Get Adobe Flash player

Prvi dobitnik je istaknuti violončelist i glazbeni pedagog Valter Dešpalj

 
 
U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 9. studenog održana je svečanost dodjele novoustanovljene Nagrade za životno djelo „Ivo Maček“ koju je utemeljilo Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, a prvi dobitnik je istaknuti violončelist i glazbeni pedagog Valter Dešpalj. Nagrada je utemeljena povodom 15. godišnjice smrti akademika Ive Mačeka (Sušak, 1914.–Zagreb, 2002.) koji se proslavio kao pijanist međunarodnog ugleda, pedagog, skladatelj i jedan od prvih predsjednika HDGU i prvi predsjednik tadašnjeg Saveznog udruženja jugoslavenskih umjetnika (SUMUJ).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/4/4a/Ivo_Ma%C4%8Dek.jpg
Ivo Maček
 
Nagrada je namijenjena glazbenim umjetnicima, instrumentalistima, dirigentima i pjevačima sa zaokruženom i bogatom karijerom. Nagradu Valteru Dešpalju uručila je prof. Višnja Mažuran, predsjednica HDGU koja je pročitala i obrazloženje. Valter Dešpalj profesor je violončela na muzičkim akademijama u Zagrebu i Liechtensteinu, školovao se na Juilliard School te usavršavao kod Pabla Casalsa, Pierrea Fourniera i Andréa Navarre, a poslijediplomski studij pohađao je na Moskovskom konzervatoriju. Nastupao je širom svijeta, primjerice u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Festival Hallu, operi u Sydneyju, amsterdamskom Concertgebouwu... Kao solist muzicirao je uz Berlinsku, Dresdensku, Varšavsku i Rotterdamsku filharmoniju, Simfonijski orkestar Sydneya, Nizozemski radijski orkestar te dirigente kao što su Sergiu Comissiona, James Conlon i David Zinman. Kao pedagog odgojio je neke od najistaknutijih violončelista današnjice. Kao profesor gostuje na konzervatorijima u Haagu, Amsterdamu, Kopenhagenu i Grazu, a djeluje i kao urednik notnih izdanja nekoliko izdavačkih kuća (International Music Company, Universal Edition, Sikorski). (MIC / Minstrel 2015.)
 
Akademik Frano Parać, tajnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU istaknuo je da je Ivo Maček bio samozatajan skladatelj i iznimna osoba među svim dosadašnjim članovima Razreda. Maček je od 1954. bio izvanredni, a od 1983. godine i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
 
Prikaz života i rada akademika Ive Mačeka dala je dr. sc. Alma Zubović koja je istaknula da se radilo o umjetniku raznovrsne karijere temeljene za znaju i radu. Glasovir je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Vjekoslava Rosenberga Ružića 1934., a kod Franje Dugana starijeg učio je kompoziciju te se usavršavao kod Svetislava Stančića.
 
Pijanističku karijeru započeo je potkraj 1930-ih godina, a intenzivirao nakon Drugog svjetskog rata. Bio je gost profesor seminara u Weimaru, član žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja Feruccio Busoni, Johann  Sebastian Bach, te kao jedini hrvatski pijanist  Chopinova  natjecanja u Varšavi (1965). Bio je međunarodno afirmiran komorni glazbenik te član glasovirskoga trija Maček–Šulek–Janigro. Surađivao je sa Zlatkom Balokovićem, Tonkom Ninićem, Valterom Dešpaljem  i osobito s Antoniom Janigrom. Ivo Maček bio je dugogodišnji profesor glasovira na Muzičkoj akademiji, a posljednjih deset godina (do umirovljenja 1977.) i pročelnik glasovirskog odjela. Akademik Maček bio je profinjen pijanist velike kulture, osobito cijenjen interpret djela  Beethovena,  Brahmsa i  Francka. 
Skladanju se posvetio u kasnijim godinama života.
U glazbenom dijelu programa nastupio je pijanist Filip Fak koji je izveo Intermezzo Ive Mačeka, te Riječki klavirski trio koji je izveo Mačekov Trio za violinu, violončelo i klavir „Romantični“.
 

Marijan Lipovac

Izložba Metalno kolo Jadranka Runjića i Animo Ele Gašperov

 
 
U Galeriji umjetnina Split u utorak, 14. studenoga 2017. otvorena je izložba Jadranka Runjića „Metalno kolo“ i Ele Gašperov „Animo“. „U civilizaciji obilježenoj diskursom o vlastitom kraju, kraju povesti, smrti slikarstva, distopiji, da ekološke, socijalne i političke probleme ne spominjemo, posvetiti se vlastitim krugovima postaje jedini dohvatljivi cilj”, navela je Galerija umjetnina u najavi izložbe Jadranka Runjića, čiji su kustosi Branko Franceschi i Marija Stipišić Vuković.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/27623/jadranko_runjic_-_metalno_kolo.jpg
Izložba Metalno kolo predstavlja ciklus asimteričnih diptiha izvedenih grafitnom olovkom i akrilikom na kvadratnim pločama medijapana 2017., popraćen serijom skica koje su mu prethodile. Iluziju prelijevanja sjaja na metalnoj površini, koja je po dojmu više slikarske nego crtačke prirode, Runjić je postigao saturacijom površine kruga dugotrajno ponavljanim potezima olovke sve do osjećaja taktilnosti nanesenog materijala. Formalna obilježja ciklusa ukazuju na geneza Runjićevog izraza iz tradicije slikarstva monokroma, a uporno ponavljanje srebrnih krugova ukazuje na potku koja slijedeći uzuse konceptualne umjetnosti snažnom misaonom linijom objedinjuje radove u sublimnoj interpretaciji nadređenog područja aktualnih društveno-kulturoloških fenomena. Prikaz kruga zauzima gornji, dominantni i veći dio kompozicije, a njegov donji, manji dio su natpisi 'Metalno kolo' preuzeti iz različitih jezika. Za njihovo idealno oblikovanje Runjić je izabrao pismo rimske kapitale i time sugerirao značenje njihove savršene oblikovne hladnoće. Riječ je o pismu koje se nakon natpisa sačuvanih iz epohe Rimskog carstva, uvriježilo kao pismo za službene, ceremonijalne potrebe kao što su primjerice natpisi na spomenicima od javnog značaja. U civilizaciji obilježenoj diskursom o vlastitom kraju, kraju povijesti, smrti slikarstva, distopiji, da ekološke, socijalne i političke probleme ne spominjemo, posvetiti se vlastitim krugovima postaje jedini dohvatljivi cilj.
 
Jadranko Runjić (Gospić, 1956.) splitski je slikar i osobita pojava splitske umjetničke scene. Diplomirao jer slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980. godine. Predavač je na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu. Ne izlaže često, ali za svaki se nastup priprema dugo i studiozno. U pravilu je riječ o zaokruženim ciklusima utemeljenim na tradiciji minimalističkog slikarstva, koji plijene pažnju već na kvantitativnoj razini. Jadranko Runjić je predavač na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
 
„Animo“Ele Gašperov pojavno je reduciran umjetnički rad konceptualnog predznaka čija recepcija predstavlja njegovo temeljno ontološko svojstvo. Naime, središnja uloga na ovoj izložbi pripada njenim posjetiteljima u smislu da zavisi o njihovim pokušajima tumačenja ove situacije i njenih komplementarnih sastavnica – a to su zvuk i objekt. Nastao kao umjetnički projekt, koji je kao izlagački model obilježen specifičnim narativom i koji se sve češće nameće kao paradigma suvremene umjetničke produkcije iznad čvrsto određenih medijskih okvira, „Animo“ ishodište ima u svojevrsnom 'imaginarnom' laboratoriju odnosno crtežima, skicama i promišljanjima njegove autorice. Ipak, oni su redukcijskim zahvatom isključeni iz izložbenog diskursa kako bi se fokus potpuno preusmjerio na perceptivno i intelektualno sudjelovanje publike u ovom iskustvu lišenom pojašnjenja i dokumentacije prethodnih procesa koji su do nj doveli.
 
Ela Gašperov rođena je 1992. godine u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu. 2016. godine završila je diplomski studij Slikarstva u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi i filmskih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je ostvarila tri samostalne multimedijalne izložbe.
Izložba je otvorena do 3. 12. 2017.
 

Nives Matijević

Štafelajno slikarstvo danas je prisutnije nego ikad

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica, Ana Marija Botteri Peruzović, rođena je u Splitu 1971. godine, gdje je i završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Godine 1993. diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Đure Sedera. Izlagala je samostalno na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Bavi se mozaikom i vitrajom. Djela joj se nalaze u mnogim zbirkama i galerijama. Istaknuta je pripadnica hrvatske kulturne scene.
http://www.danikrscanskekulture.info/images/sudionici/206.jpg
• Kako izgleda živjeti i stvarati u umjetničkoj obitelji uz akademske slikare; oca Josipa Botterija i supruga Hrvoja Marka Peruzovića?
- Pripadam trećoj generaciji slikara u obitelji Botteri, nakon očevog strica Josipa Botterija i mog oca Josipa Botterija Dinija. To je za mene uvijek predstavljalo veliku odgovornost i izazov. Za svoje mjesto u tom nizu potreban je dodatan napor i izgradnja likovne osobnosti, jer vas neminovno međusobno uspoređuju. Baštinjenu obiteljsku likovnost  oduvijek vidim isključivo kao poticaj. Time su postavljeni ozbiljni kriteriji profesionalnosti i originalnosti opusa čime je moja uloga daleko zahtjevnija. Uistinu sam imala veliku sreću što sam za oca imam osobu koja je istodobno velik slikar i dobar čovjek. Nikada mi nije nametao svoj pogled na slikarstvo, iako smo u razgovorima pretresli sve što se u povijesti umjetnosti stvorilo. Često tema postane umjetnost , a da mi to i ne primijetimo jer nam je sve njome prožeto u životu. Moj suprug  je također akademski slikar pa se zajedničke teme provlače u svim našim svakodnevnim razgovorima i planovima. Nekoliko puta smo svi troje zajedno i izlagali. Naša kćer Estera Mihaela također je izabrala slikarstvo za svoj poziv.
 
• Ostvarili ste značajan slikarski opus ; od zanosnih heroina, pejzaža i veduta gradova do sakralnih tema. Što je zajedničko u Vašim slikarskim ciklusima, a što ih međusobno razdvaja?
- Nakon Akademije zaokupljali su me portreti koji su polako prerasli u alegorije i heroine. Slikala sam žene koje u sebi simboliziraju snagu i hrabrost, ljepotu i ženstvenost, sve ono zbog čega je nužna  veća uloga žena u ovom otuđenom materijalističkom svijetu. Trebaju nam žene poput Majke Tereze koje vole svu djecu kao svoju i koje u toj ljubavi ništa ne može zaustaviti. Trebaju nam političarke koje se rukovode takvim postulatima. Takvim se ženama divim i nadam, a slikajući ih izrazila sam koliko su potrebne kao uzori i putokazi. Na mojim putovanjima nastalo je mnoštvo pejzaža, posebno planina od snježnih Dolomita  do hercegovačkih vrleti, a slikajući na ulicama metropola nastao je ciklus Europske skitnje. Najbolji način da slikar doživi neki ambijent jest da sjedne i naslika ga. Tada se sve pred nama projekcija u našu dušu  dok prenosimo doživljaj na platno. Nikada to nije samo snimak viđenog kao što to radi kamera, već iznošenje naše nutrine - ukoliko je ona siromašna i platno ostaje „hladno“.
 
Također čitav život slikam i sakralne  teme, a posebno anđele. Smještam ih u naš mediteranski raj, jer mislim da su stalno prisutni s nama. Kroz biblijske scene pokušavam uvijek na drugačiji način dočarati scene koje su mnogi već nebrojeno puta slikali prije mene. U tome je ljepota našeg poziva da svojim skromnim doprinosom pomognemo opisati neopisivo.
Možda je temeljna konstanta mog opusa i zajedničko svim spomenutim  ciklusima neukroćen kolorit. Možda je s vremenom postao prigušeniji , ali nikada nije izgubio prioritet u mom radu. Teško mi je govoriti o prepoznatljivosti mog rada, jer me nikada nije zanimala originalnost kao cilj. Smatram da ona mora sama progovoriti ako je nosimo u sebi i da se ne može nasilno proizvesti po nekom diktatu ili odluci.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/32728/ana_marija_botteri_peruzovic_3.jpg
• Je li ugodno biti slikar umjetnik u Splitu?
- Rođena sam i odrasla u Splitu, studirala u Zagrebu, živjela 15 godina u Bolu na Braču, a posljednje četiri ponovno u Splitu. To je grad po mjeri čovjeka, ne prevelik ,ugodne klime, temperamentnih ljudi, goleme baštine i naravno meni jako važno - grad na moru. Zbog svega toga uistinu je ugodno živjeti u Splitu i mnogi nedostaci postaju manje važni;  to što je marginaliziran u odnosu na metropolu, nedostatnom razinom medicinskih institucija i usluga....
 
• Na čemu trenutno radite?
- Upravo završavam sliku Veronikin rubac za izložbu Križni put, gdje različiti splitski autori rade po jednu postaju, a bit će izložen u galeriji Vinko Draganja. Također organiziram izložbu splitskih umjetnica na temu Zemaljski raj u Staroj gradskoj vijećnici.
 
• Kako gledate na suvremena zbivanja u umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu? Koliko je štafelajno slikarstvo danas uopće  relevantno?
- Iako pratim likovnu scenu rijetko mi netko zaokupi pažnju kao što se zbilo s izložbom Ive Dulčića u Umjetničkom  paviljonu. On je netko zbog koga poželite biti slikar, stvarati bez obzira na trendove i diktate, jer autentičnost je ono što trajno zrači. Njegovo djelo spada u vrh svjetske umjetnosti, a Hrvatska je neizmjerno sretna što je značajan dio njegova  opusa vidljiv u sakralnim prostorima i zbirkama. Štafelajno slikarstvo danas je prisutnije nego ikad i mladi slikari ponovno otkrivaju vještine starih majstora. Mislim da prave vrijednosti bez obzira na tehnološki napredak nikada neće nestati. Ništa ne može zamijeniti vrhunsku knjigu, sliku, skladbu... Poštujem sve umjetničke izričaje, ali nisam sklona ekshibicionizmu kroz razne oblike nasilja. Smatram to negacijom umjetnosti, koja bi trebala biti duhovna pokretačka sila i predvodnica. Ja sam ipak teški idealist i za mene je umjetnost i život - cjelina posvećena dobroti i ljepoti. Mogli bismo to nazvati prerafaelitima XXI. stoljeća, ali sigurno nisam usamljena. Ljudska potreba za boljim svijetom - zemaljskim rajem utkana je u našu srž.
 
 
• Ima li umjetnost budućnosti u ovom globaliziranom svijetu?
- Nesumnjivo da. Možda je danas veća potreba za aktivizmom i progovaranjem o bitnim teškim temama, borba za istinu i pravdu. Umjetnici su tu nezamjenjivi, jer naš pogled može gađati bit, a da pritom zaobilazi pravne prepreke koje nameće ovaj bijedan sustav kojeg zovemo demokracija. Za to su potrebni hrabri i odlučni. Nije umjetnost (kao ni život ) salonska čajanka. Više sliči na demonstracije u kojima se treba suprotstaviti sustavu ako želimo mijenjati svijet. Za takvu umjetnost uvijek ima budućnosti.
 
• Planovi?
- Željela bih moći činiti dobro pa i time što slikam. Vjerujem da s nama rukovodi netko mnogo obzirniji i mudriji od nas samih. Zato sam oprezna s planovima i željama. 
 
• Jeste li naslikali sve one teme koje ste željeli ili je nešto preostalo?
- Bilo bi krasno kad bih mogla naslikati sve one osobe kojima se divim i sve što je obilježilo našu bremenitu povijest. Posebno mjesto za mene imaju heroine poput sv. Ivane Orleanske, bl. Katarine Kosače i mnogih drugih hrabrih žena. Dokle god dišem ne ću se prestati diviti ljepoti koja me okružuje. Zato ne mogu nikada reći da sam naslikala sve što sam željela. Osjećam istinsko ganuće pred svakom moćnom planinom, borom svinutim nad morem, skladom cvijeta i uvijek ću imati potrebu svoj doživljaj bilježiti. Slikarstvo je za mene bilježenje ljepote, a to vam nikada ne dosadi.
 

Miroslav Pelikan

Serija dobro promišljenih i izvrsno izvedenih slika s biciklom u glavnoj ulozi

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik iz Varaždina, slikar, dakle ali i novinar, Nedjeljko Krčar, dugi je niz godina zaokupljen tretiranjem, reklo bi se, gotovo svakodnevnog, upotrebnog predmeta u životu svakoga od nas, koji se u njegovom zaokružrnom opusu pokazao kao vrlo zahvalni i neiscrpni motiv. I na najnovijoj izložbi (ružno mi je reći posljednjoj) Krčar se predstavio s novim kompozicijama biciklista, utrka, solo vozača, motiva iz prirode s diskretno umetnutim biciklom, naslonjen na drvo, drijema u hladovini, uz ili bez nazočnosti ljudi, čovjeka, bicikl ili bicikli, sami i odvažni u dosta slobodnoj interpretaciji, ne odviše preciznoj i tehnički prikladnoj. No, zato bicikli Nedjeljka Krčara imaju nad ostalima, jednu drugu, jako izraženu prednost.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/33984/nedjeljko_krcar__4.jpg
Oni svoje jahače, bicikliste, odvode beskrajnim cestamau novi svijet, poput ptica, nose svoje ljude na krilima biciklističkih kotača, da bi samo za trenutak zastali u arkadijski intoniranom krajobrazu i ubrzo nastavili dalje. Bicikli na ovim slikama nose život, oni su zapravo život sam, kretanje, pomak, gibanje, djelovanje, ne pristajanje na zaustavljenost i nepomak. Kolor na ovim slikama odmjeren, pomalo i suzdržan, nenametlji, ali ipak dovoljno izražajan da uočimo sve raznolikosti i složenu simboliku pojedine boje. Novi „biciklistički“ ciklus Nedjeljka Krčara,, mogli bi i nazvati svakodnevnim skicama obično i brzo zaboravljenih trenutaka, kada smo izmijenili poneku riječ s drugim,naslonjeni na bicikl ili slušajući trećeg, dok se bicikl nekako ugurao između nas, osluškujući prošaptane ili glasno izgovorene riječi. Krčar ne pamti u svojim potezima, bjesomučnu vožnju bicikista kroz gradsku vrevu, između ljudi i automobila, ne osvrćući se i ne gledajući mnogo ispred jer njegov mu bicikl krči put.
 
Biciklisti Nedjeljka Krčara pripadaju uljuđenom, pristojnom i nenametljivom svijetu, koji se nalaze ili su pozicionirani  često ( opravdano ili neopravdano) na margini društvenih zbivanja ( namjerno ili nenamjerno, slučajno ili neslučajno). To je svijet koji pamti svoje pretke po dobrom a i sam nastoji ostaviti sličan trag svojim životom i životnim navikama, u koje se posve lijepo i prirodno uklopio i jedan stari, lijepi i pouzdani prijatelj, moj bicikl. Serija dobro promišljenih i izvrsno izvedenih slika s biciklom u glavnoj ulozi, Nedjeljka Krčara, stvaran je i ozbiljan doprinos aktualnoj hrvatskoj umjetničkoj produkciji. Krčar koristi i ulje i akril i pastel i raznolike podloge u realizaciji ovoga ciklusa posvećena „tihom suputniku biciklu“, kontinuirano promišljajući i tretirajući, stvarno, neiscrpni motiv.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1025 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević