Get Adobe Flash player
Što Plenkovića uopće interesira?

Što Plenkovića uopće interesira?

Banalno, nespretno i glupo laganje javnosti predsjednika Vlade i...

Martinje u Draganovom klubu

Martinje u Draganovom klubu

Svi premijeri, predsjednici, vlade i vlasti su ga...

Što se kuha u susjedstvu?

Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u...

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

Izrežirana predstava od koje hrvatski građani ne će biti obeštećeni...

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

Budući Hrvatska nema registar stanovništva, pod pritiskom EU-a o...

  • Što Plenkovića uopće interesira?

    Što Plenkovića uopće interesira?

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:08
  • Martinje u Draganovom klubu

    Martinje u Draganovom klubu

    srijeda, 23. rujna 2020. 18:02
  • Što se kuha u susjedstvu?

    Što se kuha u susjedstvu?

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:43
  • Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    Janaf je izmišljen da se ne govori o pljački Borg

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:40
  • Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    Nakon popisa 2021. bit će više Srba nego 1991.

    srijeda, 23. rujna 2020. 12:30

Kako se obogatio, e to je pitanje na koje nije teško odgovoriti

 
 
NAJBOGATIJI HRVAT JE ‘MATAN NAŠIH DANA: Uspio je preskočiti Tedeschija, a Todorić mu nije nikakva konkurencija. Promocija biografske knjige poduzetnika Branka Roglića bijaše doista na visokoj razini. Održana je u elitnom zagrebačkom hotelu koji je više puta mijenjao ime i vlasnika, a na mjestu događaja pojavila su se ugledna imena hrvatske politike i biznisa. Tako smo mogli primijetiti dvojicu bivših predsjednika: Stjepana Mesića, koji je čak i govorio, posebno naglasivši kako je Roglić živi dokaz da se može uspjeti i ostati moralan, te Ivu Josipovića. Došao je i aktualni predsjednik Zoran Milanović, dok je premijer Andrej Plenković poslao Zvonka Kusića kao specijalnog izaslanika. Inače, ovaj ugledni liječnik i sveučilišni profesor, donedavni predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ozbiljno se zagrijao i zaigrao u ulozi premijerova malog od kužine. Pa još neka netko kaže kako politika, odnosno vlast, nije opijum ne samo za narod nego i za njegove ponajbolje sinove i kćeri.
https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2020/09/branko_roglic_autobiografija.jpg
No, osim političara, skup su uveličala i neka poznata poslovna imena poput Franje Lukovića, bivšeg direktora najveće, nekad hrvatske Zagrebačke banke, Jake Andabaka, vlasnika brojnih hotela na lijepom plavom Jadranu, Radimira Čačića, sadašnjeg župana varaždinskog, čija je ministarska karijera praćena sukobima interesa, a poduzetničko-građevinska naplaćenim, a neizvršenim radovima. Uz Mesića, publici se obratio i povjesničar Tvrtko Jakovina, sljedbenik jugoslavenske historiografije. Predstavljanje je bučno i opširno najavljeno i ispraćeno intervjuima, izvješćima i fotografijama u Jutarnjem i Večernjem i u ostalim medijima, aglavna, sedamdesetšestogodišnja zvijezda dana oslikana je najljepšim bojama kao svijetla točka tranzicije i nada u bolju budućnost.
 
Saznali smo između brojnih detalja i to da je Branko Roglić jedini vlasnik Orbico grupe koja ima osam tisuća zaposlenih u čak dvadeset zemalja i s godišnjim prihodom od 2,3 milijarde eura. Također smo saznali kako mu je porastao rejting jer je postao najbogatijim Hrvatom, preskočivši čak i Emila Tedeschija, dok mu Ivica Todorić više nije nikakva konkurencija. Živcira ga Razmetljivost, nema ni recepciju na ulazu u tvrtku ni zaštitare, on sam se želi predstaviti kao iznimno skroman obiteljski čovjek, štoviše, kao vjernik. Voli zaigrati na balote sa svojim mještanima u Župi Biokovskoj, odakle potječe i europarlamentarka koja se ne boća jer trenutno razbija glavu problemima demokracije i demografije. Opušta se uz ribolov s devetmetarskog broda koji i nije tako mali ni tako skroman. Strastveni je kolekcionar umjetničkih djela, gotovo kao Nadan Vidošević ili Ivo Sanader. O razlozima zbog kojih se razišao s Kuzmom Kovačićem ne želi govoriti. U poslu je, kaže, desničar, a u duši ljevičar, ma što to značilo, što je inače karakteristična kombinacija naših poduzetnika koja bi se mogla objasniti i ovako: bili su sirotinja pa su se naglo obogatili, bili su privrženici starog sustava, ali im je tek u novom krenulo, u socijalizmu su sanjarili, u kapitalizmu ostvarili svoje snove.
 
Nema sumnje da je junak naše priče sposoban, promućuran, okretan i snalažljiv čovjek. Potječe iz podbiokovskog kraja Imotske krajine u kojemu su se rađali baš takvi ljudi kojima je materijalna bijeda bila snažan impuls za preživljavanje. Najprije je bio Raosov Kikaš pa onda Matan. Kikaš je bio prosjak, a njegov unuk Matan već nešto drugo, on je bio galantar koji je proputovao Češku i Njemačku sa svojim dućanom obješenim oko vrata i stekao solidnu imovinu. Roglić je Matan novog vremena, galantar na visokoj razini. On se osobno obogatio preko svake mjere, ali njegov doprinos hrvatskom gospodarstvu nje veći od Kauflandova, na primjer, ili doprinosa Josipa Gucića koji je imao čak devet tisuća zaposlenih. Ipak je to samo trgovina robom za široku upotrebu na domaćem i stranim tržištima. Tim je čudnija ovolika pažnja kojom je okružen. Nitko se više ne pita otkud lova, kako je sve to počelo, tko stoji iza njega i slično.
 
Kao elektroinženjer prije rata bio je zaposlenik u splitskoj Industriji za radioelektroniku i telekomunikacije, ali tek nakon devedesetih počinje njegov uspon na vrhove. Reći će da on nije sudjelovao u pretvorbi i privatizaciji, ali odmah zatim sam sebe demontira potvrđujući kako je preuzeo Croatia baterije koje su, istina, ubrzo nakon toga propale. S Antom Markovićem, posljednjim predsjednikom vlade bivše države, osnovao je negdje u Austriji zajedničko poduzeće. Danas kaže kako se taj dugogodišnji glavni direktor “Rade Končara” nije razumio u biznis. Mnogi ga povezuju s bratićem Markom Roglićem, iako tvrdi da s njim nema nikakve veze, kojega je raspad Jugoslavije zatekao na mjestu direktora Ina-toursa, vanjskotrgovinske firme koja je, između ostalog, služila za financiranje tajnih operacija jugoslavenskih obavještajnih službi.
 
Prijateljevao sa Sanaderom, Plenkovićem…
 
Marko Roglić svojevremeno je, sedamdesetih i osamdesetih, bio šef Službe državne sigurnosti za Dalmaciju te direktor Uniondalmacije za vrijeme čijega je direktorovanja u tom poduzeću zaposlen student teologije, kasniji neslavni premijer u nezavisnoj Hrvatskoj. Ima još jedan zanimljiv detalj. Novcem, valjda spomenutog Ina-toursa, Marko Roglić devedesetih pokreće Studentski tjednik koji promovira ustaštvo s očitom namjerom kompromitiranja nove hrvatske države. Nešto slično kao famozni “Labrador”. Marinko Božić formalni je vlasnik i glavni urednik lista, Marko Roglić je predsjednik Izdavačkog savjeta, zamjenik mu je Mario Plenković, profesor na FPN-u, a članovi Tomislav Đorđević, potpredsjednik Sabora SRH i oficir JRM-a, Velimir Srića, predsjednik Republičkog komiteta za znanost, bankar Tonči Pocrnja, filmski redatelj Veljko Bulajić, nogometni trener Ćiro Blažević, partizanski književnik Jure Franičević Pločar, novinar Džavid Husić, Goran Milić, glavni urednik Yutela, te Ante Županović, predsjednik Zajednice općina Dalmacije. Zanimljivo društvo. Istaknuti pripadnici jugoslavenskih vlasti, ili barem veći dio njih, koji se sada  preferiraju na hrvatski, i to ekstremni nacionalizam.
 
Bilo kako bilo, Branko Roglić nikako se ne može riješiti svojih dubokih političkih veza i sklonosti. Financirao je obnovu kuće Mike Tripala, apostrofirajući svoju navodnu bliskost “hrvatskom proljeću”, ali će komentirati kako to nije bio nikakav masovni pokret za nacionalnu ravnopravnost, nego tek pokret za modernu decentraliziranu državu. Bio je, uostalom, vidjeli smo, ortak Ante Markovića, devet je godina bio savjetnik Stjepana Mesića kao predsjednika Republike. Nikad objašnjeno podrijetlo novca za skupocjene predsjednikove stanove vodi, po mnogima, upravo prema Rogliću. Roglić se pojavljuje i kao podupiratelj Mosta u fazi njegova nastajanja, kad se još nije znalo hoće li ova lista nezavisnih krenuti ulijevo ili udesno. Član je i paramasonske udruge Lionsa.
 
Kao dobro obaviješten čovjek, prisilno je naplatio svoja dugovanja od Agrokora noć prije nego što će ovaj Todorićev gigant otići u stečaj ili takvo nešto. Postoje zaista dvije vrste naših tajkuna. Jedni su igrali samo na jedan trenutak, misleći kako je on vječan, i samo na jednu političku kartu i propali su kad se sudbina okrenula na drugu stranu. Bili su torbari koji ništa nisu znali o poslovima i poduzećima koji su im dopali u ruke. I završili su pred sudovima i u zatvorima, ako nisu pobjegli u BiH. Takvi su Miroslav Kutle i Josip Gucić. A ovi drugi imaju svoju dobro organiziranu mrežu utjecaja, domaću i međunarodnu, staru i novu, javnu i tajnu, prilagodljivu svakom vremenu i podobnu svakom režimu. Ne zna se vlada li politika njima ili oni politikom. Oni su ta toliko u zadnje vrijeme spominjana duboka država. Takav je, evo, i Branko Roglić, ali nipošto nije usamljen. Ozbiljna su mu konkurencija, recimo, Emil Tedeschi, Goran Štrok, Jako Andabak, Franjo Luković, Ante Vlahović ili Dubravko Grgić. Pripadnici političke elite smjerno im se klanjaju, primaju od njih nagrade, ljetuju na njihovim brodovima i u vilama, dolaze revno na njihove promocije i obiteljska druženja. U takvu jednu mrežu ulovljeni su ne samo gospodarstvo nego i sama politika, mediji i kultura. I opravdano je zaista pitanje: Tko zapravo vlada ovom zemljom? Narod zacijelo ne!
 

Josip Jović, 7Dnevno, 25. rujna 2020., https://www.dnevno.hr/kolumnisti/josip-jovic/najbogatiji-hrvat-je-matan-nasih-dana-uspio-je-preskociti-tedeschija-a-todoric-mu-nije-nikakva-konkurencija-1573675/

Tvrdim da sam mu i osobno dao novac za usluge kao predsjedniku suda, u njegovoj kancelariji i činio druge protuusluge

 
 
Poštovani građani Republike Hrvatske,
Svjedoci smo svakog dana pljački i upropaštavanja Lijepe naše koja je stvorena na krvi i borbi naših sinova, roditelja i braće. U životu sam, a imam već 42 godine službenog radnog staža, otvorio stotine i tisuće radnih mjesta i isplatio kao poslodavac stotine tisuće plaća. Na vrijeme, u dan, iznadprosječnih plaća koje možda i nisu svi zaslužili. Svi projekti koje sam osobno vodio bili su uspješni. Samo u GNK Dinamo je mojim radom i radom mojih suradnika u mom mandatu od 1992. do danas uprihodovano gotovo milijardu eura - 1.000.000.000 eura koje smo u Hrvatsku poput Robin Hooda donijeli iz inozemstva, na slobodnom, otvorenom tržištu, bez poticaja, povlačenja za rukav i davanja mita kako bismo stvorili posao. Samo rad, krv, znoj i suze. Donijeli smo od bogatih u siromašnu Hrvatsku. Koliko je to radnih mjesta i plaća, kao i uplata sa osnove poreza u gradski i državni proračun pametni mogu razumjeti. Tih milijardu eura potrošili su zaposlenici, igrači i drugi većinom u Hrvatskoj. Sa milijardu eura može se kupiti eskadrila borbenih aviona, to je 1/20 godišnjeg proračuna cijele države koje je zaradio jedan nogometni klub.
https://i2.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/07/mamic-ljut.jpg?fit=757%2C420&ssl=1
Športskim rezultatima GNK Dinamo i hrvatskih reprezentacija divi se čitav svijet. Ako sam ja bio označen „šefom“ hrvatskog nogometa od strane medija i političara koji su preko Dinama, Zdravka Mamića i hrvatske reprezentacije rušili hrvatsku državu, valjda sam onda i zaslužan za velebne uspjehe hrvatskog nogometa. Prognan u politički montiranom procesu i očaju, te u želji da se krene u obračun s kriminalcima u pravosuđu izrekao sam pred tridesetak TV kamera i sudom u Sarajevu da imam spoznaje da je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VRRH) Đuro Sessa korumpirani sudac i da sam svoje spoznaje spreman podijeliti s hrvatskim organima (Državno odvjetništvo, USKOK), te da sam spreman podvrgnuti se ispitivanju poligrafom. Do današnjeg dana nitko me nije kontaktirao, niti je itko propitivao moje tvrdnje – bilo političari ili mediji… Pametnom dosta.
 
Čovjek za kojeg tvrdim da sam mu i osobno dao novac za usluge kao predsjedniku suda, u njegovoj kancelariji i činio druge protuusluge nakon tih tvrdnji uredno obavlja funkciju predsjednika VSRH, predsjednika Izbornog povjerenstva i uredno izlazi iz ureda Predsjednika, Premijera, Predsjednika Sabora, vedri i oblači po hrvatskim sudovima, koordinira presude pa i u mom slučaju ne dozvoljava da se nakon 28 mjeseci od nepravomoćne presude sazove javna sjednica po mojoj žalbi, iako je prošlo 28 mjeseci od izricanja presude, usprkos činjenici da je moj odvjetnik uputio 10 požurnica sa zahtjevom sazivanja sjednice.
 
Nisam nikada ništa u životu uzeo ili ukrao, pa niti izvlačio novac iz Dinama. No to neka se dokaže u poštenom sudskom procesu. Želim se vratiti u Hrvatsku i pristupiti svim suđenjima protiv mene i to uz samo jedan uvjet, a to je da to ne bude na sudu u Osijeku. Čast i isprika svim poštenim i časnim pojedincima, oni znaju tko su i što su, ali među njima stoluju suci kakve svijet nije vidio i koji su gori od onih kojima sude. O tome drugi put i u drugim okolnostima. Nikada vas nisam izdao ili pokrao i znam da me većina ljudi u Hrvatskoj i svijetu voli, te sam na tome iznimno zahvalan, ali ne mogu i ne ću više šutjeti i šutnjom štititi Jude, lopove i kriminalce, te gledati kako pljačkaju i uništavaju Hrvatsku. Suci i sudstvo u Hrvatskoj zahtijevaju reformu imuniteta sudaca, procesa odabira i kvalitetniji nadzor! U nadi da postoji netko tko će zajedno sa mnom poći u borbu protiv kartela koji zovemo pravosuđem kako bismo izgradili bolje društvo u kojem suci svojim primjerom žive ono što trebaju raditi sve Vas puno pozdravlja
Vaš Maminjo
 

Zdravko Mamić

Maske postaju obvezne, ritual siguran, one nesigurne. Rok trajanja im je sat vremena

 
 
Kažu ako ne lažu, kako raste burza a to znači kako su promjene, u novo “normalnom“, na “dobrom“ starom putu bogaćenja prebogatih pojedinaca. Posljedice, po sve ostale, nema potrebe pojašnjavati, jer ih sve više osjećamo na vlastitoj koži. Tek nas je prvi val zapljusnuo, zbrajaju se ljudske i materijalne štete. Nisu one još ništa, prema onima za koje nije trebalo virusa s dna usmrđene kace novoga globalizma, što se osjeti na vratu pritisnutom nogom od strane onih, koje za te zahvate, hrane odlučnom demokracijom, dosljedno, principijelno, šaljući nam tajnovite poruke sve prisutnije kvazi slobode (istina bez granica), omeđene u manje ili veće, zatvore agende dvadeset i prvog stoljeća. Granica sad me vidiš sad me ne vidiš, kroz koje se prolazi, kao kroz rupe od sira, dok nemaš identiteta, a onda, kad ti ga stave i okače, moliš Boga da se sam zatvoriš i lišiš sloboda, jer 14 dana samoće ti ne gine ako želiš poštovati, čuj... Društvene norme, a niđe nikoga do ti sam samcat s okačenom vrećicom hrane na kvaki ulaznih vrata, jal dobrotom, jal plaćenom dostavom. Maske postaju obvezne, ritual siguran, one nesigurne, a ako i neke jesu učinkovite, rok trajanja djelovanja im je sat vremena. Unosni posao ezoterije, blizine trgovačkih središta, kina, poslovnica zasutih maskicama, koje su omogućile kupovinu, a potom pozaspale unaokolo, na milost i nemilost vjetru ili kiši.
https://www.javeaconnect.co.uk/wp-content/uploads/2020/07/mask.jpeg
Vremeplov proradio, promjene drastične... od ne pljujte po podu, do ove novo-civilizacijske (uskoro)... ne bacajte maske na pod. Napredak u izgubljenom vremenu upitnih bolesti neupitno kraljevski tretiranih, a stari bi s gustom izašli iz domova, neki dan čovjek i pobjegao, kaže kako mu je tolika briga bila nepodnošljiva da je više nije mogao izdržati.
 
Bilo kako bilo, sve je podijeljeno i javnost i stručnjaci i virolozi, i vlast i opozicija, i generali i admirali, ali i gledišta s osnove različitih stajališta. Javna je tajna da se nije pametno uprtiti u njihove “Novosti“, kad bljuju mržnju, ali za to je unosno udarati na “Hrvatski tjednik“ dočim se posluži humorom slične mjere, i to nažalost štetom, na svoj sitno interesni dirigirani račun, dok oko nas vri s istoka barut na vatri u kazanu, a sa zapada nitroglicerin u spremniku tekućeg dušika. Odjednom smo zapadu kužni pa prekidaju i onako kratkonogu turističku sezonu, dok istoku rastu zazubice, koliko smo im, ko i vazda slatki, dok se osjete osnaženi. Vazda spremni koji komadić preostale kiflice otrgnuti iz “dragovoljne“ nam ruke za dobrobit zidara i tesara, jer je njihovo sve do Tokija, dok nas nagovaraju kako smo u stvari mi oni, a i naše njihovo. Sve Kineze si pribrajaju, dok Japance za sad puštaju na miru. Pokoravanje naše volje njihovoj volji. Neće ići!
 
Samo se vi gospodstvo nadajte da ovakve metafore “mali ljudi“ vam dolje ne razumiju. Ili da ne kontaju kozmetiku, koju nam spremate ne bi li ovaj globalni puzajući totalitarizam, rješenja svakog nametnutog problema, ostao prikriven, osim pusto nadarenima i debelo potkoženima, koji ste u istoj igri... imanja pa nemanja, okrenuti  jedino sigurno nama svojima, jer otamo stižu samo prijetnje mirom pod svaku cijenu, koja ne isključuje ni silu ako nijeste gluhi ili operirani na politiku, od koje kruh naš svagdanji jedete. I kao mačke oko vruće kaše izvlačite, kao iz rukava razne taktičke promjene a trebali bi se baviti strategijom. Kozmetika i opsjenarstvo. Imat ćemo manje zamjenika u lokalnoj politici bili oni plaćeni ili volontirali bez naknada. Neka se nešto smanji broj politički angažiranih vijećnika, ali da ostane sve isto. U stvari i nije isto kad je među spomenutima dio onih, koji su korektiv vlasti, jer se jača izravni utjecaj s vrha svodeći se jedan na jedan. Sve manje svjedoka i mogućih zviždača a tako uvijek dostatno Josipa, Milana, Andra i drugih Ćaća i poznatih Mama. Nedostaje pravih prijedloga, koji su jednostavni i učinkoviti, onih snažnih i odlučnih. Što kažete da dio presitnih općina povežemo, pretvorimo u veće. Barem one, koje su na slamkama spasa. Gradovima pojačamo ingerencije i obveze, a ovakve županije ne ukinemo nego potpuno transformiramo na način da ih sačinjavaju gradonačelnici i načelnici, koji bi dogovarali zajedničku politiku na području svoje županije, kroz suradnju na njenoj realizaciji, i to na zajedničkim sastancima mjesečno, ili po potrebi češće.
 
Kad već treba uvoditi promjene neka ne budu samo pituravanje. Sjedište županije bilo bi u gradovima, koji su to i danas, a preuzeli bi administrativne poslove od kojih se dio njih praktično preklapa. U Dubrovniku bi to značilo i manje nelogičnih odluka o projektima, koje gura vrh Županiji, a onda ona Gradu, gradovima i općinama. Prema tomu najveći grad svake od postojećih županija bio bi i njezino središte, a zajedničke odluke donosile bi se demokratski  i dogovorom za zajednički boljitak i suradnju bez posrednog tijela, koje najvećim dijelom troši sredstva na svoje postojanje. Administrativne obaveze konkretno znače i one prema bolnicama, koje samo rast, a nemoguće ih je županiji kao “osnivaču“ razriješiti. O (ne)zbrinjavanju otpada, raspojasanom morskom pojasu prepuštenom na čuvanje delfinima, a bogatom kanalizacijama, o parkovima Petke punim smeća u protupožarnim bačvama, uvaljivanju brzih tranzitnih cesta kroz zaštićena slatkovodna područja da ne govorimo, barem ne ovaj put. Ali zima škura dolazi, i to ovaj put prije jeseni. Ovaj put neće biti tko se skrije da magarac nije.
 

Marko Mujan

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Četvrtak, 01/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 6701 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević