Get Adobe Flash player

Krajobraz je i dalje u središtu zanimanja autora, većinom primorski

 
 
Akademski slikar Krešimir Ivić, istaknuto je ime suvremene likovne produkcije. Izlagao je na brojnim zapaženim samostalnim izložbama. Autor je niza slojevitih ciklusa vrlo karakterističnog rukopisa, kontinuirano se bavi i glazbom, nekada rock glazba a danas jazz, svirajući na kontrabasu. U posljednje vrijeme vrlo se aktivno posvetio definiranju osobenog ciklusa, u ulju i akrilu, na kartonima velikog formata, od jednog metra naviše, s prepoznatljivim motivima pejzaža koji su obilježili njegov slikarski angažman.
Slikovni rezultat za Krešimir Ivić, putovanje
Krajobraz je i dalje u središtu zanimanja autora, većinom primorski, obale s nekoliko uspavanih kuća na uzvisini ili padini, prostor uz more prošaran uspravnim, visokim drvećem (doista, drveće se propinje, stremi dodiru neba), rubovi mora, koje je većinom mirno, češće tamne boje, dodiruju luku ili kamenitu obalu, bez prisustva čovjeka, ptica, dojam je, pred nama je na ovim slikama samo razlivena tišina, nekako svečanog dojma, volumen u iščekivanju događaja, susreta, na moru tek nekoliko brodica, gotovo su nepomične kao da su urasle u more, srasle s morem i postale jedno, i na moru, daleko od obale, vlada tišina, potpuni muk.
 
Razabiremo na velikim formatima, širinu i dubinu prostora, koga na svoj način portretira, crtanjem bojom (crvena je boja dominantna u ovom opusu) slikar, nastojeći, što je moguće snažnije uroniti u jedinstveni volumen sačuvanog krajobraza.
 
Na Ivićevim velikim formatima jasno opažamo sretni dodir prirode i čovjeka, s motivom koji je posve imaginaran, stvoren na odabranim fragmentima sjećanja i potrebe za životom u takvoj, gotovo idealiziranoj sredini iako nas ovaj krajobraz upućuje svojim izgledom na pomisao, sasvim je stvaran, prirodan, neokrznut i negdje je tu, blizu, nedaleko.
 
Ivićev novi ciklus okarakteriziran je i snažnom kolorističkom gestom, njegovi su potezi slobodni, ništa ih ne omeđuje, doista veliki format pruža iznimne mogućnosti, prvenstveno onome tko želi osjetiti oslobođenost i radost slikanja.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/33313/kresimir_ivic_4.jpg
Ugođaj na slikama novoga ciklusa je doista neponovljiv, privlačan, idilična atmosfera motiva i ponekad se pitam je li to ono mjesto kojem svi žudimo, utočište duha i tijela, mjesto u kojem bi voljeli biti, živjeti, voljeti? Je li to ono tajnovito, skriveno, zagonetno mjestro, koje pripada svakome od nas, samo ga se mora pronaći jer svatko mora pronaći svoje osobno utočište?
 
Ivić je naslikao u obimnom ciklusu velikih formata nekoliko svojih destinacija kamo se valja uputiti. Možda i mi prepoznamo poneko od njih kao svoje, jedno s brojnih PUTOVANJA  slikara Krešimira Ivića.
 

Miroslav Pelikan

Slikar nam je predočio niz stabala, visokih, niskih, širokih, užih, tajnolikih, jakih, grube kore osobito, uznemirenih krošnji...

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Robert Budor, 27. srpnja 2018. predstavio se je s novom samostalnom izložbom MASLINE u Muzeju Prigorja – Galerija Kurija u Sesvetama, izloživši šesnaest crteža u tušu drevnog drva.
http://metro-portal.hr/img/repository/2018/08/web_image/robert_budor_1.jpg
Budor je već neko vrijeme posvećen maslini, drvu višestoljetnog života, drvu sjećanja, u portretiranju guste krošnje, vijugavog, zgrčenog debla s mnoštvom tragova na kori koji zorno govore o turbulenciji prošlih života, nepogodama i nevoljama ali i osunčanim danima sreće. Ponekad slikar jasno prezentira dugoživuće drvo, nastojeći na papiru sačuvati za budućnost mistične oblike grana, čudesnu propletenost, ponekad je pred nama gotovo neprozirna gustoća pokreta i oblika, tajni što se skrivaju između korijena,debla, grana i lišća.
 
O važnosti masline u životu čovjeka ne mora se iznova govoriti, maslina je doista jedna i jedina, kvrgavog, izvijenog stabla, otporna na vrijeme ali ga pamteći, donoseći na svojim granama i lišću sjećanja, bilježeći u mnogobrojnim zarezima na kori protok vremena. Doista, maslina je drvo sjećanja, čudesno drvo što prolazi kroz vrijeme, ostavljajući svoj trag u svakom razdoblju povijesti.
 
Maslina je nositelj mnogostrukih značenja, u religiji, u mitu, u povijesnim zbivanjima, doista maslina zauzima posebno mjesto u povijesti čovječanstva. Maslina prati čovjeka odavna i čovjek je duboko svjestan važnosti ploda masline i njezine trajnosti, njezine izdržljivosti i postojanosti.
 
Na nizu crteža, uzburkanih, pokretljivih, dinamičnih i tihih, Robert Budor je ispričao svoju priču o susretu s maslinom, prenio nam nizom crteža svoj doživljaj, svoju radost, ispričao nam je detalje o traganju za skrivenim, uronjenim i gotovo izbrisanim sjećanjima.
http://hrvatska-danas.com/wp-content/uploads/2018/02/maslina-777x437.jpg
Poput raznovrsnih i raznolikih modela lijepih žena slikar nam je predočio niz stabala, visokih, niskih, širokih, užih, tajnolikih, jakih, grube kore osobito, uznemirenih krošnji sličnih uplašenim pticama, zamršenih linija koja izlaze iz dubine i u nju se vraćaju, sve u crno bijeloj kombinaciji.
 
Možda se slikar prisjetio stabla masline s kojim se davno susreo i poželio oživotvoriti taj oblik što izranja iz povijesti, iako više nije siguran je li to bio san ili stvarni susret, ali mistično, svijeno drvo dobro pamti i možda mu se posreći. Maslina je motiv svevremenskog. Najnovijom, produhovljenom i emotivnom izložbom crteža Robert Budor nas je podsjetio na svijet u kojem živimo i na svijet koji traje odavno.
 

Miroslav Pelikan

Nagrada Judita pripala ansamblu 'Antiphonusi' i tenoru Krešimiru Špiceru za koncert 'Amor dolcegarbo'

 
 
Nakon 32 festivalskog dana, na kojemu je na dvanaest ambijentalnih pozornica Splita i njegove bliže okoline izvedeno 37 pojedinačnih izvedbi, tri operna,osam dramskih, osam plesnih i sedam koncertnih naslova, održane su tri izložbe, jedna promocija knjiga i jedna pjesnička večer, u utorak navečer 14. kolovoza Kazališni festival svečano je zatvoen na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split. Prije koncerta Gordana Tudora i Zagrebačkih solista dodijeljene su nagrade Judita za najbolja umjetnička dostignuća Festivala, nakon čega je Splitsko ljeto zatvorenim proglasio župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban.
https://cdn.mojekarte.com/m/2/229/images/2444-64-splitsko-ljeto.jpg
Tradicionalno Slobodna Dalmacija, generalni medijski pokrovitelj Festivala, dodijelila je nagrade Judita za najbolja umjetnička ostvarenja u glazbenom i dramskom programu. Žiri Judite za glazbeni program radio je u sastavu Tatjana Alajbeg (predsjednica), Kosovka Čudina i Mirko Jankov. Juditu za najbolje umjetničko dostignuće u glazbenom programu 64. Splitskog ljeta žiri je dodijelio ansamblu „Antiphonus“ i tenoru Krešimiru Špiceru za koncert Amor dolcegarbo.
 
Glazbeno 64. splitsko ljeto ponudilo je tri operne izvedbe i sedam koncerata. Mogli smo pogledati premijeru Nabucca, reprizu Aide i već tradicionalnu izvedbu Ere s onoga svijeta u Vrlici. Sedam koncerata mali je broj, ali su, uključujući i večerašnji, u većini, imponirali kvalitetom. Čuli smo trojicu mladih i darovitih umjetnika: Aljošu Jurinića, Petra Čulića i Branimira Norca, dva komorna ansambla, Hrvatski barokni ansambl i ansambl Antiphonus, te IX. Bethovenovu simfoniju u izvedbi solista, zbora i orkestra i splitskog HNK, a pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića. Koncert već proslavljenog mladog hrvatskog pijanista Aljoše Jurinića nije bio na očekivanom nivou zbog nedostatka temeljnih uvjeta solističkog recitala – primjerenog glasovira u primjerenom prostoru.
 
Taj isti otvoreni prostor Meštrovićevog Kaštilca gdje se zvuk raspršuje, a komunikacija udaljenih grupa glazbenika biva onemogućena, nije pogodovao ni velikom ansamblu HNK čija bi izvedba Beethovenove IX. simfonije sigurno bila uvjerljivija u drugačijim uvjetima. S druge strane, Dioklecijanovi podrumi pokazali su se primjerenijim koncertnim prostorom u kojem su se kvalitetnim izričajem posebno istakli Hrvatski barokni ansambl i gitarist Petar Čulić. Juditu za najvišu razinu umjetničkoga izričaja dodjeljujena je ansamblu „Antiphonus“ i tenoru Krešimiru Špiceru za koncert „Amor dolcegarbo“. Večer ispunjena djelima uglavnom ranobaroknih skladatelja izazvala je neskriveno oduševljenje brojnoga slušateljstva u Dioklecijanovim podrumima. Vokalni ansambl predvođen Tomislavom Fačinijem, inače basom i čembalistom, bio je pojačan instrumentalnim sastavom te glasovitim tenorom Špicerom, sjajnim tumačem velebnih Monteverdijevih madrigala. Skladno muziciranje cijeloga sastava vrlo je uvjerljivo osvijetlilo i približilo nam suptilan zvuk davnih vremena, a svoje su zasluženo mjesto dobili i hrvatski majstori Ivan Lukačić i Vinko Jelić – u ranome baroku Europa je uistinu živjela na našim prostorima.
 
Na kraju ističemo ono što godinama ponavljamo – nužnost utemeljenja povjerenstva za Juditu za baletni program, jer plesni ansambl splitskoga HNK koji uzorno vodi gospodin Igor Kirov već niz godina daruje nam impresivan baletni program na Sustipanu. Prosudbeno povjerenstvo Slobodne Dalmacije  za  dramski program u sastavu Nila Kuzmanić Svete, teatrologinja, Jasmina Parić, novinarka i kazališna kritičarka i Belmondo Miliša, glumac i ravnatelj Gradskog kazališta mladih Split jednoglasno je ocijenilo predstavu Orestija najvišim umjetničkim dostignućem 64. Splitskog ljeta i dodijelilo joj nagradu Judita.
 
Autorski tim i glumački ansambl pod vodstvom redatelja Dejana Projkovskog ovom  se snažnom i dojmljivom premijerom u produkciji samog festivala vratio na najbolji način tradiciji Splitskog ljeta koje su obilježile mnoge antičke drame, ali čiji je specifikum i otkrivanje novih ambijentalnih pozornica. U Sitno Gornje, prostor drevne Poljičke republike, skladno se uklopila dvije i pol tisuće godina stara Eshilova tragedija, povezujući na sadržajnoj i misaonoj razini davno minula vremena s današnjicom. Propitujući s Eshilom ljudsku prirodu punu nemira, dvojbi, mračnih nagona ali i želje za uspostavom harmonije, kreatori predstave iznjedrili su u sinergiji djelo visoke estetike i kvalitetnih glumačkih ostvarenja. Orestijom je uz to stvorena i nova ljetna pozornica s veličanstvenim pogledom na grad, more i otoke, a Split nakon dugo vremena dobio pravu ambijentalnu predstavu.
 

Ivica Luetić

Autor se prepušta intuitivnom impulsu u iskrenom stvaralačkom procesu lišenom promišljaja i ega

 
 
Renomirani suvremeni likovni umjetnik, arhitekt i slikar Milan Zoričić aktivan je na Hrvatskoj, ali i međunarodnoj likovnoj sceni preko četrdeset godina. U tom su periodu različite faze njegovog slikarskog opusa u više navrata izložbama predstavljane splitskoj publici, a njegova sedma po redu samostalna izložba u Salonu Galić – znakovitog naziva „Formal Forms“ - predstavit će umjetnikov najnoviji ciklus radova nastalih u proteklih godinu dana.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/37497/milan_zoricic.jpg
Izložbu možemo promatrati kao skup pojedinačnih radova atipičnih geometrijskih formi različitih formata koji na suptilan način postepeno prodiru u prostor naposljetku se u potpunosti odvajajući od svoje prvotne slikarske plošnosti, postajući tako samostalnim trodimenzionalnim objektima koji suvereno dominiraju galerijskim prostorom, izlaze iz zidova ili u njih ulaze, penju se do stropova – isprepliću s postojećom arhitekturom. Finalni umjetnički rad Milana Zoričića ogleda se u zbiru svih eksponata promatranih kao jedinstvena cjelina - postavu izložbe u svom totalu.
 
U dugom procesu umjetničkog stvaralačkog razvoja Zoričić je prolazio kroz brojne faze, a u slikarstvu mu je svojevremeno od izrazitog značaja bilo upravo dovođenje figurativnog motiva do nivoa perfekcije. Možda upravo iz tog razloga, u svojoj težnji ka čistom, jasnom, sažetom – perfektnom - postepeno se spontano oslobodio figurativnog i svoj slikarski izraz sveo na minimalnu suštinu onog bitnog. (Stoga ne bismo puno pogriješili kada bismo njegovu „zrelu“ fazu nazvali minimalističkom - ukoliko su ikakve kategorizacije ovdje uopće potrebne.) Zoričić ne želi znati gdje će ga u određenom trenutku pojedini rad odvesti, prepušta se intuitivnom impulsu u iskrenom stvaralačkom procesu lišenom promišljaja i ega. Ne libi se pri nastanku novih radova koristiti one „stare“, rezati ih i po potrebi prenamjenjivati kako bi isti nanovo oživjeli u kontekstu novoga djela, najčešće na samoj granici slikarstva. Njegove slike/objekti sačinjene su od samostalnih ili pak međusobno kombiniranih, pravilnih i strogih, uglavnom jednobojnih geometrijskih ploha (pravokutnici, kvadrati, trokuti i krugovi) izražajne teksturalnosti, te uvijek novih i jedinstvenih formi koje (baš kao u apstraktnom slikarstvu) promatraču predstavljaju mentalni izazov podsjećajući ga na ono nešto njemu blisko, ni sam ne znajući da li je riječ o makro ili mikro zbilji.
 
„Značajno je primjetiti kako je Milan Zoričić svoju bogatu likovnu karijeru započeo radom u polju arhitekture, pa stoga ne čudi vidna manifestacija njenog utjecaja i na umjetnikovo slikarsko stvaralaštvo. Korelacijski odnos i međusobno prožimanje ova dva za umjetnika i danas dominantna područja djelovanja lako se uočavaju u njegovom umjetničkom postupku. Naime, i kada slika, stječe se dojam da on zapravo - gradi. Njegova primarna slikarska tehnika, majstorski savladano tradiconalno fresko slikarstvo, zapravo je slikarska intervencija direktno na zid - arhitekturu. U kreativnom procesu stvaranja slika/objekata on se koristi drvenim okvirima obloženim platnom na koje prethodno prenosi površinu zidne freske (affresco strappato). Asocijativnu „gradnju“ slike naposljetku naslućujemo i odabirom načina pristupa platnu gdje Zoričić njihovim preklapanjima, dubljenjima i prosijecanjima na izvjestan način sliku transformira u trodimenzionalni entitet gotovo u potpunosti lišen svake za klasično slikarstvo tipične plošnosti.“ (kustosica Nina Nemec)
 
Milan Zoričić rođen je 8. siječnja 1955. u Drnišu.Od ranog djetinjstva, ili bolje reći od svoje prve godine živi u Kninu gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. 1973. godine upisuje se na Arhitektonski fakultet Sveučilista u Zagrebu. Već 1975. otvara prvu samostalnu izložbu u Zagrebu za  koju predgovor piše akademik  prof. dr. Andro Mohorovičić. Taj period je obilovao susretima s mnogim velikim imenima hrvatskog slikarstva. Posebice s  Josipom Vaništom koji je u to vrijeme vodio  likovni dio programa arhitektonskog fakulteta.Za njega naročito značajna bila je podrška Marina Tartaglie.On ga često  poziva u svoj atelier, te mu piše predgovor za dubrovačku izložbu. Izlaže još u Zagrebu, Šibeniku, Zadru, Kninu i Karlovcu. Diplomirao je 1981.godine.U periodu od 1982. do 1990. godine sudjeluje u radu Kninskog likovnog kruga, čiji je jedan od utemeljitelja. Tih godina intenzivno radi kao dizajner i projektant interijera te obiteljskih objekata na području Dalmacije. Od 1988. postaje član HDLU-a Split i ZUH-a (danas HULU i HZSU). Godine 1990. angažiran je na izradi fresaka u nekoliko sakralnih objekata u Italiji. 1997. i 1998. surađuje sa studijem Sottsass u Milanu. (Sottsass Assocciati  u to vrijeme jedan od vodećih svjetskih studija dizajna i arhitekture-čiji je osnivač, Ettore Sottsass, svrstan u grupu od pet najvećih svjetskih dizajnera. Milan Zoričić za studio Sottsass 1997. godine izrađuje pet panoa vizije budućeg aerodroma Malpensa u Milanu i s tim radovima se predstavlja na izložbi „Veliki novi projekti transportnih objekata Italije“ u Palazzo Triennale di Milano 1998. Godine 2001. također u Milanu jedan je od osnivača grupe „Metarazionalità“. Talijanski slikar Beppe Bonetti, Nijemac Rudolph Rainer i Milan Zoričić zajedno su izlagali na području Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Od 2001. godine tehnika „affresco strappato“ postaje način izrade većine njegovih slika u za to posebno opremljenim atelijerima u Kninu i Bergamu. Živi i radi u Kninu.
Izložba se može razgledati do 21. kolovoza 2018.
 

Nives Matijević

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 988 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević