Godine 1954., Kanal sv. Odorika počeo zvati Dragonjom te je granica povučena Kanalom sv. Odorika, a ne prirodnim koritom Dragonje

 
 
Nakon skandala s arbitražom sadržaj ekspertize hrvatsko-slovenskih odnosa, koju je za Sabor izradio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u travnju 2009., prije nego što je potpisan Sporazum o arbitraži, danas je aktualan baš zato što pokazuje da je od početka 90-ih Slovenija svojim potezima pokazivala da je spremna na sve da se domogne cijelog Piranskog zaljeva/Savudrijske vale, dok smo mi s druge strane pristajali na sve veće ustupke.
http://images.24ur.com/media/images/600xX/Sep2005/16066846.jpg?d41d
Granica na Kanalu sv. Odorika je nepravedna. Pravedna granica je na starom koritu rijeke Dragonje sjevernije
 
U ekspertizi se navodi da su stručnjaci za međunarodno javno pravo i pravo mora te ekspertna skupina za identificiranje hrvatsko-slovenske granice iz 2000. smatrali da bi u slučaju Savudrijske vale i hrvatskog teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu Hrvatska trebala tražiti rješenje od Međunarodnog suda o pravu mora u Hamburgu. U zaključku studije na kojoj je radilo deset stručnjaka navodi se da su činjenice oko razgraničenja na kopnu i moru sa Slovenijom očite – da je granica između hrvatskog i slovenskog područja u Istri na prirodnom koritu rijeke Dragonje te da je crta sredine u Piranskom zaljevu jer je Hrvatska i prije osamostaljivanja imala upravljačke ovlasti na svojoj polovici Savudrijske vale.    
 
- Sve analize i znanstveni radovi razvidno upućuju na zaključak da je spor nastao u političkom kontekstu u kojem su Slovenci u XX. stoljeću koristili sve mogućnosti i povijesne prigode da ostvare prava u Savudrijskoj vali koja prema međunarodnom pravu mora nisu mogli ostvariti. Na žalost, hrvatski političari im nisu na to prikladno odgovarali ni uvažavali napore Katoličke Crkve u drugoj polovici 20. st. usmjerene k pravednom rješenju. Za razliku od hrvatskih političara iz Jugoslavije, današnji političari nisu dovoljno koristili upozorenja znanstvenika i stručnjaka te su opet pristali na dominantno političko rješenje spora u arbitražnom postupku u kojem su se slovenski političari, kao i prije, bolje snašli.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4a/Gulf_of_Piran_sat_borders.png/800px-Gulf_of_Piran_sat_borders.png
Prava i pravedna granica ide starim koritom rijeke Dragonje (plava crta), što znači da je cijela Savudrijska vala hrvatska!
 
Kada su to hrvatski političari shvatili, prvi su put reagirali ispravno i jednoglasnom odlukom u Saboru zaštitili su hrvatski nacionalni suverenitet u Savudrijskoj vali. No spor nije time okončan zbog čega su naše ekspertize ponovo aktualne. A pažljivom čitatelju iz njih slijedi jasan zaključak da pravedno rješenje treba primarno tražiti u nadležnom međunarodnom sudištu, a ne u političkom dogovaranju iz kojeg smo u pravilu izlazili kratkih rukava. Taj je put po mom mišljenju najbolji i za Sloveniju u kontekstu dugoročnosti dobrosusjedskih odnosa što i oni naglašavaju kao politički prioritet – kaže ravnatelj Instituta Pilar dr. Vlado Šakić, koji je bio konzultant s dr. Dragutinom Pavličevićem i akademikom Petrom Strčićem na ekspertizi nastaloj u kontekstu pregovora za ulazak Hrvatske u EU. U ekspertizi su prikazali spor u kontekstu njegova nastanka i značenja u povijesnim okolnostima razvoja hrvatsko-slovenskih odnosa krajem XIX. i tijekom XX. st. i naglasili glavne političke i javne aktere koji su s obje strane sudjelovali u njegovu nastanku ili pokušaju pravednog rješenja.    
 
Incidenti i druge smicalice
 
Dr. Mirela Altić s Instituta Pilar u radu “Hrvatsko-slovenska granica u Istri na službenim kartama i planovima, s posebnim osvrtom na regulaciju rijeke Dragonje” navela je da je granica u području rijeke Dragonje prvi put ustanovljena u veljači 1944. Sastali su se predstavnici hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta na Maliji i tada se prvi put decidirano spominje razgraničenje hrvatskog i slovenskog područja, a kao crta razgraničenja označen je prirodni tok Dragonje.
 
Riječki povjesničar dr. Darko Dukovski u članku “Hrvatsko-slovenski odnosi u Istri u 20. stoljeću” u ekspertizi podsjeća da se, nakon regulacije Dragonje 1954., Kanal sv. Odorika počeo zvati Dragonjom te je granica povučena Kanalom sv. Odorika, a ne prirodnim koritom Dragonje. No ta je promjena, navodi, protivna međunarodnom pravu po kojemu neovisno o regulaciji ili promjeni toka rijeke granica ostaje na prirodnom koritu rijeke. Dukovski ističe da je tijekom prve polovice 90-ih razgraničenje na moru i kopnu – Piranski zaljev i zaselci uz rijeku Dragonju – postalo sinonim za hrvatsko-slovensko razgraničenje i sukob, koji se s godinama produbljivao. Slovenci se nisu slagali s “crtom sredine” u Piranskom zaljevu i da se za granicu uzme staro korito rijeke Dragonje. Od prosinca 1992. do ožujka 1993. dogodilo se 15 incidenata u Piranskom zaljevu u koje je bila umiješana slovenska pomorska policija. Slovenski memorandum o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993. bio je dolijevanje ulja na vatru.
 
Hrvatskoj je u memorandumu najviše smetao navod po kojemu se Slovenija zauzima za očuvanje svog “cjelovitoga suvereniteta i jurisdikcije” u Piranskome zaljevu, odbijajući činjenicu da takve međunarodne prakse, u kojoj bi vode jednoga zaljeva u cjelini pripadale jednoj državi, bez obzira na to što more oplakuje obale druge države, nema, navodi Dukovski. U veljači 1995. imenovana je miješana slovensko-hrvatska komisija za obilježavanje, održavanje i obnavljanje državne granice. Hrvatska nije više inzistirala na starom koritu Dragonje, a slovenska je obećala povlačenje vojske sa Sv. Gere.
 
Predlaže se čak i da se prihvati razdioba Piranskog zaljeva u omjeru 2/3 slovenski dio i 1/3 hrvatski dio, koji bi zadovoljio Slovence, navodi Dukovski. Hrvatski prijedlog razgraničenja u Piranskom zaljevu potkraj 1997. bio je isti kao i 1995. 32%:68% u korist Slovenije, dakle Hrvatska više nije inzistirala na crti ekvidistancije. Crta razgraničenja nastavila bi se istim pravcem i izvan Piranskog zaljeva, do granice s Italijom, a uz talijansko teritorijalno more hrvatska strana bila je spremna prihvatiti da u određenoj širini slovenski i drugi brodovi koji prometuju slovenskim lukama mogu ploviti bez ikakve kontrole hrvatskih pomorskih vlasti. Time bi slovenska strana imala ista prava kao i u Jugoslaviji, ali se tim dijelom ne bi mogli nekontrolirano kretati vojni brodovi trećih zemalja, koji bi se i dalje morali najaviti hrvatskim vlastima. Tada je ministar vanjskih poslova Mate Granić rekao da je to najviše što bi hrvatska strana mogla prihvatiti, a kao drugu mogućnost ponudio je arbitražu.   
http://image.link2.hr/image/gmk/550x550/0f0/m/sekundarna/posebna%20doga%C4%91anja/2013/11-2013_hrvatska_afrika-_price_o_crnom_kontinentu-/img_8205.jpg
Mirela Altić
 
Svjesna da kao preduvjet ulaska u međunarodne integracije sve probleme sa susjedima mora riješiti mirnim putem, Slovenija je, navodi Dukovski, nastup prema RH podredila jedinom cilju – dobivanju izlaska u međunarodne vode. Kroz to razdoblje događaju se incidenti u Piranskom zaljevu, neprimjerene i neodmjerene izjave slovenskih političara i predstavnika vlasti koje prejudiciraju odluku razgraničenja... Državna komisija za granice iz prosinca 1999. upućuje hrvatsko povjerenstvo da bi u daljnjim pregovorima trebalo izbjegavati bilo koji oblik popustljivosti i ustupke Slovencima, navodi Dukovski. Sličan je i stav ekspertne skupine za identificiranje hrvatsko-slovenske granice iz travnja 2000. Na temelju dotadašnjih iskustava i analizom odgovora Slovenije, uzimajući u obzir i cjelokupnu situaciju na slovenskoj političkoj sceni te pripreme za schengenski režim na hrvatsko-slovenskoj granici, istaknuti stručnjaci za međunarodno javno pravo i pravo mora te ekspertna skupina zaključili su da bi u pitanju Piranskog zaljeva i hrvatskog teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu Hrvatska trebala zatražiti rješenje od Međunarodnog suda o pravu mora u Hamburgu.     
 
Povijest slovensko-hrvatskog prijepora
 
1. Prvi prijepor oko granice seže iz 1944. kad je slovenski antifašistički pokret predlagao crtu razgraničenja na rijeci Mirni, a Hrvati su inzistirali na rijeci Dragonji. Tito je tražio brzo rješenje nesporazuma pa su se u veljači 1944. na Maliji sastali predstavnici hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta i kao crtu razgraničenja označili prirodni tok rijeke Dragonje
2.  25 hrvatskih sela pripojeno je Sloveniji 1955. odlukom Hrvatskog sabora. Kako su se sela nalazila južno od prirodnog korita rijeke Dragonje, nakon regulacije rijeke i njezina usmjeravanja Kanalom sv. Odorika “samorazumljivo“ se prihvatilo da se na kanal premjestila i granica. Protiv te odluke ustalo je hrvatsko svećenstvo u Istri, no prijepor je okončan 1977. na hrvatsku štetu
3. Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. “papirnatom aneksijom” pripojena su Sloveniji četiri hrvatska sela: Bužin, Škudelin, Mlini i Škrile, kao i 113 hektara hrvatskog teritorija. “Papirnata aneksija” nije imala nikakvog učinka.    
 

Dijana Jurasić, Večernji list, 8. VIII. 2015., str. 8.