. godine pogibelji izlagao Hrvat Ivan Kukuljević Sakcinski, ako nam tamo neka Srpkinja iz Negoslavaca govori na srpskom jeziku’.
Nesretnog Sakcinskog sjetila se na koncu i kaplarica HTV-a Branka Kukuljević Kamenski, što je – upozorivši u svojoj emisiji Pola ure kulture potpredsjednika Sabora Željka Reinera da je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo’ – na kraju citirala i taj slavni Kukuljevićev govor iz 1843: ‘Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Madžari, a malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, mi smo baš ništa.’
Sve je, međutim, bilo džabe, jer nakon svega, već sutradan nakon četničke diverzije Dragane Jeckov, 23. listopada – izvinjavam se, oktobra – na saborskoj je sjednici jedan zastupnik cijelu tu furtutmu s nehrvatskim jezikom usred svetišta hrvatske demokracije prokomentirao čistom – ekavicom.
 
‘Bez cvetanja narodnog jezika nijedan narod ne može duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i veka živeti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione ljudi k jednoj svrsi, ta i mi svi, koji smo ovde sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne krvi, ne bi nikad imali onih posve jednakih narodnih interesa, koje sada imamo. Jednom rečju, od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne veruje, neka pomisli samo na dela našeg naroda, i onda posledice tih dela, te će se uveriti u istinu mojih reči!’
Pa ipak, mada u Hrvatskom saboru održan 23. listopada, samo dan nakon blasfemične ekavske orgije Dragane Jeckov – i mada nimalo o položaju penzionera, već ovaj put vrlo o jeziku i naciji! – ovaj je skandalozni ekavski govor u hrvatskim medijima prošao posve nezapaženo. Pažljivo sam pročitao transkript i mislim da znam zašto: jedan je mogući razlog taj što govor jest održan 23. listopada, ali ne 2017. već 1847., a drugi taj što o hrvatskom narodnom jeziku na perfektnoj ekavici 23. listopada 1847. u Saboru govori ni manje ni više nego sam – Ivan Kukuljević Sakcinski, glavom, bradom i hrvatskim narodnim jezikom!
 
Štoviše – tek slijedi zabavni dio – o narodnom jeziku bez čijega tako ekavskog ‘cvetanja nijedan narod ne može živeti u duhu veka’ Sakcinski 1847. za saborskom govornicom besjedi upravo na onoj povijesnoj sjednici na kojoj je usvojen njegov prijedlog o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj upotrebi.
Nije li to divno? Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski, i kakav je divljački pljunut ekavicom zastupnice SDSS-a, ‘grubom provokacijom u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’ – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ i ‘hrvatske državne institucije’, isto ono ‘najviše državno zakonodavno tijelo’, prije točno stotinu sedamdeset godina uveden – na tečnoj ekavici.
Kažem vam ja, nitko se na svijetu ne zajebava tako dobro kao povijest Hrvata.
 
I da je HTV-ova kaplarica Branka Sakcinski u Pola ure kulture imala samo još minutu-dvije, pa da je stigla izvući još koji citat iz onoga historijskog Kukuljevićevog prvog saborskog govora na narodnom jeziku, ne bi već tradicionalno kretenski ispalo kako rezignaciju zbog srpske ekavice u Saboru stavlja u usta čovjeku koji je, u istom tom slavnom ekavskom govoru, ustvrdio kako je narodni jezik ‘prikladan da ga uvedemo u javne poslove’ zato što je još ‘prije osamsto godina bio jezik hrvatskih i srpskih kraljeva’.
 
Jedva bi se, eto, do kraja svoga izlaganja poštovani zastupnik Kukuljević Sakcinski uopće čuo od žamora, zvižduka i psovki, vitez Reiner vikao bi ‘mir!, mir!’ i tražio pravnu službu, nizale bi se gnjevne replike – ‘je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’ – a starina Sakcinski mirno bi odgovorio svojim historijskim govorom iz 1843: ‘Tko može celom jednom narodu zabraniti da svojim prirođenim jezikom govori, da ga na prvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i sme slobodnom narodu to zaprečiti? Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme?’
 
Pa bi onda Branka Kockica u Pola ure kulture stigla valjda objasniti i kako je hrvatski jezik u Saboru na dosljednoj nojncen-jarhundertskoj ekavici uveo osnivač Društva za povjesnicu jugoslavensku i fanatični borac za južnoslavensko ujedinjenje i jedinstvo Hrvata i Srba. Koji je, nota bene, i svoj povijesni govor u Saboru, kao uostalom i sve ostale svoje govore na hrvatskom jeziku, tih gadnih godina objavljivao – točnije, mogao i smio objavljivati – jedino u Beogradu.
Znači li to onda da je Dragana Jeckov – što je 22. oktobra svečano obilježila stotinu sedamdeset godina ekavice u Saboru – govorila jezikom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, i da je ovaj 1843. zapravo govorio srpski? Naravno. Ili barem naravno logikom hrvatskih jezičnih žandara i izbacivača, koji od paranoične potrage za ekavicom i genitivima ne čuju ni da Hrvat Sakcinski ekavicom na hrvatskom jeziku govori o srpskoj braći, ni da Srpkinja Dragana Jeckov ekavicom na srpskom govori o položaju hrvatskih umirovljenika.
Kako reče onaj mudrac: zmije jezikom palacaju, a ljudi govore. Da nije tako, i zmije bi imale uši
 

Boris Dežulović, Novosti, https://www.portalnovosti.com/ziveo-hrvatski-jezik«

Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.

 
 
"Preuzvišeni gospodine grofe Bane!
Presvietli Velmože!
Slavni Stališi i Redovi!
Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cijelom dištriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženiji stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče. Nu pitam ja s poniznim dopuštenjem: za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? kakovim uspjehom? kakovom posljedicom? kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? ako po njem nitko ništa ne bude si mogao zaslužiti! i ako mi nikad nećemo pomisliti uvesti ga u javni život? zaisto će ostati on bez toga kao i dosada u tmini, š njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu, uostalom neće ga ipak veća stran naroda znati, a oni, koji se s javnim životom bave i koji su u javnih službah stavljeni, zanemarit će ga kao i dosada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti nego na zasljepljenje domorodacah i tuđinah. - Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a što je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i š njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom.
http://library.foi.hr/metelgrad/images/dani/sabor-hrv.jpg
Još ne zna veća stran naroda našega kakova je to višnja slast i milina svojim prirođenim materinskim jezikom govoriti moći i smjeti; to samo on može iskreno ćutiti, koj je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao. -Mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete! - u obćinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremena, kad na cielom svietu jedni jezik latinski za izobražen i izdjelan držao se jest, taj jezik; u družtveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promienio prirođenu našu narav i način mišljenja otacah naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. - Šta smo mi postigli po tom, nego to, da smo se odtuđili samim sebi, da smo se odciepili od susjedne jednorodne braće svoje, i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i po jeziku spadaju k nama!!!
 
Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djetce, što su pod svakojakimi tutori; svaki si tutor utakne nješta u đep, svaki si nješta prisvoji napokon djetci neće ostati ništa. Mi smo malo Latini, malo Niemci malo Talijani, malo Mađari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori, živi nam se groze, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živim u ruke; sada imamo još toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, zamala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. - Susjedi naši, osobito braća naša konštitucionalna Mađari, neće već odstupljivat od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti prama nam ili iz drugog kakova uzroka neće ga zaista zamjenjivati ma s ikojim drugim a najmanje mrtvim, nu i to potrebovati od njih značilo bi: svezat htjeti orlu krila, da k nebu ne poleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i mješariju.
 
Čuli smo jučer preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred sakupjenim i slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasnit mogli; mi se tomu nismo protivili, niti se želimo, nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnienja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uviek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti. Nu čitam ja u očijuh mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! Pitam ja nato slobodnim duhom: tko može jednomu cijelom narodu, pa bio on i bogzna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirođenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti? Ima li sile na svietu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? ili pako kojoj stvari drugo ravnanje podati nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki između nas znati; ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nad sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje; ajdmo dakle i mi sa svojim k tomu cilju; držimo se u tom primjera ostalih narodah evropejskih, koji su živimi jezici zamienili mrtve i po tom najviše k svom narodnom razvitku doprinieli; pogledajmo samo na susjede, koji su s nami pod istim žezlom austrijskim, svaki od njih: Niemac, Magjar i Talijan postavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u carstvu imade 17 milijunah, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo s nikojim drugim pukom smiešani, bojimo se našega jezika, kao kakovog strašila i služimo radje tuđemu i tuđoj volji i činimo samo ono, što se drugim liepo i krasno biti vidi, i što je drugim hasnovito.
 
Ili je možebiti jezik slavnih predah naših od providnosti nebeske ili od kakova prokletstva na to odsuđen, da uviek u robstvu i kod prostoga puka prebiva, da uviek u blatu kopa, da nikad u visinu poletjeti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni kroz toliko vjekovah već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što jim nato srdce veli? - Je li naš jezik, najdalje razšireni, jezik najprostraniji u cielom svietu za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odhitimo ga odmah što prije zauviek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve; ne podižimo mu nikakovih učionah ni katedrah, nego ogrlimo cielom silom prvoga života, koj nam se ponudi, bio azijatski ili evropejski, možebiti, da ćemo š njim barem u tuđem kipu sretniji postati!! - ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sada svud još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo š njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga; on nam mora biti prvi srdcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! š njim i po njem moramo nesretnu domovinu i nesretni naš narod sretnim učiniti; on neka kod nas zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!!!
 
Mi smo potomci onih predah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli i njega time u svietu s najstarijim grčkim i latinskim uzporedili, a u domovini ga svojoj nad nje uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, ali su oni svojom stalnošću sve težkoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda njime u crkvi služi! Mi smo sinovi majke Slave, koja je svojom djetcom sav sviet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leži; jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vriedni bit potomcima takovih predah, da smo vriedni biti sinovima takove majke, i da ono što nas i jezik naš tlači razdrobiti želimo, hoćemo i možemo!!!
 
Naš narod proslavio se je mnogokrat u historiji junačtvom, smionošću i hrabrošću; pomislimo samo na vremena Aleksandra Velikoga macedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje Metula i Siska, na boj grobnički, na rat sedmo- i tridesetogodišnji, ter na najnoviji francezki; u sva ta bojna vremena proslavio se je tjelesnom silom i nadvladao pukove kopjem u ruci; ali sada je nastalo izobraženo 19. stoletje, u kom se puci duhom i umom među sobom bore, trebalo bi dakle, da jih i time nadvladamo, ili barem da se š njimi uzporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik u lancih, kad se potlačen svigdje tuđemu mora klanjati! - radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedankrat klanjali budu. Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sjenke, koja nam se grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konstituciju našu i municipalna prava naša izgubiti; ona će time samo bolje ustanoviti i utvrditi se; ne svađajmo se u domovini svojoj kano braća, radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratinski ono do zadnje kaplje krvi, što je naše; samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni i nezavisni narod.
 
Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti, i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!!
 
Na koncu činim pozorne slavne stališe i redove tih kraljevinah, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike presude; onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju i čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materinskome predpostavlja; zato sam ja samo toga mnienja, da bi slavni stališi i redovi nato već jedankrat misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klausula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih europejskih narodah, u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamieniti; jer ako mi nato nikada nećemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Europi među narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije!!! Rekoh."
 

Ivan Kukuljević Sakcinski

Ivan Kukuljević Sakcinski: Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.

 
 
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je povijesni govor na hrvatskome jeziku 1843. u Saboru, u kojem je pozvao na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te time postupno i u javni život. Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskome jeziku.
Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.
http://www.croatianhistory.net/etf/Ivan_Kukuljevic_Sakcinski.jpg
Ivan Kukuljević Sakcinski
 

»Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.

 
[Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela. 1997. Priredio Nikola Batušić, Matica hrvatska, str. 641.‒645.]
„[...] Izteklo je više od polovice stolětja, od kad su SS. i RR. kraljevinah ovih, po dèržavnih poklisarih svojih, na Ugarskom saboru god. 1790., pismeno se izjavili: da prije nego si dadu magjarski jezik narinuti, vole narodni svoj jezik, koji i po Ugarskoj velikom stranom naroda vlada, u javni svoj život uvesti i š njime zauvěk svakomu tuđemu vrata zatvoriti. Misao ova širila se je tajno i sakrito po svih stranah domovine naše sve dosada, bez da je ikada tako opet na světlo došla, kao što, hvala Višnjemu, u sadašnje vrěme, kad se toliko radi, da se tuđi jezik u domovinu našu horvatsko-slavonsku silom uvede. S neizměrnom radostju javlja zato govornik SS. i RR-vom u ime županije svoje, da i stališi varašdinski ništa tako gorućo, tako sveto ne žele, nego da im se jezik njihov materinski, koji kroz duga stolětja u tmini i zaboravnosti tumaraše, na ono opet město podigne, koje mu Bog i narav odluči kod naroda našega, te da se sasvime u javni život uvede i da postane gospodujućim jezikom, kako mu to i pristoji u domovini našoj.
 
– Uzroci želje ove mogli bi se nebrojeni navesti, govornik navodi samo jedan, i taj je: da bez procvětanja i gospodovanja narodnog jezika nijedan narod izobraziti se, duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i věka živěti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj svèrhi, ta i mi svi, koji smo ovdě sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne kèrvi, ne bi imali nikad onih posve jednakih osobito narodnih interesah, koje sada imamo; ne bi se tako rado sastajali i vojevali za jednu obćenitu stvar, kao što sada činimo.
 
– Jednom rěčju, slavni SS. i RR-vi., od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne věruje, neka pomisli samo děla našega naroda prošastna i sadašnja, i onda poslědice dělah ovih, te će se uvěriti o istini mojih rěčih. – Naš narod, sl. SS. i RR-vi., od zabalkanskih krajevah dao je u vrěme pèrvog prosvěćenja europejskog starim slavnim Gèrkom perve pěsnike i filosofe; ali obljubivši gèrčki jezik, te zanemarivši svoj, nestalo mu je uspomene, kao da ga onda ni na světu nije bilo. Naš narod iz ovih krajevah i susědnih deržavah dao je Rimu najboljih vojnikah, koji su svet podjarmljivali Rimu, dao mu je slavne vode i još slavnije care koji su i ove dèržave uresili s prekrasnimi gradovi i nasipali materijalnim blagom; ali isti ovaj narod, ne imajuć ponosa narodnog, ne mareć za svoj jezik, nego poprimivši jezik rimski, ostao je pod tèrhom rimskoga duha sakrit světu, kao što su sada sakriti porušeni oni gradovi, kao što su izčeznula materijalna ona bogatstva zasipana zemljom.
 
– Naš narod dao je turskomu carstvu najslavnije vezire, vojvode i podkraljeve, skidao je care s prestolja i podizao druge; ali ne imajući narodnog duha i ne braneći jezik s narodnostju, mora se još uvěk u najlěpših stranah južne Europe, kao što i u velikoj strani naše domovine horvatske, klanjati šaki tursko-azijatskih tiranah. – Naš narod doveo je na ugarsko prestolje najslavniju liniju anjouska s Karlom Robertom, pověrio je pèrvi kraljestvo ugarsko blagovladajućoj kući habsburskoj pod Ferdinandom I., dao je Ugarskoj pèrve junake i mnoge glasovite spisatelje, kao što i pradědove najslavnijim sadašnjim familijam ugarskim, čim je zajedno branio granice od Ugarske i Europe proti navalam neprijateljah kèrsćanstva; ali ne mareći za svoj jezik, ne uzdèržavajući mu slobodni duh i ljubeći bolje rimski, magjarski i němački duh i jezik, ostao je pokraj narodnosti ovih u neznanstvu i siromaštvu sve dosada. – Isto tako podignuo je naš narod u Dalmaciji i Primorju mletačku vladu na veliku silu i moć, ali poprimivši mletačko-talijanski duh i jezik, čami još i sada pod tudinstvom i neljudskim onim nehajstvom za sve, što je narodno.
 
Još je i naš narod vladao u mnogih zemljah južne Europe i stranah malo-azijatskih, ali ne uzdèržavajući svoj jezik, ne ima mu sada ni traga u onih dèržavah, jedina imena ondašnjih starinskih gradovah i městah, rěkah i gorah zaostavša u našem jeziku, toliki su spomenici fizične veličine, a slabosti narodnog duha i naroda našega. Pa toliki nauk prošastnosti ne može još sada u domovini našoj raztopiti nekoja ledena sèrca za ono, za što bi najbolje plamtiti morala, za ono, što isti magjarski domorodci vele: da im je draže nego život i blago, svetije nego ista sloboda i konštitucija. Pa isti ovi ljudi viděti bi mogli, kako starih Gèrkah i Rimljanah, premda ih je, kao naroda skoro nestalo, ipak im jošte neumèrli duh i slava u jeziku njihovom po cělom světu živi; vide u sadašnjosti i kod nas samih, kako od ovo dvanaest godinah, što se jezik naš i narodnost naša opet podizati počimlje, domovina naša tako napreduje, kako sto i sto lětah napredovala nije. Što bi stopèrv onda bilo, kad bi naš jezik posve gospodujućim postao, kad bi ga svaki član domovine učiti se, cěniti i podupirati morao? Nu ipak se još mnogi protive podignutju njegovome. Da vidimo dakle uzroke one, koji se navadaju proti uvedenju jezika u poslove javne.
 
Pèrvi je uzrok, kako oni vele, zakon ili štatut naš od g. 1805., koji je načinjen na saboru našem za jezik latinski; ali primětiti valja k tomu, da štatut ovaj glasi proti jezikom tuđim (contra linguas extraneas), nipošto pako proti domaćemu materinskomu; nu ako bi i proti ovomu bio, ipak se može na istom ovom městu, s privoljenjem kraljevim, uništiti, kao što je na městu ovom i sačinjen; u tom dakle prěčke ne vidimo. – Drugi je uzrok taj, budući da se bolji ne zna, da još sada k tomu vrěme došlo nije, da se jezik naš u javni život uvede. Oni, koji to tvèrde, ne bi zaisto naći bili mogli manje temeljitoga uzroka, nego što je ovaj. Čudnovato zaisto! Sav naš narod viče, sva nas Europa uči, da ako se hoćemo spasiti od propadnutja duhovnog i političkog, treba da uvedemo što bèrže jezik svoj u javni život: pa nato odgovara několiko ljudih u županijskih spravištih, da nije k tomu još vrěmena.
 
Naši zapisnici dèržavnih saborah, osobito od god. 1527. i 1629., kao što i svi skoro arkivi županijski i varoški svědoče nam, da je jezik naš i něgda pokraj gospodujućeg latinskog bio upotrěbljavan u javnom životu, u pismu i govoru; a sada nam se veli, da nije k tomu još vrěmena, da bi se malo više razširio i gospodstvo preuzeo. – Još prije sto godinah čitala se je misa po Zagorju, osobito u Radoboju, u horvatskom jeziku, i najvećji službenici kao i gospoda i gospoje pisali su javna i privatna pisma u narodnom jeziku, a sada, kad se već po svih skoro gradovih prodikuje němački, kad nam gospoda i gospoje počimlju zaboravljati svoj jezik, kad nam se děca odhranjuju němački i magjarski, talijanski i francezki, samo ne narodno; kad nam se od svih stranah groze s tuđim jezikom, i kada se usred domovine naše po županijskih dvoranah prepověda i progovoriti u našem horvatskom i slavonskom jeziku, kao što se je to prije dva-tri lěta dogodilo u Varaždinu, a ove godine u věrovitičkoj varmeđi; sada se veli: »da nije još vreme došlo, da narodnost našu i budućnost oslobodimo s podignutjem narodnog jezika?« – Ako ovo iz onoga, što sam naveo, slědi, onda se je svět preokrenuo i logike je nestalo.
 
– Tretji i najvažnii razlog, koji se proti uvedenju narodnoga jezika i uništenju štatuta god. 1806. navađa, jest odnošenje naše prama dikasterijam i županijam ugarskim, i odnošenje prama vladi i kralju. – Što se ugarskih dikasterijah tiče, premda još uvěk se ufamo, da ćemo, ako ne posve osobita, ono barem stranom posebne odsěke u dikasterijah za nas dobiti; ne vidimo ipak u sadašnjem našem stanju velikih težkoćah, budući da je već dosta skèrbilo za nas zakonotvorstvo, koje zapověda, da kod svih dikasterijah ljudi našega naroda u pravednom razměrju (in justa proportione) naměšteni biti moraju, što nam se također mnogimi rezolucijami kraljevskimi obećaje, od onih pako rečenih ljudi moramo zaisto svakako zahtěvati, da naš jezik dobro nauče, zašto oni sva pisma naša i prevađati i tumačiti imaju. U tom dakle velikih težkoćah ne ima; još manje pako vidimo težkoćah radi dopisivanja s ugarskimi županijami, budući da znamo, kako već sada većja stranka od njih tvèrdi, da na naše latinske dopise ne razumije, pa ih ipak primati mora. – Zato će Magjarom svejedno biti, ako oni u jednom ili drugom nerazumljivom jeziku dopise primali budu, tim dražiji im pako dopisi u našem jeziku biti moraju, jer je jezik bratje njihove i jezik takov, kog mnogi u svakoj skoro varmeđi ugarskoj, kao materinski, s materinskim mlěkom usisaju, i nadalje, jer dobro znadu, da i mi iz bratinske ljubavi njihove magjarske dopise primamo, koje kod nas posve rědki ili nitko ne razumije. – U tom dakle velikih zaprěkah opet ne ima.
 
Ostaje nam sada odnošenje prama vladi i kralju; nu ako promotrimo, da bi po smislu članka 48. god. 1537. i kod nas iste vlade našega naroda ljudi naměšteni biti morali, te da i tamo, kao i kod dikasterijah, prevoditeljah naših pisamah naći bi se moglo, ne moramo nalaziti i u tom odnošenju velikih težkoćah, tim manje, jer se tvèrdo ufati možemo, da milostivni naš kralj, koji se je sa svom světlom kućom tako dobro naučio česko-slavjanski jezik, i koji sve skoro austrijanske jezike znade, ako se baš naš jezik i učio ne bude, neće ipak zanemariti i za malo cěniti jezik našega naroda, koji je kući austrijanskoj uvek bez iznimke věran bio, koji počemši od talijanskih granicah sve doli do vlaške zemlje dan i noć pod oružjem za njega bdije i straži, i kojemu je narodu Ferdinand I. i Leopold I., Josip I. i Franjo I. pismeno u najvećjih pogibeljih kraljestva obećao, da će ga uvek i u svemu, kao što i němačke svoje podložnike, cěniti i uvažavati. – Mi vidimo, sl. SS. i RR-vi., da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali ne budemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto dèržeći se istoga Svetoga pisma, koje veli: »elige vitam, ut et ut vivas et semen tuum«, glasuje gov. u ime slavne varmeđe varaždinske, da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono isto město uzvisi, na kojem bijaše dosada mèrtvi jezik rimski ili latinski. [...]”
Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, XIII, br. 87, str. 349.‒350.
Zagreb, 30. listopada 1847.«
 

Ivan Kukuljević Sakcinski

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 808 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević