Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Hrvati nisu posesivni mitomani, krivotvoritelji, tatovi i uzurpatori tuđega nacionalnog identiteta

 
 
Nacionalnost odnosno individualni nacionalni identitet nije primarno biološki određen tj. nacionalnim identitetom roditeljâ. Naime, nacija je složen pojam i ne čini ga samo etnička sastavnica odnosno zajedničko biološko podrijetlo; nego i kultura, tradicija, jezik, društveni običaji i obrasci ponašanja, povijest, legende, mitovi i vjerovanja, a kod nekih nacija i religija, a zajedno sve su to čimbenici nacionalne svijesti i identiteta. Za razliku od  pojma narod čije su primarne sastavnice i odrednice  zajednička domovina, jezik, kultura i eventualno religija; nacija ima i institucionaliziranu političku i državnu sastavnicu i odrednicu.
http://www4.pictures.zimbio.com/gi/Danijel+Subasic+Croatia+v+Spain+Group+UEFA+Wx26n0-0KaHl.jpg
Danijel Subašić
 
U pristojnom, uljuđenom, civiliziranom i humanom društvu nikada se ne pita koje je tko nacije, vjere, političkog mnijenja, za koju stranku na izborima glasuje,  ima li i koliko novca u banci i(li) akcija na burzi, koje je seksualne usmjerenosti i tome slično. Osim u točno zakonom određenim demografsko-statističkim situacijama i istraživanjima, i nacija spada u čovjekovu privatnost, gotovo njegovu intimnost, ona je njegovo ljudsko pravo i politička sloboda tj. mogućnost izbora da prihvati nacionalni identitet i bude pripadnikom određene nacije; ili  da ga ne prihvati pa da bude Europljanin, kozmopolit, građanin svijeta!
 
VULGARNA REDUKCIJA NACIJE NA ETNICITET
 
Vratar hrvatske nogometne reprezentacije gospodin Danijel Subašić istaknuo se svojim izvrstnim obranama te športskom kreativnošću i vještinom, i time  dao veliki doprinos u pobjedi hrvatske nogometne reprezentacije protiv momčadi Danske u osmini završnice Svjetskoga prvenstva u Rusiji. Tim povodom „sajtovi“ u Republici Srbiji raspisali su se da je „Srbin spasio Hrvatsku“, „Hrvatska slavi Srbina“ i tome slično, a dnevni list s najvećom nakladom u Srbiji  polutabloid Večernje novosti komentaru te utakmice u športskoj rubrici dao je nadnaslov „Golman koji je Hrvatsku odveo u četvrtfinale po ocu je Srbin“. No, ne smije se nikako zanemariti društvena, kulturološka i moralna činjenica da je najstariji i najugledniji dnevni politički list u Srbiji Ribnikarova Politika, u svojoj športskoj rubrici objavio profesionalno primjereno i objektivno izvješće o toj utakmici i ničim nije sudjelovao u masovnoj provali neukusa, prizemnih strasti, primitivizma i šovinističke agresije na vratara hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića.
 
Nacija, narodnost, vjera, društveni i kulturološki prioriteti, ideološki i politički nazor, hobiji i slično; su privatnost, intimnost te potencijalni identitetski bitak  čovjeka i građanina (citoyen) Danijela Subašića. Što je od svega toga u osobnoj ljestvici vrjednota i prioriteta  Danijela Subašića njemu značajno, manje značajni ili beznačajno; njegovo je ljudsko i građansko pravo i sloboda odnosno mogućnost (ne)izbora i (ne)prihvaćanja! Što god i kako on  glede svega toga odlučio i odabrao; nama je pravo, drago i prihvatljivo.  Značajno je i bitno da je on izvrstan i međunarodno ugledan nogometni vratar te fer i korektan športaš. No, još je značajnije da je on i čuvstven, moralan, altruističan i kulturan čovjek; da se i u trenutku najvećeg športskog trijumfa i slave sjeća te i emocionalno pamti svog nesretnim događajem na nogometnom terenu tragično preminulog prijatelja i nogometnog druga – Hrvoja Čustića!
 
AKO JE DANIJEL SUBAŠIĆ SRBIN; ŠTO SU BRANKO MILJKOVIĆ I NOVAK ĐOKOVIĆ?  
 
Branko Miljković je znameniti srpski pjesnik, neosimbolist, moguće i  danas među najznačajnijim srpskim pjesnicima, „princ srpskog pesništva“ kako su ga s divljenjem, poštovanjem i ljubavlju na temelju njegove umjetničke kreativnosti i pjesničke imaginacije opravdano nazivali najeminentniji književni kritičari i teoretičari. Kako onda, davno, prije 60-ak godina, tako, jednako, isto i danas! Pjesnički i umjetnički velik i snažan kao vulkan, ljudski je bio kao što bi to rekao pobratim mu u pjesničkom svemiru Augustin Ujević, „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“. Osjećajan, osjetljiv i pravdoljubiv; pjesnik, umjetnik i čovjek u duši, srcu i tijelu; i pod laganim povjetarcem kao vlat trave povijao se i posrtao. Profesionalna zavist, zloba, intrige i podmetanja bili su mu strani i nepoznati kao djetetu; što je u svoj svojoj čovječnosti zauvijek i ostao: dijete u velikom čovjeku i veliki pjesnik u malom djetetu!
 
Prijateljevao je s hrvatskim književnikom i pjesnikom Zlatkom Tomičićem, Tvrtkom Meštrovićem (sinom kipara Ivana Meštrovića, a prostačka bi bila spekulacija i insinuacija dovoditi to prijateljstvo u svezu s činjenicom da su im obojici roditelji bili podrijetlom iz istoga – Drniškoga kraja!). Preselio se bio u Zagreb, družio i prijateljevao s mnogim književnicima, drugim umjetnicima i intelektualcima. Sve do onog kobnog dana veljače/februara godine 1961. kada se u krošnji stabla u parku na zagrebačkom Cmroku u 27. godini života tragično prekinula nit njegove biološke egzistencije, ali je unatoč tome nastavljena kulturološka misija njegove pjesničke riječi i djela na humanizaciji ljudi, društva i svijeta. Pjesnici su, čuđenje u svijetu! (A.B.Š.)
 
Majka Branka Miljkovića trajne zvijezde najsjajnijeg sjaja na pjesničkome nebu, Marija Brailo, bila je Hrvatica, katolkinja iz drniške obitelji Brailo. Dakle, majka Marija je Hrvatica iz Drniša, iz Dalmacije, kolijevke hrvatske državnosti, postojbine hrvatskih kneževa i kraljeva, pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru iz 879. godine; fra Luje Maruna pomoćnika župnika u Drnišu, samoukog i bogomdanim talentom genijalnog istraživača starina i misijom osnivača hrvatske nacionalne arheologije, kojeg su posprdno da bi ga ponizili „fah-idioti“ i zavidnici iz akademske zajednice nazivali – „amaterom“; starokršćanske crkve sv. Cecilije na lokalitetu Cecela u Petrovu polju nedaleko od drniške željezničke postaje, Kninskog starinarskog društva i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
 
Što je onda po nacionalnosti bio pjesnik Branko Miljković, ako je po tvrdnjama navedenih portala i novina nogometni vratar Danijel Subašić po nacionalnosti – Srbin? Pa analogno njihovom voluntarističkom, vulgarnom i redukcionističkom pristupu i postupku, morali bismo zaključiti da je znameniti srpski pjesnik Branko Miljković po nacionalnosti bio – Hrvat! No, mi nismo tako i toliko posesivni, nesamokritični i vulgarni; te  etički, moralno, emocionalno, intelektualno i ljudski ispražnjeni i floskularni odnosno prazni; bez svijesti i osjećaja individualnog i nacionalnog identiteta, ponosa i samopoštovanja; a da bismo mogli i morali biti krivotvoritelji stručnih i znanstvenih činjenica te bez osjećaja poštenja, pijeteta i ljubavi prema svakom što znači i „prosječnom“ čovjeku a ne samo takvoj umjetničkoj i ljudskoj veličini kao što je to nedvojbeno pjesnik Branko Miljković, pa da možemo i smijemo zaključiti i tvrditi bez srama, stida i autogađenja; da je on po nacionalnosti bio – Hrvat! Logično, to poštovanje jednako i na isti način vrijedi i za srpsku kulturu, društvo, narod i državu.
 
Gospodin Novak Đoković je srpski tenisač, svjetski poznat, uspješan i popularan. Osim po športskim rezultatima te fer, korektnom i prijateljskom odnosu i ponašanju prema svojim mondijalnim teniskim takmacima, poznat je i po svom  humanizmu i dobrotvornom radu kao osnivač zaklade za pomoć djeci i drugim humanitarnim akcijama za koje nesebično izdvaja i dariva znatne novčane priloge i potpore. No, majka tenisača Novaka Đokovića, Dijana Žagar po nacionalnosti je Hrvatica iz Vinkovaca! Pa analogno prethodno navedenom voluntarističkom, vulgarnom i redukcionističkom pristupu i postupku, a u stvari spekulativnoj i na stručnim činjenicama neutemeljenoj tvrdnji da je hrvatski nogometaš Danijel Subašić po nacionalnosti – Srbin, morali bismo isto i jednako tako zaključiti da je srpski tenisač Novak Đoković po nacionalnosti – Hrvat!
 
Mogli bismo i morali tako zaključiti kad bismo bili posesivni mitomani, krivotvoritelji, tatovi i uzurpatori tuđeg nacionalnog identiteta, časti ponosa; kao i tuđe nacionalne kulture, tradicije i baštine. A to na našu sreću ne možemo biti, ne smijemo biti te i nismo! Najveća su nesreća i kazna potcjenjivati i sumnjati u svoje; i to kompenzirati posezanjem, presizanjem i uzurpiranjem tuđeg kao navodno izvornog i svog. Sjetimo se samo Rugjera Boškovića, Ivana Gundulića, dubrovačke književnosti, Josipa Pančića, Baltazara Bogišića, hrvatskoga jezika tog izvornog koinea i „zlatnog standarda“ čakavskog, kajkavskog i štokavskog hrvatskog narječja; i tome istog ili sličnog ali istom metodom, na isti način i  s istim ciljem  osporavanog, obezvrjeđivanog, ponižavanog, presizanog, prisvajanog i otimanog od svoje izvorne hrvatske matice, uljudbe, tradicije i baštine!
 
Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji koje je najveći športski te jedan i od najvećih društvenih događaja u 2018. godini, primiče se svom natjecateljskom kraju. Na pragu smo utakmicâ četvrt-završnice, te onima koji uđu među četiri najbolje momčadi želimo puno uspjeha u fer i korektnom športskom nadmetanju. No, i prije samog kraja odnosno završne utakmice, krune cijelog natjecanja, pobjednik i istinski junak te uzor čovjek i športaš cijelog natjecanja već je – poznat!? Kako poznat prije kraja? Prepoznat i poznat po svojim djelima, a ime mu je Kylian Mbappé! Životnom dobi mlađahni 19-godišni francuski nogometaš darivanjem novčane naknade koju je zavrijedio sudjelovanjem u natjecanju za humanitarnu pomoć djeci, pokazao je humanistički ideal i primjer svima i postao uzor plemenitosti, nesebičnosti, solidarnosti, humanosti i čovjekoljublja. Živili i hvala Vam gospodine Kylian Mbappé, živjeli svi kylianmbappéi širom svijeta koji su do sada provodili, danas provode i nastavit će provoditi humanitarne akcije i misije koje i kakve potiče i provodi francuski nogometaš i plemenit čovjek – Kylian Mbappé!
 

Blaženko Strižić

Za četničke zločine počinjene u Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu nitko nije odgovarao

 
 
Poslije pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), ulaska agresorske „JNA“ u Baranju (3. srpnja) i započete opsade Vukovara (4. srpnja), tih ljetnih dana 1991. godine uslijedilo je provođenje strategije spaljene zemlje s ciljem etničkog čišćenja istočne Slavonije. Prvo je na redu bilo hrvatsko selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja) koje je pod opsadom od svibnja. Prvi dani srpnja obilježeni su topničkim napadima iz sela u okolici u kojima su stacionirani četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i „JNA“ s rezervistima, dragovoljcima, pripadnicima „srpske TO“ i paravojnim postrojbama (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere), a najjači udari uslijedili su u nedjelju, 7. srpnja, slučajno ili ne, na dan „antifašističkog ustanka“ u Srbijikoji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao „početak otpora srpskog naroda okupatoru“. Tako su srpski „antifašisti“ s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli tog ljeta prije 27 godina u zatiranje svega što nije srpko –  „u ime očuvanja Jugoslavije“ i uz cinične tvrdnje kako „JNA čuva mir i razdvaja zaraćene strane“.
https://i.ytimg.com/vi/MVjChqW_pD0/hqdefault.jpg
Ćelije - spaljeno hrvatsko selo
 
Dva dana poslije (9. srpnja 1991.) u Ćelije ulaze snage okupatora, a svijet ima prigodu vidjeti slike do temelja razrušenog, spaljenog i opljačkanog sela iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo, dok napuštena stoka tumara oko ruševina. Srušena je i mjesna crkva Srca Isusova, jer se kao i sve druge katoličke bogomolje u napadnutim područjima prva našla na udaru srpskih osvajača. (Vidi: https://youtu.be/NbLIKmXvXLI - HTV, Kalendar). Bilo je to prvo etničko čišćenje i prvi zločin potpunog zatiranja jednog naselja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata što je izazvalo nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje i uvod u brutalni rat u kojemu agresor nije imao milosti.
 
Te ratne jeseni (studeni 1991.) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća). Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja. U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije) u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima ruskog bataljuna UNPROFOR-a,  22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4). (Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata) I to nažalost nije sve. Masakri su se odvijali u cijeloj Slavoniji. Srpski zločinci premještali su tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta – kako bi prikrili nedjela i otežali pronalaženje i identifikaciju i to se događalo diljem Hrvatske.
 
Kako se odrađivao "posao"?
 
Nakon što bi „JNA“ (sa svojim rezervistima) topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i „krajine“, „teritorijalci“, te brojne skupine dobrovoljaca i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju „sanaciju“ osvojenih područja. „Sanacija“ terena (koja je podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom... Oni su tako odrađivali ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Bila je to bagra najgore vrste, sastavljena od ljudskog taloga i patoloških ubojica ne rijetko oslobađanih uoči i tijekom rata iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio „posla“. Dakle, radilo se o smišljenoj strategiji, pri čemu su jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj „velikoj srbiji“. Ratni zarobljenici i civili bili su uglavnom prepušteni njima, kako „narodna vojska“ ne bi „prljala ruke“ izravnim klanjima.
 
Prvih dana kolovoza 1991. godine svijet su obišle potresne slike hrvatskih prognanika koji rijekom Dunavom, u tegljačima napuštaju svoje domove u Dalju, Aljmašu i Erdutu. Nakon što su poslije topničke pripreme i zrakoplovnog raketiranja policijske postaje, tenkovi (51. motorizirane brigade „ JNA“, čiji je zapovjednik bio Enes Tase) ušli u Dalj i pobili preživjele branitelje, masakr nad civilima prepušten je skupinama „teritorijalaca“ i četnika, a o ovom zločinu svjedoči i video zapis s licamjesta, u kojemu jedan od zapovjednika  „JNA“ na terenu, u telefonskom izvješću svom nadređenom ove akcije naziva „slobodnim lovom“ – što (kako je rekao), „ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M).
Baranja je pretvorena u konc-logor. Oni koji nisu Srbi moraju oko rukava nositi bijele trake i izloženi su danonoćnom ropskom radu i teroru, a žene i djevojčice višekratnim silovanjima; mnoge su puštane tek u poodmaklom stupnju trudnoće kako bi „rađale četnike“ (kako su im govorili njihovi mučitelji). I to je bio jedan od moćnih načina etničkog čišćenja: žrtvama je trebalo nanijeti takve traume da se nikad više ne vrate u svoj zavičaj.
 
"Rukopoloženje" episkopa SPC-a u ozračju krvi i zločina
 
Istoga dana, dok selo Ćelije proživljavaju svoju najveću golgotu u povijesti (7. srpnja 1991.), u Vršcu (Banat, Vojvodina) ustoličen je za episkopa banatskog dotadašnji vladika, ratni huškač i fašist, prijatelj četničkog vojvode Šešelja, Atanasije Jevtić, što mediji u Srbiji i Vojvodini dočekuju kao prvorazredni događaj. Atanasije uz pomoć patrijarha Pavla i Sinoda svoje crkve naplaćuje ratne zasluge i „patriotizam“. Ciljanom pompom stvorenom oko njegovog „hirotonisanja“ želi se prikriti ono što se upravo događa vezano za nastavak agresije. U  tom ozračju krvi i zločina, u jeku „slobodnog lova“ na ljude i masovnih ubijanja, progona, pljački i silovanja, u Dalju ispunjenom mirisom krvi i dima, upriličena je 18. kolovoza još jedna isto tako opskurna svečanost od strane SPC na kojoj je na novu dužnost episkopa osječko-poljskog i baranjskog postavljen također  zaslužni „ratnik za srpstvo i pravoslavlje“, Lukijan Vladulov, do tada arhimandrit manastira Bođani (selo na lijevoj, vojvođanskoj obali Dunava). Ceremonijal kao i obično, predvodi „njegova svetost“ patrijarh srpski Pavle, uz asistenicije nekoliko arhijereja, što je također pomno popraćeno od medija u Srbiji i Vojvodini. Episkopija osječko-poljska i baranjska, trebala je,  naime, biti prva episkopija „zapadne Srbije“, prema već stvorenom novom administrativnom ustroju SPC rađenom po mjeri buduće „velike srbije“.
 
Sinod i patrijarh tako su honorirali ratne zasluge svojih „pastira“ u ratu za „veliku srbiju“ što je tijekom 90-ih godina bio običaj kojega se SPC dosljedno pridržavala. „Kršćanski“, nema što!Tijekom agresije na Dalj (od 1. kolovoza 1991. godine nadalje) i razdoblja okupacije, u ovom gradiću na Dunavu ubijeno je oko 500 osoba nesrpske nacionalnosti, a malobrojni žitelji (koji su ostali u svojim kućama jer nisu na vrijeme uspjeli pobjeći), zlostavljani su i zvjerski mučeni, a neki i pušteni, ali tek nakon što su zlatom ili novcem otkupili svoje živote i uz to potpisali da svu imovinu „poklanjaju“ srpskoj paradržavi (tzv. SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem).
 
U zgradi „Doma kulture“ u Dalju (u kojoj je bio i četnički štab) i u privatnim kućama uspostavljeni su zatvori – mučiliša u kojima su ljudi bezdušno prebijani i to je trajalo mjesecima (zlostavljači su među ostalima bili: Stevo Čizmić, Siniša Glodić, Stevo Glodić, Zoran Oljača, Tihomir Ivošević, Đuro Zmijanac, Goran Džaković, Milorad Stričević, a povremeno im se pridruživao i Arkan sa svojim ljudima; u nekoliko navrata zatočene je ispitivao i Vojislav Šešelj). Ljubinko  Radošević, Vojislav Grčić i Nikola Puača (s još jednim pripadnikom srpske „TO“), izvršili su u više navrata brutalno silovanje 20-godišnje djevojke, pri čemu su primorali njezinu obitelj (38-godišnju majku, 36-godišnjeg oca, 13-godišnju sestru i 10-godišnjeg brata) da to gleda (njima je suđeno tek 2013. godine i prvostupanjskom presudom osuđeni su na po 12 godina zatvora). Obitelj su terorizirali, a oca teško premlaćivali više puta. Tortura nad njima trajala je od kolovoza 1991. do travnja 1992. godine. Na procesu silovateljima u rujnu 2015. godine, svjedočila je i sama žrtva koja je nakon svega ostala trudna i poslije rodila dijete. (Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/kad-sam-mu-otkrila-da-je-zacet-nakon-silovanja-zagrlio-me-608099), Postupak je okončan tek 2017. godine pravomoćnim presudama (Radošević 10 godina, Grčić 5, Puača je u međuvremenu umro). Tako se kod nas „kažnjava“ srpske ratne zločince!? Ispada da je svaki naš branitelj ili optuženi časnik HV bio veći i gori zločinac od njih!?
 
Postoji opsežan dokumentarni materijal o zlostavljanjima daljskih civila, pa i izjave samih žrtava ovog bezumlja. O tomu je, primjerice, (nakon dolaska na slobodno područje) svjedočio i mještanin Dalja, Stjepan Papp, ustvrdivši kako su 08.10.1991. godine u njegovu kuću ušle naoružane osobe u odorama „JNA“, poslije čega je bio upućen kod Milorada Stričevića – tzv. ministra za etnička pitanja u Dalju, Erdutu i Aljmašu – gdje je morao dati pismenu izjavu da se u korist novih vlasti u Dalju, dobrovoljno odriče svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Stjepan i njegova supruga Ruža su temeljito opljačkani: oduzeto im je sve što je bilo od vrijednosti (novac, zlato, osobne stvari) i tek tada su dobili propusnice uz pomoć kojih su napustili Dalj. I sve se to događalo nedaleko od dvora novopečenog episkopa osječko-poljskog i baranjskog, fašista, zločinca i ratnog huškača Lukijana Vladulova koji je mirno službovao u Dalju sve do svoje smrti (u svibnju 2017.) vodeći i dalje nesmetano prljavu antihrvatsku kampanju kao i za vrijeme rata!?
 
Zločinci-episkopi Atanasije Jevtić i Lukijan Vladulov, skupa a Amfilohijem Radovićem, Filaretom Mićevićem, Lukijanom Pantelićem, Irinejom Bulovićem i drugom subraćom, ratnim huškačima i fašistima iz vrha SPC-a – kao bliski suradnici vodećih srpskih ekstremista (Šešelja, Arkana, Jovića i drugih) – nisu nažalost bili nikakav izuzetak. Srpsko je svećenstvo listom skočilo u borbu za „veliku srbiju“, a barjaktar te borbe bio je patrijarh Pavle kao glava SPC. Na sramotu svih onih koji su stali iza iste ideje ili dopuštali da se u njihovo ime čini zlo. I onih koji se danas usuđuju braniti SPC i zatvararati oči pred tim činjenicama. I nije zgoreg još jednom ponoviti da se ne bi zaboravilo: KOKARDA I PETOKRAKA, SRPSKI ČETNICI I TITOVA ARMIJA („JNA“) SKUPA SU, RAME UZ RAME HARAČILI, UBIJALI, RUŠILI, PALILI I PLJAČKALI PO HRVATSKOJ.
 
Nema pravde za hrvatske žrtve
 
Za zločine u Tordincima, Ćelijama, Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu, Antunovcu i Palači, tek je 2009. godine osumnjičen jedan od glavnih zapovjednika postrojbi zločinačke „JNA“ na području istočne Slavonije, pukovnik Boro Ivanović zvani Konj, komandant 12 proleterske mehanizirane brigade, a 2013. godine ŽDO u Osijeku podiglo je protiv njega optužnicu za niz teških zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji od 7. srpnja do prosinca 1991. godine.
U optužnici je među ostalim navedeno kako je zločinac Ivanović zapovjedio da se "protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta."Također ga se tereti kako je bio svjestan da će njegovi podređeni počiniti zločine, ali unatoč tomu nije učinio ništa na spriječavanju tih djela. Optužnica navodi i to kako je pri napadima na Tordince ubijeno 22 civila, iz tog mjesta je po okupaciji odvedeno u logor Begejci (u Srbiji) 11 osoba nesrpske nacionalnosti koje se mučilo i fizički zlostavljalo, a pukovnik Ivanović je 7. srpnja 1991. godine zapovjedio i opći topnički i minobacački napad na selo Ćelije, te omogućio srpskim „teritorijalcima“ (što je uvriježeni skupni termin koji se u Srbiji koristi za rezerviste „JNA“, četnike i dobrovoljce iz Srbije i domaće četnike – iz Hrvatske) palež i pljačku imovine protjeranih stanovnika, te rušenje preostalih kuća, pri čemu je selo Ćelije sravnjeno sa zemljom.
 
Već godinama javnost ne zna u kojoj je fazi ovaj slučaj, ali zločinac osuđen zacijelo nije! Spomenuti zločini agresora kao i velika većina drugih ostali su nekažnjeni do danas. Državno odvjetništvo u Osijeku pokušalo je nešto učiniti vezano za ovaj problem, ali sve je to daleko od onoga što se moralo uraditi kako bi se postigla neka elementarna pravda. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz rujna prošle godine, na popisu nestalih u Domovinskom ratu nalaze se još 1952 osobe. Agresor, međutim, ne samo da ne priznaje krivnju, nego posljednjih godina vodi agresivni specijalni rat protiv nas.I utoliko je nekažnjavanje ratnih zločinaca koji su počinili genocid i etničko čišćenje nad Hrvatima 90-ih godina XX stoljeća veća i sramnija ljaga na hrvatskom pravosuđu (prije svega na DORH-u) i našim političarima koji upravljaju zemljom.
 
Da su Mladen Bajić, Dinko Cvitan i njihovi suradnici u sudski progon srpskih krvnika uložili samo djelić napora i energije koliko u istrage i optužnice protiv hrvatskih branitelja i generala, naše žrtve bi imale kakvu-takvu zadovoljštinu i ne bi sve završilo ovako sramotno i ponižavajuće. Nema države na svijetu koja bi takvo što dopustila. A mi jesmo. No, ne smijemo pristati, na šutnju jer najmanje što dugujemo onima kojih nema jeste sjećanje na njih i njihovu žrtvu bez koje ne bi bilo današnje Hrvatske. Moramo podsjećati, pisati, govoriti istinu i ne pristajati na izvrtanje činjenica o Domovinskom ratu. Zbog njih, sebe radi, ali  i zbog naraštaja koji dolaze poslije nas.
 

Zlatko Pinter

Protuhrvatski mediji slijede Aleksandra Vučića

 
 
Kada je nakon pobjede hrvatskih nogometaša u Nižnjem Novgorodu nad Argentinom srbijanski čelnik Aleksandar Vučić prepoznao sebe u ‘Čavoglavama’ pa vrisnuo kako Hrvati imaju pravo slaviti, ali ne i vrijeđati Srbe, nekima to u Hrvatskoj nije najbolje sjelo. Napadali su četnika Vučića. A danas, nakon što su se hrvatski nogometaši plasirali među osam najboljih nogometnih država na svijetu, slično ili čak i gore protiv hrvatskih nogometaša govore i pišu neki hrvatski mediji. Što znači kako nema razlike između njih i Vučića.   
U sotonizaciji hrvatskih nogometaša u Hrvatskoj kolo vode portal Index, Slobodna Dalmacija, Novi list, Expres.hr... Umjesto lijepo o plasmanu među osam najboljih nogometnih država na svijetu u Indexu je odmah objavljen ovaj naslov »Subašić utakmicu života odigrao nakon očajne sezone: Primao je po sedam komada i zabijao se u stativu« (https://www.index.hr/sport/clanak/subasic-utakmicu-zivota-odigrao-nakon-ocajne-sezone-primao-je-po-sedam-komada-i-zabijao-se-u-stativu/2008201.aspx). I nije to izuzetak na tom portalu. U drugom članku svijetli naslov: »BBC-jevi komentatori popljuvali Hrvatsku: "Ovo je tragedija, apsolutno smeće"« (https://www.index.hr/sport/clanak/bbcjevi-komentatori-popljuvali-hrvatsku-ovo-je-tragedija-apsolutno-smece/2008197.aspx), a ispod piše ova prostota: »Navijači: Dajte Brazil da im je*emo majku!« No, Index ide dalje u prostačenju, mržnji i vrijeđanju. Najnovijom mrežnom tehnikom uružili su dvojica nogometnih junaka ispod naslova članka: »Pogledajte suze Lovrena i Vrsaljka nakon drame u Nižnjem« (https://www.index.hr/sport/clanak/pogledajte-suze-lovrena-i-vrsaljka-nakon-drame-u-niznjem/2008209.aspx).
 
Index u stopu slijedi Slobodna Dalmacija, gdje nadnaslov glasi »incident u mix zoni«, a naslov »U večeri velikog slavlja nervozni Šuker se naljutio na hrvatske novinare« (https://www.slobodnadalmacija.hr/sport/domaci-nogomet/clanak/id/554134/u-veceri-velikog-slavlja-nervozni-suker-se-naljutio-na-hrvatske-novinare). Onda se u SD-u rugaju hrvatskoj predsjednici i njezinom posjetu našim nogometaštima prije i poslije utakmice, a u komentarima ispod pisalo je:
»TRI KOMENTARA Kleščić Renato
Kako se baba gura, odvratna dronfulja, oni u gaćama u svlačionici al ona mora pokazat idiotima koji je biraju da si je dobra s njima. Šteta da nema frajera u repr. da joj opali vritnjak i istjera van.
Vesna Murvic Scrollavezza
Ganjaju loptu
,ližu se tajkunima koji ganjaju tvoju djedovinu i u tišini luđačke euforije nestaje Hrvatska.
Kada se probudite nestače lažni heroji
,a za vašu djecu neće ih biti briga kao do sada , oni neće više progovoriti .
Kada se lopta kotrlja puna zraka .., mislimo ....., ali nije ,
jer u njoj je OPASAN miris droge
koji odvraća naciju od stvarnosti .
Ljudi popušite đoint .., manje će biti štetno .., jer otrovani ste .
Angel Green
Otrovani i nesvjesni da je Hrvatska prodana država..prodali su našu djedovinu kao da je njihova, i pade Hrvatska bez ispaljenog metka..Za joint uvijeke..ameeeeenn..!!!!!!...« Neka me nitko ne uvjerava da i ovi komentari nisu „naručeni“.
 
I, dakako, ovih dana u tuzi i crnini je riječki neoboljševički ili jugonostalgičarsko-velikosrpski Novi list, koji kod prenošenja Hinine vijesti, koliko-toliko korektne o izjavi predsjednika HNS-a Davora Šukera nakon prolaska u čevrtfinale SP-a u Nižnjem Novgorodu (bivšem Gorkom, koji je za Staljina dobio ime po Maksimu Gorkom!), objavljuje provokativan naslov: »Šuker novinarima: Drago mi je da smo pobijedili jer sada nećete imati crnila u perima« (http://www.novilist.hr/Sport/Nogomet/Suker-novinarima-Drago-mi-je-da-smo-pobijedili-jer-sada-necete-imati-crnila-u-perima). U zasigurno naručenim komentarima piše i ovo:
»Mario Pojer
Valjda bi sad trebalo prestati pisati u kriminalu u HNS-u? Valjda bi sad Vrbanoviću i Mamiću trebalo oprostiti krađu a Modriću i Lovrenu lažno svjedočenje. Uostalom HNS na čelu sa Šukerom nije ni malo zaslužan za ove dosadašnje rezultate. Za sve su isključivo zaslužni igrači na čelu sa Dalićem koji ih je uspio posložiti.«
 
Slično Novome listu piše portal Expres u članku pod naslovom »Reno ga je skoro uništio, htio je odustati od nogometa...« (https://www.express.hr/life/reno-ga-je-skoro-unistio-htio-je-odustati-od-nogometa-16430?utm_campaign=Partnerski+portali&utm_medium=Widget&utm_source=novilist.hr)
 

Zrinko Horvat

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Petak, 17/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 935 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević