Get Adobe Flash player
Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

Sljedeće godine neka Tomislav Ivić štafetnu palicu preda...

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Što danas Hrvate sjedinjuje?

Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem,...

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Faktograf je poticatelj govora mržnje

Pupovčeve velikosrpske Novosti šire najgori govor mržnje protiv...

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

Pupovče, spusti se u Šaranovu Jamu i pobroji virtualne...

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

Partizani su se borili za obnovu Jugoslavije, a ne za slobodnu...

  • Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    Plenkovićev vijenac srama na Tjentištu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:53
  • Što danas Hrvate sjedinjuje?

    Što danas Hrvate sjedinjuje?

    srijeda, 19. lipnja 2019. 08:04
  • Faktograf je poticatelj govora mržnje

    Faktograf je poticatelj govora mržnje

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:21
  • I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    I ove godine nastavljaju se laži o Jadovnu

    srijeda, 19. lipnja 2019. 18:50
  • Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    Slijednici zločinačkog komunističkog antifašizma

    utorak, 18. lipnja 2019. 17:13

Njegov nastupni govor je pomno osmišljen, pripremljen i izgovoren

 
 
Ne sjećam se da je ikad itko na ovaj način objavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske. Kandidata je u ovih trideset godina bilo puno, svih mogućih opcija, s desna, s lijeva, s centra, nezavisnih, koalicijskih, ortačkih, raznih i različitih zvanja, zanimanja, osobina ličnosti, osobitosti, karaktera, motivacije, želja, ambicija, dogovora, pregovora i političke trgovine.
https://i2.wp.com/tris.com.hr/wp-content/uploads/2019/06/%C5%A1koro1.jpg?zoom=2.625&fit=800%2C576
Miroslav Škoro je pokazao kako se to radi, znalački, intelektualno, gospodski, jednostavno, svakome shvatljivo, normalno, nenametljivo, nestranački, moderno i europski, polazeći od onoga što bi svima trebalo biti sveto: “U Republici Hrvatskoj vlast prozlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.” U tom stilu je i nastavio. Istina puno njih je to govorilo. Kad su se dočepali bilo koje i kakve vlasti, sve su zaboravili što su u izbornim kampanjama govorili. Većina ih se otuđila od naroda, zapravo odnarodila.
 
Škoro ne dolazi kao Mesija, već čovjek iz naroda, koji će raditi za narod, u cilju napretka i boljitka za svakog pojedinca, društvo i državu. Doktor Miroslav Škoro se ne kiti državnim insignijama, ne propovijeda domoljublje. On domoljublje živi. Nije on nikakav uhljeb, ničiji eksponent, niti sluga, persona iz neke n-terale, u piramidi svjetske lože moćnika, koji žele upravljati svijetom. Počele su već svakojake priče, nagađanja, gatanja, projekcije. U to se bolje ne upuštati. Mnogi ga svojataju, nude mu se, stavljaju se kao potpora i podrška uz njega i iza iza njega. Njemu ne trebaju takvi. Treba mu narod, odnosno građani Republike Hrvatske koji će u njemu vidjeti, ono što govori, što oni žele čuti, a već dugo nisu iskreno, ni od koga čuli. Njegov nastupni govor je pomno osmišljen, pripremljen i izgovoren. Nije tu bilo euforije, verbalnih eskapada, glumatanja, podizanja glasa, stiskanje šaka, obećavanja, furanja na Tuđmana i oponašanja bilo koga, već predstavljanje sebe i svog programa u pet točaka, koje  u načelu, sve govore.
 
Predsjednik države bi trebala biti osoba, za koju su svi građani pravno jednaki, koja ne zastupa nikakve ekstreme, koja ne diže revolucije, koja okuplja, koja se ne bavi prošlošću, koja poznaje našu povijest i ne prekraja je za svakodnevne potrebe, koja ima nešto više od općih elementarnih znanja iz svih područja, koja zna misliti, zaključivati, spremna je samostalno donositi odluke, zna odabrati savjetnike, ne vrluda od nemila do nedraga, od ultra desno do ultra lijevo doma i vani, koja ne trči za svjetskim vođama po samitima, koja čuva naš suverenitet, integritet, neovisnost, samostalnost, posebnost, koja ima dostojanstvo, koja je vjerodostojna, kojoj se može vjerovati, koju se poštuje i cijeni,…, kojom se ponosiš, koju smatraš svojom.
 
Nije takav samo Škoro. Ima još takvih, vjerojatno i boljih od njega, kako među predsjedničkim kandidatima, tako i među onima kojima uopće ne pada napamet kandidirati se, za predsjednika države, pogotovo nakon što je ta funkcija u izvjesnom smislu derogirana, difamirana, obezvrjeđena, estradizirana i kao takva postala suvišna. Biti predsjednik države je čast sama po sebi, a još veća ako si to pokazao svojim radom, djelovanjem i ponašanjem. U isto vrijeme je to velika žrtva, koliko osobna, toliko i obiteljska. Treba moći i znati podnijeti sve ono dobronamjerno i zlonamjerno što se oko toga događa. Treba to moći fizički i psihički izdržati, te ostati normalan, prirodan,  dosljedan, lojalan, domoljuban, državotvoran, iskren i pošten. Pritom se ne treba truditi svima udovoljiti. To je nemoguće. Bitno je i važno da je većina zadovoljna. Bitno je da se ta funkcija ne koristi za osobnu promociju, osobno bogaćenje, uhljebljivanje rodbine, prijatelja, kumova, penjanje po ljestvici uspješnosti, a kamoli nekakvo ucjenjivanje, kakvih je navodno bilo, od predsjednika(ce) iz naroda.
 
Predsjednik države bi trebao biti uzor svima u svemu dobrom, pozitivnom, izvrsnom, domoljubnom, lojalnom, iskrenom poštenom, naprednom, dostupnom, modernom, vješt u komunikaciji  i dijalogu. Uz to treba znati i htjeti slušati. Za svoje svoje propuste i grijehe bi trebao snositi odgovornost, a ne eventualnu krivnju prebacivati na druge. Time će sam po sebi postati hrvatski brend, po čemu će svi svuda prepoznavati hrvatske boje i državu Hrvatsku, iako je relativno površinom mala, stanovništvom malobrojna, opterećena prošlošću, bremenita sadašnjošću, bez realne vizije sretne budućnosti. Bitno je da narod osjeti kako je njihovu predsjedniku do njega stalo, kako mu je svaki građanin jednako vrijedan, kako svima omugućava jednake slobode, prava i mogućnosti. Najgore je za svakoga, pogotovo za predsjednika države, kad počne bježati od naroda, u bilo kojem smislu, kad se boji doći među narod i zajedno s njim nešto obilježavati, slaviti ili komemoririrati, kad više nema ovacija, već negodovanja, gadni i nepristojni povici, zvižduci,  kletve…
 
Uvijek ima nezadovoljnih koji na javnim skupovima izražavaju svoje neslaganje. Kad to čini većina i kad to postane učestalo, vrijeme je za uzmak. Svatko je sam kriv za takve reakcije naroda. Bilo da ih je na neki način izdao, nije ispunio svoja obećanja, niti njihova očekivanja. Nitko ne želi biti obmanjivan i prevaren. Ovaj narod je prevaren i to više puta.  Nerijetko su nam podmetana kukavičja jaja. Hranili smo guje u njedrima, tuđe sluge, namjesnike, poltrone i ulizice. Nismo to zaslužili, ni na koji način, niti kletvom kralja Zvonimira:“Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”Vrijeme je da se prema legendi to tisućljetno prokletstvo skine s nas. Krvavo smo to odradili, stoljećima neimajući svoje države, niti svojeg “kralja”.
 
Istina, izdaja je neoprostiva. To je nešto najgore, što pojedinac, narod, društvo i Domovina, mogu doživjeti. Izdajnici zaslužuju najgoru moguću kaznu, a to je potpuno ignoriranje, odbacivanje, gnušanje s prijezirom. Apsurdno je da mi izdajnike, iako su prepoznati, ponekad nagrađujemo, opraštamo im i ponašamo se po onoj biblijskoj: “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom.” Ta i takva vremena bi trebala biti iza nas. Moramo misliti na sebe, svoju djecu i unučad. Moramo misliti na svoju Domovinu, jedinu koju imamo, koja je stoljećima sanjana, krvlju obranjena, na suzama i boli stasala, najlješu i najdražu na svijetu, ”jedinu nam Hrvatsku”. Moramo izabrati predsjednika dostojnog imena Hrvatske, njene prošlosti, slavnih predaka, velikana, junaka, domoljuba, njenog ponosnog i hrabrog naroda. Nije bitno niti važno kako mu je ime, od kuda dolazi, čiji je, kojeg je zanimanja, zvanja, vjere, političke  opcije, svjetonazora, filozofije, već da je prvenstveno čovjek, koji uvijek gordo zvuči, koji ima sve one osobine koje čovjeka čovjekom čine.
 

Ankica Benček

One koji ukazuju na njegove štetne postupke po Hrvate u Srbiji naziva pogrdnim imenima…

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, i dr., a povodom oglašavanja Tomislava Žigmanova na svom twitteru 21. lipnja 2019. godine.
Nije bilo za očekivati da će zastupnik 57.900 Hrvata u Skupštini Republike Srbije,predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke u Srbiji, član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glavni i odgovorni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i sve drugo kada je u pitanju politika, kultura i nogomet ovdašnjih Hrvata, te velikiknjiževnik, pjesnik (čak i haiku poezije na bunjevačkoj ikavici), publicist, urednik, filozof, književni kritičar (koji glorificira plagijatorku Ive Andrića!), profesor, spalitelj knjiga, politički analitičar, vizionar, vivisekcionar vojvođanske i ine književnosti, prvi elektor, posljednji selektor, izbornik i još svašta toga, Tomislav Žigmanov, reagirati na svom twitteru na dojavu »minornih subjekata«, »nedobrohotnih struktura« i, možebitno, kakvih »služaba«, onima kojima ne treba, a »radi razbijanja kohezivnih potencijala«!
 
Gospodine Žigmanov, konačno ste reagirali na jedno od bezbroj mojih otvorenih pisama u vezi katastrofalnog stanja u hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji, a za koje ste Vi najveći krivac. Otvorena pisma šaljem godinama na više od stotinu adresa, a redovito ih objavljuje Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba, koji se čita diljem svijeta, a i u četrdesetak zemalja hrvatske dijaspore, i u njima sam potpuno razgolitio vaš način rada, kao i vaš karakter. U dvije rečenice: manipulacijama ste došli do svih pozicija kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, oko sebe ste razjurili na najpokvareniji način sve koji ne misle kao vi (posljednja žrtva dr. sc. Slaven Bačić) i tako sveli cijelu našu hrvatsku zajednicu u Srbiji ovdje na donjotavankutski trokut. Favorizirate „bunjevačke Hrvate“, ostali Hrvati za vas ne postoje, posebice srijemski, koji su najviše stradali upravo zato što su Hrvati.
 
Otvorena pisma pišem jer je od Vas i vaših poltrona, kojima je zabranjeno čak da kontaktiraju sa mnom, nemoguće obajviti bilo što što nije u skladu s Vašim mišljenjem. Od onoga što sam pisao ništa niste demantirali jer je u pitanju sušta istina, a kao intelektualcu ne možete mi uskratiti iznošenje svoga mišljenja. Svojim priopćenjima na „prekojeziku“, na kojem bi Vam pozavidio i sâm Panurgije, možete fascinirati samo svoje donjotavankutske mediokritete koje ste okupili oko sebe.
 
Ako „Hrvatska riječ“ tiska zbirku plagijata koju vi hvalite na sva zvona i ne prepoznajete u njoj „Nemire“ Ive Andrića, ako vaša predsjednica Hrvatskoga nacionalnog vijeća u intervjuu za hrvatske medije kaže da hrvatski intelektualci iz Beograda ne rade u korist Hrvata, ako za manjinsku hrvatsku nogometnu repretzentaciju iz cijele Srbije igra nogometni klub iz Donjeg Tavankuta, ako još uvijek ne znate što ćete s rodnom kućom bana Josipa Jelačića i još tisuću ako, a na svim ste mogućim funkcijama, bit će još puno otvorenih pisama i razbijanja donjotavankutskih »kohezivnih potencijala«!
Na žalost, jer da imate trunku obraza, dali biste odavno ostavke na sve svoje funkcije…
 
Tko je Branimir Miroslav Tomlekin?
 
U članku Srijemski divani objavljenom u glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“, br. 87./88. (svibnja 2016. godine), glavni urednik glasila Zlatko Žužić razgovara s Branimirom Miroslavom Cakićem, umirovljenim arhitektom, danas poznatijim po pseudonimu Branimir Miroslav Tomlekin (vidjeti na vikipediji), pod kojim objavljuje svoje književne radove.
Na jedno od pitanja: Diplomirani ste arhitekt, kojim je smjerom išla Vaša poslovna karijera?
Branimir kaže: Prvu radnu godinu (poslije završenih studija na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i odsluženog vojnog roka) proveo sam kao redovni profesor stručnih predmeta u Srednjoj tehničkoj školi u Vukovaru, školske godine 1971./72., a već u srpnju 1972. godine sam prešao u Zavod za studije i projektiranje, veliki projektni biro u Banjoj Luci. Bio je to tada projektni biro poznat u cijeloj ondašnjoj državi s oko 200 zaposlenih, od čega 25 arhitekata. Bili smo podijeljeni u pet timova, posla je bilo puno zbog razornog potresa koji je Banja Luku pogodio 1969. godine, a moj tim je radio na izradi urbanističkih rješenja, sanaciji postojećih objekata i projektiranju novih.
 
Poslije četiri godine rada u projektnom birou imenovan sam za rukovoditelja Sektora za urbanizam u Općinskom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove. Bila je to odgovorna funkcija, jer su u našoj nadležnosti bili svi problemi grada iz te oblasti i cijele banjolučke općine s oko tristo tisuća stanovnika i teritorijalno najveće općine u Bosni i Hercegovini. Osim u obimnim tekućim poslovima (primjerice, nijedna građevinska dozvola na području općine nije se mogla izdati bez mog parafa) sudjelovao sam u izradi tada novog Generalnog urbanističkog plana grada Banja Luke i niza regulacijskih planova, kao i više puta u republičkim komisijama za tehnički prijam velikih objekata, primjerice pogona 'Incela', nove bolnice i sl.
Na ovom radnom mjestu sam bio u dva mandata (po četiri godine), a uz posao sam punih deset godina predavao, kao vanjski stručni suradnik, opisnu geometriju u Srednjoj građevinskoj školi u Banjoj Luci.
Za pedesetak godina bavljenja arhitekturom, uključujući i studije, svjedok sam nevjerojatnog razvoja tehnologije projektiranja, odnosno izrade projekata (crtanja), od ''drakslanja'', kako smo na ljubljanskom fakultetu šezdesetih godina prošlog stoljeća zvali sjenčenje crteža tvrdom grafitnom olovkom, a koje je trajalo satima i danima, do kompjuterskih programa za projektiranje u tri dimenzije s prirodnim izgledom materijala i mogućnošću prikaza objekta iz svih pozicija. Bio sam oduševljen time čim sam savladao tu tehniku. To je ostvareni san, ne samo arhitekata, već svih projektanata svijeta tisućama godina unazad.
 
Godine 1985. dobio sam posao u Nacionalnom parku Fruška Gora, sa sjedištem u Srijemskoj Kamenici, kao stručni suradnik za investicije, a što je obuhvaćalo idejno projektiranje svih objekata, nadzor njihove gradnje i uređivanje prostora unutar Nacionalnog parka, te kontrolu i provedbu Regionalnog prostornog plana Fruške gore. Kao najznačajniji objekt iz tog perioda spomenuo bih Informativni centar Nacionalnog parka na Iriškom vencu, za koji sam izradio idejno rešenje, a potom vršio i nadzor nad gradnjom sve do njegovog dovršetka 1989. godine. I upravo sam dovršio i idejni projekt adaptacije i dogradnje  postojećeg restorana, također na  Iriškom vencu, kao sljedeće veće investicije u Nacionalnom parku, kada je počelo ratno ludilo na ovim prostorima i do mirovine nisam imao značajnijeg posla. (završen citat)
Da je u projektiranju Informativnog centra Nacionalnog parka Fruška gora na Iriškom vijencu i nadzorom nad njegovom gradnjom, sudjelovao Branimir Miroslav Tomlekin, pisac, malo je poznato, iako je o tome bilo riječi u člancima Informativni centar Fruška gora („Zov Srijema“ br. 49., srpanj 2006)i Ne rješavaju se stari problemi („Hrvatska riječ“ br. 181., 4. kolovoza 2006.).
 
Ovom prilikom ćemo, u odnosu na navedeni članak u „Zovu Srijema“, dati i nešto širi prikaz ovog objekta. Informativni centar Nacionalnog parka Fruška gora izgrađen je 1989. godine na izuzetno atraktivnoj i frekventnoj lokaciji. Zgrada je projektirana tako da u polusatnim intervalima može u svom informativno-edukativnom programu prihvatiti tri skupine od pedesetak posjetitelja, uz još pedesetak posjetitelja u neobveznoj posjeti i odmoru, s ugostiteljskom uslugom. U prostranom holu, dvorani u prizemlju objekta, skupina od oko pedesetak posjetitelja (jedan autobus) se u trajanju od pol sata informira o sadržajima u Nacionalnom parku, uključujući i prikazivanje filmova, video zapisa i slajdova. U isto vrijeme, također u trajanju od pol sata, druga skupina od pedesetak posjetitelja, koja je prethodno prošla informativnu prezentaciju u dvorani u prizemlju, odlazi u izložbeni prostor koji je smješten na katu (potkrovlju) gdje su eksponati i fotografije flore, faune, rijetkih minerala, arheoloških nalazi i dr. sa prostora Nacionalnog parka, odnosno Fruške gore. U isto vrijeme s trećom skupinom od pedesetak posjetitelja, koja je prošla informativnu prezentaciju i pogledala izložbu, razgovara se u dvorištu Informativnog centra koji je projektiran kao djelomično pokriveni atrij. Između ostalog, ovdje na sva postavljena pitanja posjetitelja odgovore daju voditelji i stručne osobe Nacionalnog parka, nude se informacije o turama kretanja po Gruškoj gori i drugi detalji koji su zanimljivi za one koji dođu u Nacionalni park Fruška gora. A još pedesetak posjetitelja u isto vrijeme može koristiti ugostiteljske sadržaje u objektu, posjetiti suvenirnicu ili boraviti na otorenoj terasi u prirodi.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

U suvremenoj likovnosti ima previše vica i dosjetke, a premalo rada

 
 
Slikar Vladimir Ankin Vrljić, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, autor je kompleksnog opusa. Izlagao je na brojnim izložbama u domovini i svijetu. Prije nekoliko dana predstavio se je s novom samostalnom izložbom u Muzeju Mimara.
http://image.link2.hr/image/mim/1024x768/0f0/a/sekundarna/izlo%C5%BEbe/2019/izl-15-2019_vladimir_vrljic_ankin_-_izlozba_pozuda/mimara-2.jpg
• Prije nekoliko dana u Mimari ste se predstavili sa  samostalnom  izložbom.
- Ova izložba sumira zadnje tri godine rada u kojem sam naslikao oko 300 slika uz tisuću crteža. Rezultat je to svakodnevnog rada i u atelieru i kod kuće.
 
• Slikate gotovo pedeset godina. Što je ključ za razumijevanje Vašeg opusa?
- Neprestano traženje i istraživanje, ali i propitkivanje samoga sebe. U svakom ciklusu koji sam obrađivao, borio sam se protiv straha, pobjeđivao bijelu plohu i pokušavao ljestvicu podizati sve više.
 
• Izložba nosi naslov “Požuda introspektivnosti“.
- Istraživao sam intimitet otuđenih i osamljenih, ali i osamljenih uronjenih u sebe. Također i onih posvećenih svom radu, svojim prijateljima ili ljubimcima. Motivi su to koje susrećemo na ulici, u parku ili u nekom zatvorenom prostoru. Dosta sam emotivno doživljavao te motive i crtežom bilježio, te ih nakon toga, doslovno proživljavao slikajući u atelieru.
 
• Kako pristupate odabranom motivu?
Nakon što se odlučim obrađivati neki ciklus, najprije puno promišljam crtanjem. Temu pročišćavam idejno, motiv analiziram i razrađujem, pa odbacujem ili nadograđujem. Isti motiv slikam na više načina tražeći najbolju ideju, kompoziciju ili boju.
 
• Kada govorimo o Vašem koloru, što je bitno?
 Ranije sam radio dosta otvorenim kolorom, a sad sam ga malo prigušio. Zavolio sam polutonove. Boje mi se više ne svađaju. Umirile se i počele se ljubiti.
https://likumzg.files.wordpress.com/2016/09/autoportret.jpg
• Kako doživljavate suvremena likovna gibanja?
- Kad je jednom prigodom Matisse pitao Picassa što misli o „novom“ slikanju, misleći na prskanje Pollocka, ovaj mu je odgovorio: To nije moja garda, ne razumijem ju i ne natječem se s njom. Slično je i sa mnom. Čini mi se da u suvremenoj likovnosti ima previše vica i dosjetke, a premalo rada. I sve se proglašava umjetnošću. A istina je  da postoji umjetničko djelo ali i druge stvari, kao što je instalacija, bodyart, hepening i slično. Umjetničko djelo podrazumijeva kod promatrača svijest da to sam ne može napraviti. Zato je umjetničko djelo sama bit umjetnosti.
 
• Ima li umjetnost budućnosti?
- Itekako ima. U budućnosti će biti još važnija, još traženija. Moramo proći i nadići ovaj period svaštarenja u kojem se velikom medijskom manipulacijom sve i svašta proglašava umjetnošću, a sve u svrhu da ne talenti mogu prostor umjetnosti iskoristiti za stjecanje novca ili društvenog statusa.
 
• Što je novo u atelijeru?
- U atelieru čeka nedovršeni ciklus portreta, a još stotinjak slika iz ovog ciklusa čeka izlaganje za koje je sve manje nade. Naime, nema potpore institucija koje bi trebale financijski pomagati izložbenu djelatnost. Ni ova izložba nije dobila potporu ni države ni grada.
 
• Planovi, izložbe, monografije…?
- Možda ću za desetak godina pripremiti retrospektivnu izložbu, ako se tada za kulturu bude izdvajalo više od 0,5 posto, pa si priuštim i monografiju iste.
http://image.link2.hr/image/mim/1024x768/0f0/a/sekundarna/izlo%C5%BEbe/2019/izl-15-2019_vladimir_vrljic_ankin_-_izlozba_pozuda/mimara-47.jpg
• Ima li umjetnost snaga da bar malo promijeni svijet?
- Svijet se svake minute mijenja zahvaljujući umjetnosti. Svakim umjetničkim djelom svijet je bogatiji, čovjek ispunjeniji i zahvaljujući umjetnosti društvo nije samo potrošačko, ratničko i besciljno, već je i plemenito i puno optimističke budućnosti.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1518 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević