Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Podnio je teret hrvatske borbe u želji da hrvatskom narodu pomogne da što prije ostvari svoju slobodnu državu

 
 
Iznenadna smrt profesora Bože Dugeča ostavila je u srcima njegovih prijatelja i suradnika duboku bol i tugu, a u hrvatskim redovima intelektualnu prazninu koju će biti teško popuniti. Poput munje pronijela se je vijest o njegovoj smrti među iseljenim Hrvatima na svim kontinentima, uključujući i neka mjesta u Hrvatskoj gdje je Dugeč bio poznat i obljubljen. Prof. Božo Dugeč rodio se je 5. siječnja 1932. u Sedramiću blizu Drniša. Osnovnu školu završio je u Drnišu, gimnaziju u Dubrovniku, a Filozofski fakultet (hrvatski jezik s književnošću i ruski jezik) u Zagrebu. Od svojih najranijih dana Božo je pokazivao ljubav prema Hrvatskoj i svom hrvatskom narodu, a poštovanje i pravičnost prema drugima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i uvjerenja. Njegovi rodoljubni i beskompromisni stavovi bili su magnet u okupljanju prijatelja i suradnika, ali isto tako u očima karijerista i oportunista njegova ljubav za Hrvatsku bila je razlogom za ocrnjivanje, sumnjičenje i optuživanje. U svom zalaganju za ljudsko dostojanstvo i pravdu stvarao je prijatelje i neprijatelje. Još kao student zagrebačkog Sveučilišta nije zbog svojih stavova mogao dobiti mjesto u studentskom domu i zato je, da bi preživio i uspješno završio školovanje, bio prisiljen obavljati najteže fizičke poslove (istovar ugljena iz vagona i slično).
Božo Dugeč
 
Poslije završenih studija, kao profesor hrvatskog jezika službovao je po raznim mjestima u Hrvatskoj. U svom radu nikada nije pomišljao na osobne probitke, već je nastojao svojim učenicima pružiti što bolju i širu naobrazbu i ojačati u njima osjećaj nacionalne pripadnosti. Među učenicima i u puku Božo Dugeč je bio cijenjen i obljubljen, ali ne i u redovima vladajuće manjine, poltrona i karijerista. U vrijeme Hrvatskog proljeća bio je na strani onih koji su željeli Hrvatsku izvesti na put slobode i demokratskog rasta. U Donjem Miholjcu bio je izabran za predsjednika ogranka Matice hrvatske. Držeći za ono vrijeme neobično smione govore na osnivačkim skupštinama Matice hrvatske širom Slavonije (Našice, Valpovo, Virovitica, Donji Miholjac, Ilok i dr.) i zalažući se za pravo hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini, postao je trn u oku režimskih slugu i meta okorjelim Jugoslavenima i oportunistima za bjesomučne napadaje. Poslije zloglasne sjednice u Karađorđevu 1971. bio je optužen za širenje hrvatskog nacionalizma. Zbog napada i prijetnji da će biti uhićen opravdano je odlučio pobjeći u Njemačku. U odsutnosti je bio osuđen na tri i pol godine strogog zatvora. Čim je stigao na slobodu, iako je morao raditi teške i opasne fizičke poslove u jednoj čeličani, uključio se aktivno u hrvatsku osloboditeljsku djelatnost. Jugoslavija je vidjela u njemu i njegovoj upornosti vlastitu opasnost i zato je 1978. od Njemačke bila zatražila njegovo izručenje. Ono što je u domovini pritajeno priželjkivao i zbog diktature poluotvoreno zastupao, došavši u Njemačku počeo je otvoreno isticati i propagirati.
 
Zajedno sa svojom suprugom prof. Malkicom Dugeč bez odugovlačenja pridružuje se nacionalno svjesnoj hrvatskoj emigraciji koja otvoreno zastupa i brani ideju hrvatske državne nezavisnosti i narodne slobode. Njih dvoje, bez prigovora pomažu jedno drugome, i cijelo vrijeme nosili su teret hrvatske borbe u želji da hrvatskom narodu pomognu da što prije ostvari svoju slobodnu državu i da se oni, umorni, ali sretni i zadovoljni, povrate u nju. Božo i Malkica shvaćali su teško i mučno stanje u kojem se nalazi hrvatski narod, ali njihova vjera u pobjedu bila je puno veća od poteškoća s kojima su se susretali i svakodnevno hrvali. U njihovu radu Hrvatska je bila i uvijek ostala na prvom mjestu.
 
Prof. Božo Dugeč je bio razborit u svojim nastupima i u svom djelovanju. Nikada nije nepromišljeno podcjenjivao niti precjenjivao snagu jugoslavenske tamnice. Na proslavi Desetog travnja u Münchenu 7. travnja 1979., govoreći o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, o našim uspjesima i problemima, o situaciji u kojoj se nalazimo i iz koje želimo izaći, između ostalog Dugeč je rekao i ovo: "A to je vrlo mučan položaj, jer protiv sebe imamo dobro organiziranu propagandnu mrežu jedne diktatorske tvorevine, s brojnim agentima i ubojicama, a s druge strane - nadzor i sumnjičavost organa sigurnosti u zemljama privremenog boravka…, ali se ne moramo i nećemo se nikada pomiriti sa stanjem u kakvom se danas nalazi naša Domovina i hrvatstvo. Za volju nekih velikih ideja, mira u svijetu i 'statusa quo' mi nismo spremni robovati i mi ćemo prinijeti baklju 'balkanskom buretu baruta' i time otvoriti vrata pakla, pa makar nestali do posljednjega". ("Republika Hrvatska", br. 121., str. 17.-18.).
 
Božo Dugeč je bio hrvatski rodoljub i intelektualac u pravom smislu riječi. Po naravi je bio blag, tih i miran, ali u obrani svojih hrvatskih i političkih stavova uporan i logičan. Bio je dosljedan sljedbenik Starčevićeve političke doktrine. Nikada nije zagovarao nasilje i nepravdu, ali je vjerovao da svi ljudi, pa tako i Hrvati, imaju pravo boriti se svim prikladnim sredstvima za svoj opstanak i svoju državu. Bio je dva puta sabornik HNV-a, dužnosnik UHE, a u času svoje smrti bio je dužnosnik HRD-a "Dr. Ante Starčević" u Stuttgartu. Pisao je u raznim hrvatskim listovima i časopisima. Prije dolaska u emigraciju u Hrvatskoj je bio dopisnik "Večernjeg lista". U časopisu "Republika Hrvatska" objavljivao je političke i satirične članke u kojima je oštro šibao po neprijateljima hrvatske državne nezavisnosti i slobode. Za njega se s pravom može reći da je živio i radio za Hrvatsku. Ona je bila njegov ponos, a njezina sloboda bila bi mu nagrada i plaća koju bi dobio za svoj trud i žrtve. Nije dočekao čas hrvatskog oslobođenja ni zvuke hrvatske na domahu Slobodne Hrvatske i on sada s osmijehom na licu prati hod hrvatskog stroja koji se je uputio u pravcu hrvatskog svanuća.
 
Preminuo je iznenada u rano jutro 17. ožujka, u vrijeme kad su sabornici Osmog Sabora HNV-a napuštali Stuttgart u kojem su kroz nekoliko dana raspravljali o svojoj i Božinoj Hrvatskoj. Pored supruge Malkice i najbliže rodbine, 22. ožujka 1990. Ispratilo ga je na vječni počinak mnoštvo Hrvata i njegovih osobnih prijatelja iz Domovine i hrvatske dijaspore.
Dragi Božo, počivaj u miru!
 

Šime Letina

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Petak, 25/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1636 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević