Get Adobe Flash player

U Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac otvorena izložba slovenskih slikara

 
 
Samostalna izložba akademskih slikara Rudija Skočira (Logatec, Slovenija), Borisa Zaplatila (Ljubljana, Slovenija) otvorena je u utorak, 16. listopada u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac u Splitu. Izložba je nastavak suradnje sa Galerijom Brešan, a donosi segment višegodišnjeg izložbenog ciklusa Svatko na svojoj strani, koji godinama u istom prostoru nastoji predstaviti umjetnike različitih poetika, pokušavajući ih svesti pod isti nazivnik.
https://www.galerija-artes.si/mma/20186/2015100916440556/min/https://www.galerija-artes.si/mma/20303/2016031617030462/min/
Rudi Skočir rođen 1951. u Kamnu, Slovenija. Završava srednju školu Georga Vege. Godine 1977. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani gdje je nastavio specijalizaciju u disciplini slikanja kod I. Bernika, K. Meška i S. Polanca. Godine 1996. usavršava se na Cite Internationale des Artes u Parizu. Uz slikarstvo bavi se grafikom i vitrajem, zidnim tehnikama i ilustracijom knjiga za mlade i odrasle. Ilustrirao je oko 53 književna djela i izlagao je na više od stotinu samostalnih te sudjelovao na više od dvjesto skupnih, mnogim likovnim  radionicama i simpozijima. Kao slobodni umjetnik živi i radi u Žibršaku kod Logateca u Sloveniji. Motiv njegova stvaralaštva je uvijek žena, brižna i odgovorna, okružena mislima i porukama bližnjima, ali i u kontrastu s jabukom ili jajem kao simbolima novog života. Dekorativnost slikama osiguravaju i kaligravske vrednote, zapravo temeljna likovna faktura.  Onako bajkovite, priče pomalo opisnih nastojanja, s likovnom težištem orijentiranim ka monokromatskim traženjima, subjektima mitskih proporcija i impostacije, herojinama sa svetačkom aureolom. Slikarstvo je to koje nadasve uvažava crtež, želeći biti razgovijetnim za iščitavanje, umilno oku, a opet angažirano. Ono ilustrativno, koje bez afektiranja tek sitnim detaljima nastoji priskrbiti pozornost u idili, harmoniji, dakle nekim kolorističkim akcentom nužnim za razgovijetno tumačenje u smislu nužnosti naracije.
 
Boris Zaplatil rođen je 1957. u Ljubljani, Slovenija. Nakon diplome na ljubljanskoj Visokoj školi dizajna, studira na ALU u Ljubljani, gdje 1982. diplomira slikarstvo  u klasi G. Gnamuša. Dvije godine kasnije na istoj akademiji odrađuje specijalku, magisterij. Od 1979. sudjeluje na prestižnim izložbama u Sloveniji i inozemstvu,  uknjiživši osamdesetak samostalnih izložbi. Sudjelovao je na brojnim likovnim kolonijama među kojima su značajne Beljak, Sinji Vrh, Medana, Cahores, Perugia.  Dobitnik je jedanaest nagrada za svoj rad. Godine 2001. i 2002. umjetnički je voditelj galerije Imprima u Ljubljani. Kao slobodni umjetnik živi i radi u Ljubljani, Slovenija.
 
Početkom 80-ih godina prošloga stoljeća Boris Zaplatil bio je vodeći umjetnik slikarske generacije diplomanata ljubljanske Akademije za likovno umetnost, koji su ozračju tadašnje slikarske „renesanse“, u okviru tzv. nove stvarnosti i novog ekspresionizma ustanovili svjež i izvorni uzorak modernističkog slikarstva u Sloveniji. S kolegama iz skupine zaobišao je dominantne trendove „ispražnjenog“ visokog modernizma i s drugačijim poimanjem apstraktnog, pod kojim se u pravilu osjećao realizam, nadovezao se na zapuštene enformelsko zgusnute slikarske fakture i napunio ih novom energijom i izrazom kako to u monografiji navodi povjesničar umjetnosti Marko Košan.
 
Izloženi radovi, minuciozne i maštovite studije zelene, plave i crvene boje, govore nam o autoru koji je u stalom premišljanju i istraživanju, a njegova autorski smislena igra rastavljanja i/ili sastavljanja uključuje povezivanje boja i oblika, oblika i podoblika, glatkih struktura sa strukturiranim objektima, fragmente povezuje sa cjelinom, materijalno s osjetilnim i ništa ne prepušta slučaju. Sve ovo je njegova pokretačka snaga i istodobno ravnoteža, izoštreni umjetnički esteta, autor koji u raskošu i cjelovitosti svog talenta nikad ne zaboravlja na značaj poruke koju njegovo umjetničko djelo ima.
Izložba se može pogledati do 30. listopada 2018.
 

Nives Matijević

Radi u raznim žanrovima, ali najomiljeniji mu je nadrealizam

 
 
Vladislav Avanesov je rođen 13. siječnja 1965. godine u Bakuu, podrijetlom je bakuanski Armenac. Risati je počeo još od djetinjstva. Završio je srednju školu 1982. godine u Bakuu, a 1987. godine upisao se je na Azerbajdžanski institut za naftu i kemiju. Godine 1988. bio je prisiljen preseliti se u Jerevan. Studiranje je nastavio na Državnom inženjerskom sveučilištu u Jerevanu koje je završio 1994. godine. Nakon završetka studija preseljava se u Rusiju, u grad Klimovsk.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/17/Avanesov4.jpg
Član je različitih ruskih i međunarodnih umjetničkih udruga. Sudjelovao je na izložbama u raznim ruskim gradovima. Bakuanac V. Avanesov radi u raznim žanrovima, ali najomiljeniji mu je nadrealizam. Radovi se nalaze u privatnim ruskim i stranim kolekcijama.
 

Artur Bagdasarov, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/30467-umjetnost-slikara-vladislava-avanesova.html

Kroz ispitivanje vitaliteta i dubinu pojedinih motiva prednjače geometrijski oblici utkani u snažno kolorističko tkanje

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, zagrebački slikar Mladen Žunjić,  jedan je od rijetkih autora koji tako žestoko i s toliko strasti kontinuirano cjelodnevno istražuje različite likovne mogućnosti u svom atelijeru a i na čestim što skupnim što samostalnim izlaganjima. Svakodnevno slikajući, ispitujući vitalitet i dubinu pojedinih motiva, gdje prednjače geometrijski oblici utkani u snažno kolorističko tkanje, dolazi do raznovrsnih rješenja, pa tako i u najnovijem ciklusu velikih formata akrila na platnu, u dvije veličine 100 x 80 i 120 x 100 cm.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/S/MLADEN%20%C5%BDUNJI%C4%86%2011.jpg
Istaknuo bih kompoziciju s plavičasatim okom u središtu slike, uronjenu u ocean trokuta i ovala, oblika u neprekidnom kovitlacu. Oko koje nadzire, oko koje gleda, oko koje sve vidi usred samo na izgled, kaotičnih zbivanja, u centru uznemirenog svijeta, a tako je malo u odnosu na cjelinu slike, koja je razdijeljena uzdižućim vertikalnim pravcima.
 
Nešto je delikatnija slika sa narančasato crvenim suncem u gornjem lijevom kutu. Krvavo sunce koga čine krugovio izdiže se iznad crnih vrhova, klizeći prema plavim i ljubičastim plohama ispod.Vrlo zanimljivo simboličko značenje boja. Tu je i krug, koji jest a možda i nije, plan Atlantide s unutrašnjim ovalima, kulama, zatvorenim svijetovima, s prevladavajućim bojama, ljubičastom, zelenom, crnom.
 
Četvrtu sliku iz novoga ciklusa mogli bi pribrojiti Žunjićevim radovima vrlo karakteristične lirske apstrakcije, jakih spontanih nanosa, vibrantih pravaca koji naprosto šikljaju sa svih strana. Svakako, sve Žunjićeve slike imaju još jednu zajedničku crtu, a to je ritmično ili posve aritmično gibanja elemenata koji čine, nastavaju sliku, čineći od nje izdvojeni, samostalni svijet.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/S/SLIKA%20MLADEN%20%C5%BDUNJI%C4%8613.jpg
Naravno, i ovdje je vidljiv iznimno snažan kolor s istaknutim dominantnim bojama, kolor koji pulsira, iako je ponešto primiren. Valja spomenuti kako slikar nastavlja svoju plovidbu, potpomognutu većim i velikim formatom, formatom koji autoru omogućuje nemjerljivu nelimitiranost poteza.
 

Miroslav Pelikan

Riječ "hrvat" uopće nije palatalirana i nije u satem jezicima. Ime koje nije palatalizirano, duže je od samoga jezika kojim govori njegov narod

 
 
O Hrvatima mislim ovako: ne znam jesu li doista neki čisti iranski Hrvati iz Irana eto došli u st. 6. ili 7., vjerujem da se radi o slavenoiranskoj simbiozi s predgorja Karpata (Bili Hrvati), koji su pristizali u valovima kao najkasnija migracija na suvremeni hrvatski prostor s tih područja. Neposredno iranogovorna upadanja su bila (Alani!) ali baš neki Hrvati? Oni su se rastopili u Slavenima i prenijeli su njima imena i ratnu formu djelovanja. Hrvatski jezik je blizak zapadnoukrajinskim dijalektima kao i drugi izražaji kulture - etnološkog ali drugog karaktera (pravo, novac) što svjedoče da su veze bile trajne, u valovima. O tome ću pisati u mojoj sljedećeoj knjizi Mitski korijeni Dubrovnika, koja će biti nadogradnja na
poglavlje iz prethodne knjige Etnogeneza i mitologije Hrvata u kontekstu Ukrajine.
https://theta.ffzg.hr/ECTS/Multimedija/Profili/C660C2066F99F8F43F49911EC67CAC2E.jpg?autorotate=true
Jevgenij Paščenko
 
O imenu "hrvat". Ne znam baš, uopće osim nekakve genetske veze možemo i samim našim imenom ("hrvat") povući vezu sa iranskim podrijelom bilo kako objašnjeno (u valovima, jezgreno, mješanjem plemena itd.). Eto samo ime Hrvat, je li uopće vuče podrijetlo od "sarasvati?". Jer riječ "hrvat" uopće nije palatalirano i nije u satem jezicima (a indoiranski kao podskupina kojoj pripada iranski kao i slavenski jezici pripadaju satem grupi). Znači tu postoji iduća pretpostavka: ime koje nije doživjelo palataliziranje je tu duže od samoga jezika kojim govori njegov narod. A ta pretpostavka je moguća jedino ako su kentum jezici zbiljski odraz praindoeuropskoga. Stoga sva grana satem jezika (slavenskih, baltičkih [u nekoj mjeri, jer imaju odlike kentuma], perzijskih i indijskih jezika) je novonastala.
 
Ako dijelimo jezične veze sa satem jezicima koji su se "nedavno" formirali moguće je da smo dijelili životno područje duže doba. Jezičnom rekontrukcijom možemo datirati praslavenski i prabaltoslavenski otprilike 3000 g. pr. Kr., a praslavenski 300. godine po Kristu. No, duljim ovdje. Vidimo sa bugarima (ne-slaveni) koji su izgubili padežni sustav i makedoncima, za njih znamo da su slavenizirani. Hrvati za koje je pak moguće da su slavenizirani sve do jugoslavije govoru (pogotovo po otocima, Istri i Zagorju) jezik koji je najbliži općeslavenskom (jezikom pred crkvenoslavenskim) tj. dok nismo izgubili sklonidbu množine koje se srasla sa sklonidbom množine dvojine.
 
Narod koji je po primio tuđi jezik nije u stanju replicirati ga na potomstvo. Uzmite samo u obzir iskrivljeni engleski meksičkoga i crnoga stanovništva u Americi čiji je jezik više nalik nekom pidžinu. Što se tiče veza hrvatskoga i ukrajnskoga, izvan refleksije staroslavenskoga jata (ikavica) toliko se blisko ne mogu usporediti, ukrajinski čak nije potpuno metatezirao (hrv. sve>ukr. use, hrv. pred>ukr. pered), a da ne govorim o omekšavanju g>h (hrv. staroga>ukr. staroha) i akanju nalik ruskom i bjeloruskom što je snažna karakteristika istočnoslavenskih jezika (hrv. bogat> ukr. bahat). No istina je vidimo običajne kontinuiranosti poput kijevske pravde i poljičkoga statuta. Ali tu se ne bi usudio govoriti o kontinuiranim vezama koje su bile održavane već o općeslavenskom Zeitgeistu koji nije izišao iz općih običaja naroda. Poput grčkih kolonija koje se nastanjuju po tisućama kilometara udaljenim otocima i mjestima i zadržavaju izvornije helenske običaje nego sami stanovnici matične zemlje. 
 

Jevgenij Paščenko

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1143 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević