Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Politička pedofilija pravobraniteljice za djecu "na odlasku"

 
 
"Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira, to bih mogla poručiti (djeci)", ustvrdila je aktualna pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić na saborskom Odboru za obitelj, mlade i šport koji je glasovima oporbe Hrvatskom saboru predložio da prihvati pravobraniteljičino izvješće o radu za prošlu godinu (VL, 29. 9. 2017.). Dobra jedna pravobraniteljica „za djecu“ koju je svojedobno izabrala Partija. Evo „dječak“ Fred Matić, koji usput blati Hrvatsku i po televizijama u regionu samo što ju nije poslušao - ako ne on, možda zbog „pemzije“, dijete bi već mogao „poslati glavom bez obzira“, ne znam doduše kamo, ali iz Hrvatske svakako.
http://www.hrt.hr/media/tt_news/milas_klaric_ivana_pravobraniteljica_za_djecu_650.jpg.688x388_q85_crop_upscale.jpg
Svakakvih izjava raznih političara sam naslušao, ali, priznajem, ovako što ne – nema ni približno. Pravobraniteljstvo je, dakako, i politika, štoviše licemjerna u korijenu - druga priča. Ona je „pravo-braniteljica za djecu“, dakle valjda maloljetnih, pa ovu njemu poruku čitam kao  političku, masovnu pedofiliju. Koliko mi se čini ona je trebala (pravo)braniti djecu od odraslih, sustava, punoljetnih i sl., a ne mobilizirati djecu za napuštanje Hrvatske. I više nego nevjerojatno, s dna nevjerojatnosti, tamo gdje je skoro nula i Vrag caruje, javlja se ova „pravobraniteljica“. Kad bi ova bila u nekoj zemlji gdje su djeca mobilizirana, natjerana u vojnike ratnike, kad bi u Hrvatskoj takva situacija bila, možda bi ih ona poslala u male bombaše - boške buhe - ta Partija ju je izabrala.
 
Predlažem zastupnicima u Hrvatskom saboru da njezino izvješće ni ne čitaju, a kamo li nakon ove izjave razmatraju. Sad se više, nažalost, ne mogu jednostavno baciti u koš za smeće, tek u onaj virtualni - moraš baciti cijeli „tablet“, a ni onda ne nestaju. Nego ne znam postoji li ikakav kodeks da se ovakvi mrzitelji/ce hrvatske države/ društva/ obitelji/ djece ne mogu zaposliti više nigdje u državnoj i javnoj službi, javnom poduzeću - ako ne postoji treba ga donijeti, nu i to bi, u odnosu na ovu izjavu bilo - ništa. Ne znam ima li još ovakvih partijskih kadrova koje nam je ostavio Zoka uokolo? Bit će da ih je tušta i tma. Javit će se već, ne će moći izdržati, ako ništa, a onda gubitak položaja.
 

Tomislav Gradišak

Kolonizatorska je izmišljotina da je nacionalizam loš, a okupacija Hrvatske, Katalonije, Škotske ili Kurdistana dobra

 
 
U Jutarnjem listu objavljen je napis Marka Medveda, za kojega je napisano da je on "doktor znanosti i asistent na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci", da je "diplomirao na studiju teologije u Rijeci 2002. godine" i da je "licencijat postigao na Papinskom Sveučilištu Gregoriana 2004. godine". Marko Medved sam za sebe kaže da je "povjesničar iz Rijeke i katolik". Na mreži piše da je Medved "...rođen 1974. godine u Rijeci. Nakon završene osnovne i matematičko-informatičke gimnazije studira Teologiju u Rijeci gdje diplomira 2002. godine. Iste godine započinje studij crkvene povijesti na Papinskome Sveučilištu Gregoriana gdje postiže licencijat (magisterij) 2004. godine. Trenutno je asistent na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci" (http://ri-kbf.org/doc-dr-sc-marko-medved/). Znači da nije svećenik, nego svršeni teolog. Laik povjesničar, slobodni strijelac
http://zupa-podvezica.com/sites/all/files/urednica/DSC_6358.JPG
Marko Medved
 
Već sam poduži naslov članka »NACIONALIZAM JE PROTIVAN KRŠĆANSTVU Ugledni katolički intelektualac piše za Jutarnji: 'Zazivati danas ZDS znači rehabilitirati ustaški pozdrav'« jasno govori tko je taj momak koji je dobio prostor u tom mediju. U nastavku se M. Medved "legitimira", pa kaže: »Kao povjesničar iz Rijeke i kao katolik osjećam potrebu da hrvatskoj javnosti, prigodom obilježavanja 70. godišnjice pripajanja Rijeke i Istre Hrvatskoj, kao i 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora kojima je osnovana današnja Europska unija, ukažem na neprihvatljivost uporabe identitetskih sastavnica NDH.« Time je sugerirao nama već poznatu neistinu da je za okupaciju Rijeke od strane Italije 1920. (Rapallski ugovor, 12. studenog 1920.) i 1924. (Rimski ugovor, 27. siječnja 1924.) kriv Ante Pavelić, prvi čovjek Nezavisne Države Hrvatske od 1941. godine. Što znači da njegova lukava tvrdnja ne stoji.
 
Tražeći dalje na mreži pronašao sam da je Medved autor knjige Nasilje u povijesti kršćanstva (https://www.google.hr/search?source=hp&q=marko+medved&oq=marko+medved&gs_l=psy-ab.3..0l2j0i22i30k1l2.671.3084.0.3477.12.12.0.0.0.0.297.1381.6j5j1.12.0....0...1.1.64.psy-ab..0.12.1376...0i131k1.0.eeVRO3yfjrU). I sada se Marko Medved okreće protiv "nacionalizma", koji je za njega Zlo, Sotona, kojega se – po njemu – "hrvatsko društvo danas ne uspijeva na zadovoljavajući način osloboditi". Glupost! Nacionalizam nije loš, on je domoljublje. On je dobro!
 
Medved kreće od utemeljenja Europske zajednice, današnje Europske unije, i krivo tumači da su katolici Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi "bili svjesni pogubnosti nacionalizma". I tada prelazi na mantru "o pripajanju Istre i Rijeke Hrvatskoj", veličanju "narodnooslobodilačke borbe" i spominjanje svećenika Bože Milanovića u krivom smislu. U sljedećoj rečenici "Ljubav prema vlastitoj domovini, jeziku i pismu ne izgrađuje se u oporbi prema drugim narodima", Medved nas priprema na bratstvo i jedinstvo koje širi u sljedećoj rečenici "Garancija mira za Hrvatsku je pomirenje sa susjedima, a ne antagonizam" i nastoji poentirati idućom rečenicom: "Dobrosusjedski odnosi i pomirenje unutar hrvatskog naroda ne mogu se graditi na temelju pozdrava iz ustaškog režima" i dodaje: "Riječ je o nacionalizmu, a ne o domoljublju!", i griješi. Jer nacionalizam je i domoljublje, posebice u hrvatskom primjeru, u hrvatskom kontekstu višestoljetne borbe za nezavisnost. Slično kao i u kontekstu aktualne borbe Katalonaca, Škota i Kurda za nezavisnost. Kolonizatorska je izmišljotina da je nacionalizam loš, a okupacija Hrvatske, Katalonije, Škotske ili Kurdistana dobra. Nema većih nacionalista od velikih povijesnih i današnjih kolonijalnih sila. U Hrvatskoj je zabranjeno sviranje himne prvoga dana škole u rujnu, a u Sjedinjenim Državama, Kini, Brazilu, Rusiji... svaki športski i drugi događaj započinje sviranjem nacionalne himne.
 
Marko Medved misli da smo svi mi idioti pa zlorabi papu Pija XI., koji  je bio na papinskoj stolici od 1922. do 1939., pokušavajući ondašnji talijanski fašizam i njemački nacizam izjednačiti s hrvatskim sadašnjim domoljubljem. Rabeći Papine riječi Medved nam sugerira da je nacionalizam "neumjerena ljubav prema vlastitu narodu". Glupost svoje vrste. Kaj god!
 
U nastavku Marko Medved zagovara Austro-Ugarsku i Jugoslaviju, a piše protiv Hrvatske. Za Rijeku kaže „da je ovo sredina u kojoj su Hrvati zajedno živjeli s Talijanima, Mađarima i Austrijancima. Ljudi su se sporazumijevali na raznim jezicima, a u Crkvi se koristio staroslavenski i latinski jezik“, i sada ponovno napada hrvatsku državnost: "Stanovnici ovih krajeva uspjeli su sačuvati vlastiti hrvatski nacionalni identitet u tolerantnom suživotu s drugima i drugačijima. Nažalost, nacionalizam u 20. stoljeću poremetio je osjetljivo pitanje nacionalne i jezične ravnoteže, ne samo u civilnoj sferi, nego i unutar Crkve", što je dokaz da kod njega i u njegovu srcu nema mjesta za Hrvatsku. A dokaz je sljedeća rečenica: "Nacionalizam je veliko zlo 20. stoljeća".
 
Medved ide dalje pa neuspješno pokušava obraniti svoju tezu pa kaže: "...radikalizirajući domoljublje mnogi danas upadaju u nacionalizam", što bi se moglo reći, parafrazirajući njega samoga, da je on toliko radikaliziran protiv Hrvatske da mu je i sam naziv naroda i države u Hrvata – radikalni nacionalizam. Jer je u vrijeme Austro-Ugarske i obiju Jugoslavija (čitaj: Velika Srbija!) bilo bolje! I zato M. Medved kaže: "Nacionalizam je veliko zlo 20. stoljeća. Nacionalizam je negacija istinskog domoljublja". A sve samo zato da bi uskliknuo: »Zazivati danas pozdrav "Za dom spremni!" znači rehabilitirati ustaški pozdrav«. To je vrhunac izdajništva.
 
U nastavku „povjesničar“ Medved lamentira i dodvorava se čitateljstvu pa kaže: "Kao povjesničar i katolik u savjesti osjećam obvezu ukazati na pogubnost nacionalizma“ i dodaje da je „nacionalizam protivan kršćanstvu", dakle, nedovoljno globalizacijski. I sada se sasvim zapetljao u kučinu pa izjavi da „nacionalizam ponovno stvara kolektivizam u kojem pojedincu daje iluziju sigurnog utočišta“. Na koji je tu kolektivistički nacionalizam Medved mislio? Zasigurno na staljinistički kolektivizam, što nema nikakve veze s ljubavlju prema domovini.
 
I na kraju Marko Medved misli da smo svi mi bedaci. Još jednom želi poentirati i misli da ne znamo tko je bio veliki hrvatski teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić. Citirajući Šagi-Bunića da je svojedobno izrekao misao da je "kršćanstvo stvarnost višeg reda koja transcendira sve narode, sabire svoje članove iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo je, naime, vjera koja nadilazi rase i nacije", ustvari potvrdio je kako ne pozna stanje u hrvatskoj Katoličkoj Crkvi u radoblju od 1945. do 1990. godine, kada je dobar dio teologa bio za potpisivanje tzv. protokola 25. lipnja 1966. između Jugoslavije i Svete Stolice i za uspostavljanje diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice 15. kolovoza 1970., a zasigurno ne zna da je upravo taj veliki hrvatski teolog početkom srpske agresije na Hrvatsku – unatoč tomu što smo ga savjetovali da ne ide – otišao na svečanost otvorenja obnovljena Hrama sv. Save na Vračaru u Beogradu.
 

Pavao Blažević

U Bazilici Srca Isusova obilježavamo 72. obljetnicu mučkoga ubojstva hrvatskih generala nakon Drugoga svjetskog rata

 
 
U nedjelju, 24. rujna 2017. u 17 sati, u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31,  u Zagrebu, i ove godine, služit će se sveta Misa za ubijene nevine hrvatske generale i časnike nakon završetka Drugoga svjetskoga rata od strane partizanskih i srbokomunističkih jugoslavenskih zločinačkih vlasti.
https://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/09/domobranski-oficiri.jpg?w=700
Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
 
Ti časni mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.
 
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!
Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!
 
Ukupno nas je ubijeno 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
 
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?
 
Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
 
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.
 
Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.
 
Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.
 
Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
(Anonimni sudionik događaja)

 

Vinko Vice Ostojić i prijatelji

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1172 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević