Get Adobe Flash player

Zašto je zapostavljen hrvatski jezik?

 
 
Sve se teže skriva neznanje hrvatskoga jezika i njegov poražavajući status u društvu« - upozoravajući je nadnaslov vrijednoga članka »Od svih europskih naroda materinski jeziku školama najmanje uče Hrvati: u osnovnoj pet, u srednjoj četiri sata« Lane Kovačević, objavljen u političkom magazinu Obzoru Večernjega lista u subotu 29. lipnja, koji zaslužuje ne samo pozornost svekolike javnosti, nego i vrlo trijezno i ozbiljno promišljanje i donošenje odluka koje bi to promijenile. Mislim da je već općepoznata činjenica da od svih europskih naroda Hrvati imaju najmanju satnicu materinskoga jezika: u osnovnoj školi pet sati, a u srednjoj četiri sata. U usporedbi s Mađarima (6-8), Francuzima (8-10), a pogotovo s Fincima (14 sati materinskoga jezika) možda Ćemo najbolje moći razumjeti što znači učenje vlastitoga jezika«, rekao je, kako je objavljeno u tom članku, Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Premda je teško vjerovati da je općepoznato da je tako nezadovoljavajući položaj hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu, veoma je dragocjeno što su ti podatci objavljeni i tako ponuđeni da uđu u svijest suvremenih naraštaja hrvatskoga naroda i posebno svih onih koji su na vodećim i odgovornim položajima u Hrvatskoj.
https://cdn.hkm.hr/2018/11/00356304.jpg
Ivan Miklenić
 
Prvo se nameće pitanje kako je to moguće da u samostalnoj Hrvatskoj baš hrvatski jezik bude tako strahovito zapostavljen. To pitanje dobiva na svojoj težini i važnosti posebno ako se uzme u obzir prebogata povijest zatiranja, nijekanja i osporavanja hrvatskoga jezika od stupanja Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom u 1102. godini do posljednjih trzaja bivše jugoslavenske komunistićke države 1991. godine. Usprkos svim političkim i drugim pritiscima u tih gotovo punih devet stoljeća hrvatski je jezik ne samo preživio i opstao, nego se i razvijao, osuvremenjivao i standardizirao, pa je više nego nečuveno da baš u višestranačkoj i demokraciji otvorenoj samostalnoj Republici Hrvatskoj hrvatski jezik bude tako zapostavljan, i to usprkos činjenici da je danas hrvatski jezik jedan od službenih jezika Europske unije.
 
Takav status hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu i modernoj hrvatskoj državi nipošto ne može biti slučajan. Očito je da je u doba kad hrvatski jezik nema izvanjskih neprijatelja, posebno nema takvih koji bi se očitovali kao neprijatelji, na djelu unutarnje rastakanje, slabljenje i nepoštovanje hrvatskoga jezika. Tako je do smanjivanja satnice hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu došlo na valovima detuđmanizacije, odnosno othrvaćivanja hrvatskoga društva, 2006. godine, a najnovija reforma tzv. »Škola za život« ništa glede satnice ne mijenja nabolje. Dobro je poznato svima koliko je materinski jezik bitan za kulturni i nacionalni identitet svakoga naroda pa nije moguće da to ne bi znali i službena hrvatska politika i njezini nositelji, a to onda mora značiti da u službenoj politici živi namjera slabljenja hrvatskoga jezika.
 
Protiv samostalne Hrvatske
 
Poznato je da je stanoviti postotak hrvatskoga stanovništva i političara i danas protiv samostalne Hrvatske, da ne želi prosperitet hrvatskomu narodu ni hrvatskoj zajednici državljana, no teže je prihvatiti da tim stajalištima popušta službena hrvatska politika. Ne treba se, naime, zavaravati da su se ikada s postojanjem samostalne Hrvatske i posebnoga hrvatskoga kulturnoga identiteta pomirile političke i ideološke snage koje zagovaraju bilo nostalgično bivšu zajednicu republika ili neki novi oblik povezivanja na ovim prostorima, i da im upravo hrvatski jezik posebno u tom naumu smeta. No da hrvatske državne vlasti sudjeluju toliko u tom skrivenom projektu svojim prešućivanjem, ignoriranjem i nečinjenjem za materinski hrvatski jezik više je nego nemoralno.
 
Na okruglom stolu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u ožujku o. g. na temu »Položaj hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama« izneseni su podatci o tretiranju hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama te je otkrivena poražavajuća potpuna zapuštenost hrvatskoga jezika. Npr. u »studiranju po bolonjskim načelima«, u kojem se među kompetencijama treba steći i sposobnost akademskoga izražavanja na hrvatskom standardnom jeziku i jednom stranom jeziku, obično je u kompetencijama zastupljen samo strani jezik, pa čak ni budući nastavnici ne produbljuju dovoljno poznavanje hrvatskoga jezika.
 
Premalo je uvođenja u poznavanje hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi, a na fakultetima i drugim visokim školama većinom izostaje svako učenje materinskoga jezika, pa se nameće pitanje priprema li to skrivena politika nove naraštaje hrvatskoga društva koji ne će više poznavati ni hrvatski jezik. Više puta čuli su se prijedlozi da bi i Hrvatska poput drugih zemalja, npr. Francuske, trebala donijeti zakon o hrvatskom jeziku, no političari na vlasti to ne žele i ništa u tom smislu ne poduzimaju. Nije li nastupio čas da se sada, dok je hrvatski jezik službeni jezik EU-a, ispravi taj golemi propust i tako omogući preživljavanje i njegovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta?
 

Ivan Miklenić, Glas Koncila

Osnovno glazbeno obrazovanje dobio je u Zadru

 
 
Franz von Suppé (Split, 18. travnja 1819. - Beč, 21. svibnja 1895.), skladatelji dirigentu drugoj polovici 19. stoljeća bio je jedan od vodećih skladatelja bečke operete. Osnovno glazbeno obrazovanje dobio je u Zadru. Godine 1832. napisao je misu, koju je poslije preradio i 1877. godine tiskao u Beču pod naslovom Missa Dalmatica. Prvu operetu Il pomo počeo je pisati u Zadru, ali je djelo ostalo nedovršeno. Zadarskom filharmonijskom društvu posvetio je nekoliko skladbi, a u Zadru mu je 28. lipnja 1860. godine praizveden oratorij Ex-tremum Juditium za solo, zbor, orkestar i orgulje. Od ostalih djela s Dalmacijom ga vežu opera Das Matrosen Heimkehr, kojoj je radnja smještena na otok Hvar, te Uvertira na dalmatinske folklorne teme u f-molu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b3/Franz_von_Supp%C3%A9_1881.jpg
Franz von Suppé, tj. Francesco Suppé Demelli bio je austrijski skladatelj "lakih" opera i kazališne glazbe. Poznat je po svojih 12 opereta u romantičarskom stilu. Roditelji mu daju ime Francesco Ezechiele Ermenegildo 18. travnja 1819. u Splitu, iako u vikipediji piše da mu je otac talijanskih korijena nisam našao to prezime u Italiji. Na stranici Casa paologica iznesen je kao slavni Talijan, autor navodi belgijsko podrijetlo oca bez ikakvih realnih podataka. Obitelj Supe postojala je u Rijeci 19. stoljeća, a u Splitu je vrlo brojna obitelj Zuppa (kasnije se većinom piše Zupa). Otac je bio državni službenik, kao i djed. Majka je Talijanka, Bečanka rođenjem. Proveo je djetinjstvo u Zadru gdje počinje vrlo rano skladati. Podršku je dobio od lokalnog kapelnika i maestra zadarskog katedralnog zbora. Njegova Missa dalmatica je iz ranog stvaralačkoga razdoblja. Kao mladićak učio je harmoniju i sviranje flaute. Prva postojeća skladba  Rimokatolička misa mu je izvedena u Zadru kod franjevaca 1835. Suppé je bio i pjevač dubokoga basa, kao npr. u ulozi Dulcamare u Donizettijevom "Ljubavnom napitku" izvedenom u Sopronskom kazalištu 1842.
 
Pozvan je u Beč od Franza Pokornyja ravnatelja Theater in der Josefstadt. U Beču nakon studija s Ignazom von Seyfriedom i Simonom Sechterom, priključio se kazalištu,isprva bez plaće ali s mogućnošću da prikaže svoje opere. Suppé je napisao stotoine djela za Theater in der Josefstadt kao i za Carltheater u Leopoldstadtu, i Theater an der Wienu. Dao je također i neka stilski markantna djela poput Meyerbeerovih Hugenote sa Jenny Lind (1846.).
 
Suppé je komponirao 30 opereta i 180 farsi, baleta, idr djela. Iako glavnina njegovih opereta ima sjetna raspoloženja,uvertire, navlastito djela "Pjesnik i Seljak" (Dichter und Bauer) iz 1846.) te "Laka konjica" (Leichte Kavallerie) iz 1866. ostala su popularna. Mnoga  Suppéova djela su uporabljena u filmovima, animiranim filmovima, reklamama, itd., te često izvođena u simfonijskim "pop" koncertima. Meke operete se još redovno izvode, kao  BoccaccioDie schöne Galathée i FatinitzaPeter Branscombe napisao je u The New Grove Dictionary of Music and Musicians, da je Suppéova pjesma "Das ist mein Österreich" (To je moja Austrija) druga austrijska himna!
 
Suppé je ostao u kontaktu s Dalmacijom, povremeno posjećujući  Split, Zadar Šibenik. Neka njegova djela su u vezi sa tom primorskom regijom Hrvatske npr. opereta Des Matrosen Heimkehr (Povratak mornara kući) kojoj se radnja zbiva na Hvaru. Kasnije se   Suppé sve više posvećuje sakralnoj (duhovnoj) glazbi. Napisao je Requiem za ravnatelja kazališta Franza Pokornyja, izveden je 22. studenoga 1855. za vrijeme zadušnice g. Pokornyju;  oratorij Extremum Judicum; tri mise, među njima Missa Dalmatica (Dalmatinska misa); pjesme, simfonije i koncertne uvertire. Dvije od  Suppéovih ambicioznijih opera – Boccaccio i Donna Juanita izvođene su u Metropoliten operi u New Yorku, ali bez jačeg odjeka u SAD-u. Ein Morgen, ein Mittag, ein Abend in Wien (Jutro, podne i večer u Beču)temeljni su motiv u crtićuZekoslav Mrkva, 1959. Bugs BunnyPjesnik i Seljak izveo je Fleischer Studios 1935. crtić Popaj. Film Walter Lantza nominiran za Oscara; uvertiru Lake konjice je rabio Disney 1942. u Mickey Mouseovu crtiću Symphony Hour. Početak Pjesnika i Seljaka je motiv "narodne pjesme" "I've Been Working on the Railroad", publicirane 1894. godine.Uvertiru Lake konjice elektronički je obradio  Gordon Langford u njegovom 1974. albumu The Amazing Music of the Electronic Arp Synthesiser.
 

Teo Trostmann

Složena struktura znakova u ciklusu crteža slikarice Dolanski Majdak

 
 
Akademska slikarica Darija Dolanski Majdak autorica je niza ciklusa ulja na platnu, raznolike geometrijske motivike, koje je često i uspješno izlagala na samostalnim izložbama, izazivajući znatan interes javnosti uz dobre kritike.
http://metro-portal.hr/img/repository/2019/05/web_image/darija_majdak_1.jpg
Nakon kontinuiranog izmjenjivanja ciklusa slika, slikarica se okrenula crtežu na rižinom papiru, većinom veličine 70 x 50 cm, na kojima i  prevladavaju pomalo neobični motivi, poput izgleda tkiva ispod mikroskopa uz vrlo zamršene rečenice koje prerdstavljaju naziv djela.
 
I doista, kada se poredaju ti mnogobrojni crteži iz nekoliko ciklusa, doimaju se doista poput egipatskih hijeroglifa, tajanstvenog pisma slikarice, govoreći nam svojim sadržajem i riječima koje ih prate u naslovu o njihovoj poziciji i važnosti u životu čovjeka i služe boljem međusobnom razumijevanju. Da, u središtu pozornice slikarice jest aspekt komunikacije, razgovor,kontakt, posredan ili neposredan, svejedno, govorenje i slušanje, eho riječi.
 
Nesvakidašnji oblici koji žive na rižinom papiru u ovim ciklusima, ukazuju na vlastitu ali i tuđu krhkost, često i nemoć, nemoć razorne snage kojoj se ništa ne može suprotstaviti i ništa je dopista ne može zaustaviti, stoga su zato ovdje riječ uz svaki crtež, koji nam daje točna uputstva.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2019/07/web_image/darija_dolanski_majdak.jpg
Složeni sustav znakova precizno raspoređen na svakom listu , na svakom crtežu, ponajprije govori o pojedinačnoj važnosti svakoga od njih, pa onda i o zajedničkom, kolektivnom, grupnom značenju. Svi ti međusobni odnosi, javni i tajni, vidljivi i nepostojeći, kriju se u strukturi znakova ali i u riječima koje ih prate. Svatko od nas nosi svoju listu znakova, kompliciranih i jednostavnih, oni otključavaju skrivenu nutrinu, doista sve je u ključu.
 

Miroslav Pelikan

Izložba slika i skulptura Nene Mikulića u Galeriji Muzeja grada Splita

 
 
U Galeriji Muzeja Grada Splita u utorak 9. srpnja 2019. godine otvorena je izložba radova splitskog umjetnika Nene Mikulića koja, pod nazivom "E(k)lipsa", donosi dvadesetak slika i 15 skulptura koje su nastale tijekom prošle i ove godine.
https://slobodnadalmacija.hr/Portals/0/Images/2019/07/09/Kultura/11280118.jpg
Stvaralački kaleidoskop Nene Mikulića već se mnogo puta zarotirao i to u raznim smjerovima – od karikature do asamblaža, od skulpture do poezije. Među njegovim ranim radovima najzapaženiji je robotoidni ciklus slikoreljefa među kojima se ističe „Jesus Christ TK-79“ za kojeg 2005. osvaja prvu nagradu na izložbi „Pasionska baština“ (Muzej Mimara, Zagreb). Već tada, na intuitivnoj razini, Mikulić u banalnost svakodnevice unosi svijest o mehanizmima koji je pokreću, pa su tako glave u njegovim prikazima ljudi i životinja zamijenjene tehnički složenim uređajima, tek tu i tamo međusobno povezanim žicama. Iste te nevidljive spone vežu njegove autorske početke s recentnim stvaralačkim kodom – kao da se (strujni) krug njegovog aparata konačno zatvorio.
 
Elipsa unutar koje se nalazi njegov možda najpoznatiji dio opusa – onaj čvrsto ukotvljen u lokalni mediteranski topos, poprilično se rastegnula i osigurala mu prepoznatljivo mjesto na umjetničkoj sceni. Kretanjem unutar tog prostora Mikulić se dokazao kao neumorni homo ludens koji s lakoćom mijenja strukturu i materijale, iznalazi nove motive, lomi perspektivu te bez zadrške ulazi u dijalog s umjetničkim prethodnicima ili uzorima. Njegov perpetuum mobile ili kako ga Zlatko Gall naziva uroboros uvijek se iznova obnavljao nikad zapravo ne iscrpljujući svoje energetsko ishodište. Ogledajući se oko sebe Mikulić kao da je htio sačuvati osebujnost svijeta koji ga okružuje, kao da je birao gledati u lijepo, zadržati za sebe i svoju publiku samu srž dalmatinskog univerzuma. S tim ciljem on gradi magični svijet brkatih mornara, letećih ružodavatelja, pogrbljenih vlaških baba, veselih kupača kao i bogati animalistički dijapazon. Na puno razina Mikulić se postepeno preobražavao u svojevrsnog homo fabera, koji s lakoćom uči i pokorava svako novo oruđe i materijal. U svojoj posljednjoj fazi, nakon dugogodišnje posvećenosti drvetu, Mikulić otkriva metal i vješto iznalazi nove forme i oblike, čineći po pitanju skulpture blagi odmak od figurativnog ka apstraktnom. No ipak najveći pomak demonstrira u slikarskoj domeni.
 
„Beskompromisno, pa ipak s ponešto prepoznatljive sirovosti (art brut, ref. Darko Glavan) Mikulić se preobražava u homo cogitusa, čovjeka koji ne samo misli, već i osjeća, čovjeka koji prestaje biti tek kanal vlastitih mehanizama, koji ne traži sigurnost i ne zazire od nepoznatog. Suočen s krizom vlastite kodifikacije autor je prisiljen na unutarnji uzmak, pri čemu namjerno iskrivljuje os po kojoj se do tada kretao. U svojevrsnom introskapizmu suočava se sa sjenovitim predjelima sebstva, koji nakon što su prepreke uklonjene, slobodno i nesputano izlaze na površinu, otkrivaju se u svojoj kompleksnosti i nepredvidljivosti kao mjesta bolnog intenziteta, snažnog dinamičkog naboja, energičnih poteza kistom. Organska ogoljenost njegovih muškaraca i žena rendgenski je prikaz ljudske psihe, zastrašujuće precizan kaos koji nosimo u sebi, silno se upirući da ga prikrijemo. Napuštanjem upravo tog mehanizma Mikulić kao da zakoračuje od geocentričnog ka heliocentričnom shvaćanju svijeta te nakon višegodišnjeg raslojavanja dopire do esencije svoje stvaralačke potencije. Eklipsa (grč. ἔκλειψις, ékleipsis - izostavljanje, izostajanje) koja pritom nastaje prije svega se odnosi na izostajanje predvidljivosti u autorskom kodu, a zatim i kao zastrašujuća, ali moćna pojavnost od koje teško odvraćamo pogled, pokušavajući proniknuti u njenu tamu, koja je istovremeno i naša. Taj trenutak, ta točka susreta, upravo tu leži spoznaja svjetla.“ (Grcić Katja)
 
Neno Mikulić rođen je 1964. godine u Splitu. Kemijsko-tehnološki fakultet završio je u Zagrebu 1987. godine. Od 1986 godine bavi se novinskom karikaturom i stripom. U prosincu 2002. godine diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorkog Žuvele. Djela mu se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, Galeriji sv. Krševana u Šibeniku te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Živi i radi u Splitu.
Izložba se može pogledati do 1. kolovoza 2019.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Četvrtak, 22/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1431 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević