Get Adobe Flash player

Dokad će stranci zauzimati mjesta hrvatskim umjetnicima u našim kazalištima?

 
 
Obnova jedne među najljepšim operama ikada napisanim što se posred veljače održavala unutar kazališne školjke HNK Zagreb, a riječ je o operi Tosca Giacoma Puccinija, otvara i postavlja niz pitanja i razmišljanja kad je posrijedi insceniranje i izvođenje opernih naslova u Hrvatskoj. Naravno, pogani običaj u našim nacionalnim kućama zadnjih dvadesetak godina jest onaj što uključuje, za premijerne izvedbe, dovođenje stranaca kadšto i vrlo sumnjive kvalitete. Oni otpjevaju eksponirane termine, pospugaju lovorike i glavninu medijske pomnje, a zatim na pozornicu stupaju domaći umjetnici, koje mediji zaobilaze (jer su to "već odradili"), pa domaćim solistima ostaju – ko golubovima na pijacama i ulicama – tek mrvice što se izmrve i otresu s usana onih koji svakim sljedećim zalogajem hrane pretilost vlastite sitosti!
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2014/04/georgieva_u_jos_jednoj_izvedbi_opere_tosca_lightbox-700x467.jpg
Konkretan slučaj obnove Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu sjajan je egzemplar, iznimka koja potvrđuje pravilo, ali i lakmus-papir što vjerno paradigmatski prikazuje kliničku sliku stanja gotovo beziznimno u svim hrvatskim kazalištima s nacionalnim prefiksom u sebi. Osnovni aksiom je ovaj: premijere rade stranci, reprize (eventualno) pripadnu domaćim umjetnicima. Izuzev pjevača, ovu produkciju agramerske Toske lani u ožujku postavila je kompletna inozemna čeljad, što ju činjahu dirigent Srboljub Dinić, redatelj Lorenzo Mariani, scenograf Maurizio Balò, kostimografkinja Silvia Aymonino i Elena Cicorella ("prijenos kostimografije prema izvorniku"). I sad, čemu Muzička akademija, čemu Akademija dramske umjetnosti? Proizvodimo umjetnike i stručnjake, damo im u ruke diplome i: fale samo diple...! Štoviše, da bi apsurd ubitačnoga glupavluka bio erektilniji, veći i viši, u mnogim od kazališta imamo na stalnoj plaći i redatelje i scenografe – alo: dvanaest mjeseci godišnje! – a da tijekom čitavoga kalendara ne režiraju ni jednu jedinu predstavu!? Za to vrijeme, istodobno, blagajnica u trgovačkom centru i službenica u pošti ili banci, svaki dan dolazi na posao. Neke od njih rade i nedjeljom, "petkom i svecom". Mnoge od njih plaću nikada ni ne vide…
 
Obnova spomenute Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu zrcalo je problematike o kojoj je govora, ali je to zrcalo: dvostruko zrcalo. Pored rečenog odraza, opazit se može i odraz u kojem gotovo sve odreda pjevači su iz ansambla, predvođeni mladim dirigentom imenom Ivan Josip Skender. To da je orkestar bio raspaljen ko artiljerija na bojištu, ostavit ćemo činjenici da je juvenilnom maestru ovako složena orkestralna partitura dana na tumačenje s usve dva raspoloživa pokusa (što je svakako tema za zaseban ogled!). Kristina Kolar (Tosca) ima ulogu u šaci, doživljajno i vokalno, a znajući s koliko serioznosti pristupa nadogradbi svojih rola, s posvemašnjom sigurnošću možemo od nje očikivati izradu ove Puccinijeve heroine s upravo antologijskim i predznakom i učinkom. Domagoj Dorotić (Cavaradossi) nije bio na očekivanoj visini, premda je primjetna ekspandiranost volumena njegova vokala u gornjoj lagi, zvučnost i snaga glasa. Cjelovitost dorađenosti role nije zaodjenula jedinstvenošću ni srčana interpretacija arije "E lucevan le stelle", u kojoj je zdravu emociju "pojela" preafektirana patetika. Otkako se prvi put pojavio iz droba pozornice, Luciano Batinić (Scarpia) nije prestao dominirati scenom. Premda je u ovom viđenju rimski prefekt policije prikazan kao svemoćni agent James Bond, s finim šeširom i decentnim krojem kaputa, ta atipična vizibilna opredijeljenost nije utjecala na doživljaj samog lika, kao što nije pomaknula ni Batinićevu interpretaciju postrance, na apostilu gdjeno ju je kostimografova ideja izmjestila. Glumački stamen, pjevački vrlo izražajan, njegov Scarpia je moćan i uvjerljiv (možda čak mjestimice i preveć belkantističko-lirski naglašen, što remeti perfektni autoritet prgavog prefekta?). Premda se naoko činila simpatičnom, pretjerana bufoznost Ozrena Bilušića (Crkvenjak) nije se uklapala u kontekst drame Victoriena Sardoua. Bilušić je možda najbolji aktivni hrvatski basso buffo u ovom času; no, njegov gotovo sasvim rossinijanski Crkvenjak opasno se šetuckao u pograničnoj zoni operne karikature. Puccini, ipak, nije Rossini.
http://www.novilist.hr/var/novilist/storage/images/kultura/kazaliste/tosca-u-operi-hnk-rijecani-zablistali-u-zagrebackoj-predstavi/4123992-1-cro-HR/Tosca-u-Operi-HNK-Rijecani-zablistali-u-zagrebackoj-predstavi_ca_large.jpg
Siniša Štork (Cesare Angelotti) vrlo je pouzdan pjevač, lijepoga glasa i dopadljive glumačke geste, tako da je ovaj njegov lik jako lijepo donesen i kao ukras utkan u pleter predstave. Bez zamjerke je i epizoda Nikše Radovanovića (Spoletta), makar bi za ovu ulogicu bio prikladniji tamniji i voluminozniji glas. I Robert Palić (Sciarrone) svoje je odradio uspješno, baš kao i Ante Batinić (Tamničar), a Ivana Lazar (Glas pastira) predivno je izvela ono što je sam Puccini onako još predivnije nekoć bio napisao spočetka "simfonijskog" III. čina. Zaista je bilo lijepo slušati ona njezina anđeoska kviriliranja u gornjem registru, nepomućena ko slava na visini.
 
Redatelj ove zagrebačke Toske je Lorenzo Mariani, Talijan genetski, a naturalizirani Amerikanac po življenju. Iako u svojem redateljskom reveru ima čitavu nisku odrađenih naslova, kao i kultnih pozornica što su mu bile dane na korištenje, ovom predstavom nije opravdao podrazumijevajuća očekivanja. No, svake hvale vrijedan je tek jedan prizor: smrt Scarpije. Za razliku od onih klišeja sa svijećnjacima i klanjem na podu, Tosca je Scarpiju nožem od pošade smrtno ubola na – stolu! U času dok joj ispisuje "putovnicu" i pomilovanje za dragoga. No, predstavu su izvukli domaći solisti i spretan dirigent. Ova mračna Tosca, u scenskom smislu, sasvim se skladno utkaje u nažalost već dominantne "koncertne verzije" tobože scenskih uprizorbi u recentno vrijeme na hrvatskim pozornicama. Zašto se kod nas prilika mladim kazalištarcima ne daje na svim razinama, ostaje za razmatranje?
 
I sad, je li grozota moj kažiprst što je vodoravno i nedvosmisleno, poput pikada, zabijen u suštinstvo problema, ili je, ipak, mučnija boljka problem sam u koji zuri uperen kažiprst, ozbiljan ko kapak smrti, i preskup za ovo društvo?
 

Siniša Vuković

Tražim tvoje oči

 
 
Noćas,
kada se zvijezde pojave na nebu
i pošalju signale kroz gustinu noći,
oživljavam nadu,
od nekud ćeš doći.
http://fvhsgradnight.com/wp-content/uploads/2013/10/night-sky-joshua-tree.jpg
U ljepoti ćutnji tražim tvoje oči...
 
Pojavi se svjetlo,
gledam u daljinu...
Pa u meni tvoji
mirisi ožive...
Govore mi oni...
 
Osjećam blizinu.
 
Ne dopusti strasti da mi se rasplinu.
 
Noćas,
noćas mi dozvoli sagorjeti u tebi.
Nek' kroz nas poteče ljubav kao rijeka...
U tebi pronađoh i vatru i vodu.
A ti u meni bolesnog čovjeka… za tobom...
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Dom, granice i nebo opet je naše

 
 
Vani je kiša
Nebo plače
Magla gusta
Zastire jače.
https://feminema.files.wordpress.com/2013/05/ngbbs4415a273c39f5.jpg
     Ljudi stoje na zimi
     Čekaju u redu
     Dati poklon preminulom
     Domovine sinu.
Poklonit se ocu
Što nam dom stvori
Od stoljeća sedmog
Ponovo obnovi.
     Dom, granice i nebo opet je naše,
     Tuđini neće više da nas plaše,
     Slobodu nam stvori i sreću nam je dao,
     Hvala ti ….Bog ti pokoj dao.
Zaboravit te neće djeca tvoga roda,
Svaki dan će priča ići od oca na sina,
Majka će pjevat čedu da ne plače
I molit Boga za pokoj tvoj,
Za svu sreću što si nam dao,
I ljubav veliku, a da nisi znao.
     Dao si nam sebe i više neg si moga,
     Molio si za pomoć gospodina Boga,
     Borio si se za narod svoj,
     Oprosti, al je slab za Tebe moj poj…
 

Tiho Vranješ

Još uvijek traži svog muškarca iz snova

 
 
Margita i ja. Ja i Margita. Hahhhahhhhh…
Dvije dugogodišnje prijateljice. Družimo se još od studentskih dana. Da. Zapravo, upoznale smo se na Filozofskom fakultetu, kojeg smo obje nekako uspjele završiti u roku. Tako sada ona predaje hrvatski na jednoj od zagrebačkih gimnazija dok ja radim kao socijalni radnik na Zavodu za zapošljavanje. Sve skupa nije baš nešto ali kako kažu u današnje vrijeme: “Bolje išta, nego ništa.“ Od nečega se mora živjeti. Snovi, koje smo imale kao studentice već odavno su nestali, progutala ih je kruta svakidašnjica uz borbu za opstanak.
http://slika.nezavisne.rs/2012/10/750x450/20121019143347_163750.jpg
U kasnim smo četrdesetim godinama i unatoč svemu što nas je snašlo u životu još uvijek dobro izgledamo. Pogotovo kad se malo bolje našminkamo i kad stavimo sunčane naočale. E, onda smo savršene. Nitko nam ne bi dao više od trideset pet. To ponekad dobro dođe, malo nam podigne samopouzdanje, dok ponekad vodi u vrlo nezgodne situacije.
Obje smo također rastavljene. Margita jednom, ja već po drugi puta. „Bez treće nema sreće.“ znaju mi reći poznanici. Više me nije briga. Iskreno, ne bi više. Dosta je bilo. Sasvim sam sretna sa svojim mačkom Jurom i povremenim druženjima s već odraslim sinom.
Međutim, situacija kod Margite malo je drukčija. Ona još uvijek traži svog muškarca iz snova. Vječita romantičarka! A i nema djece pa možda zbog toga. Nije mi to priznala ali ja nisam slijepa. Vidim to, ma da joj ništa ne govorim. Neka radi što hoće. Sama najbolje zna.
I tako se Margita i ja znamo naći barem jednom mjesečno na kavi. Obično to bude u jednom od kafića velikih trgovački centara. To nam je zgodno. Nakon toga obično prošećemo po dućanima i usput ispeglamo karticu ako nađemo nešto što nam se sviđa. To se zove spajanje ugodnog sa korisnim.
 
Tako je bilo i prošlog petka. Ujutro smo se čule telefonom i dogovorile susret u trgovačkom  Arena centru. U kafiću pokraj ulaza. U pet popodne.
Stigla sam prva. Ukrašena špangicom u plavoj kosi i sunčanim naočalama. Bilo je poprilično toplo, u zraku je već pomalo mirisalo na ljeto. Sjela sam za prvi slobodni stol i naručila kavu. Pripalila sam svoju LD slim cigaretu i pratila kolutiće dima koji su bez traga nestajali pomiješani sa sunčevim zrakama. Mlađahni mi je konobar elegantno servirao kavu i pri tom ljubazno mi se nasmiješio. Zatim je odlepršao. Margita je kasnila. Taman sam htjela pogledati na sat kad se odjednom stvorila. Savršeno dotjerana, u novim srebrnim sandalama na svojim seksi nogama iz kojih su virili crveno lakirani noktići.
„Oprosti stara, kasnim.“ rekla je zadihano i sjela nasuprot mene. „Jedva sam našla parking.“
„Ma, ok je.“ rekla sam. „Bome si se sredila danas.“ nadodala sam i još jednom pogledala njezine srebrne sandale.
„Ma nisam, draga. Sve je staro. Osim sandala. Njih sam kupila prošlu sedmicu u gradu. Na sniženju. Kolekcija od prošle godine.“ rekla je skromno i mignula svojim seksi gležnjem.
„Sviđaju mi se.“ rekla sam. I zaista su mi se svidjele. I ja bih takve. Potpetica taman kakvu najviše volim. Idu na sve. Ali… Doma imam hrpu cipela. Ne dolazi u obzir. Uostalom, moram kupiti novi grudnjak. Pod hitno. Još danas.
 
„Čuj, neću moći dugo ostat. Moram poslije na rođendan kolegici s posla. Obećala sam. Nećeš se ljutiti?“ upitala me svojim nevinim glasićem i mignula konobaru.
„Nema veze.“ rekla sam. „Idem poslije kupiti grudnjak.“
Dok je naručivala kavu i sok, pitala sam:“Nego, što ima novo kod tebe, Margita?“
„Pa, zapravo ništa. Baš ništa. Posao, posao i opet posao.“ odgovorila je i pogledala me svojim zelenim očima. Zelene oči i crvena kosa, to u kompletu, zaista je krasilo moju Margitu. „Nego, reci ti meni stara, što ima kod tebe? Izgledaš sve mlađa i mlađa, mora da se netko zalijepio za tebe?“
„Ahahahhh…“ nasmijala sam se. „Lorea'l i geni. E, da. Tip na benzinskoj stanici, mulac od dvadeset i pet godina, prije deset dana kad sam išla napuniti benzin. Imala sam sunčane naočale kad sam ga zamolila da mi napuni rezervoar i mali je valjda mislio da sam neka starija šiparica, pa se sav rastopio. Poput majoneze. Da si ga samo vidjela. Ahhaahhhaa… Pravi šok je uslijedio kada sam kod potpisivanja računa skinula naočale i stavila one za vid. Da si samo vidjela reakciju. Izvaljala sam se od smijeha. U sebi, naravno.“
„Mogu misliti.“ složila se. Nasmiješila se i srknula kavu. Elegantno, kako samo ona zna.
Dok sam pripaljivala drugu cigaretu, primijetila sam kako za prazan susjedni stol sjeda mlađi muškarac. Pravi bombončić. Crna kratka kosa, lijepo muško lice, negdje pri kraju tridesetih. Vitak i mišičav. Mignula sam joj. Margita se nakon nekoliko trenutaka diskretno okrenula i odmah vratila pogled prema meni. Činila mi se nekako blijedom.
„Jeli tebi dobro?“ zabrinula sam se.
„Je. Sve je u redu. Samo ne znam što će ti taj lik. Mislim, mlad je, ne? skoro pa je šaptala.
„Ma daj, samo sam se malo našalila, hahaa…“ rekla sam joj i duboko povukla omiljeni, otrovni dim.
„Znaš, nastavila sam „na fejsu mi se nabacuju neki mladići, da ne povjeruješ. Zamisli, pošalje ti zahtjev za prijateljstvo, pa te poslije preko chata bombardira s forama tipa „kako dobro izgledaš, jesi li usamljena, pa mogli bismo popit kavu, hoćemo li se naći“… Strava, stara. Lijepo im napišem neka malo bolje pogledaju moj profil, pa će vidjeti da sam stara koka i da sam „kao“ u vezi. I naravno, ne tražim nikakvog frajera. Na fejsu sam radi druženja a ne radi pronalaženja partnera. Na kraju ni to ne pomaže. Oj stara moja, kako znaju biti naporni. Do te granice, da ih na kraju moram blokirati. Stvarno, ovi mladi dečki danas nemaju granice.“
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQEBZ_7Xo83Z7c62TljaVHDJ_jgf7VIzPm-OfDAtWPTwzEm2Ynp
Margita je kimnula i rekla da može zamisliti, makar ona nije na fejsu. Ona je na Twitteru. A tamo baš nema takvih.
I dok sam ja dalje kukičala i plela svoju priču o još nekim sličnim iskustvima, Margita je postajala nekako nervozna. Frajer za susjednim stolom ispijao je pivu i prčkao po svom finom, velikom mobitelu.
Kako sam konačno isplela sve svoje priče, Margita je počela pogledavati na sat. „Čuj, još malo, pa ću morati ići. Pola sedam je. U sedam i po moram biti na Vrbiku.“
„Sve pet, draga. Samo ti daj. Ja ću još jednu zapalit, pa onda krečem u lov na grudnjak. I moram Juri kupiti papicu, inače će me živu pojesti kada dođem doma.“ rekla sam joj.
Margita se digla i počela vaditi novčanik. „Ne dolazi u obzir,“ prekinula sam je odlučno „danas ja častim.“
„Dobro, onda.“ Nasmiješila se i poljubila me u obraze. „Čujemo se. I hvala na piću.“
„Zabavi se. Čujemo se.“
 
I tako je  Margita krenula prema parkiralištu. Pratila sam je pogledom. Zaista je dobro izgledala. Netom nakon toga, digao se i muškarac za susjednim stolom, ostavivši novčanicu na stolnjaku pokraj boce Stelle. Laganim je korakom krenuo Margitinim stopama.
Odlučila sam prije pokreta zapaliti još tu zadnju cigaretu. Ovako ili onako ću umrijeti. Jednoga dana. Pušila ili ne pušila. Povukla sam dim i pogledom odlučila provjeriti jeli Margita stigla do svog auta. Da sam znala što ću vidjeti ne bi nikada pogledala u tom smjeru. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Čak sam i sunčane naočale skinula. Sve u svrhu toga da budem uistinu sigurna jesam li dobro vidjela. A u daljini imala sam što vidjeti. Vidjela sam Margitu i onog lika sa susjednog stola kako su se nasred samog parkirališta poljubili i uhvatili za ruke. Mili Bože! Da, dobro sam vidjela, jer na daljinu vidim još uvijek savršeno. Još su na trenutak zastali i lik joj je nešto šapnuo na uho, da bi poslije nestali. Najvjerojatnije prema Margitinom autu.
Ostala sam u šoku. Nepomično sam sjedila sve dok od nekuda nije opet dolepršao konobar. Ne znam ni kada je  cigareta  izgorjela u pepeljari. „Molim vas, ovo bi platila“, suho sam rekla „…i donesite mi još jedan dupli viski“. „Dupli?“ začuđeno me je pogledao i otplesao za šank tek kada sam mu to odlučnim „da“ i potvrdila.
„Ma vidi ti nju, Margitu! Oličenje nevinosti! Rođendanska zabava, ha?“ kipjelo mi je u glavi. „Gdje li ga samo nađe? Da nije možda na Twitteru?“
Stigao je i dupli viskač. Malo sam promućkala led u čaši, pomirisala piće i uz jedan tihi uzdah :“Jebeš sve!“ iz dubine duše, drmnula ga na eks.
 

Andreja Malta

Više članaka ...

  1. Bućo
  2. Velebitska degenija

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Nedjelja, 22/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 976 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević