Get Adobe Flash player

Trebotić stvara impresivne cikluse, obogaćujući svoj kompleksni opus, sve dublje uranjajući u fascinantne motive Mediterana

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik međunarodnog ugleda Matko Trebotić kontinuirano stvara u svom splitskom atelijeru, slikajući jednako strastveno svoj omiljeni mnogoliki motiv Mediterana,danas u doba korone.
https://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/12/trebotic_2.jpg
U proteklih nekoliko mjeseci nastao je niz kombiniranih tehnika na platnu, različitih formata, od 2 x 2 metra do 1 x 1 metar. Istodobno, paralelno se realizira ciklus akvarela na srednjem formatu papira s varijacijama promatranja i doživljavanja mediteranskih tema. Nova djela, kako na platnu tako i akvareli, nose prepoznatljivi autorski pečat, suptilnu kolorističku paletu i vrlo emotivni pristup motivu.
 
Trebotić s raznolikim elementima specifične flore, turbulentnim povijesnim razdobljima, otisaka čovjeka u vremenu, civilizacijskim dosezima, slaže, izgrađuje signifikantni trenutak vremena, koji sve to različito i udaljeno, blisko i poznato sažima u jedinstvenu cjelinu. Osobito se u ovom snažnom opusu ističe nazočnost tema hrvatske obale Jadrana, Dalmacije, sačuvanih tragova iznimne ljepote i važnosti i dojmova aktualnih promišljanja o prostoru u kojem umjetnik boravi i stvara.
https://cdn.oslobodjenje.ba/images/slike/2019/02/17/3421762.jpg
Matko Trebotić trebao je ove godine izlagati na više samostalnih izložbi od kojih se posebice izdvaja velika izložba u Južnoj Koreji, u Seoulu, no zbog virusa, sve je prolongirano,odgođeno, do kada, Bog samo zna. Trebotićeva djela mogu se kontinuirano vidjeti u Galeriji „Mnemosyna“ u Berlinu. U vremenu virusa, Trebotić stvara impresivne cikluse, obogaćujući svoj kompleksni opus, sve dublje uranjajući u fascinantne motive Mediterana.
 

Miroslav Pelikan

Unucima ću pričati

 
 
Još se sjećam kao malom,
znao si mi reći
Jednog dana dođe vrijeme,
Ne ćeš ti uteći
Kad postaneš otac, dida
glava svoje kuće
Sigurno ćeš do tad znati
savjet za buduće
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn%3AANd9GcTnP7ze2AoWNR-inPLBdUwP35OeAryiaDQUFHw8xmCrgHlgwFeh&usqp=CAU
Ovaj život sve ti nudi
ponuda je slatka
Često ljudi znaju reći
da je sreća kratka
Zato sine dobro slušaj,
od kud sreća maše,
Uvijek život bolje vidim
Iz Didove čaše…
 
Hajde Dide, digni čašu
unuku nazdravi
Imal' koja za udaju
samo nek' se javi
Hoću s tobom da lumpujem
za ništa ne marim
Unucima ću pričati
i ja kad ostarim…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Prisjećanje na velikoga zadarskog i preškog umjetnika i fotografa

 
 
Senko Sorić (Zagreb, 1944. – Zadar, 2017.). Lik i djelo. Preko četrdeset godina neprekinutog marljivog i plodnog rada u kulturi.
 
U velikoj dvorani Kazališta lutaka Zadar održana je komemorativna večer "Druženje sa Senkom Sorićem" na kojoj su se, u nazočnosti članova Sorićeve obitelji, brojni prijatelji, štovatelji i znanci prisjetili ovoga velikog zadarskog i preškog umjetnika i fotografa koji je neumorno istraživao i bilježio tradicijski život rodnoga Preka i Ugljana sa željom da ga sačuva od zaborava i prenese na sljedeće generacije.
Večer sjećanja na Senka Sorića, koji je preminuo u Zadru 2017. godine 23. studenoga, u 74. godini života, organizirala je Općina Preko i POU "Dom na žalu", a govornici nisu štedjeli riječi pohvale za ovog, kako je kazao načelnik Općine Preko Jure Brižić, iznimnog čovjeka koji je mnogim Prečanima obilježio dio života i svojim radom oplemenio sredinu iz koje je potekao.
https://www.otoci.eu/wp-content/uploads/2018/04/senko-crnobijela-Foto-Andrina-Lui%C4%87.jpg
- Senka Sorića pamtit ćemo ponajprije kao vrsnoga fotografa, ali i neumornog istraživača, zaštitnika i štovatelja kulturne i tradicijske baštine Preka i otoka Ugljana, istaknuo je Brižić i naveo mnoge aktivnosti i brojna djela koja je Sorić ostavio u naslijeđe budućim generacijama.
Tako je u Preku još 1963. osnovao Omladinsku pozornicu, utemeljio je izvornu folklornu skupinu "Kanica", bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Matice hrvatske u Preku. Napisao je i prvu knjigu dijalektalne proze svoga kraja "Miz život", za koju je 1999. nagrađen srebrnom poveljom Matice hrvatske, te je suosnivač tradicionalnog ljetnog kulturnog programa "Večer na Brižićevin dvuoru", naveo je, među ostalim, načelnik Brižić.
Sorić je dugi niz godina surađivao i s Etnološkim odjelom Narodnog muzeja Zadar, još od dalekih 70 -tih godina, te se voditeljica ovog Odjela dr. sc. Jasenka Lulić-Štorić prisjetila brojnih zajedničkih događanja i projekata na kojima je Sorić uvijek davao maksimalan doprinos, te ga opisala kao iznimno karakternog čovjeka kojeg je krasio zdrav humor, ležernost, spontanost, nenametljivost.
- Bio je strpljiv, samozatajan i maksimalno angažiran u svom radu. Imao je izražen senzibilitet za čovjeka, a posebno za žene, kazala je Jasenka Lulić-Štorić i naglasila kako je posebno štovao preške lavandijere i želio sačuvati sjećanje na njihov težak život.
Na večeri sjećanja sudjelovali su još i Robert Bacalja, koji je govorio o zajedničkim ostvarenim projektima, te slikar Tomislav Košta, a večer je uveličao i dramski program prema kratkim pričama Senka Sorića, koji je režirala dramska umjetnica Milena Dundov, a izvele su ga članice Udruge žena "Luzor" iz Preka, te brat i sestra Roko i Matia Pažanin.
Plesna i pjevna kulturna baština
Senko Sorić rođen je u Zagrebu 1944. godine. Srednju školu završava u Bjelovaru, a zatim studira u Zadru. Od 1963. godine živi u Preku na otoku Ugljanu, a od 1978. u Zadru.
Amaterskim radom u kulturi započeo je 1963. godine u Preku osnivanjem Omladinske pozornice u kojoj kao redatelj i scenograf marljivo radi okupljajući mlade osnovnoškolce, srednjoškolce i studente pripremajući više premijernih predstava.
 
Od 1967. jedan je od utemeljitelja izvorne folkorne skupine Kanica i kao voditelj, ritmičar i koreograf tu dužnost obnaša trideset i šest godina. Senko je poznat i priznat folklorist, ritmičar i koreograf u amaterskim folklornim krugovima tadašnje Jugoslavije i Hrvatske, osobito otočnog i priobalnog područja Dalmacije. Kanica pod njegovim vodstvom postiže izvanredne, zapravo zavidne rezultate plešući izvorno Priješko kolo uz vokalnu pratnju pjesme Mili Bože, nesritna san bila, u kolu san bičvu izgubila. Kanica je sudjelovala na svim najvažnijim smotrama folklora u zemlji, a gostovala je i u inozemstvu. Snimila je više TV emisija i priloga, te radio emisija.
Generacije plesača, a to su danas primjerni očevi ili majke, uzorni su radnici i cijenjeni građani u sredini u kojoj žive i rade – prve plesne korake, i one važnije, životne učinili su upravo u Kanici.
Nesumnjivo, za to je najzaslužniji Senko Sorić, jer je s uvažavanjem, dobrim osobnim primjerom i nesebičnom ljubavi očuvao plesnu i pjevnu kulturnu baštinu svoga zavičaja, otoka napose. Senko je lijepom riječju, ohrabrenje, poticajima i nepresušnome elanu, mladima usadio sve odlike primjerene dobrom domoljubnom i kulturnom odgoju što su ih mladi zauvijek odnijeli sa sobom. Uza sve te odlike, mladi se diče stečenim dobrim radnim navikama, točnošću u radu, upornošću, tolerancijom, uvažavanjem i poštivanjem sugovornika, sudruga, prijatelja i njihove osobnosti, šireći tako ozračje samopouzdanja, radosti vedrine i zajedništva.
 
Ukratko i o drugim Senkovim aktivnostima, preokupacijama i inicijativama u našoj sredini proteklih četrdeset godina
Početkom sedamdesetih godina Senko Sorić staje uz bok najistaknutijim hrvatskim proljećarima u Preku, te postaje prvim predsjednikom Matice hrvatske za Preko, da bi zatim tijekom 1971., i 1972., godine bio nemilosrdno proganjan od tadašnje milicije koja mu oduzima putovnicu i ne vraća mu je idućih sedamnaest godina.
Povjereništvo Matice hrvatske u Preku je zabranjeno (1972.) i zabranjena joj je svaka aktivnost. Ipak, Senko i njegovi istomišljenici, također vrijedni i svjesni rodoljubi, nastavljaju s radom i to javno, „drugovima pred nosom“ koristeći razne svečanosti i obljetnice isticati hrvatsku riječ, misao i slobodarski narodni duh, kroz lijepe pjesme ili tekstove poznatih hrvatskih pjesnika i pisaca pa i obilježavanje tužne obljetnice Priješkim lavandijerama.
Jedan od najtragičnijih događaja u povijesti Preka i otoka Ugljana zbio se na Dušni dan, 2. studenoga 1891. godine.
Tužnu obljetnicu, kao i svake godine, obilježili su članovi KUD-a Preko, Udruge žena Luzor i brojni Prečani, koji su nakon molitve na groblju sa župnikom don Borisom Pedićem zapalili svijeće i položili cvijeće pokraj spomenika priješkim lavandijerama.
Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Gašpa Jurin, Bara Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Gašpa Matacin, Tomica Matacin i Kate Mazić - 16 prijeških lavandijera stradalo je u prevrtanju broda koji je prevozio čisto rublje za zadarske gospodske obitelji.
Nesreća se dogodila u 7 sati pokraj otočića Galevca, kada se brod u orkanskom nevremenu prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene, stradale su one lavandijere koje su pod palubom štitile rublje. Najstarija lavandijera imala je 75 godina, najmlađa 14, a među poginulim ženama bile su i dvije trudnice.
Lavandijere su po rublje odlazile u ponedjeljak, a opranu i izglačanu robu vlasnicima su vraćale subotom brodovima na jedra ili vesla.
 
U čast svim priješkim ženama i lavandijerama, kipar Anselmo Dorkin na Vruljici u središtu Preka podigao je spomenik "Naša mati". Posvetu stradalim ženama napisao je i Stjepan Benzon, čije je stihove za pjesmu "Šesnaest lavandijera" 1968. godine uglazbio Ivica Stamać i otpjevao Vice Vukov, a slikar Milan Generalić iz Hlebina naslikao je sliku "Lavandijere" u tehnici freske. Godine 1991. glazbeno-scensko djelo "Rekvijem za 16 lavandijera" napisali su Slavko Govorčin i Ivo Nižić, a svoju fotomonografiju "Umorne ruke" vrijednim priješkim ženama darovao je i umjetnički fotograf Senko Sorić na nagovor Nikole Šimića Tonina koji je kumovao naslovu i uredio Senkovu monografiju – spomenik Preku i preškoj ženi – Umorne ruke.
Svoj osvrt na Umorne ruke ostavio bih otvorenim jer iskreno i istinsko djelo autora, otvoreno je. Zatvara ga svaki čitatelj za sebe. Za sve druge istražitelje Senkovoga rada i stvaralaštva kojih će, a tu ne ostavljam ni najmanji znak upita, zasigurno biti i kojima je neupitno pouzdan izvor na koji će se s punim poštovanjem i povjerenjem moći pozivati.
Moj sud o monografiji najbliža je stihovima Senkove pjesme Volin viti (Volim vidjeti), iz knjige Miz život (Niz život), str. 17., koja je također u ovoj knjizi. Kada se stožerna riječ nadopuni u zamisli s naputkom: pamtim, zapamtimo - pamtim fotografijom i nastavimo pamtim stihovima pratimo liniju života - Život umjetnika Senka Sorića:
 
... Volin viti[1] lavandieru[2] na vrulji
I bjelinu lancunov kolo njie! ...
 
Umorne ruke neumorno dokumentiraju, svjedoče, o vremenu svom i vremenima ostavljenim u tragovima vremenu našem. Senko Sorić, svim fotografijama monografije nudi prostor za našu fotografiju, ukupnost svih doživljenih zapamćenih detalja koji nam ostaju kao autentična individualna zapamćenja prepoznate vrijednosti.
 
Senko je prednjačio, bez straha i s vjerom u slobodarstvo hrvatskog naroda. Kanica je neprekinutim radom također čuvala i podizala slobodarski duh u narodu.
U Zagrebu je 26. srpnja 1967. na drugoj po redu međunarodnoj smotri folklora sudjelovala prvi put folklorna skupina Kanica iz Preka koja je nekoliko mjeseci ranije i osnovana. Tom su prigodom, na svom prvom velikom javnom nastupu, dobili zlatnu medalju i diplomu. Skupina Kanica njeguje staro preško kolo i stare narodne pjesme toga kraja. Ova je folklorna skupina ime dobila po karakterističnom opasaču. Od samih  početaka pa do danas skupinu vrlo uspješno vodi Senko Sorić. U nešto više od četrdeset godina djelovanja folklorna skupina Kanica sudjelovala je u više navrata na zagrebačkoj smotri folklora kao i na nizu priredbi i smotri u tuzemstvu i inozemstvu. Gotovo i nema nekog kulturnog događaja vezanog za mjesto Preko na kojem ne sudjeluje Kanica.
Hrabrost je bila tih godina i poslije, javno (i lukavo) spominjati i promicati nacionalnu svijest i pripadnost rodu hrvatskom. Senko i nekolicina Matičara činili su to godinama do pada komunizma.
U Pučkom otvorenom učilištu Dom na žalu održava se Ljetna škola Priješkog kola za mladež i odrasle, Prečane i prijatelje Preka. Školu organizira TIM PREKO - Udruga za promicanje ritmike i plesa koji ovim projektom žele obogatiti turističku sezonu.
Kako je kazala Tihana Lončar Mazić, predsjednica Udruge TIM i ravnateljica Doma na žalu, cilj im je uz ugodno druženje oživjeti baštinu naših starih.
- Senko Sorić, dugogodišnji voditelj izvorne folklorne skupine Kanica već desetljećima podučava mještane Priješko kolo, pa smo ga i mi zamolili za pomoć. Tijekom trajanja škole Senko Sorić polaznike će naučiti plesati Priješko kolo uz pjesmu:
 "Mili Bože, nesritna san bila, u kolu san bičvu izgubila...".
Već na prvom satu Senko je oživio sjećanje na početke organiziranog plesanja Priješkog kola.
Senku je ljubav prema Priješkom kolu prenio njegov otac Božo. Između dva rata postojalo je više grupa, a organizirana grupa bila je aktivna i pozivana je u veća središta kao što su Šibenik i Zagreb.
Prije toga kolo se prakticiralo poslije blagoslova ili vjenčanja.
Senko Sorić je okupljene upoznao s poviješću Priješkog kola te se moglo čuti kako je kolo iza vjenčanja bilo posebno snažno, moglo se vidjeti sve uzraste, a u kolo bi se ulazilo sljedećim redoslijedom: žene, muževi, djevojke pa mladići jer bi tada djevojke i mladići bili lukavi pa znali di će se ubaciti i to je bio znak da se rađaju simpatije.
Kolo se najbolje zavrti, dobiva formu i snagu kad u njemu sudjeluje 15 žena i najmanje 5 muškaraca.
Kolo u sebi sadržava snagu, volju, muževnost i ženstvenost, treba biti snažno i jednostavno, a ne mlohavo.
Priješko kolo pleše se uz staru pjesmu koja govori o vječnoj netrpeljivosti između svekrve i nevjeste.
Ima jednostavnu i snažnu poruku, a opet vedru. Kolo se može vrlo brzo oformiti i uvježbati, ali ne može dobro uzrijati. Potrebni su svi uzrasti, stariji koji kolu daju snagu i mladi bez kojih bi kolo u budućnosti nestalo.
Kolo se sastoji od tri elementa, a pleše tako da se ruke stave o susjedov pas. U prvim elementima plešu svi, a treći element plešu samo muškarci jer je za njih potrebna snaga. Kolo je zahtjevno jer treba i pjevati i tancati. S drugim dijelom kolo završava, otvara se i prema gledalištu ostaje otvoreno. Originalno kolo nema kraja, a ovakav kraj se napravio jer na nastupima kolo mora nekako završiti. Kad se plesalo, kolo se uvijek negdje raskinulo a to su radili momci da dođu do određene cure.
Poslije Drugoga svjetskog rata nije se više gostovalo već se kolo samo plesalo na vjenčanjima i nakon blagoslova te se počelo polako gasiti dok u Preko nisu došli predstavnici smotre folklora i ponovno ga pokrenuli 1967. godine te je nastala izvorna folklorna skupina Kanica. Zadnji nastup Kanice bio je 2007. godine na 40. obljetnici svog postanja.
Maslina, žuka, ružmarin, smilje…
Senko Sorić rado aranžira cvijeće služeći se mediteranskim raslinjem (maslina, žuka, ružmarin, smilje…) Izlaže samostalno u Preku, Zadru i Zagrebu.
Nedovoljna iskorištenost naših prirodnih potencijala  dolazi do izražaja na mnogim područjima. Jedno od  njih je iskorištavanje i vrednovanje mediteranskog bilja i raslinja kojim obilujemo. Kako bi se moglo poboljšati gospodarenje ovim  specifičnim resursom koji se  često nalazi na svakom koraku, govorio je Senko  Sorić koji je osmislio projekt  održavanja međunarodnog  sajma mediteranskih cvjetnih aranžmana u Zadru.
- Mediteransko bilje je jednim dijelom zanemareno u  svojoj ljepoti, čistoći i izvornosti. Stoga sam planirao napraviti jedan takav  Mediteran Flora Art u Zadru i da to bude decentno.  Uzeo sam zato brnistru i  smilje kao osnovu, jer oni su  prebogati i cvijetom i mirisom, a za ostalo bi  stručnjaci mogli reći što bi se  još uz to moglo. Ja samo  dajem ideju. Imao sam nekoliko izložbi i Zadar kad  god je nešto radio, tražio me  - napravite nam Senko to,  napravite nam ono. Ja bih  to napravio ali sam uvijek  govorio da sam ja tu samo  posudio ruke, a mediteransko bilje i raslinje govori o  svojoj raskoši i vrijednosti,  ističe Sorić kojemu je cilj  projektom sajma mediteranskog bilja i cvjetnih  aranžmana povezati mediteranske zemlje i uspostaviti Zadar kao središte  aktivnosti vrednovanja  cvijeća i bilja autohtonih u  sredozemnom bazenu.
Zadar kao sjedište
- Danas svi imaju sve.  Split, primjerice ima krasnu izložbu cvijeća u Dioklecijanovim podrumima,  ali sve se svodi na klasiku,  kako cvjećari inače rade,  svejedno je li za stol,  vjenčanje ili bilo što drugo.  Osim toga, to su komercijalne izložbe. Ja mislim da  Zadar treba biti lukav i dobiti nešto što nije komercijalno tog trenutka, ali će se  odraziti na nečemu drugom,  a to je turizam. Na dobar  glas i stas Zadra, na ono što  bi mu trebalo pripadati, a to  je mediteranski centar  nečega. Sve ove zemlje, a to  je dvadeset i jedna država,  ako ćemo računati i Portugal  koji je često pribrojen Sredozemlju zbog sličnosti sa  Španjolskom, može se danas lako kontaktirati, bilo  putem veleposlanstava, bilo  putem florističkih udruga,  naglašavao je Senko Sorić.
Senko je držao da bi godina  dana bila potrebna kao pripremno vrijeme za buduće  događanje koje ne bi moralo  u početcima biti glamurozno, nego da se počinje od  manjega prema većemu.
- Zadar mora zauzeti  mjesto sjedišta nečega u Sredozemlju, a ja mislim da je  ovo poželjan put. Preko brnistre i drugog mediteranskog bilja i raslinja, ali na  jedan profinjeni način, ne  komercijalni, ne u stilu predstavljanja buketa za  vjenčanja, sprovode i kongrese jer toga ima svugdje,  kaže Sorić koji se ovim planom bavi već punih deset  godina, te dodaje:
Neshvaćena ideja
- Rekli su mi da je to skupo, a nije. Ako bi skupina od  pet ljudi to spremala na ovaj  način i uz suvremene mogućnosti komunikacije, mislim da ne bi bilo skupo. Nadalje, iz svake zemlje da  dođe jedan florist, to je dvadeset i jedan florist koji dolazi i koji će sobom ponijeti  snimku i pokazati je dalje i  znat će se: to je Zadar, to je  Hrvatska, to je Jadran. Moramo biti bukači i ponavljati  "Zadar - Mediteran". I to na  ovaj lukavi način, jer je mediteransko bilje zapostavljeno i ima neprocjenjivu vrijednost u svakom smislu - od  vizualnog, mirisa, ljekovitosti i slično, isticao je Senko Sorić.
- Sebe u ovome vidim  samo kao idejnog začetnika i samo bi mi bilo drago  da nađem one ljude koji bi  prihvatili ovu ideju i nastavili. Čini mi se da Grad,  Županija i Turistička zajednica nisu još shvatili. A  ima onih izvan Zadra koji  bi ovu ideju objeručke  prihvatili. No mi moramo  izići s time izvan lokalnih  okvira.
Lani sam radio  izložbu mediteranskog raslinja na "Zadar more" i potvrdilo  se ono o čemu ja stalno govorim: bilo je desetak  novinara, snimatelja, mi autori izložbe, sve skupa dvadesetak ljudi. I šteta tog truda i rada. Nešto se malo  poslije pokazalo, kratko na  televizijama, do pljesneš rukom i ne vidiš što je bilo.  Mediteran Flora Art ne mora biti svake godine. Neka  bude biennale ili čak triennale, ali neka Zadar postane  centar prezentacije mediteranskog bilja, zaključio je  Senko Sorić.
Krhotine rata i Uz more
Senko Sorić uspješno se bavi umjetničkom fotografijom od 1961. I danas Zadrani pamte Senka kao gardista i autora izložbe Krhotine rata postavljene u rano proljeće 1992. godine usred žestokoga granatiranja Zadra, izloživši cijeli arsenal ubojitih ostataka streljiva, granata, kasetnih bombi – kombinirajući ih s mediteranskim cvjetnim aranžmanima, što ga izdvaja kao umjetnika osobnog senzibiliteta.
Nije puno izlagao, ali je bio nagrađivan. Zadnjih godina intenzivno fotografira zaokupljen morem i priobaljem, ponajviše detaljima.
Umjetničke fotografije Senka Sorića iz novog ciklusa fotografija „Zrcali se more“, njihov začudni odziv na svjetlosne spektre u igrama sunca i mora, ruzine i boje, raspuklina, godova, fasada, kamen-zida, čipkasti mozaika suhozida, u odlaganjima vidljivog, u otvorenosti prema novim fotografskim spoznajama, istančanog umjetničkog nerva neupitnog fotografskog znalca daju novu umjetničku dimenziju umjetničkoj fotografiji izuzetnog umjetničkog senzibiliteta.
Istraživački je to odnos spram okoline u kojoj boravi, živi... Refleksije boja i sjena, odaslane poruke osjećaja promatračima.
 Njegovo je oko „upilo“ svu raskoš boja što mu je ispred fotoaparata ponudila priroda, tj. svjetlost sunca i zrcalna površina mora u odsjaju prekrasnih modeliranih igara što ih je njegovo oko vidjelo i za umjetničku fotografiju zaustavilo.
Dojma smo da u jednoj slici imamo dvije slike koje se razvijaju u nekoliko smjerova, koji se svaki za sebe razvija, raspučuje u nepobrojivi broj smjerova... mozaika svjetlosti i sjena u maštovitim suodnosima, jednog uz drugo... i ...
Isčitavaju se zapisi boja, slikopisi, slikoslovlja... nevjerojatnosti posebnosti koje pojedine nijanse boja sadrže u tim nijansama umjetničko-fotografskim tapiserijama uplitom lijenovaljajući valovitih valova  mornoga mora, voden-nitima, zaustavljenim valima... ulovljenim oblačkom u mreži morske cakline... beskonačne pučine u doticaju mora i neba... ruzine broda umorenog godinama... po površini vode prosutih zlatoveznih zrnca ljetnjega sunca...
 Preko...
Nova je to razina umjetničke komunikacije, integralni dijalog umjetnika i prezenta pred okom fotografskog objektiva, najzrelija umjetničko – fotografska faza fotografskoga umjetnika od formata, Senka Sorića.
Senko ovom svojom izložbom otvara novi put, putinu, umjetničkoj fotografiji u Hrvata, i svrstava se u ime neupitnoga značaja značajnih zadarskih umjetničkih fotografa, o čijem značaju u svijetu umjetničke fotografije više ne treba niti govoriti.
 
        Posebno me se dojmila i Senkova izložba umjetničkih fotografija: "Portreti" Vinko Gregov, imitator. Fotograf Senko Sorić za temu ciklusa "Portreti" odabrao je Vinka Gregova iz Preka, zanimljivog čovjeka vrsnih glasovnih mogućnosti u imitiranju i pjevanju. Izložbu fotografija otvorio je Senko Sorić, a pisani tekst autora o motivima nastanka zanimljivog ciklusa "Portreti" pročitala je Milena Dundov, glumica Kazališta lutaka Zadar.
"Bio je ponedjeljak 7. ovog mjeseca siječnja godina Gospodnje 2013., dan kao iz bajke, prekrasan sunčan i buran..školjić je na suncu i burici oko 10 bljesnuo u svom najljepšem sjaju kao da je isplovio iz čiste morske modrine, skoro lebdeći u zraku omotan laganom, ali reskom buricom i neodoljivim mirisom mora.
Fotografirao sam zanesen tom ljepotom i onom čudnom tišinom bez ljudi i ljetnog žamora. Ipak, s južne strane, uz sam rub šetnice, s rukama u džepu prilazi mi krupan čovjek laganim korakom sa širokim osmjehom na licu. To je Vinko naš Vinko! Odmah mi sine: zamolit ću ga, pristati će, siguran sam. Fotografirati ću ga. Bit će to prekrasni portreti na ovoj modrini uz more, Školjić i ovu resku buricu. Da, odmah je pristao uz onaj njegov karakterističan smijeh što se stalno pretvara u kihot ili otvoreni koloturni smijeh.
Poslušno i strpljivo Vinko je pozirao. Razumio je što od njega tražim, što mora pokazati da bi fotografije njegovih portreta ispričale priču o njemu kao dobroćudnom čovjeku koji živi ovdje pokraj nas i s nama, i čovjeku koji je obilježio svoje vrijeme imitirajući razne zvukove i glasove iz svoje dokolice. Činio je to, a čini i sada, vrlo uspješno i na radost prijatelja, mještana i ponekad nastupom pred publikom u raznim prigodama.
Povrh svega Vinko voli pjesmu i društvo (obožava Vicu Vukova i njegove pjesme). Često zapjeva i svojim snažnim i prodornim glasom plijeni pozornost slušatelja. Osobito voli pjevati u crkvenom zboru Sv. Cecilije. Ne izostaje ni svake nedjelje na Pivanoj veloj misi. Zato je omiljen i poštovan u društvu. To je naš Vinko; vrijedan, društven dobroćudan i pravi veseljak!". –  Senko Sorić.
U preškoj caffe galeriji postavljeno je 19 fotografija Vinka Gregova, a Senko Sorić tada je rekao kako je ovo druga od četiri izložbe s kojima će zaokružiti ciklus socijalne tematike.
- To su mali ljudi oko nas, htio sam senzibilizirati javnost da vide kako i oni postoje, kazao je Senko.
Obilježavajući četrdesetgodišnjicu bavljenja umjetničkom fotografijom izlagao je u: Zagrebu, Zadru, Čakovcu, Preku, Pečuhu (Mađarska).
Miz život
Na izvornom govor u Preka Senko Sorić piše crtice iz života otočkog težaka, osobito žene pralje (lavandijere) iz Preka, te kratke jednočinke. Napisao je prvu knjigu dijalektalne proze svoga kraja (što je do danas ujedno i jedina knjiga dijalektalne proze u našoj Županiji) pod nazivom Miz život (Niz život) za koju je i nagrađen od Matice hrvatske Zagreb Srebrnom poveljom za 1999. godinu.
Senkov uporan istraživački interes o životu na otoku ima poseban naglasak na ženi – otočkoj ženi, težakinji, supruzi i majci. Koristeći društvo starijih žena u Kanici slušajući njihove životne priče, upotpunjuje svekoliku sliku žene na otoku u proteklom stoljeću.
Mene se posebno dojmila većina običaja vezanih uz Čistu srijedu u Preku, uz Pepelnicu, ti običaji imaju opća obilježja cijeloga korizmenog vremena, a određuju ih pokora, post, pokornička odjeća i molitva. Ipak, neke su običaje odredili tradicija i kulturna osobitost određenog područja. Primjerice, na području Zadarske županije, u Novigradu, djeca su na taj dan vezala komoštre, lance, na koje su se nekad vješale posude za kuhanje na otvorenom ognjištu, i vukla ih po mjestu da se očiste stvarajući istodobno i veliku buku.
Prema riječima etnologinje dr. Jasenke Lulić-Štorić, maškare, korizma i Uskrs mogu se gledati kao tri stanja čovjekove duše koja se ujedno odražavaju i na sredinu u kojoj se živi. Maškare predstavljaju nesvjesnu, nagonsku, čovjekovu potrebu da izađe iz osobnog i kulturnog hoda. U maškarama se opušta, a onda dolazi korizma u kojoj analizira sebe i svoje postupke, traži rješenja, da bi na Uskrs uspostavio novi odnos sa sobom i svijetom,
- Umjesto zvona, ljude su u crkvu pozivali čegrtaljkama koje su dječacima od drveta napravili očevi ili djedovi. Na Ižu i Molatu zvali su ih škripavice, na Istu skripavke, u Novigradu čvrčaljke, u Vinjercu škrgaljna, na Vrgadi vrčaljka, u Poljani na Ugljanu kričilo, čevrgaljka u Slivnici, žvrkalica u Polači i zvrčalica u Lišanima Ostrovičkim, navodi dr. Lulić-Štorić.
Među korizmenim običajima, "lancuni" u Preku ipak su najposebniji i jedinstveni u Hrvatskoj. Nitko ne zna koliko je običaj star niti postoji ijedan pismeni trag koji bi nas barem približno odveo u prošlost i objasnio zašto se na Čistu srijedu stanovnici Preka pokrivaju plahtama, posipaju brašnom i u tami hodaju ulicama izgovarajući u tišini "blam, blam"... Priča se isključivo prenosi usmenom predajom, po nekima još od vremena kada su franjevci došli na otočić Galevac  1446. godine. 
Senko Sorić "lancune" pamti od djetinjstva kao i priču o njima koja se prenosila s koljena na koljeno.
        "Lancunima" se, prema njegovim riječima, Prečani poistovjećuju sa svojim pokojnicima koji su se u neka davna vremena umatali u bijelu plahtu i tako pokapali. Posipaju se brašnom koje simbolizira pepeo i uz riječi: "Čovječe, spomeni se da si od praha nastao i u prah ćeš se pretvoriti", čisti ulaze u korizmu i čekaju Uskrs.
        "U lancune" su uvijek išle sve generacije, žene i muškarci, na čelu i začelju povorke nosio se feral, odnosno zvono, a izgovaranjem riječi "blam" simbolizira se zvonjava crkvenih zvona koja će do Uskrsa utihnuti. I ove su godine "lancuni" okupili na Dvorini sve generacije Prečana.
- Osamdesetak djevojaka i mladića, njihovih roditelja, baka i djedova, obilježili su Čistu srijedu po stoljetnoj tradiciji, zamotani u plahte, tihom hodnjom po mjestu. Općina Preko, POU Dom na žalu i TZO Preko organizirali su profesionalno snimanje cijelog događanja s ciljem ovaj običaj zaštiti i predstaviti ga javnosti kratkim dokumentarnim filmom i fotomonografijom, otkrio je Ante Župan, savjetnik za EU fondove u Općini Preko.
- Koliko znamo, ovakav se običaj na Pepelnicu, čistu srijedu, u Hrvatskoj njeguje jedino kod nas. Pamtim ga od djetinjstva, o njemu su nam pričali najstariji Prečani, a tako ga i mi prenosimo na našu djecu i unuke, kaže Senko Sorić, koji je i ovoga puta ovjekovječio kolonu u kojoj se na Dvorini okupilo 52 djevojaka i mladića, njihovih roditelja, baka i djedova.
Nitko ne zna koliko je običaj star niti zašto se na čistu srijedu stanovnici Preka pokrivaju lancunima, posipaju brašnom te u tami i tišini, izgovarajući samo „blam", „blam", hodaju uskim kalama. Priča se isključivo prenosi usmenom predajom, po nekima još od vremena kada su franjevci došli na otočić Galevac 1446. godine.
„Lancunima" se, prema Senkovim riječima, Prečani poistovjećuju sa svojim pokojnicima koji su se nekad umatali u bijelu plahtu i tako pokapali. Posipaju se brašnom koje simbolizira pepeo i uz riječi: "Čovječe, spomeni se da si od praha nastao i u prah ćeš se pretvoriti", čisti ulaze u korizmu i čekaju Uskrs.
„U lancune" su uvijek išle sve generacije, žene i muškarci, na čelu i začelju povorke nosio se feral, odnosno zvono, a izgovaranjem riječi „blam" simbolizira se zvonjava crkvenih zvona koja će do Uskrsa utihnuti ili se, pak, žele istjerati zli duhovi i pozvati puk na čišćenje od grijeha.
Spomenica Domovinsko rata
Početkom veljača 1992. godine dragovoljno odlazi na prvu crtu zadarskog bojišta preuzeti dužnost, tamo gdje drugi nisu htjeli. Uz preuzetu dužnost u postrojbi piše i ratni dnevnik 159. brigade 3. bojne u njenom Biltenu.
Nositelj je Spomenice Domovinskog rata.
 
Večer na Brižićevin dvuoru
 
Senko Sorić suosnivač je i poticatelj tradicionalnog ljetnog zavičajnog programa (također jedinstvenog u Zadarskoj županiji) Večer na Brižićevin dvuoru (već XV. Ove godine) na kojemu se izvode izvorni tekstovi pučkih pjesnika i pjesnika čakavaca, pjevaju pučke klape i plešu izvorne plesne skupine, izvode se humoreske na prečkom ili drugim otočkim izričajima.
Senko na Večeri sudjeluje kao autor tekstova (humoreske), redatelj i scenograf.
 
Requiem za 16 lavandijera
U ljeto 1991. godine zahvaljujući Senku kao inicijatoru, obilježena je 100 – a godišnjica od utapanja 16 preških lavandiera na Dušni dan 1891. godine. Cijeli tijedan, bio je ispunjen raznim programima i izložbama posvećenim lavandijerama, a završnica je bila u premijernoj izvedbi glazbeno-scenskog djela Requiem za 16 lavandijera (Tekst S. Govorčin, glazba prof. I. Nižić i režija M. Dundov), a sudjelovalo je šezdeset i dvoje mještana amatera od 9 do 72 godine života
110. godišnjica od utapanja lavandijera obilježena je 2001. godine u Preku na najljepši i najdostojanstveniji mogući način. Otkriveno je spomen obilježje Vrulja na mjestu gdje su nekada lavandiere oplahivale rublje zadarske gospode.
Spomen obilježje je započeto s izgradnjom 1991. godine, opet na inicijativu i stalnu brigu Senka i dovršeno je 2001. na 110. godišnjicu zahvaljujući donatoru mještaninu g. Ivu Dunatovu iz SAD – a., mještanima Preka na čelu sa Marijom Mihatovom.
Benkovački podni kamen za spomen obilježje donirao je književnik i privrednik s Preka Ante Gregov, Jurin.
Spomen obilježje rad je umjetnika s Preka Anselma Dorkina.
Pučki kulturni tribun
Toliko je toga podcrtano Senkom Sorićem. U Zadarskoj županiji, Zadru, preko u Preku. Senko Sorić, preko četrdeset godina neprekinutog marljivog i plodnog rada u kulturi, s velikom radnom energijom, ushićen, veseo, brižan, živog mediteranskog temperamenta; odgovoran, a opet nenametljiv, samozatajan i skroman… to su odlike i ljudske vrline Senka Sorića.
Preko, Preko, Zadar, zadarski otoci, Zadarska županija u svoj svojoj zbilji imala je takvoga neimara i animatora svenarodne baštine koji zaslužuje naziv pučkog kulturnog tribuna, ulicu i spomenik, jer je tolike decenije marljivo i plodno promicao kulturni život u našoj sredini i šire.
 
Bilješke:
 
[1] Vidjeti
[2] Pralju
 

Nikola Šimić Tonin

Svugdje ruševine, gomile kamenja

 
 
Potres
Nad gradom prašina
Po zemlji odroni
https://www.total-croatia-news.com/media/k2/items/cache/870d899af4bd0caeeda8b0c37f4c5037_XL.jpg
Pred rodilištem
U majčinom zagrljaju
Jedino blago
Svugdje ruševine
U plaču novorođenih
Putokaz vremenu
Gomile kamenja
I kutije uspomena
Zdrobljene
Čovjek i pas
Nad gomilom kamenja
Beznađe
Zemlja još drhti
Utihnule i ptice  
A cvrkut prestao
Prohladno jutro
Na razrušenoj kući
Klepeću vrata
Ruševine
Umrežene uokolo
Mrežama pauka
Neizvjesna noć
Samo su psi lutalice
U njenoj tami
Nigdje nikoga 
Pustom ulicom odzvanja 
Samoća
Crkveni toranj
Na oštećenom zvoniku
Vrijeme stalo
Mirogoj
I nadgrobni spomenici
Bez spokoja
Jenjali udari
Od zemlje do neba
Nadanja
Potres prestao
Na starim ruševinama
Novi temelji
U pustoš stana
Uljezi bez najave
Praznina ih mami
Korona virus
Rijetki prolaznici
S maskama
Uskrsna nedjelja
Odjek crkvenog zvona
U srcu molitva
Toplina dodira
Uvijek je između
Topline dlanova
 

Vera Primorac

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Nedjelja, 05/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1907 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević