Get Adobe Flash player

U toples kostimu

 
 
Od jutra je bidna
u toples kostimu
na suncu se friga izgorila cila
Dajde mulac amo
kremu za sunčanje
na jednome mistu samo još sam bila
http://healthcage.com/wp-content/uploads/2012/09/selena-gomez-sunbathing.jpg
Bil' me ti namaza,
slaje će mi biti,
…a mercedes gače ja ću pomakniti…
…Ne daj da mi vatra
skroz obuzme tilo
viruj cičala bi grdo bi mi bilo
 
..DOVATI SE MULAC VRAŽJE RABOTE,
šta je mala dobra umrit od lipote!!!
 
Takoooo,
nižeeee ,
posvuda  rastiraj pomadu,
…a prstima k sebi,
neka vrag te nosi.!!
Ma , muči mala Bogati nisu mi to prsti
eno ti ih gori u nemirnoj kosi…hihihi!
 
...ka tebe  je sunce malo opalilo…malo reći ol' je tako bilo.
 
Nemoj da 'ko čuje,
ća bi rekli judi
zapalila mala svu kožicu finu
Ne brini se curice
opet sutra dođi
da berekin ovaj podmaže ti škinu…
 
…a štaš Gospe ti, moraš je izličit
 
Kad joj se prikradem,
a ona miruje.
Znade jako dobro kako jučer  bilo.
Pomno prigledavam
najtajnije kutke…
da se ne bi Gospeti ća zaboravilo
 
…a ni unda baš prestaja ne bi …
Ma, maza bi je uvik ka guzu na bebi !!!
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Partizan puca, razbija

 
 
Na konju s bičem
maše i tuče, urla i viče
od bijesa se pjeni
kolutaju krvave oči
traži žrtvu, da bijes dijeli
bilo s kim, mladim il starim...
http://shp.bizhat.com/partizan-heroj.jpg
Djetetu, ženi, neda hranu, vodu,
ustaše, dat ću vam, u jami slobodu.
Ja sam sad Vaš Gospod Bog.
Dobre žene iz sela donose kruh i vodu,
partizan ne da, puca, razbija,
proljeva vedro s vodom,
a kruh gazi s nogom.
 

Tiho Vranješ

Četiri slike

 
 
Dobro očuvana figura Berislava Tomasa nije odavala tajne njegovog složenog života, ispunjenog nizom manjih i većih podrhtavanja  životnog puta. Berislav je, naime, živio pola svoga vijeka radeći kao administrator u Upravi grada, vrlo se polako krećući, točnije, mučno i tegobno, prema dalekom i sve više nedohvatnijem vrhu hijerarhijske ljestvice, predviđenoj za njegovu administrativnu klasu. Drugu polovicu života posvetio je umjetnosti ali ne stvarajući već pronalazeći djela, najčešće ulja, uglavnom umrlih umjetnika, a koja su se uz malo sreće mogla prodati na malenom i zahtjevnom tržištu umjetnina za nešto veći novac od onoga koliko su u startu plaćena. No, nikada nije imao jednog Bulića, slikarsku legendu.
Berislav je nastojao održavati prijateljske i kolegijalne odnose sa gotovo cijelom populacijom koja ga je okruživala. S nekima se to nije moglo pa s njima Berislav uopće i nije komunicirao.
Manje-više, solidan uredni život. No, Berislava su jedino mučile relacije sa ženama i to posebno s onima koje su mu se sviđale. Imao je niz sentimentalnih veza, kraćih i dužih, većinom neuspješnih. Kada bi mu se učinilo da je ipak našao ženu svoga života u njemu bi se nešto uzbunilo i on je postajao druga osoba, tražeći na sve načine mogućnost da prekine vezu.
http://pad3.whstatic.com/images/3/35/Artist-Trading-Card-6309.jpg
Čim bi ta osoba nestala iz njegova života, taj ogavni crv u Berislavu bi se umirio i zaspao, vjerojatno, željno čekajući novo buđenje.
I evo, šestog desetljeća na vratima. Mnogi iz Berislavove radne okoline žustro su najčešće raspravljali o bliskoj mirovini, no njega te priče nisu zanimale.
U posljednje je vrijeme sve teže pronalazio vrjednije komade. Bilo je očito da su spremišta pomno očišćena a novih, zanimljivih imena nije bilo na vidiku. No, Berislav je svejedno vjerovao kako će se vrijeme samo pobrinuti za sve. Vrijeme će jednostavno iznjedriti nekoliko imena i sve će biti u redu.
Nekako, usporedo s tom nestašicom, već neko vrijeme Berislav nije bio u nikakvoj vezi, iako je bilo nekih prigoda.. Berislav je imao osjećaj kako se definitivno zasitio tih priča, osmijeha, uzdaha i ispričavanja, ružnog rastanka, bježanja, neugoda i napokon uz probuđenu nasušnu  potrebu  da bude sam.
Jučer mu je Franjo predložio zanimljivi posao. S Franjom je uglavnom i  ordinirao po podrumima i tavanima u potrazi za pravom slikom. Udovica Skelić se želi riješiti krame iz svoje kuće a Franjo se dobro sjećao njezinog pokojnog sina Josipa.
Josip Skelić, iznimno nadareni slikar, profesor na Akademiji, umro je mlad, mnogi su rekli, u trenutku kada se od njega najviše očekivalo. Nitko se poslije Skelićeve smrti nije bavio njegovim opusom, tu i tamo pojavila bi se poneka slika ili  grafika postižući pristojnu cijenu.
-Evo, Berislave, možemo već sutra do udovice Skelić. Sve sam dogovorio. Koliko sam je shvatio, ona želi prodati kuću i odseliti se na more. Kaže da joj je dosta grada i bolnih uspomena.
Berislav i Franjo nisu bili očarani nađenim, tek nekoliko umrljanih skica. Nije bilo bolje niti u prostoru koji je Skelić koristio kao atelijer u kući, naime iza Josipa Skelića nije ostalo ništa. Odavno se provlačila priča kako iza Skelića nije ništa preostalo samo zato jer ništa nije ni radio. Pričalo se da je iznimno teško slikao, nikada zadovoljan ostvarenim.
 
U atelijeru, pored štafelaja nekoliko keramičkih vrčeva u kojima su se sušili štrkljavi kistovi, potpuna praznina.
-možemo samo uzeti ove kistove i pokušati ih prodati nekoj budali, govoreći, ovo su vam Skelićevi kistovi, preko njih je išla slikareva snaga. Neka svaki ode za pedeset, sto kunai evo male zarade.
Kada već nije bilo Skelićevih slika, dobri su bili i kistovi.
Na veliko Berislavovo i Franjino iznenađenje, kistovi su otišli u jednom danu. Poslije su saznali kako su mnogi slikari, potajice, preko drugih, kupovali suhe Skelićeve kistove.
Prije samog odlaska udovice Skelić, uz njezino dopuštenje posjetili su još jednom atelijer. Smatrali su da ih prati sreća kada su ukupno pronašli dvadesetak umrljanih, odrvenjenih kistova, koji su već isti dan pronašli svoje mjesto na tržištu.
-I što sada?, zavapio je Franjo nakon doista uspješne prodaje.
-Možda bi valjalo pronaći još nešto, nekako nezainteresirano izusti Berislav.
-Nema tamo više ničega, odlučno se suprotstavi Franjo.
-Ako nema, treba nešto izmisliti, i dalje zamišljeno gledajući u  neku udaljenu točku, odgovori Berislav.
Zašute, bez pravih riječi ne vrijedi govoriti.
Što bi to moglo biti tako zanimljivo sa Skelićem a što bi izazvalo interes javnosti? Preslagivali su misli obojica, brzo i nezgrapno, ne vidjevši načina kako razmišljanjem uopće dospjeti do adekvatnog rješenja.
Obojica su znali da oko Skelića nije bilo nikakvih tajni, pa čak niti banalnih nedoumica jer Skelić je po svemu bio krajnje jednostavan čovjek i složeno umjetničko biće.
-Ako ne postoji ništa stvarno, treba se koncentrirati na duhovno, razmišljao je glasno Franjo.
-To znači samo jedno, nasmije se Berislav, treba naći i uloviti duha.
-Skelićevog duha, Skelića duha samoga, odbrusi Berislav.
Ma daj, odmahne gotovo ljutito Franjo,- s duhovima nismo nikada imali posla.
 
Tako je razgovor o Skelićevom duhu i završio.
Idućih dana nisu se susretali, Berislav je bio opterećen novom reorganizacijom radnih mjesta i vraški se morao potruditi sačuvati radno mjesto. Dobri kolegijalni odnosi s mnogima odagnali su vjetar propasti s njegova puta. Odahnuo je, neko je vrijeme miran a onda će nevolje opet nahrupiti, ali tada jošgore i opasnije.
Ipak, nekako umiren, Berislav je počeo razmišljati o Skelićevom duhu. Taj se duh mora oživjeti, lako je zaključio.
U idućim danima kontaktirao je nekoliko imena iz novinarskih krugova koji su mu pružili potrebne podatke, kako dozirati informacije u medijima. Berislav nije nikome ispričao detalje vezane za pojavu duha.
Franjo se složio s idejom, kako priča o duhu mora biti jednostavna i uvjerljiva. U pretrazi atelijera ukazao im se duh pokojnog slikara i nestao. Oprezno dozirajući priču, Berislav i Franjo dali su izjave prestrašenih za lokalni tabloid. Ukazao im se Skelić. No, niti nakon nekoliko dana nije bilo nikakvih reakcija, niti iz novinarskih krugova niti iz krugova sakupljača memorabilija.
I kao što to obično i bude pomogla im je iznenadna smrt Skelićeve majke. Već te večeri, reporteri iz vodećeg dnevnog lista molili su za izjave. Zanimalo ih je, postroji li veza između Skelićevog duha i nagle smrti njegove majke?
I Berislav i Franjo bili su zatečeni viješću s smrti gospođe Skelić. Ubrzo se otkrilo da je udova Skelić umrla na posve prirodni načn, istina, neočekivano.
http://stylecarrot.com/wp-content/uploads/2015/07/press-hotel-concierge-detail.jpg
U međuvremenu Berislav i Franjo punili su stupce tiskanih medija, pojavili su se više puta na TV-eu, uz niz radijskih emisija.
Priče i izjave o Skelićevom duhu postale su dio svakodnevice . Neki su rado raspravljali o pojavi duha, jedni smijući se a druhi s ozbiljnim izrazom lica. Poneki su se čudili kako to da se Skelićev duh više ne pojavljuje, no ubrzo bi prestajali sa svojim upitima znajući da se ne valja petljati u onostrano. Zanimljivo je pripomenuti, prodaja umjetnina i memorabilija nije bilježila nikakve pomake.
Priča bi se vjerojatno postupno počela gasiti, tu i tamo vatrena iskrica o duhu bi zasvjetlucala, no zaborav je polako lijegao na misterij.
Krajem rujna, policija je pozvala Berislava na informativni razgovor. Vidno zapanjen, Berislav se čudio zanimanju policije za njega. No, nije morao dugo čekati na odgovor. Franjo je jučer pronađen mrtav u svom stanu u Livadskoj ulici 52.
Berislav se nije vidio s Franjom gotovo tjedan dana. Na poslu se odvijala nova reorganizacija, jednostavno nije imao ni vremena ni snage za bilo što drugo. Mato, stari policajac, s uvijek skeptičnim gestama suho mu je rekao.
-Da ste samo vidjeli njegovo lice. Toliko straha na jednom licu nikada nisam vidio, a vjerojatno znate, policajac sam više od trideset godina. Toliko straha. To lice je bilo unakaženo strahom, vjerujte mi.
Tek nekoliko znanaca ispratilo je Franju. Razišli su se nakon nekoliko pića, gotovo bez riječi.
Mjeseci su prolazili, Berislav se dobro održavao na radnom mjestu administratora u Upravi grada. U posljednje vrijeme, doista ništa, nula, nije uspio pronaći i prodati. Njegovo sekundarno zanimanje bilo je po svemu mrtvo, definitivno je pokleknulo pred naletima novih dana i novih običaja.No, ipak, Berislav se nije žalio. Nedavno je, malo podrobnije, upoznao Lanu, dugogodišnju djelatnicu u Upravi grada. Godinama su se poznavali i tek formalno pozdravljali a onda se dogodio klik i priča započne. Berislav se uistinu čudio sam sebi. U sebi je naslutio i prepoznao iznimnu silinu osjećaja, iznenadnih nekontroliranih provala čuvstava.
Početkom prosinca obavijestio ga je odvjetnik Pames o oporuci gospođe Skelić. Gospođa Skelić je njemu ostavila izvjesni slikarski materijal.
 
Berislav je preuzeo četiri slike, ulja na platnu, srednjeg formata. Riječ je bila o četiri Skelićeva autoportreta. Teško da se s ovim nešto može napraviti jer nitko nikada nije nigdje spomenuo Skelićeve autoportrete, pomalo je zdvajao Berislav.
Iste je večeri pomnije pregledao slike. Slike su nedvojbeno pripadale Skeliću, u dnu jasni potpis s oznakom godine nastanka, posljednje godine Skelićevog života. Uz to, vrlo prepoznatljivi nanosi bojom.
Gledajući dio po dio slika, Berislav je s nevjericom uočio, uvijek sa strane, nešto prozirno iza Skelićevog lika, nešto kao pomaknuta zavjesa.
Zagledao se iznova, snažnije, odlučnije, prva, druga, treća, četvrta slika. Bjelina uvijek na istom mjestu.
Uz pomoć povećala, lako se vidjelo, gdje su trebali izvirivati prsti prikaze, Berislav je prepoznao suhe kistove. Oblije ga hladni znoj. Ovo je duh, Skelićev duh. Skelić je na svojim autoportretima zabilježio duha. Je li Skelić narisao svoga duha? Je li to mrtvi Skelić?
Pokušao je bezuspješno odagnati te misli od sebe. Gotovo je cijelu noć probdio, znojeći se, širom otvorenih očiju uprtih u strop.
Početna neugoda razvila se u akutni strah, slika se mora riješiti pod svaku cijenu. Ma što, poklonit će ih, eto što, one moraju otići.
Jutarnji zraci tek su se probijali. Berislav je bio posve iscrpljen. Nekako, srećom, uspio je zaspati. No već u idućem trenutku otvorio je oči i pokušao se pridignuti. Nije mogao. Legne iznova, nekako se osloni na laktove i pogleda prema prozoru na kojem se ocrtavala naznaka svjetlosti.
-Ah dobro je, uskoro će dan.
Spusti glavu na jastuk ohrabren novim danom.
Sa zadnjim snagama ustane, pomalo se oslanjajući na krevet.
Pozornost mu privuče lelujanje zastora. Evo i jutarnjeg vjetra, pomisli netremice gledajući u razigranu zavjesu.
Odjednom se zavjesa razlomi i polovica klizne prema njemu.
Zapanjen, Berislav, bez glasa, nijemog lica samo je začuđenim očima promatrao prikazu.
-Tko si ti?.,jedva izusti.
Bijela koprena zastane.
-Tko si ti? Je si li Skelićev duh?
 
-Ne, jedva čujno odgovori prikaza, ja sam tvoj duh i pruži prema njemu sa svojim ledenim rukama mali plosnati predmet. Slika, Izdaleka i u polutami Berislav je odmah prepoznao
Bulićev akvarel iz 1936.godine iz serije Španjolska.
-Ne, tiho još jednom kaže prikaza, ja sam tvoj duh.
Berislav nesvjesno uzmakne, sruši se u krevet a svjetlost se započne razlijevati po prostoru.
Dugo je trljao oči. Uopće koliko je sati?
Pogleda prema prozoru, prepun zlatnog svjetla, zavjesa je mirovala. Skoči sa kreveta i u trenu pretraži cijelu sobu. Slike nije bilo nigdje.
 

Miroslav Pelikan

Cijeli život živim između Dubrovnika i Mljeta i kad bih opet trebao birati odabrao bih isto

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Vulko Hajdić, rođen je 1946. godine u Babinom Polju na otoku Mljetu. Gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Dubrovniku. Aktivno slika i izlaže od 1973. diljem domovine i u inozemstvu i bio je na brojnim samostalnim i skupnim izložbam. I dalje kontinuirano i intenzivno slika.
• Gospodine Hajdiću, slobodno možemo reći kako ste u proteklom razdoblju od nekoliko desetaka godina ostvarili, značajan, cjeloviti opus, sastavljen od nekoliko ciklusa. Sjećate li se ponekad svojih početaka, ranih sedamdesetih, naime izlažete od 1973. godine?
- Zaista, 1973. bila je početak, jedan dosta nespretan, amaterski početak s petnaestak mljetskih motiva rađenih u ulju. Nisam tada imao neko visoko mišljenje o tim mojim radovima, no, ljudima su se dopali i to mi je dalo motiv da nastavim.
 
• Svoje ste školovanje obavili u Dubrovniku, od gimnazije do Pedagoške akademije, rođeni ste na Mljetu. Je li Vam ikada nedostajao vanjski svijet? Jeste li se kasnije znali otisnuti u taj široki svijet, barem na kratko vrijeme?
- Da, čitavo moje školovanje proteklo je u Dubrovniku, gdje sam završio gimnaziju i Pedagošku akademiju. Istina, kasnije sam na Filozofskom fakultetu u Zadru izvanredno studirao sociologiju ali studij nisam priveo kraju. Imao sam sreću da mi je u gimnaziji povijest umjetnosti predavao prof. Antun Masle na žalost rano preminuli dubrovački slikar), koji je presudno utjecao na moj likovni "ukus" i u velikoj mjeri odredio i trasirao moj budući slikarski put. Je li mi ikada nedostajao vanjski svijet? Iskreno, ne posebno! Ni slikarski, a ni doslovno. Cijeli život živim između Dubrovnika i Mljeta i kad bih opet trebao birati odabrao bih isto. Slikarske motive i inspiraciju nalazim upravo na toj relaciji. Grad mi, pritom mislim na Dubrovnik, pruža sve, sve što mi treba i sve što želim... Ništa više od toga i ne tražim.
 
• Vaš složeni opus čine najprije dva ciklusa ulja. Prvi je posvećen fascinantnim motivima grada Dubrovnika. Što ste Vi pronašli u dubrovačkim prostorima? Postoji li najdraži gradski motiv i ili onaj s kojim ste niste nikada osobito slagali? Što za Vas znači portretiranje grada?
- Što sam pronašao u dubrovačkim prostorima? Pronašao sam život, inspiraciju, ljubav, radost..., pronašao sam sve ono što je čovjeku i slikaru potrebno, pronašao sam ono što se ovdje nudi u količinama kao ni na jednom drugom mjestu. Najčešće slikam Stradun, Porat (staru gradsku luku), Zvonik... Slikam sve što mi Grad nudi, a kad si u dosluhu s njim ni jedan ti njegov motiv nije stran. Dr. sci. Vinicije B. Lupis, povjesničar umjetnosti, povodom jedne moje izložbe gradskih motiva među ostalim piše: "Gradski zvonik omiljen je motiv koji varira u umjetnikovoj imaginaciji arhitektonike prostora. Seizmička nesigurnost kao da je ponukala slikara da se poigra gradskim zvonicima, štono izrastaju iz ustajaloga svijeta polusna. Ljudske siluete prolaze Placom, pojednostavnjene figurativnosti - svedene na dimenziju simbola. Šarenilo boja nemirnoga slikarskog temperamenta poseban je likovni moment u doživljavanju općepoznatog motiva koji ovdje zadobiva jednu novu kvalitetu psihološke percepcije i perspektive." Portretiranje grada za mene je uvijek novi izazov, što donosi novu radost koja nikad ne prestaje. Kao slikarski motiv Dubrovnik je specifičan, ne trpi brzopleta rješenja.., s njim treba živjeti, treba ga doživjeti. Ako to izostane svaki vam je trud uzaludan. Nagledao sam se loših slika Grada, čak i od poznatih slikara. Dubrovnik se ne da slikati gamom kojom se slikaju slavonska žita ili ukrajinske ravnice, a njegov Porat zelenilom žabokrečine u nekoj ravničarskoj bari. Pa zar baš mislite da se je specifični kolorizam dubrovačkog slikarskog kruga tek slučajno afirmirao i potvrdio kao autentičan paralelni odvojak hrvatske modernosti.
 
• Drugu važnu cjelinu u Vašem opusu čine ulja posvećena motivima okoline Dubrovnika. Postoje li neke mikrolokacije koje osobito volite bilježiti na svojim slikama? I još mi recite, je li nazočan izvjesni balans između ova dva ciklusa?
- Da, primarno slikam Grad. Međutim mislim da su među mojim slikama podjednako zastupljeni i motivi iz bliže okoline: Mljet, Pelješac, Primorje..., dakle motivi hrvatskog juga koji se ističe posebnim skladom i koloritom što nameće fovistički pristup slikanja jarkim bojama.
 
• Treći dio Vašeg opusa čine crteži grada i okoline. Koliko je važan crtež u Vašem cjelokupnom opusu?
- Crtež sam uvijek njegovao kao jedan od načina mog likovnog izraza, posebno kolorirani crtež. Zbog nekih zdravstvenih problema kroz zadnje dvije ili tri godine, koji su izgleda (bar za sada) uspješno prevladani, nisam intezivnije slikao niti radio na nekom ozbiljnijem ciklusu slika, već sam se zadovoljio nešto češćim i manje zahtjevnim crtanjem.
 
• Koliko su umjetniku važne izložbe, suočavanje s publikom i kritikom?
- Mislim da su izložbe vrlo važne u životu jednog slikara. To je trenutak istine, trenutak kad staje pred publiku. Začinjene primjerenom, iskrenom i stručnom kritikom daju umjetniku povratnu informaciju koja često može biti presudna u njegovom daljnjem radu i napredovanju. Osobno uvijek se rukovodim onim da je izložba onoliko dobra koliko je dobra najlošija slika na toj izložbi.
 
• Što mislite o brojnim monografijama koje se objavljuju o manje više istim autorima? Nije li umjetniku dovoljna jedna monografija i to pred kraj života, nakon iskrene retrospektive?
- Ah, što reći o tome!? Kažu da od viška glava ne boli. Inače, mišljenja sam da nakon iskrene i sveobuhvatne retrospektive jedna monografija mogla bi biti dovoljna.
 
• Što trenutačno radite u atelijeru?
- Za sada još uvijek crtam..., crtam i razmišljam što dalje. Evo, upravo prije desetak dana operirao sam očnu mrenu i na drugom oku i zahvaljujući prof. Gabriću dobio novu priliku da naslikam što ozbiljnije. Radujem se neizmjerno. A Grad će i dalje biti moj partner koji me ne će iznevjeriti!
 
• Planovi...?
- Izložba fotografija polovinom iduće godine (već radim na tome) i novi ciklus ulja... Grada, naravno!
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1022 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević