Get Adobe Flash player

Spaljeno djetinjstvo drage mi Foče

 
 
Dragi oče.
Pisao sam ti na Dan mrtvih 1992.
One tmurne i paklene ratne noći
Da mi oprostiš što ti ni te godine
Nisam mogao na grob doći.
https://image.jimcdn.com/app/cms/image/transf/dimension=298x1024:format=jpg/path/sbe328447f2ef4ae5/image/ib2d9e52a2e155215/version/1412179475/image.jpg
Moje su rane još uvijek duboke i otvorene.
Još više zapeku kad mi misli pobjegnu
I odlutaju u krvavi košmar tog nesretnog rata,
A onda mi navru suze i jecaj kad se sjetim
Gdje čame kosti mog pokojnog oca i brata.
 
Koliko sam puta zavapio Bogu:
Zašto sam tako malo uživao roditeljsku toplinu?
Zašto me je zaobišla ljubav?
Zašto i ja nisam imao oca i mater?
Umjesto toga imam dvije bremenite žrtve.
Mati umire zarobljena u kandžama rata
A ti si nas prerano napustio i otišao među mrtve.
 
Život je dobrano zasjeo na moja pleća.
Ja sam već sjedi starac. Vrijeme je učinilo svoje.
Nažalost tvoj lik mi se iz dana u dan pomalo gubi.
Ali još uvijek kuca srce koje se za te moli
I neizmjerno te ljubi.
 
Ne znam je li bih te prepoznao
Da te danas sretnem na ulici?
Ali duša te ne da oteti zaboravu, dragi oče,
Ni tebe, ni pokojnog brata,
Ni spaljeno djetinjstvo drage mi Foče.
 
Nažalost,
Zlikovci mi ni tvoju sliku nisu ostavili na zidu.
Uspomene i albume progutali su ognjeni jezici.
Bojim se kad jednoga dana sklopim oči
Tko ćete se uopće više sjetiti?
Moji potomci samo iz domovnice znaju za te,
Da sam imao oca – i zvao se Mate.
 
Mater nas je u izbjegličkoj sobici
Često puta znala okupiti i zaklinjati,
Kada je jednoga dana Bog pozove k sebi
Da njene kosti prenesemo preko Save
Da bar pod crnom zemljom bude bliže tebi.
 
Dragi oče.
Molim te oprosti joj, ona te više ne spominje,
Ni zavičaj, ni rodnu nam Posavinu.
Ne pita ni za me, ni za sestru ni za brata.
Njena je bol duboko u crnom labirintu
Na spaljenom ognjištu u vihoru rata.
 
Zbogom oče.
Ostalo nas je još samo troje.
Sve troje smo u poodmaklim godinama.
Kad jednoga dana i mi sklopimo oči
Ne žalosti se ako ti nitko više ne zapali svijeću
Na zapuštenom grobu u rodnoj nam Foči.
 

Pejo Šimić (iz zbirke Spoznaja)

Zagreb oko 1900. godine može se mjeriti s Bečom

 
 
Oranžerija u Belvedereu. Gusto poredana kao na zidu salona sva područja od slikarstva, mode, umjetničkog obrta do skulpture: Zagreb oko 1900. godine može se mjeriti s Bečom. Jedan čaroban ženski portret sažima ljubavnu priču ove izložbe: slikarica Leopoldine Auer Schmidt pozirala je 1902. svome suprugu Robertu Aueru  kao Parižanka koja stoji pred Renoirovim štafelajem – sva u crnom sa smeđim krznenim mufom pred azijskom zidnom tapetom, lice sjajno kao od porculana, smiješak klimtovski monden. Ali ta slika nije nastala u nekoj metropoli moderne, nego u Zagrebu.
http://croatia.eu/images/06-05/OS_1211.jpg
Onamo je slikarica otišla sa svojim suprugom Hrvatom nakon što su se upoznali i zaljubili  na bečkoj školi za umjetnost i obrt.  U Zagrebu su zatim vodili jednu od prvih umjetničkih škola. Leopoldine je izlagala u prvom hrvatskom klubu umjetnica, koji je osnovala jedna druga, skoro mitska slikarica zagrebačke moderne Nasta Rojc: sebe je prikazala kao lovkinju u prirodnoj veličini, živjela je osamljena u svojoj vili i, skandalozno,  bila u ljubavnoj vezi sa ženom.  Kakva povijest umjetnosti koju ne poznajemo!
 
I Zagreb je imao secesiju
 
Sada je u Belvedereu došlo njezino vrijeme: nakon velikih analiza vodećih scena moderne Beča, Berlina i Pariza Belvedere fokus okreće prema uglavnom jednostranom utjecaju bečke secesijske scene na Zagreb, glavni grad jedne od nekadašnjih krunskih zemalja Habsburške monarhije. A to je najprije bilo pitanje obrazovanja: u nedostatku vlastite umjetničke akademije u 19. stoljeću hrvatski su umjetnici odlazili na bečku akademiju, ali prvenstveno na bečku školu za umjetnost i obrt. Mnogi su se vratili kući odlično informirani o Klimtu i secesiji, koja se skoro paralelno događala i u Zagrebu.
 
Hrvatski Klimt zvao se Vlaho Bukovac. On je 1897., iste godine kao u Beču, s kolegama napustio tradicionalno društvo  umjetnika u gradu i osnovao secesionističko društvo hrvatskih umjetnika. Autorski duo Petra Vugrinec i Irena Kraševac uspio je – u organizaciji sa zagrebačkom galerijom Klovićevim dvorima – u usporedbi  remek-djela zagrebačke i bečke moderne koja se nikad ne doima neugodno.  Slike su povješane gusto  kao u nekom tadašnjem salonu, čovjek se može baciti u to drugo vrijeme, taj drugi grad u kojemu se tada zrcalilo mnogo toga  iz glavnog grada monarhije: umjesto Ringstraße postojala je široka ulica u obliku „zelene potkove“, postojao je secesijski paviljon, umjetničko djelo poput Hoffmannova sanatorija Purkersdorfa, poliklnike Ignata Fischera. Nosile su se reformske haljine koje je dizajnirao Bela Čikoš-Sesija. I postojao je kipar kod čijih se (ranih) djela pomisli na Klimta u 3-D.
 
Ivan Meštrović bio je druga utjecajna ličnost u Zagrebu na prijelazu stoljeća, ali zvijezda i u Beču, stalni gost Secesije, Karl Wittgenstein naručio je kod njega  skulpturu svoje majke, koja se danas nalazi u Belvederu. Kao samo još neka djela zagrebačke moderne, čime bi se trebalo baviti: u tadašnjoj „Novoj galeriji“ skupljalo se tada umjetnost krunskih zemalja, a mnoga su djela nakon raspada monarhije vraćena. Što točno, ne zna se, kaže kurator Belvedera Franz Smola.
 
I direktorica Belvederea Stella Rollig najavila je da će se u budućnosti više pozornosti posvetiti toj zaboravljenoj sceni: umjetnici poput Naste Rojc, koja je i u Zagrebu ponovno otkrivena tek nedavno, ali i kipar Meštrović  zaslužili bi samostalne izložbe. Život toga kipara ocrtava metež u koji se u Hrvatskoj moglo upasti i umjetnički: Meštrović je bio slavenski nacionalan, što je sve više pojačavalo patos koji se osjećao još u njegovo doba u Beču, postao je državni umjetnik, oblijepio Zagreb kipovima. Otišao je u Ameriku 1942. Tipična priča moderne, buđenja i razočaranja.
 

Almuth Spiegler, Die Presse, Beč

U rukama jednog porobljivača

 
 
Sjedio je u malo većoj kolibi od suhozida i duboko razmišljao. Mučila ga je dilema o ljudskoj vjernosti. U njegovom slučaju bi ga bezuvjetna vjernost ostavila u rukama jednog porobljivača, a izdaja bi ga odvela drugome, jer Hrvatske u XVII stoljeću nije bilo u tim krajevima.
Prvi su bili Turci a drugi Mleci. Prvi su i na kolac nabijali, a ovi drugi su na galije okivali. Kad nemaš svoju državu moraš se nekome prikloniti i biti mudar da stekneš poštovanje tih došljaka. Ne smiješ dozvoliti njihovo podcjenjivanje i osobno ponizno podređivanje. Moraš se mudro kretati kroz povijest jer nije svejedno što će o tebi govoriti stoljećima kasnije.
Sva je prilika da će baš on, od sutra, pisati povijest. Turci ga hoće imenovati serdarom nad trideset sela. To znači očekuju neupitnu vjernost i odanost jer i oni puno toga stavljaju na kocku, sve na bazi procjene. Možda netočne?
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/32/Ismail_Enver.jpg/220px-Ismail_Enver.jpg
Mirna noć tjeskobno prolazi. Nema vremena dati vremenu vremena. Ujutro mora znati što mu je činiti.
 – Sine što ti misliš? – upita sina Vulu.
 – Ma, ja bi iskoristio priliku i prevario Turke. Ionako nam nisu dragi. Neka nas oni naoružaju kao zaštitnike  njihovih interesa, a mi im možemo pokazati roge kad postanemo moćni.
Nikola se opasno uozbilji:
- Sine Vule to nije pošteno. Moram im dati riječ i poslije je svjesno pogaziti pa prijeći Mlecima uz pomoć njihovog, turskog oružja. Sramota je.
 – Stari moj, opameti se. Trideset djece su nam u janjičare odveli. Teški harač nametnuli. Djevojke naše ih na plećima moraju nositi po brdima i kad Turčinu padne na pamet leći pod njega, ili će je sabljom sasjeći, konjima rastrgnuti. Tko zna koliko mi zapravo turske djece gojimo kao da su naša. Ja ih više ne mogu podnijet. Svaka izdaja Turaka melem je na ranu. Tko se ne osveti taj se ne posveti.
 – Dobro zboriš sine. Sutra ću vezira srdačno dočekati i pristati na sve.
Zora u Zažablju. S druge strane planine Klek i Neum, a ovamo, okolo močvare, ko šaka jada skupila se seoca. Njih oko trideset. Između njih prolazi karavana sa turskim velikodostojnikom. Zaustaviše se ispred Nikoline kuće. Momci im primaju konje, a Nikola ih dočika na kućnome pragu. Sjeli su u hlad murve i uz pomoć jednoga janjičara razgovarali svatko na svom jeziku.
Turčin je jezgrovito do najsitnijeg detalja izložio svoj plan.
Spremni su naoružati po dvadesetak ljudi iz svakog sela, a komandu nad njima predati u ruke serdaru Nikoli, dakako ako se on s tim slaže.
Nikola u sebi računa da je to preko sedam stotina ljudi i odjednom mu postaje jasno, to je cjelokupan, vojno sposoban, puk Zažablja. Postaje mu još jasnije da Turci od početka.  računaju na stvaranje jače vojne sile i jedina je logika da je žele upotrijebiti za širenje teritorija. Dakle, htjeli su da Hrvat pod Turcima pođe ubijati Hrvata pod Mlecima. Možda i osvajanje Makarske…
 
- Našim bi …. mlatili po gloginjama. Nauči nas Bizant mislit svojom glavom. – izusti Nikola u bradu sebi.
- Bravo Vule, koliko si ti u pravu… Pristajem na turske zamisli… mi ćemo ih, prije nego se snađu, tako srediti da će dobiti sto godina bjesnoće. – Tako je razmišljao i sebi u brk jedva čujno mrmljao, češkajući potiljak glave i sučući duge k'o gar crne brkove, serdar Nikola. Bez oklijevanja pristane naoružati svojih tridesetak sela kojima je bio glavarom.
Znao je, ljudi neće ništa pitati ni gledati po svoju. Nikad ih nije krivo vodio. Bez i jednoga jedinoga pitanja staviše mu se na raspolaganje. Jedva dočekaše oružje u svojim rukama. Podsmjehnuše se sve i jedan velikoj turskoj gluposti.
Predugo je bilo čekati ujaka, tko se još i sjećao kad je zadnju održao misu, ispod murve pod vedrim nebom. Vule i Josip serdarovi sinovi zajahaše konje i odgalopiraše prema Posrednici u fort Opus. Dugo su lupali na vrata crkvenoga dvora dok se fratar dobrano ne uvjeri tko su i po kojem su došli poslu. Sreća njegova, prepozna Josipa najmlađeg Nikolinog sina kog je krsti i nedavno crkveno vjenčao.
 Debeli sat zadržaše se u razgovoru s fratrom, fra Ambrozijem, kog su jednostavno svi odreda zvali ujakom zbog Turaka a i odomaćilo se u govoru, to ujak.
Izložili su mu situaciju u Zažablju i kako izbjeći sukobe a prevariti Turke.
Tako je ujak preuzeo na sebe prenositi poruke između Zažablja i Posrednice.
 
Normalno, Mlečani su jedva dočekali takav razvoj situacije. Njihovim vlastitim oružjem istjerati Turke sa lijeve obale Neretve i istovremeno pridobiti tu „vojsku“ na svoju stranu. Serdaru Nikoli obećaše dati zemlje koliko može u dan na noge preći.
Sada je samo trebalo čekati povoljnu priliku.
- Nikako ne smijem bez prijeke potrebe proliti krv mojih ljudi. Prvo ih moram dobro uvježbati da budu spremniji od Turaka. Turci su sada i malobrojniji od nas, ali lukava prilika bolja je od srljanja u smrtni boj… treba znati čekati… - govorio je sam sa sobom serdar Nikola.
Tako su Zažabljani marljivo vježbali vojne vještine, od bliske borbe do gađanja iz arkebuze. Jahali su k'o Tatari, vozili trupe i lađe kako samo oni znaju i sanjali „dan“… bez straha kako će ih netko izdati Turcima.
Jer, iz svake kuće su škripali zubima na svaku silovanu ženu, oteto dijete… i jedva čekali dan osvete.
Učestali su pohodi na Hercegovinu i otimačina tegleće stoke. Trebat će im za veliku seobu. Ostavit će sav svoj svijet i otići tamo, braći kršćanima.
Spremali su i velike količine sušenog mesa. Da im se nađe u pohodu, jer kada se ratuje glad vlada. Ne, to im se ne će dogoditi. Svega će biti dovoljno. Otac Nikola i sinovi Vule i Josip obilazili su pod oružjem momke i sve organizirali.
Turci su ih zadivljeno gledali.
Vjerovali su bez i malo sumnje da ih taj narod voli.
Ljudi su ih oduševljeno pozdravljali i ponizno im se klanjali misleći i radeći Svoje.
Prolazili su svakodnevno pod oružjem momci na čelu sa serdarom Nikolom ispod kule Norinske. Kao da su imali tu nekog važnog i neodgodivoga posla.
Zagledali oni tursku posadu, a kako su bili na istoj strani, po oružju „braća“, ulazili su kada su i kako htjeli, naoružani do zuba, sa zmijskim gnijezdom oko pasa (kubura, sablja, hanđar…).
Tako su polako slabili pozornost Turaka. Čekali su prigodu kada će Turaka biti manje od njih.
Ramazan.
Veliki dio turskih posada pošao uz Neretvu po džamijama klanjat.
Šačica Turaka ostala čuvati kule i utvrde.
Momci su im uz pozdrav ušetali kao da u vlastitu kuću ulaze. Porobiše ih, okovaše i u lancima otjeraše Mlečanima.
Što na prevaru porobljeni Turci više škripe zubima i na turskom kunu to serdarovim momcima milije.
– Dosta smo mi kleli, sad je njihov red!
 

Nikola Šimić Tonin

U galeriju stigla su Hegedušićeva remek-djela

 
 
Galerija Krsto Hegedušić povodom obilježavanja 30 godina svog postojanja (1987.–2017.) predstavlja izložbu pod nazivom “Krsto Hegedušić iz privatnih i javnih zbirki”. Izložbu organiziraju POU Hrvatski dom Petrinja i galerija Krsto Hegedušić. Ovim povodom napravljena je selekcija radova iz fundusa Moderne galerije, Zbirke Hanžeković te zbirke Domagoja Bernića. Izložba predstavlja obostrani doprinos kroz muzejsko-galerijsku suradnju muzejsko-galerijskih fundusa i privatnih zbirki s galerijom Krsto Hegedušić, što jednim dijelom pretpostavlja prezentaciju dijelova fundusa koji nisu dostupni javnosti te se stvaraju nove pozicije i saznanja u rasvjetljavanju Hegedušićevog opusa kao što se i prezentiraju radovi Krste Hegedušića koji nikada do sada nisu bili izložbeno prezentirani u Petrinji.
Umjesto predgovora, u ovom katalogu donosimo zapise i isječke iz dokumentacijske građe o Krsti Hegedušiću, pohranjene u Arhivu za likovne umjetnosti, sastavne jedinice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji jedan od pokretača za osnivanje je bio upravo on sam. Isto tako, neki od zapisa vrijedna su Hegedušićeva svjedočanstva o radovima koji se imaju priliku vidjeti na ovoj izložbi.
 
Izložba se može pogledatu u radnom vremenu galerije Krsto Hegedušić (ponedjeljak, srijeda, petak 10-15 sati / utorak, četvrtak 12-18 sati) u razdoblju od 2. studenoga do 19. studenoga 2017.
 

Ana Lipovac

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1022 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević