Istina – ne samo da je nužna, već je i moguća

 
 
Nakon knjige nekolicine autora o jasenovačkim logorima: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Blanka Matković i Stipo Pilić pod naslovom Jasenovački logori – Istraživanja, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb 2015., pred nama se nalazi novo vrijedno djelo koje na razvidan način prikazuje vrhunski sustav manipulacija žrtvama jasenovačkog logora. Knjiga Josipa Kljakovića-Šantića Jasenovac – enigma Holokausta, Tkanica, Zagreb, 2016. + 844 stranice na CD-u (recenzenti: Tomislav Vuković, Igor Vukić, Ante Beljo) je pred velikim brojem nazočnih predstavljena u Zagrebu 15. travnja ove godine u dvorani Vijenac na Kaptolu. Autor knjige je Josip Kljaković – Šantić, a knjigu su predstavili: prof. dr. sc. Josip Jurčević - povjesničar, Tomislav Vuković – novinar i publicist, Ante Beljo – političar, publicist i ravnatelj Hrvatske kulturne zaklade te sam autor.
Josip Kljaković-Šantić
 
Učestalost znanstvenih, publicističkih, novinskih, fimskih (Jakov Sedlar) priloga govori o znakovitom interesu naše stručne i ine hrvatske javnosti za istinom o trostrukom logoru Jasenovac. Svaki novi prilog, koji nije politički i ideološki indoktriniran, donosi nove istine i spoznaje o tome što se uistinu u logorima događalo, kako za vrijeme vlasti NDH tako i poslijeratnom razdoblju Titove Jugoslavije, ma koliko to velikosrpski i jugoslavenski manipulatori žele osporiti. Upravo onako kako su to radili, i rade, već punih sedamdeset godina. Ne smijemo biti naivni i pomisliti da će ta rabota, usprkos novim činjenicama i istinama, prestati. Protagoniste ovih manipulacija i mitova ne zanima istina. Njih jedino zanima kako na temelju lažnih podataka uvećati broj stradalih a da najveće žrtve u tome budu Srbi, Židovi, Romi, djeca...i da se sva krivnja, za tako iskonstruirane zločine,  stavi na teret hrvatskoga naroda, kojemu za svagda treba pripisati genocidni karakter. U tome te snage imaju znakovitu podršku na ovim prostorima, velikosrpskih ideologa, orjunaša, političara i istoričara, Srpske pravoslavne crkve, pripadnika orjunaške ideologije i mrzitelja svega što se nazivlje hrvatsko, ali i moćnih antihrvatskih krugova u svijetu. Nažalost, i pojedinih pripadnika Židovske zajednice u Hrvatskoj. Žal za Srboslavijom, toliko je jaka da se svaki spomen i dokaz istine o Jasenovcu interpretira revanšističkim, a vrijedne istraživače, a kako drugačije, nego nazvati  ustašama! Stoga razloga valja pozdraviti Kljakovićevu knjigu, jer sa svakim novim prilogom skidamo maglu i koprenu nad lažima kojima smo, u duhu poruka glavnog srpskog ideologa Dobrice Ćosića, predugo izloženi. I ovom prilikom vrijedno je podsjetiti na surovost i opasnost od ove ideologije laži.
 
Igraju se delije nasred zemlje Hrvatske
 
Otac srpske nacije Ćosić tako kaže: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“. (D. Ćosić, Deobe, 1961.) Kasnije je „usavršio“ pojam laganja kod Srba pa je izjavljivao da je „laž srpski državni interes“, ili „laž je u samom biću Srbina“, ili „u ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina“ ili „ Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž“. Sjetimo se samo zadnjeg haškog suđenja četničkom vođi Vojislavu Šešelju. Novovjekom vođi četničkog pokreta koji je danas, zajedno sa Dražom Mihailovićem rehabilitiran, i zajedno s partizanskim, a sutra i s Nedićevim pokretom, činit će Antifašističku ligu u demokratskoj srpskoj državi?! Pred vascelom antifašističkom Europom i Putinovom Rusijom. Uz obilatu pomoć brojnim međunarodnih subjekata a kod kuće Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka. Tako se to radi. A mi se stalno posipamo pepelom pred delijama koji  igraju svoja smrtonosna kola nasred zemlje Hrvatske, a nigdje nikoga tko bi rekao: A sada je dosta!
 
Stalnim istraživanjima razobličavati manipulacije i manipulatore
 
Profesor Jurčević je u svom izlaganju, među inim naglasio da je mitologija jasenovačkim žrtvama trajna preokupacija srpskog imperijalizma, koja se potencira u zato, uvijek pomno odabranim okolnostima. Da se radi o manipulacijama žrtvama znali su brojni hrvatski političari, povjesničari, drugi znanstvenici, pa i predsjednik jugoslavenske države Tito koji nikada nije posjetio jasenovački logor. Jednostavno, Hrvati su bili određeni da nose krimen manipulacija jasenovačkim žrtvama. Poznato je da tadašnji glavni Titov operativac, uz Bakarića, Ivan Stevo Krajačić „zakasnio“ na otvorenje Bogdanovićeva Cvijeta, da bi se na poslijepodnevnom objedu posvađao sa predstavnima srpske boračke organizacije. Dakako, da srpskoj boračkoj organizaciji nije palo na pamet da postavi ovako velebni spomenik židovskim i ostalim žrtvama na stratištu blizu Beograda, zvanom Sajmište. Jurčević je spomenuo povijesna istraživanja Ljube Bobana kojima se počelo odvrtati klupko laži i manipulacija, ali i srpskog povjesničara – profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vase Bogdanova, koji je u jednoj takvoj etapi velikosrpskog ponižavanja svega hrvatskog u Titovoj Jugoslaviji, na skupu povjesničara u Opatiji, izjavio kako je došlo vrijeme da su svi Hrvati proglašeni ustašama. Jedan od važnih problema za hrvatsku vlast je što je nasjela na velikosrpski pristup o broju stradalih, što od početka označava defanzivni pristup, umjesto da se govorilo o konkretnim žrtvama, kako je to u svojoj knjizi pokazao autor knjige.
 
Ante Beljo iscrpno je govorio o istraživanjima dr. Franje Tuđmana o ratnim gubitcima na tlu bivše države,  i napose o žrtvama logora na tlu Hrvatske. Polazeći od dokumentacije do koje je došao ustvrdio je da su žrtve jasenovačkog logora višestruko uvećane bez bilo kakvih znanstvenih podloga. Naravno, uz druge optužbe, slijedila je zatvorska kazna. Napisi o manipulacijama  jasenovačkih žrtava uglavnom su objavljivani u emigrantskom tisku. Već sam podatak da se procjena broja žrtava kretala od 55 do 1.400.000(?!) dovoljno govori o tzv. znanstvenom pristupu ovoj temi. Beljo je razočaran neodgovarajućem odgovoru službenih hrvatskih vlasti na organizirane objede velikosrpskih i orjunaških krugova, kojima manipulacije sa žrtvama jasenovačkih logora predstavljaju novi udar na suverena prava hrvatskoga naroda i njegovu državu, jer se ovdje radi upravo o tome, a ne o istini do koje bi nam svima trebalo stati.
Posebno je dojmljivo bilo izlaganje novinara i publiciste Tomislava Vukovića. Prije svega zahvalio se Josipu Kljakoviću Šantiću na ogromnom trudu, znanju i upornosti s kojom je pristupio ovoj temi, odbacujući ideološke natruhe, a poglavito se usmjerivši na činjenice – gole činjenice, koje naviješćuju istinu, koje se toliko boje svi manipulatori jasenovačkim žrtvama. Držim korektnim i principijelnim da, citiram pojedine dijelove njegova izlaganja, jer u dušu pogađaju manipulatore i njihove nakane. Vuković poziva njihovu savjest za iskrenim kajanjem prema hrvatskom narodu i njegovoj državi.
 
Vuković se najprije zahvalio g. Kljakoviću-Šantiću što je prije, otprilike, pola godine imao povjerenja u uredništvo Glasa Koncila i poslao mu dio svojih najvažnijih znanstvenih spoznaja višegodišnjeg mukotrpnog kompjuterskog istraživanja, koja govore o genezi znanstvenog beščašća djelatnika Javne ustanove spomen-područja Jasenovac tj. njihova internetskog popisa žrtava. „Kakav je to bio, bez pretjerivanja, svojevrsni „kopernikanski obrat“ na tome području pokazuje blokiranje te mrežne stranice na mjesec i pol dana (ne znam točno koliko je to trajalo) nakon šokantnih podataka objavljenih u Glasu Koncila o 14.000 „kloniranih“, zapravo umjetno umnoženih, žrtava“. Bilo bi pošteno, kaže Vuković, da se svake godine na obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora, svi vezani uz stvaranje laži i mitomanije o jasenovačkom logoru, hrvatskom narodu upute riječi isprike za sve laži kojima su obmanjivali naš narod i međunarodnu zajednicu već punih 75 godina.     
 
Vukovićeva poruka Židovima, Krausu, Pupovcu, Goldsteinu...
 
Bilo bi dobro i pošteno da se Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj i Savez antifašističkih boraca Hrvatske svake godine dana 22. travnja ispričaju hrvatskome narodu zbog sramotnog polustoljetnog podržavanja i šutnje o mitomanskom i mitologijskom broju od 700.000 žrtava u Jasenovcu. 
Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se g. Ognjen Kraus svake godine javno ispriča hrvatskim katoličkim vjernicima dana 17. rujna zbog sramotnog povijesnog događaja iz g. 1946. Citiram:
JAVNO TUŽILAŠTVO N.R. HRVATSKE
Br. Pov. 171/46
U Zagrebu, 17. rujna 1946.
KOMANDI NARODNE MILICIJE
                                           Z a g r e b
Lišite odmah slobode Dr. Alojzija Stepinca, Zagreb, Kaptol, Nadbiskupski dvor, i stavite ga u pritvor javnog tužioštva za grad Zagreb.
Uredovanju će prisustvovati referent krivičnog odjeljenja Javnog tužilaštva N.R. Hrvatske, Dr. Božidar Kraus.
O izvršenju ovoga naloga dostavite mi obavijest.
Primjerak ovog naloga uručite osumnjičeniku prigodom lišenja slobde.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
                                   Javni tužilac
                                   Narodne Republike Hrvatske
                                   Jakov Blažević
 
Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se g. Slavko Goldstein svake godine javno ispriča hrvatskome narodu i svim hrvatskim građanima, posebice udovicama i djeci poginulih hrvatskih branitelja, dana 29. rujna zbog sramotnog povijesnog događaja iz 1991. Citiram:
»U razgovoru sa nama Ljubica Tintor je uporno tvrdila da je za nju intervenisao Slavko Goldstein, poznati hrvatski izdavač i publicista jevrejskog porekla, te je po osnovu njegovog urgiranja oslobođena iz hrvatskog zatvora... Ljubica je nakon odlaska iz CK KPH radila kod Slavka Goldsteina u njegovoj izdavačkoj kući 'Liber' i bilo je realno da Goldstein u datoj situaciji može intervenisati za nju. Danas se po hrvatskoj štampi špekuliše i tvrdi da je Goldstein intervenisao preko Josipa Manolića, što je sasvim moguće jer niži 'kalibar' i nije imao tu snagu niti ovlašćenja da pusti Ljubicu iz zatvora.« (Ljuban Karan, Darko Trifunović: »Najveće obavještajne akcije i afere na Balkanu«, Izdavačka kuća „Filip Višnjić“, Beograd, 2016. str. 86.-87.).  Riječ je o Ljubici Tintor suradnici Kontra-obavještajne službe JNA kodnoga imena „Bezimena“, koja je svojedobno bila tajnica trojice predsjednika CK SKH: Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana, kći visokog dužnosnika nekadašnje Službe državne bezbjednosti Hrvatske, sestra Branka Tintora operativca i djelatnika Službe državne bezbednosti Republike Srpske Krajine, supruga Milana Grkovića značajnog KOS-ova suradnika kodnog imena „S-5 Slobodan“, voditelja internog osiguranja Hrvatskoga Sabora i istaknutog vođe Srpske demokratske stranke u Zagrebu,  koja je puštena 29. rujna 1991. i kasnije vojnim JNA zrakoplovom iz Pule prebačena u Beograd. Autori knjige Karan i Trifunović, visoki djelatnici KOS-a u JNA opisuju je kao „živu enciklopediju“ (str. 76.), čiji su podaci dobro došli vrhu JNA u oružanoj agresiji na Hrvatsku.
http://www.hrt.hr/media/tt_news/kraus_ognjen.jpg.688x388_q85_crop_upscale.jpg
Tomislav Vuković: Ognjen Kraus se treba ispričati
 
Bilo bi dobro i pošteno, nastavlja Vuković, da se g. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće svake godine javno ispričaju hrvatskome narodu dana 27. srpnja zbog veličanja sramotnog i zločinačkog povijesnog događaja u Srbu, kada su poklani nevini Hrvati svih uzrasta.
Naposlijetku, bilo bi dobro i pošteno da se spodobe iz uredništva srpskih Novosti, financiranih, uz ostale, i od hrvatske sirotinje, svake godine javno ispričaju hrvatskome narodu dana 29. rujna zbog sramotnog ruganja hrvatskoj himni iz g. 2015.,  Citiram:
          »Lijepa naša haubico,
          Oj ti švapska cijevi mila,
          Stare salve djedovino,
          Da bi vazda sve pobila!
 
          Mila, kanonado slavna,
          Mila si nam ti jedina.
          Mila, kuda si nam ravna,
          Mila si neselektivna!
 
          Držićevom, Savskom teci,
          Vukovarskom asfalt dubi,
          Pred Lisinskim svijetu reci,
          Da topništvo Hrvat ljubi.
 
          Dok mu Meron suce sije,
          Dok mu ni Haag prijetnja nije,
          Dok mu Srbe grobak krije,
          Haubica nek’ sve bije!«
Kao što znademo hrvatske vlasti nisu reagirale na ovo sramotno nedjelo, a Lekovićevo novinarsko društvo je uzelo u zaštitu dotično glasilo i autora/e s obrazloženjem da se radi o satiri?!  Je li to satira i za hrvatske vlasti, kulturne i znanstvene ustanove hrvatskoga naroda? Prema posvemašnjoj šutnji očito jest!  
Vuković, na kraju, usputno postavlja hipotetičko pitanje vezano uz srpsku himnu: Bože pravde - Što bi se dogodilo da se na naslovnici „Hrvatske riječi“, koja izlazi u mojoj Subotici objavi veliki naslov: „Bože, sačuvaj nas njihove srpske pravde“? Autoru bi, sigurno, bilo najbolje da već sutradan nakon objave bude daleko izvan granica Republike Srbije! Mi bi dodali da u Srbiji ne postoji takvo novinsko društvo koje bi to proglasilo satirom.
http://www.apm.hr/img/authors/23t_2015/index.jpg
Tomislav Vuković: Slavko Goldstein se mora ispričati za Ljubicu Tintor
 
Nakon ovih nadahnutih riječi skupu se obratio autor knjige Josip Kljaković-Šantić, koji je pojasnio do čega je došao svojim istraživanjima, i upozorio da stalno i uporno treba razobličavati monstruozne laži o žrtvama jasenovačkog logora. Nekoliko riječi o autoru ove vrijedne knjige. Josip Kljaković Šantić rođen je 7. travnja 1941. u dalmatinskom mjestu Gradac kod Ploča. Put ga je vodio da školovanja na Vojnoj pomorskoj akademiji, koju završava 1962. godine. Službovao je na brodovima JRM, bavio se novinstvom, bio je ratni dopisnik s Bliskog Istoka, uređivao je novine i časopise iz vojne problematike... Umirovljen je 1987. u činu kapetana fregate. Sudionik je Domovinskog rata, od 1991. kada sudjeluje u obrani Splita – u operativnom centru Hrvatske ratne mornarice. Godine 2005. otkriva blasfemiju holokausta na internetskoj stranici Jasenovac  Research Institute – New York i počinje njegovo istraživanje falsificiranja holokausta u Jasenovcu koje traje do 2015. godine. Plod njegova rada predstavio je u knjizi koja je pred nama.
 
Pogledajte svoje spomenike!
 
Jedan od recenzenata knjige, Igor Vukić, u svom prilogu: Knjiga – simbol građanske odgovornosti,  među inim je zapisao: ... dobro, reći će netko, u ratno-političkoj propagandi redovito se pretjeruje.Moguće je da se dogode i takve stvari poput newyorškog popisa. Ali kad se makne i 90 posto izmišljenog viška, opet će ostati 70-80 tisuća ljudi na popisu. Zar to nije dovoljno da se Jasenovac zauvijek upiše na crnu listu! Kljaković-Šantić ima snagu ići i dalje. Otkrio je barem 14.000 lažnih „kloniranih“ upisa, na popisu od 80.000 navodnih žrtava, koji promovira muzej u Jasenovcu (Spomen područje Jasenovac), ustanova čiji se rad financira iz proračuna Republike Hrvatske. To otkriće, kao i pokazivanje kako se u brojnim slučajevima jednostavnim pomicanjem godine rođenja ili imena oca dobivaju nove „žrtve“, među najvrijednijim su doprinosima ove knjige. Vijest o 14.000 klonova ili izmišljenih imena na službenom „hrvatskom“ jasenovačkom popisu, trebala bi biti na prvim stranicama hrvatskih medija i predstavljati snažan poziv za temeljito istraživanje događaja u tom logoru. Nažalost, u prevladavajućoj hrvatskoj javnosti rasprave kakve potiče ova knjiga još uvijek se izbjegavaju“. (str. 162./163.)
 
Josip Kljaković Šantić u svojoj briljantnoj statističkoj metodologiji otkrivanja  laži o nepostojećim žrtvama postavio je pravi znanstveni, jedino mogući temelj za istinu kojoj svi moramo težiti, bez obzira na njene rezultate. A upravo  to je ono čega se plaše manipulatori i širitelji histerije o tzv. reustašizaciji - povratku u Pavelićevo doba i sličnim blasfemijama. Boje se oni istine jer je sve zornije da nova istraživanja pokazuju svu jad i bijedu zločina manipulatora koji svoje djelo beščašća siju više od 70 godina. Ali, dodali bi da će se kad-tad postaviti pitanje odgovornosti za one koji su to činili, ali i za one koji su šutjeli. Nažalost, mnogi i dalje šute. A mnogi su itekako pozvani da govore. Napose, državne i javne ustanove, kako u vlastitoj zemlji tako, napose u inozemstvu.
https://i.ytimg.com/vi/7mXzmxzTotU/hqdefault.jpg
Tomislav Vuković: Milorad Pupovac SNV i Novosti se moraju ispričati zbog klanja Hrvata u Srbu
 
Kljaković-Šantić razobličio je dugogodišnje antihrvatsko djelovanje Simona Wiesenthala, njegova Centra i nastavljaća Efraima Zuroffa, Jasenovac – Research Institut iz New Yorka – kojega su 1998. osnovali židovska i srpska zajednica, a Institut ulazi u školski sustav SAD-a i Kanade stvarajući prerasude o tzv. genocidnosti hrvatskog naroda,  enciklopediju Holokausta Israela Gutmana s preko 600 tisuča jasenovačkih žrtava, lažne popise jasenovačkih žrtava na popisu tamošnjega Muzeja... Kljaković donosi pomalo bizarne i besramno sačinjene podatke o stradanjima na popisu jasenovačkih žrtava. Treba pažljivo pročitati knjigu i priloženi CD na kojima su (855 stranica), crno na bijelo, prikazana ta zlodjela. Ovdje ćemo samo za ilustraciju spomenuti neke primjere. Iz Podgore se na popisu žrtava spominju 102 osobe – samo se za jednu sumnja da je doista stradala u Jasenovcu; iz Solina 218 stradalih u ratu njih 167 se nalazi na lažnom popisu;  na popisu su 42 osobe iz Siverića što je potpuna laž; na popisu su žrtve iz El Shatta koje nemaju veze s Jasenovcem kao ni navodne žrtve iz Slunja, pojedinici iz Karlovca što je davno dokazala hrvatska povjesničarka i pravednica među narodima Ljubica Štefan itd. Na popisu su i živi ljudi; stradali partizani za vrijeme ofenzive  na Sutjesci;  vojna lica iz Vojvodine, Kosova,  Makedonije, Crne Gore, Slovenije (?!), narodni heroji; čak i ustaše... Poslušajmo autora: „Pregledom Liste žrtava, veća je od broja vojnika Napoleonove armije u pohodu na Rusiju 1812., dojam je da su na listama žrtava Jasenovca preko 85 posto svih poginulih od 1941. do 1945. godine, Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca, Muslimana..., svi Židovi s područja bivše Jugoslavije i čak s teritorija tadašnje Italije (Istra, Rijeka, Zadar, otoci). Na listama su skoro sve žrtve terora njemačko/talijanskog okupatora i četnika, pa i poginuli četnici na području Jugoslavije. Svi u Jasenovcu. Doista monstruozno. Čak sam i neke ustaše pronašao kao „žrtve“ Jasenovca. Zato upozorenje svima na području bivše Jugoslavije – neka pogledaju svoje spomenike, imena na grobovima umrlih od 1941. do 1945. Naći će mnoge od njih preseljene u Jasenovac i „ubijene od genocidnih Hrvata“ (str. 27.).
 
Što reći na kraju ove vrijedne i važne knjige autora koji nam vraća nadu da je istina, ne samo nužna, već i moguća. Malo je izreći zahvalnost za ogroman trud koji je uložio u razobličavanju mitova, manipulacija, manipulatora, šutljivih i nezainteresiranih državnih vlasti koje se stalno u obranaškom duhu posipaju pepelom za što nemaju nikakvih razloga, a za to ih nitko nije ni ovlastio. Kljaković hrabro i odlučno postavlja pitanje o imenu i prezimenu žrtava, poštujući njihovu osobnost te mjesto i vrijeme gdje su završile svoj životni put. Ne dopušta manipulaciju nikome i ni u čije ime. Brani pravo svake žrtve na istinu. Nije li to pravi viktimološki pristup koji nas obvezuje da u duhu međunarodnog prava vodimo računa o dignitetu žrtve. Sukladno tome i osude za počinitelje takvih djela, a nikako ne manipuliranje žrtvama i osudama naroda za genocidnost. Kljaković nam pokazuje i kako se mnogi manipulatori teško suočavaju s istinom, ne odustaju od svojih zabluda i dalje ustraju na zločinačkom prikazu laži i objeda. Upravo su i iz tih razloga ovakve knjige, poput Kljakovićeve, putokaz obrane istine i pravde. Na samom kraju. Tko je zapravo radio, i radi, popise žrtava jasenovačkog logora – kako ovdašnje liste, tako i one u New Yorku? Imaju li ti ljudi ime i prezime? Tko bi tu sramotu trebao istražiti? Pa tko je naposlijetku na listu jasenovačkih žrtava stavio brata prof. dr. Slavena Letice, Slavena Vincenta Leticu – rođenog 21. siječnja 1944. u Tarantu, a preminulog u El Shattu 24. travnja iste godine? Doista tko? I tko druge tisuće i tisuće?!
 

Mijo Ivurek