Get Adobe Flash player

Danas je moguće puno više sadržaja prenijeti, prikazati, dostaviti u sve kraćem periodu

 
 
Ivor Zidarić zacijelo je jedini promotor kulture u Hrvatskoj. Kontinuirano pokreće i provodi projekte, kako u očuvanju baštine tako i u podupiranju suvremene umjetnosti, djelujući diljem Hrvatske, praktiučno u svimn županijama.
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/36399/ivor_zidaric_543_253_c1.jpg
• Gospodine Zidariću, dugi niz godina djelujete kao promotor kulture u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni učinjenim? Što biste posebno izdvojili?
= Hvala na pitanju. Odmah iz prve bih rekao da sam sam mala kap u moru. No, to je onako ako gledamo iz šire perspektive. Polazimo li od mikrorazine, od svoje kuće, susjedstva, ulice, grada pa do županija i države, općenito zajednice i društva, isplati se reći da se zaista trudim sa mnogim suradnicima pa i uspijevam u mnogim projektima iz domene kulture. Moram priznati da nije lako i ponekad se dvoumim i pitam treba li mi to baš u životu, no, još uvijek nekako volim to što radim i raduje me kad vidim svaki pomak prema naprijed. Posebno bih izdvojio rad i djelovanje na promociji hrvatske nematerijalne baštine i djelovanje na općenito kulturno umjetničkom nivou. Od organizacije izložbi slika, fotografija, do tiskanja materijala, održavanja radionica, predavanja, koncerata, društvenih zbivanja, festivala itd. Poseban naglasak bih stavio na uključivanje svih slojeva društva u naše platforme pri čemu mislim na djecu, stariju populaciju i osobe sa posebnim potrebama. Ovdje mogu istaknuti naše projekte LegendFest, LegendArt, LegendExpo, LegendIn.
 
• Putujuća izložba Ive Šebalja završila je putovanje kroz Hrvatsku, no Šebalj još uvijek nema ni ulicu, ni spomen ploču, Zašto?
= Da, tužno i istinito. Izložba radova i kolekcije Ive Šebalja u 2017. godini bila je predstavljena u 6-7 gradova Hrvatske. Svugdje je izložba bila dobro posjećena i vidio sam zadovoljne ljude koji se na neki način vole družiti na otvorenjima i posjećivati izložbe. Mi ovdje u Zagrebu smo na neki način razmaženi, jer se ipak događa dosta kulturno umjetničkih sadržaja. Ali to nije tako u manjim sredinama pa je lijepo vidjeti građane koji dolaze sa osmjehom na licu i više puta posjete izložbu, ne bi li uživali i iskoristili istu u što većem obimu. Puno je djece sa učiteljima posjećivalo izložbe i to mi je drago. Ona ružnija strana medalje je upravo ova koju ste naveli u pitanju. Jedan od većih hrvatskih umjetnika, rođen u staroj Vlaškoj, preminuo u Tomašićevoj u Zagrebu, kojemu se cijeli život odvijao isključivo u Zagrebu, nema niti spomen ploču niti ulicu. Pa i cijeli opus radova Ive Šebalja, koji je zaista ogroman, nije nikad prikazan javnosti, niti se posebno i sustavno itko bavio promicanjem njegovog slikarstva kako u Hrvatskoj tako u inozemstvu. Čast nekim izuzecima koji su privatno iz čiste ljubavi i entuzijazma, sakupljali Šebaljeve radove i koji put ih bilježili u katalozima i izložbama.
 
Toliko me ljudi iz cijele Hrvatske zvalo i molilo da im pošaljem kataloge sa izložbi, kao i knjige koju smo izdali 2014. godine, čiji tekst potpisuje Ive Šimat Banov. Ali tu nije kraj! Osim pomoći samih galerija ili muzeja oko postavljanja izložbe tiskanja kataloga, nas par je entuzijastički napravilo sve izložbe za 0,00 Kn podrške od relevantnih institucija Gradova i Države RH. To je ono što čovjeka uvijek razočara i na silne molbe i prijedloge, od Ureda Predsjednice do Ministarstva kulture i Gradskih ureda za kulturu, trebate biti sretni ukoliko dobijete pismo potpore, koje na žalost, u Hrvatskoj nikome puno ne znače. Ha, ha, ha... sad ne ću više dobivati ni to.
 
Na žalost, ta na neki način ucjenjivačka politika koja se provodi u Hrvatskoj kulturi je toliko uzela maha, da se nitko ne želi niti može pobuniti iz vrlo praktičnih razloga, opstanka. Traži se zahvalnost i poniznost u svakom pogledu. A gdje je onda kultura i umjetnost koja bi trebala biti prva koja progovara o društveno socijalnim problemima itd. Ne bih dalje u tom smjeru... Izložbe Ive Šebalja biti će još u Hrvatskoj i inozemstvu, pa kad napiše članak ili mišljenje neki inozemni likovni kritičar, možda bude prepoznat i od naših institucija.
 
• Novost je i organizacija festivala u Vukovaru.
= Da, jako mi je drago da radimo sa Vukovarom projekt pod nazivom „Vukovart – luka umjetnosti“, koji će se događati početkom lipnja ove godine. Radi se o krasnoj ideji oslikavanja površina od strane najvećih svjetskih muralista i 3D slikara, te street art umjetnika. Oslikavat će velike zidove odnosno površine zgrada u Borovom naselju. Slike/radovi ostaju trajno, i uz to ćemo organizirati niz popratnih događanja. Radujem se i sretan sam što se ovaj projekt odvija upravo u Vukovaru, jer smatram da je kultura ona koja može nadvladati ili putem koje možemo nadvladati mnoge probleme, nesuglasice, svakodnevne neuroze kojima nas mediji bezočno zasipaju u ime nekog ili nečeg.
http://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2018/04/Ivor-Zidari%C4%87-1-960x400.jpg
• Spomenimo i da Vaš projekt LegendFest ide dalje
= Da, nastavljamo ove godine sa našim projektima i platformama u Šibensko-kninskoj županiji na prekrasnim Slapovima Krke, Roškom slapu, treću godinu, zatim u Istri u magičnom Pićnu, trinaestu godinu za redom! U tijeku su zaprimanja prijava programa pa eto i ovdje koristim priliku pozvati sve zainteresirane da se prijave i uveličaju naše projekte svojim programima, idejama i kreacijama.
 
• Uskoro i Veliki Tabor stiže u središte Vašeg zanimanja?
= Hmmm, od kud vam ta informacija? Ha, ha, ha, pa da, vi ste ipak vrsni novinar! Šuška se šuška na veliko, a gdje se šuška ima i... zamislite si prekrasne Dvore Velikog Tabora, na bregima Krapinsko-zagorske županije obučene u ruho mistike i narodnih predaja! Divno, zar ne? Uskoro ćemo obavijestiti javnost o svemu.
 
• Djelujete u gotovo svim hrvatskim županijama.
= Pa, kad malo bolje razmislim, ove smo godine prisutni sa projektima u manje više svim županijama. Još uvijek na nekima radimo i pregovaramo, dogovaramo, ali sve nam se više ljudi pridružuje, prati, a stalno dolaze novi, mladi divni i kreativni ljudi, kojima naše platforme koriste u životu kao neka vrsta škole, iskustva, odskočne daske u neke druge vode ili daljnja usavršavanja i djelovanja. Evo, jučer sam bio u još jednom hrvatskom dragulju, gradu Ozlju gdje idemo ove godine sa projektima Legenxpo i LegendIn.
 
Ivan Listeš u Klubu Zagoraca u Zagrebu
 
• Promovirate i mlade umjetnike, podupirete ih.
= Upravo tako. Osim što se mnogi mladi umjetnici prijavljuju sa programima kojima na neki način promoviraju i prezentiraju hrvatsku nematerijalnu i materijalnu baštinu, pokušavamo probijati granice sa mladim, srednim i starijim umjetnicima. Nedavno je otvorena izložba slika mladog akademskog slikara Ivana Listeša u Klubu Zagoraca u Zagrebu, koja traje do početka svibnja 2018. godine. Prošle smo godine organizirali u suradnji sa Pikto Galerijom u Branimir Centru veliki projekt pod nazivom Art Pullover, na kojem je sudjelovalo oko 50 do 60 mladih umjetnika sa programima svakodnevno kroz cijeli mjesec prosinac u jednom većem prostoru u Branimir Centru u Zagrebu. Neki od umjetnika su preko nas završili u inozemstvu gdje su postali vrlo popularni, nekima njihovi radovi krase zidove svjetskih galerija itd.
 
• Imate i aktivnu suradnju sa Slovenijom.
= Itekako! Od kolovoza ove godine smo startali sa Interreg EU prekograničnim projektom SLO-HR, pod nazivom Živa Coprnija – Živa Štrigarija. Radi se o jednoj platformi povezivanja područja Pohorja i Istre, kroz kulturno –umjetničko turističku turu koja će biti postavljena za koju godinu i u obliku IT platforme ili mobilne aplikacije i naravno u obliku turističke ture krasnih mjesta Istre i Pohorja. Posjetitelji će na ovoj turi moći puno toga naučiti o povijesti, tradiciji, baštini nekih hrvatskih gradića unutrašnjosti Istre i Pohorja. Na taj način širimo i djelujemo turistički u unutrašnjosti što i jest sve veći cilj i kvaliteta naše države. Suradnja je zaista dobra i lijepa, te smo nedavno zajedno bili na najvećem „Storytelling festivalu – Festivalu pričanja priča“ u Edinburghu u Škotskoj. Vjerujte, mi imamo zaista što ispričati i pokazati!
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRQHCShxw8_fJPrY-iO5vVtfeVHrAD3fCZiFWIIY0YeQkYDuY1k
• Što Vam je još u planu?
= Radimo dosta na pripremama i natječajima za druge EU fondove i partnerstva sa susjednim državama. To je jedan podosta dugotrajan i iscrpljujući posao. A onda se nagradimo organizacijom ponekog projekta! Ha, ha, ha .... u pripremi su i projekti LegendKuća u Istri, LegendTours itd. itd. nema tu kraja. A zamislite mrežu ovih platformi po cijeloj Hrvatskoj sa prekograničnim suradnjama susjednim državama. Zar to ne bi bilo lijepo? Pogledajte samo kako stojimo po nematerijalnoj baštini na UNESCO listi.
 
• Ima li kultura, baština, alternativu?
= Hmmm, zamislio bih se malo. Iz jednog razloga, što, odgovor zavisi o definiranju baštine i kulture kao i same alternative, kao pojma. U smislu nekakve zamjene ili zamjenice, nema. U smislu sociološkog fenomena ili jednog od tumačenja trećeg i drugačijeg načina poimanja i izražavanja kroz kulturu i o baštini, postoje neke mogućnosti koje se pojavljuju uglavnom sa novom tehnologijom i izumima/dometima društva i zajednice kao takve. Danas je moguće puno više sadržaja prenijeti, prikazati, dostaviti u sve kraćem periodu, manjem prostoru i gotovo individualno. Postoje mnoge prednosti ali i mane ovakvog nazovimo to naprednog komuniciranja kulture i baštine. Što bi Lennon rekao, Instant Karma... ha, ha, ha.
 
• Kako vidite i doživljavate zbivanja u europskoj kulturi?
= I ovo je pitanje vrlo delikatno, poradi same definicije pojma europske kulture. Koje su granice i što sve spada u europsku kulturu? No, gledajući na Europu, recimo geografski povijesno određenom kao „stari kontinent“ (i ovo mi je smiješno jer što bi bila onda Azija, Afrika ..... ako je Europa „stara“?), na tom području dolazi sve više do miješanja i ispreplitanja kultura, što je nekad bilo tipično za novije nacije koje su nastale na raznim doseljenicima, osvajačima, domorodcima itd. U Europi sve više nestaju kulturne raznolikosti i s obzirom na današnju tehnologiju i tzv. napredak u komunikaciji i putovanjima, Europa je postala dostupna mnogima. Paralelno s tehnološkim napretkom, političko ujedinjavanje Europe i stvaranje fondova koji podupiru zajedničku Europsku kulturu različitosti, dolazi do interesantnog fenomena, koje bi mogli ubaciti u odgovor na pitanje prije ovoga, a to je jedna nova alternativna scena umjetnosti i poimanja kulture koja nam je zajednička. Naravno da ovakav pokušaj ujedinjavanja različitosti ide polako jer se svijest čovjeka ne može promjeniti preko noći, pa tako dolazi i do jačanja ekstrema koji smatraju svoju kulturu i baštinu dominantnijom, ali ipak se primjećuje da taj zajedniči europski vjetar sve češće zapuše i našom zemljom.
 

Miroslav Pelikan

Volim vas oboje

 
 
Dolazim već dugo u uvalu malu, tamo daleko na obali mora. Gdje prvi put sam, te oči ugled'o i zasjale sretne k'o da sviće zora. Sjećanja su jaka, ćutnje pomiješane… desi se i često čak i suza krene… Sjetna!!
       A godine prolaze život teče, tinja… Počesto tužan, nabralo se briga, Stranice života pomalo su blijede, a korice klasična iščitana knjiga… Spomenar.
Suze, radost i magija čista, idilično slatka romantična priča. o dvoje mladih  što se silno vole, o trenutku sreće  jednoga mladića… Ljetno  veće sretno, u malenoj vali na toplome žalu…Romon im vala ugođaj pravio.
        Bila si sretna isto kao i ja u naručju mome drhtala si dugo. Gmizala k'o zmija na tren se gubila,  osjećam sva mjesta koja si ljubila… Tragove ti prstiju osjećam još danas.
Tijelom  sam ti cijelim nesebično vraćao, dok  su usne moje zarobljene bile. Pokretima ludim trostruko  plaćao, znoj i radosnice sve u strast se slile…Ne žalim.
https://orig00.deviantart.net/77c0/f/2011/332/e/c/beauty_of_a_women_and_nature_by_harijaona-d4hlfvo.jpg
Jučer kada dođoh na to isto mjesto i ugledah oči  kao nekad tvoje,  reklo mi je srce “hajde upitaj je „ možda je taj Anđeo boje krvi moje… Nepristojno, možda, smogao sam snage to nešto iznutra jače je od mene  Imala je sjajnu dugu kosu plavu, oči k'o safiri osmjeh majke njene. I sunce je jučer isto jače sjalo… Prekrasna,  na majku jako, jako slatka… Krenula mi suza kad je oca svoga, zagrljajem stisla uplakana Vlatka!!!
Pa mu tihim glasom umiljatim reče: „Znaš često sam priče slušala o tebi i nikada od mene ništa nije krila… Rekla mi je samo pođi zagrli ga. Kad ja nisam mogla, s ocem sretna bila“.
Volim vas oboje vi ste cvijeće moje…
Uvijek bi mi rekla: „ Pođi zagrli ga…kad ja nisam sretna što ti ne bi bila“…
 

Vladimir Živaljić

Biblijski motivi, religiozno, filozofsko, književno, iskustveno, ljudsko…

 
 
Ivan Tomljanović: Kainov sindrom (priredio Nikola Šimić Tonin), Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, 2018.
Još od vremena - vremena… ozbiljnije i književno s autobiografskim tragom od antike, Rimljana, kršćanstva, od sv. Augustina (Confessiones, oko 400. g.) pohranjujemo u pretince našega pamćenja neka životna iskustva kojima ne damo da ih sahrani zaborav, čuvamo ih u pričama, a rijetki od nas koricama sačuvaju, papirnatim koricama za trajanje, čuvanje misli, prenošenje spoznaja, što sam ja učinio s Kainovim sindromom Ivana Tomljanovića.
https://www.novizivot.net/wp-content/uploads/2015/09/kain-abel.jpg
Autorova intelektualna stvarnost, sastavni dio svakoga dana, misli, asocijacija, traženja, istraživanja i dosegnutoga razumijevanja… rezultat svega istraženoga, spoznatoga, znanstveno obrađenog i ponuđenoga zainteresiranima. Svaka samoća ipak traži sugovornika, potvrdu ili osporavanje. Biblijski motivi, religiozno, filozofsko, književno, iskustveno, ljudsko… Povjesnice crtaju misao njegovoga života. Misaonice zbilje. Povijest jednoga života u književno – filozofskom obliku. Izlazi iz svoga JA i gradi nove dimenzije svoga JA. Nesvjesno. Svjesno. Dosegnuto. Ivan Tomljanović.
 
Eckermannova bilješka od 30. ožujka 1831, govori nam kako je Goethe u razgovoru sa svojim tajnikom izjavio sljedeće: „Sve su to rezultati moga života … a pojedine ispričane činjenice služe samo da bi potvrdile jedno opće zapažanje, jednu uzvišeniju istinu…“
Pamćenje je dostatno samo za upamćene činjenice dok dojmove koje smo nekada stjecali i kojima smo naknadno dodavali refleksije, pokušavali ugraditi u mišljenja, proizvodili stav, gradili princip, pitajući se kako naši prijatelji i neprijatelji „vide“ nas i sebe, i čega su sve još svjesni iz proteklih vremena. Subjektivno je to promatranje u smjeru sve naglašenije objektivizacije.
Ovim rukopisom Ivan Tomljanović s ovoga djelića svog života skida pokrivala s misli, dugotrajno promišljanih kao izazov onima koji o ovim temama žele misliti i progovoriti.
Spoznatim, pisanjem učinjenim povijest će suditi o čovjeku i umjetniku. Može li se precizno odrediti kada se autor upleo u osobnu priču? Možda je oduvijek u njoj. Je su li ovi osvrti objavljivani u  Hrvatskoj reviji koje sam uklopio u knjigu usmjereni na čitatelja ili se tiču isključivo autora, koji želi pisanjem sebi olakšati dušu!?
Traganje za istinom u književnosti, u književnim djelom zapravo je nastojanje koje gradi osobnost svakoga koji ima potrebu tražiti neku nedokučenu dimenziju, a osjeća da postoji.
Preispitivanje neposredne prošlosti. Intima osobnoga iskustva. Nemogućnost dijeljenja, suptilno traženje izraza. Potreba je koja traži psihološki i intelektualni odgovor – kulturni identitet.
 

Nikola Šimić Tonin i Žaklina Kutija

Djetinjim entuzijazmom i jasnim argumentima zarazio bi sve oko sebe

 
 
''U našoj kući stvaramo umjetnost'', ponavljao je tata Walt svojoj obitelji, usadivši im to poput mantre, usred Sizifovski teške produkcije Snjeguljice i sedam patuljaka - prvoga dugometražnoga crtanoga filma u povijesti. Na izdisaju Velike depresije, još te davne 1934. tata Walt okupio je tajno sve svoje kreativce i pred njima sam odglumio cijeli film. Dotadašnji crtani filmovi svodili su se uglavnom na petominutnu nisku gegova i njegovu su zamisao o dugometražnoj crtanoj verziji besmrtne Grimmove bajke svi osim njegove velike djece dočekali sa podsmijehom i nevjericom. ''Možemo li čovjeka rasplakati crtanim filmom?'' ovim pitanjem tata Walt postavio je izazov pred svoju obitelj. Tri godine kasnije, nakon povijesne premijere Snjeguljice, mediji su euforično izvještavali kako je plakao čak i Clark Gable. Prvi veliki izazov pred sebe je tata Walt postavio desetljeće ranije, kada je usred svoga najvećega poraza spao na pučku kuhinju. Njegova predanost detaljima i sklonost eksperimentiranju nisu izdržale rokove i prva mu je kompanija neslavno propala.
http://www.antipodeanadventurer.com/wp-content/uploads/2018/01/disney-900x450.jpg
Prije toga, kao komercijalni crtač, zaradio je dovoljno da izgradi sliku o sebi. Posegnuo je za priručnikom o animaciji, osjetivši neodoljiv poziv te tada moderne umjetnosti koja mu je nudila mogućnost da preživi kao dječak. Viziju je učvrstio kratki povratak Marceline, bajkoviti gradić na putu između New Yorka i L.A.-aja, mjesto gdje je pronašao ukradeno djetinjstvo. Ideje su nakon toga nadirale u bujicama i nije im se imalo smisla odupirati. Posudivši kameru od šefa počinje snimati crtane filmove. Sposobnošću da svoje vizije sprovede u filmove postigao je ubrzo mitski status među crtačima. Ograničen crtač nije se nikada bojao tražiti bolje od sebe; bio je dovoljno pametan da obuzda taštinu kada su u pitanju nadareni kreativci i iskusni poduzetnici neophodni za uspjeh o kakvome je sanjao. Djetinjim entuzijazmom i jasnim argumentima zarazio bi sve oko sebe, postavljajući izazove koje bude umjetnike. Okupio je oko sebe kreativce kojima je uzbuđenje stvaranja umjetnosti bilo važnije od novca. Zajedno s njima, tražio je i pronašao ono što nitko dotada nije ni pomislio, novu formu umjetnosti – dugometražni, pričom vođen film. Svjedoci tvrde da je posjedovao sjaj u očima kojega je nemoguće bilo ugasiti. Ekstrovert, gladan tenzija, nikada se nije predavao, uvijek ispred svega gurajući svoje ideje. No, kako i djetinji snovi imaju svoju cijenu, njegovu masku vedrine često je topila izmučena mračna duša. Proživljavao je toliko toga u sebi i htio da i drugi to osjete gledajući crtane filmove. Kroz svoja djela oslikavao je teško djetinjstvo.
 
Brutalni otac nije mu dozvolio biti djetetom pa je ga je mudri Walt odgodio i na njemu izgradio umjetnost, bogatstvo i svjetsku slavu koja ne blijedi više od pola stoljeća otkako nas je napustio. I nakon povijesnoga trijumfa Snjeguljice i sedam patuljaka, te davne '37. pa sve do pred svoju smrt, te ranohipijevske '66., tata Walt svoj je studio uvijek doživljavao mjestom rađanja velike umjetnosti. Rokove, bankrot i zaradu uvijek je gurao u sjenu ideje i želje da je sprovede u vrhunsko umjetničko djelo. Za mitsku Snjeguljicu izrađeno je više od 200 000 odvojenih crteža, što je od svakoga crtača zahtijevalo dvanaest sati neprekidnoga crtanja na dan; nijedna scena i nijedan sloj nije učinjen u žurbi. Walt nije srljao sa svojim umjetnicima čak ni kada su ga nepunih 10 mjeseci prije premijere upozoravali kako još nijedna scena nije kompletirana. Svoje crtače odista je držao svojom obitelji, sve dok mu dio njih nije uzvratio štrajkom, zajedno sa čitavom vojskom njegovih radnika. Sračunali su da je zarađivao i do sto puta više od nekih svojih radnika. Iscrpljivao je svoje kreativce čak i vikendom, uzimajući im slavu i novac, dok je sve ostale djelatnike smatrao manje važnima, tumačeći to nužnom hijerarhijom. U njegovome carstvu, samo su pripadnici kreativnoga tima i strateškoga poslovnoga pogona mogli priuštiti odlazak u luksuznu kantinu i opuštanje na bazenu. Roy, njegov stariji brat, vjerovao je u Waltov entuzijazam, postavljajući se kao zaštitnik djetetu čak i kad se ono ponašalo poput tiranina. Sa svojim crtačima nije više igrao odbojku. Mickey mouse, njegov alter ego, osvanuo je na štrajkaškim plakatima, zadajući mu udarce od kojih se nikada nije opravio, niti ih je u potpunosti shvatio.
 
''Kod mene nema otkaza'', rečenica je koju je prestao izgovarati. U doba igre i umjetnosti, pazio bi na ruke svojih crtača poput opsesivnoga roditelja; nakon štrajka, nije se više zaustavljao po hodnicima. Povlačio se u svoje odaje i ondje više izgarao nego stvarao. Nije više osobno pronalazio meštre koji će njegove kreativce podučavati ekspresionizmu, kubizmu, anatomiji, divnim pogodnostima technicolora i glumačkoj ekspresiji. Nije više dovodio životinje u studio, balerine za pokrete, poput one po kojoj su kreirali Snjeguljicu, nije se više bavio svjetlom i sjenom, niti glumcima za patuljke; tim animatora nije više slao na tečaje glume, niti je zajedno s njima proučavao lica u ogledalu. Nije više bilo eksperimentiranja kao prilikom stvaranja Fantazije (1940.), kada je dovukao vrhunske znanstvenike da se djetinje zaigraju po pitanju svemira i čuvene skladatelje koje je, vodeći priču iz realizma u nadrealizam, poveo gdje nikada ranije nisu bili. Nije se više oduševljavao, kao kad su stvarajući Pinokija, posvjedočili prvim animiranim podvodnim scenama. Anatomije životinja za Bambija i Dumba nisu se više proučavale uz njegovo pjevušenje. Eksperimentacija koja krasi spomenutih prvih pet dugometražnih crtića odredila je Waltovo kreativno zlatno doba, nakon kojega se on više nije igrao umjetnosti, već se bavio prozivanjem komunista u svojim redovima i uvijek iznova mrmljao kako minijaturnim Oscarima omalovažavavaju crtane filmove kao umjetničku formu. Još usred njegovoga Zlatnoga doba, produkcije dugometražnih crtanih filmova postale su neizdrživo skupe.
 
Prijetnje bankrotom natjerale su ga da se nađe djetetom u televizijskoj produkciji; uvijek svjestan da sat otkucava, zatvorio se u hotelskoj sobi u New Yorku i pronašao sebe u dokumentarcima o životinjama, započevši niz sa izvrsnim Seal island, nadahnutom pričom o tuljanima. Serijalom o slavnome Davy Crocketu stvorio je jedan od prvih masovno obožavanih televizijskih fenomena, dok ga je opsjednutost  vlakovima – igračkama koje nikada nije imao, vratila u djetinjstvo, onda kada mu je ono najviše zatrebalo. Slavni Salvador Dali prvi je primijetio da takva perfekcija ne pripada modelima; perfekcija kakvu ne možemo naći u stvarnome svijetu dovela je do rađanja Disneylanda - mjestom kakvim svijet doživljavaju djeca. Od Parobroda Williea, iz davne 1928. kojim je svoga Mickeyja učinio besmrtnim globalnim fenomenom, preko niza revolucionarnih remek djela, pitanje koje si je najčešće postavljao bilo je: ja sam čovjek koji sam sanjao postati, a što sada? Supruga Lilian podarila mu je kćer, drugu je posvojio, i njima za ljubav ekranizirao omiljenu im Marry Popins, i nakon toga, tek je jednom pred kraj svojih dana zastao na hodniku, osvrnuo se za svojim crtačima i s osmijehom im uputio: ''Nastavite dobro raditi!''
 

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1667 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević