Njegov nastupni govor je pomno osmišljen, pripremljen i izgovoren

 
 
Ne sjećam se da je ikad itko na ovaj način objavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske. Kandidata je u ovih trideset godina bilo puno, svih mogućih opcija, s desna, s lijeva, s centra, nezavisnih, koalicijskih, ortačkih, raznih i različitih zvanja, zanimanja, osobina ličnosti, osobitosti, karaktera, motivacije, želja, ambicija, dogovora, pregovora i političke trgovine.
https://i2.wp.com/tris.com.hr/wp-content/uploads/2019/06/%C5%A1koro1.jpg?zoom=2.625&fit=800%2C576
Miroslav Škoro je pokazao kako se to radi, znalački, intelektualno, gospodski, jednostavno, svakome shvatljivo, normalno, nenametljivo, nestranački, moderno i europski, polazeći od onoga što bi svima trebalo biti sveto: “U Republici Hrvatskoj vlast prozlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.” U tom stilu je i nastavio. Istina puno njih je to govorilo. Kad su se dočepali bilo koje i kakve vlasti, sve su zaboravili što su u izbornim kampanjama govorili. Većina ih se otuđila od naroda, zapravo odnarodila.
 
Škoro ne dolazi kao Mesija, već čovjek iz naroda, koji će raditi za narod, u cilju napretka i boljitka za svakog pojedinca, društvo i državu. Doktor Miroslav Škoro se ne kiti državnim insignijama, ne propovijeda domoljublje. On domoljublje živi. Nije on nikakav uhljeb, ničiji eksponent, niti sluga, persona iz neke n-terale, u piramidi svjetske lože moćnika, koji žele upravljati svijetom. Počele su već svakojake priče, nagađanja, gatanja, projekcije. U to se bolje ne upuštati. Mnogi ga svojataju, nude mu se, stavljaju se kao potpora i podrška uz njega i iza iza njega. Njemu ne trebaju takvi. Treba mu narod, odnosno građani Republike Hrvatske koji će u njemu vidjeti, ono što govori, što oni žele čuti, a već dugo nisu iskreno, ni od koga čuli. Njegov nastupni govor je pomno osmišljen, pripremljen i izgovoren. Nije tu bilo euforije, verbalnih eskapada, glumatanja, podizanja glasa, stiskanje šaka, obećavanja, furanja na Tuđmana i oponašanja bilo koga, već predstavljanje sebe i svog programa u pet točaka, koje  u načelu, sve govore.
 
Predsjednik države bi trebala biti osoba, za koju su svi građani pravno jednaki, koja ne zastupa nikakve ekstreme, koja ne diže revolucije, koja okuplja, koja se ne bavi prošlošću, koja poznaje našu povijest i ne prekraja je za svakodnevne potrebe, koja ima nešto više od općih elementarnih znanja iz svih područja, koja zna misliti, zaključivati, spremna je samostalno donositi odluke, zna odabrati savjetnike, ne vrluda od nemila do nedraga, od ultra desno do ultra lijevo doma i vani, koja ne trči za svjetskim vođama po samitima, koja čuva naš suverenitet, integritet, neovisnost, samostalnost, posebnost, koja ima dostojanstvo, koja je vjerodostojna, kojoj se može vjerovati, koju se poštuje i cijeni,…, kojom se ponosiš, koju smatraš svojom.
 
Nije takav samo Škoro. Ima još takvih, vjerojatno i boljih od njega, kako među predsjedničkim kandidatima, tako i među onima kojima uopće ne pada napamet kandidirati se, za predsjednika države, pogotovo nakon što je ta funkcija u izvjesnom smislu derogirana, difamirana, obezvrjeđena, estradizirana i kao takva postala suvišna. Biti predsjednik države je čast sama po sebi, a još veća ako si to pokazao svojim radom, djelovanjem i ponašanjem. U isto vrijeme je to velika žrtva, koliko osobna, toliko i obiteljska. Treba moći i znati podnijeti sve ono dobronamjerno i zlonamjerno što se oko toga događa. Treba to moći fizički i psihički izdržati, te ostati normalan, prirodan,  dosljedan, lojalan, domoljuban, državotvoran, iskren i pošten. Pritom se ne treba truditi svima udovoljiti. To je nemoguće. Bitno je i važno da je većina zadovoljna. Bitno je da se ta funkcija ne koristi za osobnu promociju, osobno bogaćenje, uhljebljivanje rodbine, prijatelja, kumova, penjanje po ljestvici uspješnosti, a kamoli nekakvo ucjenjivanje, kakvih je navodno bilo, od predsjednika(ce) iz naroda.
 
Predsjednik države bi trebao biti uzor svima u svemu dobrom, pozitivnom, izvrsnom, domoljubnom, lojalnom, iskrenom poštenom, naprednom, dostupnom, modernom, vješt u komunikaciji  i dijalogu. Uz to treba znati i htjeti slušati. Za svoje svoje propuste i grijehe bi trebao snositi odgovornost, a ne eventualnu krivnju prebacivati na druge. Time će sam po sebi postati hrvatski brend, po čemu će svi svuda prepoznavati hrvatske boje i državu Hrvatsku, iako je relativno površinom mala, stanovništvom malobrojna, opterećena prošlošću, bremenita sadašnjošću, bez realne vizije sretne budućnosti. Bitno je da narod osjeti kako je njihovu predsjedniku do njega stalo, kako mu je svaki građanin jednako vrijedan, kako svima omugućava jednake slobode, prava i mogućnosti. Najgore je za svakoga, pogotovo za predsjednika države, kad počne bježati od naroda, u bilo kojem smislu, kad se boji doći među narod i zajedno s njim nešto obilježavati, slaviti ili komemoririrati, kad više nema ovacija, već negodovanja, gadni i nepristojni povici, zvižduci,  kletve…
 
Uvijek ima nezadovoljnih koji na javnim skupovima izražavaju svoje neslaganje. Kad to čini većina i kad to postane učestalo, vrijeme je za uzmak. Svatko je sam kriv za takve reakcije naroda. Bilo da ih je na neki način izdao, nije ispunio svoja obećanja, niti njihova očekivanja. Nitko ne želi biti obmanjivan i prevaren. Ovaj narod je prevaren i to više puta.  Nerijetko su nam podmetana kukavičja jaja. Hranili smo guje u njedrima, tuđe sluge, namjesnike, poltrone i ulizice. Nismo to zaslužili, ni na koji način, niti kletvom kralja Zvonimira:“Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”Vrijeme je da se prema legendi to tisućljetno prokletstvo skine s nas. Krvavo smo to odradili, stoljećima neimajući svoje države, niti svojeg “kralja”.
 
Istina, izdaja je neoprostiva. To je nešto najgore, što pojedinac, narod, društvo i Domovina, mogu doživjeti. Izdajnici zaslužuju najgoru moguću kaznu, a to je potpuno ignoriranje, odbacivanje, gnušanje s prijezirom. Apsurdno je da mi izdajnike, iako su prepoznati, ponekad nagrađujemo, opraštamo im i ponašamo se po onoj biblijskoj: “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom.” Ta i takva vremena bi trebala biti iza nas. Moramo misliti na sebe, svoju djecu i unučad. Moramo misliti na svoju Domovinu, jedinu koju imamo, koja je stoljećima sanjana, krvlju obranjena, na suzama i boli stasala, najlješu i najdražu na svijetu, ”jedinu nam Hrvatsku”. Moramo izabrati predsjednika dostojnog imena Hrvatske, njene prošlosti, slavnih predaka, velikana, junaka, domoljuba, njenog ponosnog i hrabrog naroda. Nije bitno niti važno kako mu je ime, od kuda dolazi, čiji je, kojeg je zanimanja, zvanja, vjere, političke  opcije, svjetonazora, filozofije, već da je prvenstveno čovjek, koji uvijek gordo zvuči, koji ima sve one osobine koje čovjeka čovjekom čine.
 

Ankica Benček