Get Adobe Flash player

Ljepota tišine u fantastičnoj scenografiji nature

 
 
Slikarica Marija Puzak, istaknuta je pripadnica suvremene hrvatske likovne scene, kreatorica je  nekoliko slojevitih ciklusa, ponajprije krajobraza, ovih dana izlaže niz svojih uspjelih djela u Galeriji Zrinski, u zagrebačkom hotelu Palace.
http://www.puzak.com/mama/wp-content/gallery/2014-ulja-na-platnu-01/PLAVI-ODSJAJ-50x70cm-2014g.jpg
Po čemu se u aktualnoj produkciji ističe niz pejzaža Marije Puzak? Riječ je naravno, o opusu koji je nastao u kontinuiranom i predanom radu, u stalnom istraživanju i produbljivanju kako zanimanja za motiv tako i za njegovo oživotvorenje na platnu.
 
Za opus slikarice Marije Puzak valja ponajprije istaknuti jedinstvenu atmosferu prostora njezinih krajobraza, gotovo nadrealistički doživljaj u kome domininiraju istaknuti profili drva, poput drevnih, čarobnih maslina iz drevne Grčke, bez obzira što gledamo tipično kontinentalne vrsta drveća, prošarani svijetlo plavim protocima voda, u prostoru u kome je sve je tiho ili barem utišano, priroda je u punoj snazi, posve je istaknula svoju nesvakidašnju ljepoptu u posvemašnjij tišini, muku, ništa se ne čuje, sve miruje i kao da je sve zastalo i na trenutak prestalo živjeti.
 
Da, ljepota tišine u fantastičnoj scenografiji nature. Pred nama su mitski prostori u kojima će se možda uskoro odvijati prizori prepuni emocija, ljubavi i prijateljstva ali i mržnje i tuge. Kao da priroda čeka dolazak čovjeka koji će nesmiljeno i brzo razoriti ovu idilu, ovu idiličnu scenu s prirodom i mirom u glavnim ulogama. Slika li Marija Puzak imaginarni, propleten idilom i ljepotom, nevjerojatni svijet koji postoji tu
https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2018/04/Marija-Puzak-2-1.jpg
negdje, pored nas, ali ga tek vide pjesnici i slikari?
Je li to svijet u kome bi željeli živjeti, gradeći njegovu konstrukciju na vlastitom sjećanju? Je li to svijet koji čovjeku može ponuditi utočište, spas od svih zala i nevolja koje okružuju tako čvrsto i tako nezaustavljivo suvremenog čovjeka? Ili je jednostavno slikarica  tek ponešto uljepšala prostore prirode koji su joj poznati, pomalo ih diskretno mijenjajući i dajući im karakter privlačnog i jednostavnog, dostižnog i ostvarivog.
 
Na gledatelju je da odabere. Vjeruje li u stvarnu ljepotu, u ljepotu stvarnoga ili ne. Slikarica Marija Puzak lijepo zaokružuje svoj slikarski opus s doista čudesnim svijetom krajobraza, u kome se ne vidi čovjek, postoji samo priroda, nema rušitelja, nema ni dobronamjernih, svijet je prazan, čist i otvoren. To je svijet u kome dominiraju snažne boje, plave, zelene, narančaste, obrisi visoko uspravljenog drveća i tihi, neumitni tokovi voda, u apsolutnoj tišini.
 

Miroslav Pelikan

Heloizin sindrom

 

 
Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj/e za…
http://www.zadarskilist.hr/sites/default/files/styles/article_image_full_node/public/zdmedia/Helena_roguljic.jpg?itok=lYFsIvah
Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…
 Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.
Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.
 Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.
„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“
 
S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.
Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“
Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu... Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.
Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.
 
Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.
Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.
U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

 

Nikola Šimić Tonin

Tko je gazda od posla

 
 
Eh, kako sam nekada samo pjesme pisao. Ko ribe na malu nižu se udicu… Šetajuć'  se tako jedan dan sokakom, ugled'o sam tvoju okruglastu guzicu… sory na vokabularu.
Bez očiju mojih umalo ne osta ,  skoro ih na tregere spustih… Pa  makar i nisam sklon tome psovanju,  neke riječi  proste uspio izustit… jer tako mi nadošlo u danom trenutku.
https://bestlostlovespell.files.wordpress.com/2014/12/facebook-covers-couple-romantic_100002611022553_4194.jpg
Opsovah tad svoju tanku očnu mrenu,  što ne,  kriva jadna vid mi zaklonila…  Sve redom sam spominjao, one,  okuliste… što prije ne htješe  skinut'  je na vrijeme… I tako baš  svi na nju pomisliše.
A na, tebe, pomisao  već fest mi miriše…i stvara mi neki košmar u stomaku…  Što sam te onomad,  jednom,  sreo u mračnom sokaku… vidio.
 I dugo te skrivah po kutovima  zjenica svojih … a ponekad često  ne htjeh se umivat,  samo da ne odeš  iz maštanja mojih.  
Ko zadnju svoju suzu te čuvah  makar sam sinoć i  puhati mor'o,  vraćajuć'  se kući  pandur me zaskoči.
Jesi li pio?  Pitaju … vide manta mi se…  „Daj dreger  ovamo“  dovikuje legu, nek' i to odkanta, jer bled je ko krpa… vrag odnio šalu pa gužvu koristim, a na cesti
 prometno kao  i u kinu…dok ja te zamišljam  podatnu slatkastu i finu i  sa tobom samo sastati se želim…  
Njih dva ko moroni skalp mi već skidaju…  iznenada telefon jednome zazvoni, vele: „neki udes je“… i tad ih je neka panika spopala.
 
Jedan  drugog viknuše,  pokreni  stopala… jer  gazda će  inače da nas balzamira.
Na sreću se riješih likova, kao iz nekog filma… Prečicom kroz njive krenuše, dok kišica prve kapi već propušta… Nadajući se  kako će zapasti…ja  požurih tebe  svim tijelom napasti,  mislim ono s volenjem… Ma znam da nisam ljubavnik, i oko toga  i suviše vješt… al' čuj, snađem se nekako …tu i tamo… i znadem po nešt'…Samo kad trema prođe me.
Onako da se zagrijem, ko motor da uhvatim ritam…vidjet' ćeš curice moja  ondak ću da te pitam… Tko je gazda od posla?
 
I tako kraju stig'o sam… pa čak i rime ima.
Moje su priče obične i poklanjam ih svima…jer mojom dušom odišu… Eh, vidiš sada…na maloga pazi i idi bocu mlijeka da mu zgriješ…  nemoj da mi se smiješ… Odo sutra do oni mojih okulista… ma ne komunista-okulista ženo… Što si to obukla ne vidim hihihihiih… E, jesam oćoravio….uf!... Bolje odavna da sam kren'o. 
Ova dioptrija dobra mi nije… eh, da mogu opet vidjet kao nekad prije…pa nek' me i panduri ufate.
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Pjesnik

 
 
siromah
Pjesnik
prijatelje
 na večeru pozva
u tanjur im
namjesto jela
servira pjesmu
https://images.replacements.com/images/images2/china/L/P0000340425S0002T2.jpg
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1673 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević