Od Osijeka do Vancouvera

 
 
Uz čestitke za 90. rođendan gospođi Veri Valčić-Belić, cijenjenoj hrvatskoj pjesnikinji i članici HIL-a
 
Tisuću devetsto dvadeset pete
U znak tisuć ljet’ krune Tomislava
U gradu Osijeku rodilo se dijete,
Verica Belić Hrvatica prava.
http://mep.putksuncu.hr/22-zapaljene_svijece/intervju/vera_za_fokus.jpg
Rumena ruža slavonske ravnice
Duše plemenite, sljedbenica Krsta,
Čestita kćerka majke Hrvatice
Slika lužnjak hrasta postojana, čvrsta.
 
Sveđ kraseći ju Zvonimira grana,
Odraste Vera znanjem nadarena.
U knjizi sudbe bi joj zacrtana
Životna staza suzom poljevena.
 
Ko treptaj minu mladosti ljepota
Prva joj ljubav bila tako kratka.
Hrvatskog borca, sreću svog života
Isprati u rat, na put bez povratka.  
 
Godine tekle, mrlo radovanje,
Al’ nada ipak ugasnula nije.
Možda se nastave prekinute sanje,
Možda se vrati janje najmilije.
 
Nebo joj reče da uzalud čeka,
Korov je skrio trage davne sreće.
Dragog odnese krvožedna rijeka,
Za dušu njegvu nek upali svijeće.
 
Upaljena je otad svijeća mnoga,
Suzom ju gas’la Hrvatica mlada
U novi život, a s vjerom u Boga
Kupila znanje od grada do grada.
 
U Zagrebu, gle, među bogoslovim’
Slušala pomno riječi mudrih ljudi.
Bogata školom, saznanjima novim,
Što više znala, duša više žudi.
 
Da, mnogo htjede, ali komunizma
Otrovne zmije vrebale ju svuda.
Bila na Crkvu ljuta hajka, pizma,
Bježala mladost svijetom kojekuda.
 
Otišla Vera u kraj dalek, grubi,
U novi život, u zemlju Kanadu;
Plaća čovjeku koj’ Hrvatsku ljubi -
Uzmi Kalvariju, vječitu nagradu.
http://selo.hr/razno3/oglavlje13.jpg
Pod križem teškim stenjati ćeš, patit,
A rane duše bivat će sve dublje.
O kako skupo Hrvat moro platit
Svoj identitet, Boga, domoljublje…
 
Pila je Vera gorkih muka čašu,
Desetljećima rodnu grudu snila,
Oca ‘’kamen stanca’’, majku, lijepu našu,
Jedinu seku u snu na grud ‘vila.
 
Kada je vjetar puho izdaleka,
Prisjećala se uspomena davni’
Možda će s vjetrom doći pjesme jeka,
I miris žita od slavonskih ravni?
 
Možda će doprijet glasi o slobodi,
Prije il’ poslije past’ će jugosila.
Pitala jadna: ‘’Kud me život vodi,
Kad će uskrsnut naša Zemlja mila?’’
 
I osta uvijek samo Hrvatica
Težeći cilju svojih ideala.
Nikad izdajica, nikad kukavica,
Za kesu zlata obraz nije dala.
 
Mnoge su vode tekle ispod mosta
I mnoge suze u rijeke se slile.
Krunica svetih usna reče dosta
Za slobodu nam Domovine mile.
 
Dočekala je Vera uskrsnuće,
I vječni poraz crven petokrake.
Opet je grlila svog Osijeka, kuće,
Stazama starim ljubila korake.
 
Prkosila joj slika izgubljena
I bolna priča minule mladosti:
Blajburško polje, grobak bez imena,
Sudbina gorka hrvatske prošlosti.
 
Sad kad joj glavu kite srebren vlasi,
Kad dogorijeva žića njenog svijeća,
Kad devedeset godina ju krasi
Čeka ju Božja plaća – rajska sreća.
 
O blažen onaj kojem kamen piše:
‘’Ovdje počiva tijelo slavnog roda.
 Domoljubljem grob mu u vijeke odiše,
‘’Zovi, samo zovi’’ posljednja mu oda.’’
 
Vera, hvala Ti od članova HILe,
Hrvatska dušo slavonske ravnice.
O pruži ruke, izrađene, mile
Da ih poljube kćeri Hrvatice.
http://www.heartofmary.ca/themes/srca-marijina/images/logo.jpg
Hvala za žrtve i hrvatstva plamen
Za knjigu tvoju, Udruzi ti dare.
Stih iznjedreni, vjekovječni znamen
Drage uspomene pjesnikinje stare.
 
Kad očiju Ti blaga zjena zgasi,
Kad tijelo trudno legne pored muža,
Nad grobom jecat će tamburice glasi:
''Zaspala je zadnja slavonska ruža.''
 

Marija Dubravac, Brisbane