Povijesne laži konačno nestale pred stvarnim činjenicama

 
 
Govor na predstavljanju knjige Josipa Kljakovića-Šantića JASENOVAC – ENIGMA HOLOKAUSTA (Tkanica, Zagreb, 2016., + CD 844 stranica) u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu 21. travnja 2016.
HRVATSKA JE ŽRTVA VELIKIH ZALA – izjava je našeg blaženika A. Stepinca. Jedno od tih zala je sigurno i trajno blaćenje hrvatske nacije tuđim lažima. A mi ne smijemo zaboraviti: Da je istina uvijek gola i vječno svijetli, dok je laž - ne samo obučena nego je istovremeno i okićena. Ono za čime čovjek treba težiti je sijati sjeme pravde a pravda dolazi kao plod istine.
Dr. sc. Vlado Nuić, doc. dr. sc. Josip Dukić i autor Josip Kljaković-Šantić
 
Večeras nas autor ove knjige kao onaj koji je stalno bio na izvorima tih laži želi upoznati s povijesnim činjenicama koje povijest Hrvata čiste od tog blaćenja. On upozorava na jedan način kako doći o uspjeha, način kako ga propagira srpska diplomacija prema predlošku zapisa Dobrice Ćosića nazivanoga ocem srpske nacije koji kaže:
da je „laž srpski državni interes“,
da je „laž u samom biću Srbina“,
da je „Srbe toliko puta u istoriji spašavala laž“
da je „u zemlji Srbiji svaka laž na kraju postala istina“.
 
Da bi opravdali svoj status novokomponirane državne zajednice Jugoslavije potrebno je bilo za njeno stvaranje pred svijetom predočiti veliki broj žrtava. Za to su se potrudili srpski novinari i demografi koji su pred Mirovnom konferencijom u Parizu 1946. svijetu predočili milijun i sedamsto tisuća žrtava koje su prouzročili Hrvati. Kako su to potvrdili i njihovi sudrugovi Slovenci svijet je to prihvatio kao povijesnu istinu. Crkva u Hrvata je svijet pokušala upozoriti na te lažne podatke došlo je do prekida diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije 1952.
 
Da bi nam podatci koje ovdje donosi autor bili jasniji iznosim nekoliko podataka o autoru. Josip Kljaković-Šantić rođen je u Dalmaciji, dakle onom dijelu Hrvatske koji je povijesno bio na meti tadašnjih pretenzija talijanskih fašista. Ta činjenica je mladog autora usmjerila u partizanski otpor. Tako je on svoj životni vijek odradio u tadašnjoj JNA. Kada se R. Hrvatska osamostalila trajno se trudi na ispravljanju  povijesnih jugoslavenskih laži posebno onih koje su pripisivane logoru u Jasenovcu. Usporedbom popisa u Jasenovcu i onoga u New Yorku autor svojim čitateljima poručuje da je jasenovački popis potpuno lažan, jer su tamo pripisane žrtve iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije pa čak neke i izmišljene. Izdavač i urednik knjige gosp. Marijan Majstorović predlaže da ova knjiga bude podloga i za nužno potrebnu lustraciju jer sadrži dovoljno dokumenata s imenima onih koji su nas i svijet toliko godina lagali. I poznati Židov, doktor Efraim Zuroff radi povijesne istine traži da se treba hitno povjeriti stručnoj komisiji utvrđivanje istine o broju žrtava u Jasenovcu jer je velik nesrazmjer između u povjesnicama navedenih 700.000 i sada utvrđenih  60.000 da bi ga povijest mogla valorizirati.
 
Ma koliko je velika uloga bila dr. Franje Tuđmana kao domoljuba, kao vojnog stratega i utemeljitelja nezavisne države Hrvatske očito ni on nije u presudnom povijesnom trenutku prepoznao ulogu svjetskih moćnika pa mu je nakon sveeuropskoga priznanja Hrvatske poručio Simon Wiesental da je to priznanje velika pogrješka jer njima poznata povijest Hrvata se svodila na NDH, na Pavelića i pripisivane žrtve Jasenovca, a to su objeručke koristili srpski diplomatski izvori.
 
U knjizi autor prenosi dokaze iz knjige Viktora Kučana o ratnim događajima na Sutjesci pa kaže: „glavni dio Titove partizanske vojske na Sutjesci su bili Hrvati iz Dalmacije sa oko 2 600 poginulih naprama samo 292 Srbina…, pa dalje kaže dalje da se novoj generaciji Hrvata umjesto ispravnom učenju o antifašističkoj povijesti, hrvatski vođe su antifašizam ukoričili u ustav RH a u praksi robovski služe stranim gospodarima, istim onima koji naš domovinski rat  pretvaraju u građanski, u zločinački pothvat, tretirajući Republiku Hrvatsku kao direktnu slijednicu NDH.
Autor vapi za diplomatskim promoviranjem povijesne istine ondje gdje se kroji svjetska karta svijeta, u SAD-u, u Engleskoj a prvenstveno u Izraelu kako bi povijesne laži konačno nestale pred stvarnim činjenicama. Godine 1998. srpska i židovska zajednica u New Yorku promoviraju i u školske programe Kanade i SAD-a unose laži o genocidnosti Hrvata. Oni su davno shvatili činjenicu da je samo ono što je zapisano povijest, a ne ono što se dogodilo a nije zapisano. Tom logikom je srpska diplomacija odradila ono što nije uspjela u ratu, pa se opet ostvaruje ona njihova kako trajno ponavljane srpske laži postaje istina. Kada čovjek laže sa zlim namjerama, vrlo lako izaziva velike nesreće u budućnosti stvarajući preduvjete za nove sukobe. Naime, mrtvima dugujemo samo istinu“ rekao je Voltaire, a Gandhi reče da je svijet umoran od mržnje i laži.
 
Autor obrazlaže i ulogu blaženoga Alojzija Stepinca u tom vremenu koju na temelju povijesnih izvora dijametralno suprotno prikazuje crkvena hijerarhija  u odnosu na politička podmetanja srpske diplomacije i dijela židovskoga lobija. U newyorškom Research institutu u svibnju 2010. Smiljana Šunde svijetu šalje popis Hrvata na predlošku o genocidnosti. Autor se pita da do danas ni jedna hrvatska institucija, udruga niti političar ništa nisu poduzeli da se takve laži dalje ne šire. Naime, monstruozni popis i dalje kruži internetom.
 
U ovoj knjizi će čitatelj pročitati poimenični popis Podgorana njih 109 koji su navodno stradali u Jasenovcu makar povijeni izvori govore kako su stradali diljem tadašnje Jugoslavije. Popis palih boraca negdašnjega solinskoga SUBNOR-a njih 165 koji su poginuli diljem tadašnje Jugoslavije makar se točno zna i gdje, oni su ubrojeni među jasenovačke žrtve. Autor svoje tvrdnje potkrjepljuje iskazom direktnih nasljednika pojedinih stradalih.
 
Srbi se nisu ustručavali uvećavati broj žrtava uvrštavajući i žive pojedince pa tako autor donosi podatke o donedavno živom devedesetogodišnjaku iz Lovrana. Boj žrtava je uvećavan ne samo poradi mržnje prema Hrvatima nego i mogućeg traženja oštete od Nijemaca. U knjizi se nalazi i intervju sa gosp. Vladimirom Geigerom povjesničarom koji obrazlaže hrvatske žrtve na Bleiburgu i križnom putu. Navodi se i deklaracija o osudi komunističkoga režima koja je ostala samo na papiru bez ikakvog odjeka u praksi. Geiger navodi kako komunističko licemjerje i izvrtanje stvarnosti uspješno provode i danas sljedbenici takvoga svjetonazora koji su utjecajni u svim strukturama vlasti u Hrvatskoj.
 
Autor napominje kako su ušutkani i oni niži slojevi Židova koji se ne usuđuju protusloviti onima koji su unaprijed osudili Hrvate kao genocidne. Tako nije na odmet napomenuti kako je i nedavno oslobođeni haaški optuženik Vojislav Šešelj kao nekadašnji gradonačelnik Zemuna tamošnju židovsku sinagogu pretvorio u kavanu bez ikakve sankcije. Neka se ne smetne s uma da „gospodari svijeta“ i danas igraju po notama laži iz Srbije kako oni i sada kažu: „ukradimo im njihovu prošlost, zbunimo ih u sadašnjosti pa tako ne će imati ni budućnost“. Hoćemo li se konačno otrijezniti  i podići istinu na vidjelo, na svjetsku političku pozornicu? Još je vrlo aktualna istina da je zlo kada prihvaćaš laž za istinu, još gore je kada tuđu laž propagiraš, a najgore je kada počneš sam vjerovati u te laži.
 
Danas smo svjedoci trošenja velikih ne samo materijalnih nego i etičkih potencijala jednoga dijela društva kako bi se sve relativiziralo u pokušaju skrivanja istine a rekosmo bez povijesne istine nema ni pravde. Usput smo svjesni i činjenice da povijesna grobna tišina postaje sve glasnija i da kuca na savjest onih koji i dalje žele zamagliti nečija zlodjela.
 
Mi živi danas ne smijemo smetnuti s uma da:
Borac iz čiste ljubavi postaje heroj ili svetac!
Na nama je da to potvrdimo!
Stoga: * ne odustajemo od traženja potpune  povijesne istine
           * tražimo od odgovornih u cijelom svijetu povijesnu istinu
           * ne pristajemo na površna politička tumačenja
        * ne smijemo zaboraviti – jer bi zaborav opravdala zločince, a mi                
            * ne mrzimo
            * ne želimo osvetu
            * i opraštamo ali samo onima koji se pokaju!
Ponavljam: samo ono što je zapisano je povijest, a ne ono što se dogodilo a nije zapisano. Stoga, se zahvalimo autoru Josipu Kljakoviću Šantiću, hvala izdavaču i uredniku Marijanu Majstorović na povijesnom doprinosu u traganju za istinom. Hvala i svima vama kojima je na srcu istina koju evo i na ovaj način želimo širiti svijetom.
 

Dr. sc. Vlado Nuić