Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Tijek bježanije je već dugo pripreman. Čak i uvježban

 
 
A S ONE DRUGE STRANE
Jest da sam već neko vrijeme, kako nas vjera i uči, skrušeno molila, radi našeg mira, da i onim našim susjedima s istočne strane i ovim našim manjincima, Bog prosvijetli pamet.
Ali iskreno, ničemu dobrom nisam se baš puno nadala. Jer, za otkup njihovih grijeha, za nepriznavanje zločina i izostanak kajanja, zbog svega zla kojega su i nama i drugima učinili, proći će još dugo, dugo vremena, i trebat će mi za njih i njihovo pokajanje, dugotrajne i ustrajne molitve.
Ali, nešto se ipak promijenilo. U samo jednom trenu.
Promijenila se i retorika, i obraćanje, i poruke.
Nema više Hrvata fašista, nema ustaša, nema ustaških zmija, nema žute trake, nema…
Nema ni „paljbe“ po Hrvatskoj i Hrvatima. Nema ni tužakanja ni optuživanja Hrvata po bijelom svijetu.
A nema više ni Pupijevih prosvjeda. Ni suza, ni pačeničke face, ni dugih, dugih psiholoških stanki .
Nestalo je svega. Sve se, sve se promijenilo.
Za tristo šezdeset stupnjeva.
Pa se sada, umjesto optužbi i mržnje, sipaju kao iz rukava, riječi pune ljubavi i poruka prijateljstva…   
I priželjkuje mir.
MIR, MIR DO NEBA!!!
https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/08/oluja4a.jpg
Pa, ljudi moji dragi, je li ovo moguće? Ne, ne, ne mogu još vjerovati!? Ali, eto, čudo, se dogodilo. Možda me je Bog, ipak, čuo i uslišio! Možda!!!  
–Što ti misliš, Monika, o tome? Misliš li da tako  stvarno misle ili je to samo neka nova, dobro isplanirana predstava, za neko novo, nastupajuće vrijeme?
– Što mislim, pitaš!? Mislim, draga moja, kako se nešto čudno ovih zadnjih dana, ipak događa. Svi nešto kao priznaju, i svi kao govore istinu i samo istinu. Čak i istinu o Domovinskoj ratu.
Ali, sve nešto uvijeno. Pa se vrte oko te iste istine, kao mačka oko vrele kaše.
Sve se nešto bojim kako su se ta priznanja i pomirba skuhali u Bruxellesu. A, ako je to tako, jao si ga nama! Jer, tko ih ne zna, moja Monika, skupo bi ih platio.
Pa, okreni se malo oko sebe!
Sve ti je to dobro izrežirana i  dugo pripremana predstava. Samo se, naizgled, naš Pupi, naše manjinsko bogatstvo, naš veliki etno-biznismen, vratio konačno u topli zagrljaj  naše i „njegove“ domovine Hrvatske.
Vratio se „i riječju, i djelom“.
– A propustom!?
– E, za propuste, neka nam dragi Bog pomogne.
No, vratimo se na Oluju. Svake nam se godine, već dvadeset i pet godina, ponavlja isto.
Isti scenarij, isti istrenirani i uigrani glumci, ista retorika. I iste ili slične pripreme za taj dan. Pripreme koje traju i ne prestaju. I koje su počele već davno, davno prije.
A, ove godine, točnije 5. kolovoza, sve je započelo sa Anjom Rašković Šimpraga i njenim sjećanjem na te dane kada je, zajedno s roditeljima, a po naređenju njihovih tadašnjih vođa, napustila Knin.
„Posljednjih dana svi pričaju o Oluji. Baš svi. Bez obzira koliko o tome doista znaju i jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali. Bez obzira iz kojeg su ih kuta i s koje su ih pripadnosti doživjeli.
Svake godine, u ove dane, dijete progovori u meni. Sjećanje djevojčice iz kolone. Tog 4. avgusta,hiljadu devesto devedeset i pete, imala sam tačnoosam godina. Najednom  i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala i disanje i nije slutilo na dobro.
S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole, bila sam spremna za put. Put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje.
Od Knina, preko Srbije, Petrovačke ceste do Banja Luke, a odatle bez stajanja prema Srbiji.
 
Kolona je bila duga. Zvuk traktora i plač, okruživali su me.
Posljednje komade kruva ispod peke, podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla. A taj miris me je pratio. Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd. Tamo smo imali daljnju  rodbinu.
Ne znam. Možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć.
Želja za rodnim krajem  bila je jača, Tako četiri godine. I onda smo, napokon, došli u Knin. U ljeto 99. godine. Opet na svoj kamen, kraj svoje rijeke, među svoje ljude. Znala sam da su i moji vršnjaci, Hrvati s druge strane, prošli patnju, strah, i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam, isto tako znala, da će ta ista djeca, s jedne i s druge strane, jednom sjesti za taj isti stol i ne dozvolit da se više ni jednom djetetu ukrade pravo na djetinjstvo, pravo na sreću.
 Mali čovjek uvijek bude taj koji pati. Taj kojeg se ne pita ništa.
Gledajući svojeg oca i svoju majku, i njihove žuljevite i hrapave ruke koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put. Znala sam da je puno važnije biti čovjek. Nego samo Hrvat ili samo Srbin. I ustrajati na trnovitom putu koji je pred svakom od nas. Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost, budućnost im je bila bliža. I važnija. I svima nama treba biti.
Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica stoji pred vama.
Imam samo jednu želju. Gradimo društvo slobode! Gradimo zajedničku budućnost!“, tako je završila svoj  govor u Saboru Anja Šimpraga. 
 
I eto, to je njezina strana njezine priče i njezine istine.
Nažalost, u ovoj njezinoj istini, ispuštena je sva ona druga strana istine.
I nigdje ni jedne jedine riječi ni tko je agresor, ni tko je napadao, ni tko je ubijao, silovao, rušio, palio.
Ni tko je za sve kriv.
Nigdje ni jedne riječi. Niti objašnjenja.
Niti isprike za sve zločine učinjene, i u njeno ime, od strane njenih sunarodnjaka.
Jer, za njih su svi isti. Svi su činili zločine. I s jedne i s druge strane.
Čak je i OLUJA za njih zločinačka.
Oni su protjerani.
Oni su zlostavljani.
Oni su ubijani nevini.
Oni su svi samo žrtve.
Ali, niti su protjerani. Niti su zlostavljani, niti su morali bježati, niti su žrtve.
Žrtve njihovih zločina i njihove agresije su napadnuti Hrvati. Napadnuti i od Srbije, i od JNA, i od četnika, i od pobunjenih Srba iz Hrvatske koji su, na njihovu žalost, kao i toliko puta dosad, iskorišteni od srbijanske politike i od politike političara Srba iz Hrvatske,  od kojih je i stiglo naređenje „za bežaniju“.
Eto, to je PRAVA istina!!!
A, ISTINA JE SAMO JEDNA.
 
4. je kolovoz  1995.   Duga, kilometarska kolona auta, kola, traktora i kamiona, natovarenih svim i svačim… od pokućstva, garderobe, posteljine do električnih kućanskih aparata, mili cestom prema Srbiji.
Kolona ljudi, djece, žena...
Cijelih obitelji.
Jer, naređenje je stiglo… Napuštajte sve!!! Dolaze Hrvati.
 
I bježanija je započela. A tijek bježanije je već dugo pripreman. Čak i uvježban.
„Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili - bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (...) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve putove u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!“, rekao je tada Slobodan Milošević.
–Je li za ovo znala naša Anja? Jesu li joj roditelji o ovome išta pričali ili su joj glavu punili srbijanskim lažima i mitovima?
Tko to zna?
Očito, nitko ništa ne zna.
 
     Ali, ništa joj ne zamjeram. Bila je dijete. I upijala je samo ono što su joj drugi servirali.
Nažalost, i ja sam bila izbjeglica. I znam zašto smo MI bježali,
i znam  tko je za to bio kriv, i  znam kako je sve počelo.
I ja sam sa sobom vodila svoje dijete.
A moje je dijete, tijekom agresije, živjelo puna tri mjeseca pod granatama. Jedno vrijeme i u podrumu.
Pa se  moje dijete, moja djevojčica, dok smo bili u stanu, od straha  sakrivalapod stol, a kasnije u podrumu, po noći se budila iz sna vrišteći. Pri svakom fijuku bombe koju nam je „bratski“ upućivao Perišić, srbijanski general JNA, sijući smrt po mom rodnom gradu Mostaru.
Istina, nisam bila jedina izbjeglica. Bilo nas je na stotine  i stotine tisuća izbjeglih. I žena, i djevojaka, i djece.
I u Hrvatskoj i po bijelom svijetu. Pa znam kako je to. I mogu svakoga razumjeti . I nikoga, unaprijed ne želim osuđivati.
     Ali mi je čudno, to moram priznati, kako je jedna tako mlada osoba, bez ikakve rezerve i bez ikakve provjere, mogla pristupiti jednoj takvoj stranci koju je osnovao osuđeni ratni zločinac, Goran Hadžić, a ne spomenuti, ni jednom jedinom riječi, u svojemu obraćanju u  Saboru, sve zlo koje su Hrvati doživjeli od njenih sunarodnjaka?
„ Gradimo društvo slobode! Gradimo zajedničku budućnost!“, kaže naša Anja.
S kakvim to, onda, pravom ona može govoriti o zajedničkoj budućnosti, ako nam nije, zbog njihovog zataškavanja, laži i podmetanja, rasvijetljena ni bliska prošlost?
–Sve ti ga je to, draga noja, u stilu poruka i naših antifa: „Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“
Tako će, misle  i jedni i drugi, zaborav i vrijeme prekriti sve  njihove zločine iz prošlosti. I one iz II. svjetskog rata i poraća, i ove sadašnje iz Domovinskog rata.
Jesam za suživot. Priznajem. Ali, za suživot čistih ruku. Za suživot sa svima onima koji vole ovu zemlju, sa svima koji su je branili i sa svima koji žele mir i slobodnu nam Domovinu. 
Ali nisam, niti ću ikada biti, za nametnuti nam suživot. Po volji i želji naših vrlih vođa i nekih bjelosvjetskih emisara i protuha.
Jer, ja želim istinu i samo istinu. Ma kakva da jest.
O svemu. I o svima.
I nitko mi ne treba puštati nikakve probne balone. Ni  bacati prašinu u oči. Niti držati srceparajuće govore.
 
Jer, samo nas istina može osloboditi!!!
 
     Dosta je ovaj narod patio i trpio. A mi, ovakvi kakvi i jesmo, svima smo velikodušno otvarali vrata. Možda je, baš zato, i vrijeme za konačnu i pravu inventuru.
MOŽDA JE VRIJEME ZA SVOĐENJE SVIH RAČUNA.
Pa kom opanci, kom obojci.
Ali, opet kažem:
Istinu hoću! Istinu tražim! Istinu mi morate dati!!!
VRIJEME JE ZA:  
Iskopavanje svih jama i grobišta,  
I dostojnog pokopa svih žrtava.
Istinu hoćemo!
Istinu tražimo!
Istinu nam morate dati!!!
 
„Gde ima i jedan Srbin, tu je i Srbija“!, urlaju četničke horde.
Slijeva se rijeka oklopnih vozila, navodne narodne armije, rezervista i srpske paravojne vojske. Dok tutnji prema Hrvatskoj…
Hrvatska u krvi do koljena.
Kolju. Siluju. Ruše i pale…
Ubijaju nemilice…
 
Mile kolone izbjeglica. U rukama im samo jedna jedina vrećica. Odlaze… Zauvijek. I ostavljaju smrvljen grad. Svoj grad. Nestao u mržnji i pepelu.
I mile kolone… Mile-e-e-ee… U dugoj povorci. Znanih i neznanih žrtava.
 
 A druge strane, jedna druga kolona. Bradatih, prljavih i moralnih nakaza koje ulaze, kako oni kažu, u srpski „oslobođeni grad“, pjevajući:
 „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa,
klaćemo Hrvate“!
  Gledam… Vukovar sravnjen. U gomili ničega. Spaljen i razoren. Još uvijek u plamenu. Sablastan. Samo kuće strše.
Kao skeleti. Leševi ljudi po putu… Gomila do gomile…
Lokve krvi… Ljudska osakaćena tijela.
I nove kolone boli i očaja. I stoka koja napuštena luta …
A u gomili, u toj koloni, u toj nepreglednoj gomili jada…, u tom paklu mržnje i zla…, djevojčica u plavom kaputiću. Prelijepih  plavih očiju. Izgubljena pogleda, zamagljenog od suza.
U očima nevjerica, očaj i nerazumijevanje.
Pogled koji optužuje. Nijemo.
Pogled pun boli i beznađa.
I pitanja bez odgovora.
I još jedno prekinuto djetinjstvo? Još jedan razoren i uništen dom. I još jedna neizvjesna sudbina.
Vukovar gori. Nasrću. Ubijaju mu dušu.
…..Ništa se više ne prepoznaje. Kolone naših mile…
 U tišini. Nijemi od bola. Jeziva tišina. Sve redom trpaju u kamione. Kolona kamiona kreće...
Napuštaju LJUDI grad. Ali ga ne ostavljaju zauvijek“,
(ulomak iz zbirke „Nebo iznad Vukovara“, Vera Primorac)  
 
ETO, TO JE TA PRAVA ISTINA
 
„Tada je šestogodišnja Željka postala simbol patnje zbog brutalnosti i zvjerstava koje su JNA, četnici, srpski dragovoljci, i sva ta gamad izašla iz utrobe zemlje, počinili u hrvatskom gradu heroju. Njena priča iz vukovarskih podruma u kojima je do okupacije grada proživjela par mjeseci odiše tugom. Ona je tada bila malena i bespomoćna, a pred njom se, kao i njezinim životnim i traumatičnim iskustvom, čovjek sada osjeća sitan i prolazan.
 Čime je to dijete zaslužilo da umjesto igranja lego kockicama mora prkositi smrti?
Nemoguće je zamisliti što se zbivalo u njenoj glavi kad je iz jednog od zadnjih vukovarskih skloništa, zbog predaje okupatoru, konačno izašla na svježi zrak i na svjetlo dana.
Vjerojatno je naivno mislila kako će se nakon svega tog zla malo poigrati sa svojim vršnjacima, a dočekale su je bradate spodobe, sve srpski junak do srpskog junaka, kukavice i zlotvori koji su pred očima punim boli tog djeteta, njenoga Acu, njenoga zaštitnika, rafalom sasjekli na pola.   Acu, dobrog duha skloništa. Vukovarca. Branitelja. Mučenika. Žrtve.“, piše novinar Robert Frank. 
Aco je pao, priča Željka, na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikome ništa nažao nije napravio. No, pomoći mu nije bilo jer je Nada, naša susjeda iz skloništa, koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima:
"On je ustaša iz Njemačke".
 I presudila mu je. Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život. A samo je s Nadom, koji sat prije, istom onom koja ga je bez razloga prozvala ustašom i potpisala mu smrtnu presudu, u skloništu popušio zadnju cigaretu koju su imali. Tada nije znao da mu je to i doslovno zadnja cigareta u životu, iako je slutio da će situacija poći po zlu. Ta noć 18. studenog 1991. kad je pao Vukovar ostat će mi u trajnom sjećanju. Spavali smo u nekoj maloj prostoriji u skloništu, na gajbama koje smo poslagali da glume krevet. Ujutro smo morali izaći iz skloništa. Mi smo zadnji izlazili: mama i nas petero djece, teta sa svoje dvoje djece, tetak, pokojna krsna kuma koja me držala za ruke, a s nama Aco i Nada koja ga je svojim riječima, samo par minuta nakon toga i ubila. Kod tog izlaska imam u pamćenju sliku grada koji je bio porušen. Do nas, na metar, dva udaljeni, stajali su bradati ljudi, prljavi, četnici. Danima prije toga, tjednima i mjesecima, granate su padale po nama. Buka je bila nepodnošljiva, stalno se dizala prašina. Sve se treslo. Zvučat će suludo, ali to je bilo i najsretnije razdoblje mojeg djetinjstva.
Jer, mama i nas petero, četiri sestre i brat, u skloništu smo imali svoje zaštitnike, naše dečke, branitelje koje smo doživljavali kao heroje, osloboditelje. 
…Teško je to sve opisivo. Iako sam bila mala i imala tek šest godina kad je Vukovar pao i kad su mi ubili Acu, puno se toga sjećam, imam u glavi previše slika. Ne želim svjesno o tome razmišljati, ali prati me podsvijest. U ovo doba godine ne mogu spavati, krećem se u krugu branitelja i svi imamo iste ili slične misli. Kod mene to stanje potraje i do kraja godine. Netko će reći da su od pada Vukovara prošle godine i godine, desetljeća, ali ja tako ne osjećam. Meni su to godine muke. Ne mogu se praviti da se to zlo nije dogodilo.
…Tu u našem dvorištu su zarobljenike vezali i mučili. Ovdje su ubili i maminog bratića.
Od pada Vukovara prošle su godine i godine, desetljeća. Ali ja i dalje živim u '91. To je moje pravo i ta mi sjećanja nitko ne može oduzeti – kaže Željka Jurić, ona nekadašnja djevojčica u plavom kaputiću iz duge, duge vukovarske  kolone protjeranih Vukovaraca.
 Pokazuje Željka i ostatke mučilišta koji ostaju kao trajna uspomena na nečovječnost. Iz obitelji njenog supruga četvorica braće borila su se u Vukovaru. Njegova majka je nakon pada Vukovara zarobljena. Osobno ju je tukao Veselin Šljivančanin.
„Riječima protiv boli“, borila se i bori se ona i dandanas. Napisala je knjigu pjesama "Hrvatskim generalima", a prva njena tiskana knjiga nosi naslov "Moja rijeka suza",  vezana je za Vukovar.
„Najpotresnija, najizražajnija, najnevinija i najbolnija pjesma Željke Jurić, Uspomena na Acu,djevojčice u plavom kaputiću,   posvećena je Aleksandru Labu Aci, njenom ratnom, vukovarskom zaštitniku, a napisana 19. studenog 2002“.
PISMO ACI
 
Dragi Aco, danas je 11 godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život.
Da, Aco, prošlo je toliko vremena...
Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu.
Ljudi kažu: bila si mala, ne možeš se sjećati ničega.
Neka oni samo tako misle. Samo ja znam što mi je u srcu i duši...
Devet je sati ujutro.
Otvaraju se željezna vrata skloništa, polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega i stajemo u kolonu...  
Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti i viču: »Brže!«
Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli, tišina je... Samo se čuju jecanje, plač i koraci...
Dragi Aco, sad mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i pokopam te kako treba.
Kad bih bar mogla naći zlikovce koji su te ubili...
 

Vera Primorac

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1678 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević