Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Spomen na virovitičke žrtve u ratu za nezaviosnost

 
 
U organizaciji Hrvatskog domobrana Virovitica  u gradu Virovitici je 5. listopada 2017. godine održan spomen na virovitičke žrtve pale u obrani grada i pobijene nakon njegova pada početkom listopada 1944. godine. Spomenu su nazočili članovi „Udruge žrtve za Hrvatsku“ iz Osijeka. Na stratištima nastalim tih dana u okolici grada su zapaljene svijeća, a pored spomenik na Gradskom groblju je položen Vijenaca gdje je predsjednik Hrvatskog domobrana Virovitica Vlatko Ljubičić pročitao prigodan govor:
„U ime Hrvatskog domobrana Virovitica pozdravljam sve sudionike spomena na žrtve prigodom obrane i pada grada Virovitice 4. i 5. listopada 1944. godine. Drago nam je da su danas s nama u Virovitici i naše kolege iz 'Udruge žrtve za Hrvatsku' iz Osijeka na čelu s predsjednikom ove udruge g. Josipom Zlatarićem. Posebno nam je drago da je s nama na ovom spomenu g. Dragutin Hanak iz Osijeka, sin 'djelatnog častničkog namjesnika' Mirka Hanka   koji stradao u ovoj virovitičkog tragediji. Prema Draginom saznanju njegov otac je pokopan u jednoj od dvije masovne grobnice na virovitičkom Gradskom groblju. Komunistički direktori koji su nakon rata upravljali grobljem uništili su ove masovnu grobnicu. Na ovom Gradskom groblju je postojalo i „Groblje heroja“ na kojem su za vrijeme Hrvatskog rata za nezavisnost 1941.-1945. pokapani poginuli hrvatski vojnici. Ovo groblje kao i groblja hrvatske vojske u drugim mjestima naše Domovine Titova komunistička vlast je nemilosrdno i proračunato uništila da bi hrvatskom vojniku zatrla svaki trag dostojanstva. Ovo je jedinstven slučaj u hrvatskoj povijesti da je neka okupatorska vlast uništavala hrvatska vojnička groblja. Ovo je ujedno i dokaz da povijesni razvoj ne ide nužno naprijed nego da može ići i natrag.
 
Hrvatski rat za nezavisnost 1941.-1945. je bio rat kojeg nije izazvao hrvatski narod nego je narodu bio nametnut. U velikosrpskoj državi stvorenoj 1918. godine pod pokroviteljstvom pobjednika Prvog svjetskog rata koju je srpski kralj i diktator Aleksandar Karađorđević nazvao Kraljevina Jugoslavija, tisućugodišnji hrvatski državotvorni narod je dobio ropski status srpskog plemena, a pod maskom jugoslavenstva bio je osuđen na nestanak.  Kraljevina Jugoslavija ipak nije uspjela slomiti volju hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom nezavisnom državom. Ova umjetna posve korumpirana država održavala se diktaturom i nasiljem beogradskih režima.  Kad su 1941. godine korumpirani i umišljeni srpski političari i oficiri potplaćeni od svojih inozemnih pokrovitelja izveli vojni prevrat da bi izazvali rat s njemačkim carstvom, bilo je svima jasno da hrvatski narod neće slijediti svoje beogradske tamničare niti prolijevati krv za svoju vlastitu tamnicu.
 
Hrvatski narod je krenuo vlastitim putem, putem prema svojoj slobodi i državi, počeo je Hrvatski rat za nezavisnost. Korumpirani političari, agenti i sluge stranih pokrovitelja poput Josipa Broza Tita nisu imali drugog izbora nego slijediti politiku svojih stranih naredbodavaca. Da bi opravdali sebe i svoju politiku počeli su uz podršku svojih stranih pokrovitelja i hrvatskih neprijatelja proizvoditi crne legende o hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi. Ove crne legende su se množile i rasle skupa s jačanjem ovih hrvatskih neprijatelja i njihovih apetita da jednom zauvijek slome i unište hrvatski narod i državu. U toj svojoj lakomosti i pokvarenosti izgubili su svaku mjeru, a crne legende koje su natovarili na leđa hrvatskoj vojsci i državi govore sve o njihovim zločinačkim namjerama i djelima. Usporedimo li naredbe zapovjednika Zapovjedništva posade Virovitica, pukovnika hrvatske vojske Zdenak Begić, u odnosu na postupke zapovjednika Titove vojske kad su titovci zauzeli Viroviticu, uvjerit ćemo se u moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatskih časnika u odnosu na oficire Titove vojske.
 
U Proglasu Zapovjedništva posade Virovitica, br.258. – dana 18. rujna 1944. kojeg potpisao pukovnik Begić  stoji da Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uskoj suradnji s građanstvom uspostaviti i očuvati red i poredak u gradu 'na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa'. Pukovnik Begić kao zapovjednik naglašava  da se u političkom pogledu imaju 'razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih, koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja'. Onima koji su odgojeni na crnim legendama o hrvatskoj vojsci može zvučati nevjerojatno kad pukovnik Begić u svom proglasu kao Zapovjednik posade Virovitica naređuje: 'Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina.' Za razliku od hrvatskog pukovnika Begića, nakon pada Virovitice u ruke Titove vojske 5. listopada 1944. godine, titovci su se   hvalili svojim ubijanjima i strijeljanima. Na taj način su huškali svoje drugove na nova ubijanja i strijeljanja:  Titoističke „Vijesti“od 11. listopada 1944. godine u broju 130 pišu sljedeće:
 
 'Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.'  Ovako su se Titovi komunisti hvalili svojim ubijanjem ratnih zarobljenika.  
Stvarna usporedba postupaka hrvatskih časnika i hrvatske vojske s postupcima Titove vojske pokazuje moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatske vojske u odnosu na ponašanje njenih neprijatelja. Titovci su Viroviticu okružili gubilištima na kojima su strijeljali ne samo hrvatske vojnike nego i civile, na njima su pobili i ranjene hrvatske vojnike.  
 
Hrvatski narod i današnja hrvatska država Republika Hrvatska neće uspjeti naći svoj put naprijed sve dok ne odbaci korumpiranu politiku stranih agenata i njihovih stranih naredbodavaca koji slijede Titov put politike protiv hrvatskog naroda. Titovi zločini su na kraju Hrvatskog rata za nezavisnost dobili razmjere genocida. Ako današnji branitelji i političari misle da će svoje dostojanstvo postići ograđujući se od onih koji su se prije njih ginuli za hrvatsku državnu nezavisnost, gadno se varaju. Dok vojnici pali u Hrvatskom ratu za nezavisnost ne dobiju svoje dostojanstvo, neće ga moći uživati ni branitelji Domovinskog oslobodilačkog rata, sve do tada hrvatski narod neće biti slobodan, sve do tada hrvatska država neće napredovat. Hvala Vam na strpljenju!“
 

Vlatko Ljubičić

Nova Institutova gramatika – staromodno, nesustavno i neznalački napisana

 
 
Prije četrdesetak godina objavljena je hrvatska gramatika, Priručna gramatika hrvatskog književnoga jezika, 1979., koja je značila metodološki i normativni zaokret od dotadašnje vladavine hrvatske vukovske maretićevske gramatike. Bila je to Institutova gramatika u izdanju Školske knjige. Gramatiku smo prigrlili s velikim zadovoljstvom, doslovce iz nje žedno učeći novu metodologiju. Gramatika se godinama usavršavala i danas ju poznajemo kao Hrvatsku gramatiku ili kako je popularno nazivamo siva gramatika. Nedavno nas je iz Jutarnjega lista zaskočila Školska gramatika hrvatskoga jezika u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, autorica Lane Hudeček i Milice Mihaljević. Urednik je, dakako ista osoba koja je urednik svih Institutovih izdanja, ravnatelj Željko Jozić.
http://www.jutarnji.hr/incoming/llljpg/6514231/alternates/FREE_580/lll.jpg
Gramatika iz Jutarnjega lista trebala bi biti priručnik za učenike osnovnih škola, kratka je - 88 stranica. Ne može se mjeriti s Hrvatskom gramatikom istoga Instituta ne samo zbog toga što je vrlo kratka, nego i zbog toga što lošiju gramatiku hrvatski jezik još nije imao. Mnogo je hrvatskih gramatika napisanih od prve hrvatske gramatike 1604. Bilo je i boljih i lošijih, ali ovakvu gramatiku još nismo vidjeli. Gramatika se sastoji od brojnih tablica, a među tablicama su ulomci iz Pravopisa istog izdavača i jezičnih savjeta istog izdavača.
 
Vizualno se čitatelju može učiniti da u rukama ima skriptu napisanu u excelu tako da gramatika podsjeća na matematički tekst, a ne jezikoslovni. Međutim, brojne tablice i nisu najlošiji dio knjižice. Riječ je o neobičnoj kombinaciji savjetnika (pravopisnog i gramatičnog) i gramatike. Uz nekoliko se savjeta čini da im je gramatički tekst samo isprika za pojavljivanje i da su sami sebi svrhom. 
 
Primjerice, jezični savjet o tome da prema glagolu živjeti kažemo živjela, ali pravilno je živio, a ne živjeo, zauzima veći dio teksta o glagolskim pridjevima, iako gramatika treba dati teorijskog koliko i savjetodavnog. O teorijskom ovdje nema ni riječi jer autorice nisu uspjele prepoznati pravilo da se ije ili je ne mogu naći ispred o, nego prelaze u i, pa otuda živio, a ne živjeo. Primjeri bez izrečenog pravila moraju se učiti napamet, pojedinačno, jer se tu ne vidi sustav. Tako se učeniku ne olakšava, naprotiv.
 
Zbrka
 
U Predgovoru je navedeno da se Gramatika temelji na načelu sustavnosti i terminološke ujednačenosti, odnosno da se vodi "računa o tome da je sustavnost temelj svake norme." Međutim sustava u izmjeni savjeta, tablica i pravopisa - nema. Prikazani primjer glagola živjeti nije jedini takav, nedorečen i iz sustava izdvojen, mnogo ih je. Zbrka nastaje već u prvom poglavlju Podjela glasova, gdje se ni uz najbolju volju ne može razumjeti što su samoglasnici i otvornici, a što su suglasnici i zatvornici. Definicija pogrješna. Isto tako nije jasno smatraju li autorice dvoglasnik ie dijelom hrvatskog jezika, a ako i smatraju ne tumače što je ie, a nema ni oprimjerenja. Tako učenici ne mogu doznati da je dvoglasnik u riječima bijelo ili gnijezdo, jer se u hrvatskom jeziku dvoglasnik piše kao ije. Osim toga autorice dvoglasnik nazivaju odrazom jata, a to znači da bi učenici trebali znati što je jat, a da bi znali što je jat trebaju znati staroslavenski. Drugim riječima nazivlje baš i nije suvremeno.
 
Kada je o (ne)sustavnosti riječ, autorice upotrebljavaju ništični nastavak (nulti morfem) bilježeći nastavke u sklonidbi, ali ne tumačeći što je nastavak, a kamoli što je ništični nastavak; supletivizam vežu uz osobne zamjenice zaboravljajući da su zao-gori, dobar-bolji supletivni komparativi (a i tu su autorice upetljale visok - viši koji tvorbeno različiti od zao-gori, dobar-bolji); tumači se da se neodređeni pridjevi sklanjaju prema imeničkoj sklonidbi, a određeni prema pridjevnoj, ali se ne tumači koje su to sklonidbe i koja su im obilježja.
 
Kada je o stupnjevanju pridjeva riječ, učenici već u nižim razredima osnovne škole uče da postoji pet "nepravilnih" komparativa (dobar-bolji, zao-gori, velik-veći, malen-manji, dug-dulji), ali ni tih pet nije u Gramatici navedeno, kao što nema ni jednog pravila o tvorbi komparativa, iako je to dijelom školskog gradiva. Opis gramatičke kategorije lica posve je promašen, jer je kao glagolska kategorija povezan sa zamjenicama, pa se kaže da glagolsko lice označuje govornika (ja), sugovornika (ti) i negovornika (on), a to su u stvari značenja osobnih zamjenica, a ne glagolske kategorije lica.
 
Guraju vukovsku "ličnu zamjenicu"
 
Načelo "terminološke ujednačenosti" iznevjereno je u već spomenutom nazivlju za glasove, a valja istaknuti da autorice uz općeprihvaćeni i posve uobičajeni naziv osobna zamjenica u zagradi domeću lična. U nazivoslovnom smislu lična zamjenica ne pripada suvremenom hrvatskom nazivlju, pa se samim tim u pitanje dovodi još jedno načelo istaknuto u Predgovoru, a to je tradicijsko načelo. Naime, hrvatska je jezična sudbina tekla dvama tijekovima, jedan je bio unitaristički, a drugi hrvatski koji je zametnut još 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a potpuno se ostvario u suvremenim hrvatskim gramatikama nastalim od 1990. do danas. U glavnine tih gramatika nema ličnoga, jer ono ne pripada hrvatskom toku.
 
Uz ovaj vukovski nazivoslovni ostatak pronaći ćemo i normativne vukovštine, primjerice ograničavanje upotrebe zamjenice si (uzmi si kruha), makar se za slobodnu upotrebu toga si vodila jezikoslovna bitka godinama. Gramatika ne poštuje pravilan sustav navezaka, pa tako dopušta dobroga i dobrog, dobromu i dobrome, iako bi prema hrvatskoj tradiciji trebalo normirati nema dobroga čovjeka, prilazim dobromu čovjeku i govorim o dobrom čovjeku. O normi bi trebala biti riječ, o biranom jeziku, a ne o zapuštenom nebrižnom stilu. Ništa bolje nije prošla ni zamjenica ju (vidim ju), potisnuta je baš kao i u vukovska vremena i prednost je dana zamjenici je (vidim je). Vukovskim ostacima pripada i to što se imenice dijele prema nadređenom kriteriju roda, a ne onako kako to traži hrvatska tradicija, prema kriteriju genitivnog nastavka. Među glavnim brojevima koji se sklanjaju nisu navedeni oba i obadva, misliti bi se moglo da poznata rečenica iz Domovinskog rata: Obadva, obadva, oba su pala, ostala izvan norme.
 
Mogli bismo reći da mala školska gramatika koja ima 88 stranica ne može navoditi baš sve, i to je točno. Međutim, ako se može pola stranice posvetiti posve besmislenom primjeru razlikovanja imenica kabel i kabao (gdje se učenike upućuje na pravilne oblike obiju imenica, naravno, tablicom svih padežnih oblika) onda se svakako moglo napisati i potpuni popis i glavnih brojeva od jedan do četiri. Primjer s kabelom i kablom besmisleniji je tim više što je moguće pretpostaviti da obje riječi ne pripadaju aktivnom leksiku hrvatskih osnovnoškolaca (opravdano je misliti da oni barem jednu od tih dviju riječi upotrebljavaju rjeđe ili nikako), a uz to kabel je imao oprimjeriti da se nepostojano e tu ne potvrđuje. 
 
Načelo jednostavnosti i primjerenosti više puta iznevjereno
 
Načelo jednostavnosti i primjerenosti učeniku iznevjereno je mnogo puta, jer se umjesto pravila nepotpuno i nedosljedno primjeri nabrajaju. Tako se učeniku nabrajaju primjeri instrumentala jednine imenice muškoga roda, pa se kaže da neke imenice imaju nastavak -om (zecom), a druge -em (piscem, vrapcem, učiteljem), a ne daje se temeljno pravilo o raspodjeli -om i -em koje bi učeniku olakšalo zapamćivanje i omogućilo razumijevanje. Naime, gramatika nije niz tablica i shema, gramatika je sustav koji valja učeniku protumačiti, jer se sustavom ne može ovladati učeći pojedinačne izdvojene primjere, a ova mala Institutova gramatika nudi baš to - nesustavnost i nepovezanost. Uobičajeno se upotrebljavaju neodređeni izrazi - mnogo, neki, često, najčešće - kada se tumače oblici. To nije dobro za učenika, naime, reći učeniku: "Kod mnogih imenica... u nekim imenicama, imenice najčešće dobivaju natavak..." znači pobuditi nesigurnost jer učenik ne zna koje su to mnoge, neke ili najčešće imenice ili nastavci budući da mu nije rečeno pravilo, nego su navedeni pojedinačni primjeri. 
 
Učenike se upućuje da imenični rod razlikuju pomoću pokazne zamjenice ovaj, ova, ovo. To je jedan od lošijih načina jer ova sela i ova žena slažu se formalno s istim oblikom ova, a različitog su roda i broja. Učenike ta sročnost zbunjuje jer ova djeca nisu srednjeg roda množine, a ova vrata jesu.
 
Rečeno je da zbirne imenice "mogu biti u jednini", što se može shvatiti i da ne moraju (!), odnosno da postoje zbirne imenice u gramatičkoj množini (!!!). Policija je dobila status imenice koja je singularia tantum (samo u jednini), makar tomu nije tako jer policija ima pravilnu množinu: "Čelnici policija zemalja u regiji na ministarskoj konferenciji u Zagrebu potpisom zajedničke izjave obvezali su se na još čvršću suradnju u suzbijanju kriminala..." Tvorba riječi u gramatici postoji samo formalno na tri stranice i tu nema one tvorbe koju učenici uče u osnovnoj školi. Postoji samo nekoliko jezičnih savjeta koji nisu u svezi s tvorbenom teorijom, nego u svezi s glasovnim promjenama i pravopisom. 
 
Autorice se ne pridržavaju vlastitih savjeta. Upućuju učenike da umjesto imeničnog genitiva u primjerima kao što je kišobran susjeda ili prozor sobe trebaju upotrijebiti pridjev susjedov kišobran ili sobni prozor, a same govore o jednačenju po mjestu tvorbe umjesto jednačenju po tvorbenom mjestu.
 
Kada je o sintaksi riječ, metodološki je posve zastarjela i otuda nejasna i vjerujem da učenici prema ponuđenim definicijama sintaksu ne mogu naučiti. Kaže se da je predikat središnji rečenični dio bez dodatnih tumačenja i primjera, a iz te se definicije doista ne može znati što je predikat. Definicija subjekta kao rečeničnog dijela koji označuje ono o čemu je riječ napuštena je prije pola stoljeća i uopće, pogled na sintaksu kroz značenje, a ne kroz gramatičke kategorije zastario je, nejasan i učenicima otežava učenje. Autoricama je dostupna suvremena sintaksa, ne samo Katičićeva, nego i hrvatska kognitivna sintaksa i semantika, ali su se ipak odlučile za zastarjeli pristup rečeničnim dijelovima.
 
Državni novci za povratak Vuku
 
Ne može se ne pomisliti da gramatika nije pisana u žurbi i zbog toga površno. Institut se već dulje ponaša kao izdavačka kuća koja se natječe s pravim izdavačkim kućama. Institut je, naime, javna ustanova koja bi prema o Aktu o osnivanju trebala biti krovna znanstvena hrvatska jezikoslovna institucija. Umjesto toga Institut se tiho pretvorio u izdavačku kuću sasvim posebnu i drugačiju od svih izdavačkih kuća u Hrvatskoj - svi su autori ujedno i stalni izdavačevi zaposlenici. Plaća im kao i svim državnim službenicima stiže iz državnog proračuna, svoje izdavačke pothvate ostvaruju za svog radnog vremena, ali su za njih bivaju još i honorarno plaćeni. Takva izdavačka kuća ili takva javna institucija, čini se, postoji samo u Hrvatskoj.
 
Za razliku od školskog pravopisa koji su nam podarili o Božiću prošle godine, Gramatika nije baš toliko djetinjasta, naime kroz Pravopis nas vode sličice mačke i psa koji preskaču sa stranice na stranicu čineći tako od Pravopisa neuspjelu slikovnicu koja je pisana na istoj razini nesustavnosti i neprimjerenosti kao i Gramatika. Uvodno slovo u Pravopisu cilja na djecu pa su ona iskorištena u promotivne svrhe. Hrvatski zakoni zabranjuju takvu zlorabu djece, možda bi tu dječja pravobraniteljica imala što reći. Međutim, kritika skoro da i nema. Bit će da nije riječ o tome da je sve toliko dobro da se ne može kritizirati, nego da kritičari završavaju na optuženičkoj klupi, kazneno prijavljivani za klevetu (kao Nataša Bašić), pišu im se uvrjedljiva otvorena pisma (kao Arturu Bagdasarovu) ili se zahtijeva njihova smjena s uredničkih mjesta jer su objavili ono što Institutu nije po volji (kao Sanda Ham). Kazne, prijetnje i javno blaćenje doista je moglo utihnuti kritike, ali ova je Gramatika kap koja je prelila čašu.
 
U odnosu na gramatiku objavljenu prije 40 godina ova je Gramatika ozbiljan korak unatrag, ne samo za institut, nego i za hrvatsko jezikoslovlje. Ministrica znanosti svoju je potporu toj Gramatici izrekla javno - ipak je Ministarstvo znanosti i obrazovanja osnivač i vlasnik Instituta, pa je s te strane razumljivo da je ministrica mogla poduprijeti takvu knjižicu. Ali samo s te strane, jer metodološki i normativno Institutova školska Gramatika ne bi trebala dobiti potporu struke, a vjerujem ni roditelja, ni učenika, ni nastavnika kojima je namijenjena.
 

Ana Nimus, prof.

Kastilja treba reći Kataloniji "Vaya con Dios!" - "Idi s Bogom!"

 
 
Referendum o nezavisnosti jugozapadne španjolske pokrajine budi u meni višeslojne asocijacije. Prva bi bila suhoparno pravnička, naime imaju li pokrajine pravo postati autonomije, pa države; koja kvalificirana većina donosi Ustav ili nezavisnost, mogu li doseljenici (npr. pola milijuna Marokanaca u Bruxellesu, ili bangladeški muslimani u Burmi) imati prava naroda, može li jedan grad ili četvrt proglasiti nezavisnost? Primjeri Krima i Kosova, sudetskih Nijemaca i Kurda potvrđuju da se suze rone za onima koji su nam interesno ili civilizacijski bliži, bez obzira bili ili ne u pravu Armenci, Turci, Grci, Židovi, Palestinci, Indijanci ili koji god.
http://www.barcelonacheckin.com/img/stored_images/barcelona/articles/referendum-catalunya.jpg
Druga asocijacija mi je Španjolski građanski rat u kojem su uz demokrate i komuniste stajali Baski i Katalonci, a Crkva uz Francove konzervativce. Kao i u Francuskoj revoluciji anarhisti (crnocrveno su njihove boje) su palili samostane i ubijali svećenike, toliko jezivo da su ih čak i komunisti morali obuzdavati. Je li postojala mogućnost dijaloga i pomirenja; jest u osobi Miguela Unamuna, poliglota, književnika i filozofa, punokrvnoga Baska odanog ideji Španjolske, čovjeka koji je imao simpatije najšire javnosti zbog dugotrajne borbe protiv Riverine diktature pod patronatom kralja. Kao katolika odbili su ga upravo liberali i demokrati, te naravno komunisti, pa i masonske velesile, a desničarskim generalima je bio trn u oku.
 
Kažu da je Sigmund Freud gledajući slike Katalonca Salvadora Dalija komentirao da mu je sada jasno zašto je građanski rat u Španjolskoj bio tako nepomirljiv i krvav. Jasno je da su tim ratom manipulirali Englezi, Rusi, Nijemci, Talijani i dr. Franku ide na čast što je odbio postati saveznik Hitlera i što je pokušao pomirbu; ali povratak kralja koji je poznat kao lovac na slonove i nije bio najmudrija stvar; ništa od stabilnosti i simbola nacije. O prošlosti se u Španjolskoj ne razgovara, stvar se stavlja pod tepih, zdravo bi bilo traumatično iskustvo objektivno, razumno i kritički predočiti.
 
Treća asocijacija mi je sama Španjolska, koja je kao i Hrvatska bila u stoljetnom sudaru s islamom, da bi ponovno  nastala rekonkvistom i ženidbom Izabele (Kastilja) i Ferdinanda (Aragon). Duhovnici i mistici Ignacio, Dominik, Tereza Avilska, konkvistadori i moreplovci, Cervantes koji se veličanstveno ruga svojoj viteškoj naravi i patetičnoj koncepciji države Filipa II. u vrijeme kada kramari i znanstvenici stvaraju Novo doba (amsterdamske banke su stvorile Bank of England i englesku moć, te dovele hannoversku dinastiju), Goya, koji egzistencijalnu grotesku života doživljava kao naš Petar Šegedin, krvava satira protiv doba "svjetlosti i razuma", ali i protiv licemjerne okoštalosti Crkve i oholih aristokratskih lutaka.
 
Velikani mračnoga španjolskoga baroka (Velazquez, Gongora, De Vega, Calderon, Quevedo, Gracian, Tirso da Molina nisu ovdje subjekt, kao ni sjajni katalonski slikari J. Trinxet Mir, J. Sorolla y Bastida, Ramon Casas y Carbo, Zuloaga y Zabaleta, Dali, Miro... Ne ću dosađivati o Rolandu i Cidu, katalonskim ikonama na drvu, genijalnosti Gaudija i Ramona Llulla, predmet nam nije ni crni realizam J. Ortege y Gasseta (kojega je volio Svetozar Pribićević) i destrukciju proračunatoga hohšteplera Picassa. Ne ću vući asocijacije na moj jug koji uokviruju Dalmacija, Hercegovina, rub Boke i Crne Gore - koji su tako "španjolski" po povijesti od vlastele i kapetana, papa, svetaca, orjunaša, komunista, masona, akademika, partizana i ustaša. Kada sretnete jednoga Lupisa u Orebiću (ili Fiskovića, Jelića, Ohmučevića) niste samo sreli povijesni sveznadar, nego i sliku starih vremena, lozu koja je dala kapetane, biskupe, izumitelje i ljude širokih vidika koji su pak upili aristokratski i katolički duh stare Republike, uz kap grandezze i recimo, "malvazije".
 
Španjolski (kastiljski) jezik bliži je portugalskome nego katalonskome, koji nije blizak ni francuskome. Kastiljci ne će odustati od kraljevskoga centralizma, lijevat će ulje na vatru ove neugodne situacije koja se hladnom ravnodušnošću i bratskom ljubavlju može nadići. Kastilja treba reći Kataloniji "Vaya con Dios!" - "Idi s Bogom!" kako bi rekao otac razmetnome sinu, ne smije se dirati u slobodu i ponos naroda, pametan ne ruši mostove među ljudima! A pravi problem Španjolske i EU-a nije samostalnost Katalonije koja ima 16 posto stanovništva i čini 20 posto ekonomije Španjolske; već činjenica demografskoga samoubojstva s jednim djetetom (rođenim) po ženi, za razliku od imigranata.
 
Država koja ništa ne proizvodi i oslanja se na turizam i građevinu (novac sumnjiva podrijetla) sliči na Grčku, Hrvatsku, južnu Italiju, a izvan Mediterana na Argentinu kojoj već i ribu iz mora vade Kinezi. Betonirana, ružna, banalna i bezlična je moderna Španjolska! Živjeti od apartmana, imati mladost koja ne radi, činovnike i velike gradove nije recept za uspjeh već za moralnu i intelektualnu degradaciju. Odbacila je Španjolska stari katolički moral Justa Gallega, a istodobno znanosti i tehniku nije prihvatila! Dvostruko zlo.
 
Podjela imaju i Francuska i Britanija, ali i SAD u kojemu New York nosi 8 posto BDP-a, a Texas 30 posto. Podjela imaju svi, pa i mi u Lijepoj i raznolikoj našoj domovini Hrvatskoj! Pokušajmo naučiti nešto na primjeru Španjolske i uvedimo racionalniju administraciju, kvalitetnije visoko školstvo i pametniju poreznu politiku.
 

Teo Trostmann

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1169 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević