Get Adobe Flash player

Na umjetniku je da se nikad ne pokori nijednom političaru ovoga svijeta 

 
 
Umjetnik i Političar arhetipski su likovi u svim epohama i društvenim sistemima i svaki od njih na svoj način bitan je za društvo, kao i njegove civilizacijske dosege, no ponekad odnos između njih nije niti malo jednostavan, ni za Političara, a još manje za Umjetnika. Umjetnici su, naime, u različitim vremenima najčešće ovisili od političara, iako su vjerovatno u svim epohama sanjali o slobodi – toj skliskoj i neuhvatljivoj ptici šarenih krila, koja ih je vukla prema skrivenim ponorima duše, zavodila ih idealom nevidljivim za većinu ljudi, nagonila ih da se odreknu sigurnosti dobro uhodanih staza i da se otisnu prema nečemu većem od njih samih – prema nepoznatoj zemlji iz njihovih umjetničkih vizija.
https://likumzg.files.wordpress.com/2015/02/pp.jpg
Krešimira Gojanović
 
Dok je put političara oduvijek bio drugačiji: tamo gdje je umjetnik riskirao, političar je oprezno kalkulirao, i dok je umjetnik sanjario opijen idealom, političar se učio vještinama diplomacije, ali i manipulacije, pazeći da nikad ne otkrije previše, emocije je ili skrivao ili ih je glumio, uvijek gledajući što ljudi oko njega misle i igrajući na kartu njihovih strahova i žudnji, dolazio je do sve veće i neupitnije vlasti.
 
Umjetnik je imao problem da se prizemlji i srodi sa svijetom, često mu je bilo ili previše zagušljivo u gomili, ili je bio previše usamljen u svojoj otuđenosti ili nije znao steći obožavatelje, kupce i sljedbenike, jer nije ima takta, niti dara – jednog političara. Političara pak nisu spaljivale žudnje za nepoznatim, on nije gledao za dalekim obzorjima, nego je mravljim koracima, bez ometanja prebujne mašte, prolazio sve te Hijerarhije, koje su se morale proći.
 
Prvo je kuhao kave svojim šefovim u strankama i trčkarao za njima kao ambiciozni mladac, pazeći ipak da ne otkrije prerano svoju ambiciju, jer u njegovim krugovim vladali su zakoni Negativne selekcije – nitko nije smio znati sve što zna i glavni Šef, nitko nije smio biti konkurencija velikim vođama, jer je Veliki vođa uvijek bio samo jedan, netko tko je vrlo dobro znao kako je bilo teško probijati se kroz bespuća neke partije ili stranke – uvijek se dobro snalazeći i kroz više različitih političkih sustava. Ili ako je to bila žena, političarka, ponekad je u pozadini bio neki isti takav otac Političar, koji je svojoj Princezi plaćao skupo školovanje u inozemstvu, gdje se ona bavila uzvišenim temama u svojim disertacijama, pa je onda isto tako uz pomoć neke stranke postala tzv. ženska kvota, uvjeravajući nas da je sve u životu postigla sama i da nikakvog ni Tate, ni muža tu nije bilo iza njenih leđa…
 
Umjetnik je sanjario kako će jednom, kad bude zaista slobodan, otputovati daleko i ne će morati poznavati nikakve Političare, neće morati od njih tražiti nikakve novce da podrže njegovu umjetnost, nego će se sve to skupa s novcima riješiti kao nekim čudom, kao na slikama ili u avanturističkim romanima, novci će postati nevažni, a nova Sloboda će biti toliko opojna, da njezin sjaj baš ništa neće moći zasjeniti. No što je više sanjao o slobodi, umjetnik je zapravo bio sve manje i manje slobodan, u raznim političkim sustavima čak i ozbiljno cenzuriran i proganjan zbog svojih svjetonazora, koji nisu odgovarali nekoj trenutnoj političarskoj kasti, koja je bila na vlasti.
 
I vremenom je umjetnik ipak naučio da Sloboda uopće nije tako blistava kao mlada i poželjna nimfa koja nudi svoje draži, već ona prije dolazi u liku ispijenih staraca koji su prošli sav taj put, razbili sve svoje iluzije, uspeli se sami na vrhove planina i naučili voljeti svoju samoću više od ičega, jer je u samoći ta Sloboda bila kao kraljevna u prosjačkom ruhu, vidljiva samo rijetkima sa svojom skrivenom ljepotom. Umjetnik je tako naučio da zbog te Slobode mora postati i isposnik, asketski posvećenik, netko tko se ponekad i samo-bičuje svojom slobodom i proklinje je u grozničavim noćima, imao ju je, ali ona nije bila takva kakvom ju je sanjao u svojoj naivnoj mladosti, nije to bio slobodan let šarene ptice, već prije neka nesretna zmija izbačena iz Raja – iz lažnog raja lukavih Političara i svih njihovih plaćenika i metresa…
 
Političari su često bili ”pravovjerni” i nepogrješivi, glasnici samih bogova, tumačili su i narodu njihovu volju u raznim epohama, dok je umjetnik često bio i nevjernik i bezbožnik, jer su mu bogovi krutih političara bili dosadni, bez iskre duha u njihovim suhoparnim zakonima. I ti političarski ”bogovi” su uvijek imali i neka svoja provjerena, pravovjerna stada ili klanove, dok Umjetnik nije mogao podnijeti ni stegu vremena, ni prostora, ni konvencija, jer mu je više od svega bila važnija širina nepoznatog Svemira, daljine koje nije upoznao, kao i tajne koje nije otkrio.
 
Političari su gradili svoje dvorce, oni najveći vladali su i čitavim gradovima, u kojima su imali more podložnih poslušnika, dok je Umjetnik u svojoj igri neprestano nekim Političarima stajao na žulj, govorio je šta je mislio ili vidio pred sobom, želeći zadržati čistoću percepcije, želeći se proširiti izvan svojih granica, uvijek iznova se spoznavati i otkrivati, upoznavati široki svijet i definirati ga kroz svoja djela. I Političar je često želio posjedovati ili čak i kupiti umjetnika, jer je duboko u sebi osjećao da mu fali taj žar, zanos na granici sa ludošću ili bezazlenost Lude iz Tarota, koja na rubu ponora lovi leptira… Političar takvo nešto nije mogao, čak i ako je nekad u mladosti imao neke umjetničke talente, politička ambicija je utišala glazbu u njemu, nježni zvuk violine pretvorila je u sivilo ustajalih kancelarija, kroz koje se Političar svakodnevno morao probijati u svojim klanovsko – stranačkim borbama ili da bi nadzirao svoje niže službenike.
 
Političar je nekad bio u zatvoru od vlasti, njegova vlastita vlast postala bi tamnica njegovog duha, i zato je Umjetniku ponekad čak i zavidio, istovremeno mu se diveći i mrzeći ga, a ponekad je i kupovao umjetnikova djela, i to ne iz nekog posebno dobrog ukusa, kao i želje da u njima uživa, nego je želio posjedovati skupocjene zbirke umjetnina, da bi se sa njima mogao hvaliti i natjecati sa drugim Političarima. Umjetnik, ako baš nije bio onaj ”prodani”, ipak je prezirao taj osjećaj da ga netko kupuje, a opet mu je trebao novac, i vječito je balansirao između neimaštine i želje da se nekako zbrine, ne toliko iz pohlepe, koliko iz žudnje da dobije bar još malo tog mira na Zemlji da može stvarati svoja djela, jer mu se život činio kao neprekidna borba za golo preživljavanje i dok se moćni Političar često valjuškao u obilju, Umjetnik u stalnom rascjepu i sukobu sa svijetom materije, materijalna bogatstva često je mijenjao za svoju divjinu, čak i ako je ta divljina značila da će biti posve odmetnut od svijeta, neshvaćen i ponekad u svađi sa svima koji su ga pokušavali sputati.
 
Naravno da nisu svi umjetnici uvijek bili ovako romantični ili beskompromisni, bilo je i onih koji su se sasvim prirodno stisnuli uz skute nekog Političara, pišući mu ode zahvalnosti i spjevove o njegovoj veličini. Zbog svog dara da lijepo laskaju, takvi su onda znali zauzeti posebno mjesto u srcima onih Političara koji su voljeli laskavce i takvima je život u svakom slučaju bio puno lakši, nego umjetnicima koji laskati nisu htjeli nikome, pa ni sebi.
 
U životu umjetnika tako su se periodi radosti smjenjivali sa melankolijom, no umjetnik je iz svake emocije crpio svoje slike, pričao je sebi priče i pričajući ih samome sebi, shvatio je jednom da ga i svijet voli poslušati u tim trenucima kada bi ga obasjala sloboda njegove kreacije, u tim rijetkim razdobljima kad nije bio ni gladan, ni usamljen, nego je zaista nadrastao sebe, prestajući biti sluga svoga ega i postajući svoja vlastita vizija, slika uklesana u stijeni, riječ protkana slikama. Političar to često i nije mogao, on svoju strast nije usmjeravao na isti način, pa ipak je u obojici bila jedna žudnja, čak i fanatizam, samo što je Političar žudio za ovozemljskim, da zavlada nad ovim postojećim svijetom, dok je umjetnik isto bio u tom svijetu, a teško je s njim izlazio na kraj i zato je morao graditi nove svjetove u sebi.
 
Jesu li se njih dvojica ikada mogli izmiriti, da li su mogli na trenutak zamijeniti svoja mjesta, spoznati i razumjeti jedan drugog? U pravilu ne, pravi umjetnik uvijek mora biti oprezan prema mnogim političarima, a najoprezniji mora biti onda, kad je prisiljen ovisiti o njima radi vlastitog preživljavanja, jer pravi umjetnik ne podnosi vezanost, ni ovisnost svoga duha, a pravi pak političar osjeća tu ‘tihu pobunu’, osjeća da umjetnika nikad neće moći posjedovati, čak i ako ga nagradi sa novcima – oni jedan drugome nikada ne će do kraja vjerovati.
 
Njih dvojica, Umjetnik i Političar često su se sretali u različitim epohama i režimima, i sve ovo ispričano za muške likove vrijedi jednako i za žene da bismo bili do kraja ‘politički korektni’, sretali su se dakle često, svatko na svojoj strani rijeke, ponekad bi se most izgradio, a ponekad i srušio kad se nisu mogle izmiriti velike razlike između njih, jaz različitih vremena, prostora i najdubljih unutarnjih motiva. No zapravo, i dobro je da je tako, da svatko na svojoj strani stoji, umjetnik u vječnoj žudnji za slobodom, a političar kao Zakon i ”glasnik bogova” izaziva umjetnika da se za tu Slobodu uvijek iznova bori i da se nikad ne pokori nijednom političaru ovoga svijeta. 
 

Mr. art. Krešimira Gojanović

Žeđ za novim slikama je sve veća i sve jača

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Nenad Marasović istaknuti je predstavnik aktualne umjetničke scene, autor je iznimnog opusa krajobraza, gradskih veduta, izvedenih u ulju i akrilu, vrlo karakterističnog i prepoznatljivog rukopisa, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama.
http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2018/01/MG_7845-1024x722.jpg
• Već neko vrijeme radite na novom ciklusu krajobraza s Vašim omiljenim nostalgičnim motivima Mediterana. Na slikama iz novoga ciklus opažamo sasvim određeni pomak u pogledu, u doživljaju.
- Svaki pomak u razvijanju stila, u genezi, u biti je minimalan. U ovom ciklusu došlo je do simplificiranja oštrog kolorita, on je razblažen, sada je gotovo pastelni, a crtež, linija uokviruju. Prije su te linije bile puno jače, izraženije, monokromne, svaka je ploha imala svoju boju. Ovdje u na novim slikama, na istoj se plohi kolorit miješa. S time dobivam novu dinamiku i novu rasvjetu.
 
• Što se tiče motiva, možemo govoriti o stvarno nestvarnim motivima koji pomalo djeluju arkadijski, dan je sunčan, ali nije prevruće.
- Kao autor, dajem si slobodu da stvorim svoj svijet, koji naravno, meni odgovara. Ističem toplinu male zajednice, riječ je o malom prostoru koji ima sve, od starohrvatske crkvice na uzvisini, mediteranskog drveća i bilja, čempresi, agave, nizovi bijelih kamenih kuća uz obalu, čamci na sidrištu. Sve se doima vrlo pitomo, upravo kolorit daje taj karakter.
 
• Jesu li to mjesta na Vašim slikama, gdje bi čovjek želio pobjeći, naći utočište?
- Da, to su ta mjesta gdje bi čovjek želio živjeti, provoditi barem određeno vrijeme. Postoje takvi prostori, naravno i u stvarnosti, ali oni više nemaju taj idilični karakter, recimo uvala na Visu, Stiniva. Ja je se sjećam kao dijete, potpuno prazna, rajski prostor a danas to nije više tako.
 
• Koliko je ciklus daleko odmakao?
- Završio sam desetak slika. Ciklus je započet prije prošloga ljeta. Sve u srednjem formatu, akril. U posljednjih petnaestak godina radim više akril nego ulje.
 
• Imate dugi slikarski staž. Jeste li umorili od slikarstva, slikanja?
- Moja je žeđ za slikanjem, za novim slikama sve veća, sve jača. Povremeno dolazi do krize u radu zbog zasićenja manirom i uočavanja opasnosti možebitnog ponavljanja. Tada tražite druga rješenja. Iskreno govoreći, svi motivi koje radim, mogu se beskrajno derivirati.
 
• Novi ciklus je dodatno okarakteriziran dojmom gledatelja, a to je spokoj, smiraj.
- Tako je i zatim lakoća rada, slike su rađene gotovo akvarelistički.
http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2018/01/MG_7834-1024x863.jpg
• Formati su oni stari srednji?
- Da, više raznih srednji formata. Ovi motivi jednostavno nisu za veliki format.
 
• Kada ćemo vidjeti taj novi ciklus na izložbi?
- Trenutno imam jednu izložbu u Društvu Zagoraca u Zagrebu s mojim poznatim motivima, izložio sam dvadesetak slika. Kombinirao sam stare slike s njih nekoliko iz novoga ciklusa.
 
• Mediteran je neiscrpno vrelo inspiracije i motiva.
- Mediteran je nevjerojatno bogat s  motivima, i kada u zimi, kao ovih dana, izložite primorske sunčane motive na izložbi, publika to jako voli.
 
• U novom ciklusu kolor je nježniji.
- I tehnika je takva, kolor je pastelniji. Riječ je o tankom namazu boje, skoro vodeni, velike su mogućnosti akrila.
 
• Mnoštvo je motiva koje tretirate.
- Da, riječ je o inventaru sjećanja iz djetinjstva, onako kako pamtim more i otoke.
 

Miroslav Pelikan

            Zalud oči u daljinu zure

 
 
                Magla.. magla gusta
                Prekrila je grad.
                Ništa,
                Ništa ne vidi se sad.
                Ni nedjela, niti dobra djela.
https://3.bp.blogspot.com/-15VzJWmet-U/WftuBh1_GeI/AAAAAAAACdA/OCqWqLWwjz4wJ6tGwwbSzP5Mxp0FbfPEQCLcBGAs/w1200-h630-p-k-no-nu/Brume.jpg
                Niti ptice, niti beskućnice.
                Zalud oči u daljinu zure
                Sve od zore
                Pa do kasne ure.
                Kroz maglu se tek probiti mogu
                Molitve nam upućene Bogu
                Da sunčeve zrake zasijaju,
                Da nam svima tračak nade daju
                Pa da opet slike dobro znane
                Oči vide suncem obasjane,
                A da magle zauvijek nestane!
 

Malkica Dugeč, 7. 1. 2018.

Ciklus krajobraza precizno je definiran, vrlo profesionalno izveden u klasičnoj slikarskoj tehnici

 
 
Zadarski slikar Neven Otavijević s nekoliko posljednjih izložbi, privukao je znatan interes javnosti, ponajprije svojim motivima i klasičnim pristupom u kojem je na prvom mjestu izvanredno snažan, impresivni kolor, gust, slojevit, simbolički dubok, u tretiranju motiva ne posve svakodnevnog krajobraza.
http://www.zadarskilist.hr/sites/default/files/styles/article_image_full_node/public/zdmedia/otavijevic%20most.jpg?itok=1CJTCiZz
Krajobrazi Nevena Otavijevića doimaju se stvarno nestvarnim svijetom, doista, naizgled je to mediteranski prostor s visokim višebojnim drvećem koje se nastoji propeti do neba, sve je prekriveno raznolikim, gustim raslinjem, uz poneku kuću, cestu, zvonik ili je to pak zelenkasti ili ljubičasti grad sa ženskim likom ispred, poput starodrevne boginje zaštitnice lijepa lica ili je u središtu pticolika osoba u složenoj konstrukciji dok je more zeleno ili plavo a drveće crveno, sve u tišini, mirovanju, ne kretanju, zvuk se niti ne naslućuje, kao da sve spava, čekajući na buduće čudesno buđenje.
 
Otavijević ne štedi boju, njegovi su kistovi puni raznovrsnih lica kolora, slikar nanosi vehementno boju na platno, nastojeći pratiti svoju inspiraciju i poticaje i stvarajući izbalansirani odnos između slike i autorske intime, skrivene nutrine. Vjerojatno svijet ponekad tako i izgleda i pjesniku i slikaru i putopiscu i putniku, dok u pejzažu pronalazi jedinstvenu ljepotu prirode, ostajući začuđen tolikom silinom harmoničnog odnosa oblika i boja i kada za trenutak zastaje, vjerujući kako će za sva vremena zapamtiti svijet koji ga je na trenutak okruživao a poslije ne znajući gdje je počinjala crvena a završavala plava, ipak znajući kako su ljubičasta, tamna i zelena, negdje u sredini, ni gore ni dolje. Ipak, moramo istaknuti i ono što jest najbitnije u ovom djelu. Riječ je naravno, ponajprije o slojevitoj simbolici kolora, gdje svaka boja zasebno ali i u konfrontaciji ili u simbiozi s drugim bojama, tvori imaginarni svijet, temeljen pokatkad i na stvarnom, ponekad više, ponekad manje, svijet jedinstven i neponovljiv, pjesnički svijet slikara koji širom otvorenih očiju upija raznolike fragmente na platnu, na papiru bilježi svoja svekolika sjećanja na doživljeno, na ono što je čuo ili je želio vidjeti, osjetiti ili začuti.
http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2017/12/%C4%8Dempresi.jpg
Dominantna zelena, crvena, plava boje na platnima Nevena Otavijevića, svakako daju slikama neponovljiv karakter moći, supremacije, neskrivene snage, uvjerljivosti i čvrstoće. Da, kaže slikar, to je moj svijet u kojem vlada šareno, visoko drvo dok kuće u zelenilu miruju, ogledajući se katkada u plavilu ili zelenilu mora u posvemašnjoj tišini. Ciklus krajobraza Nevena Otavijevića precizno je definiran, vrlo profesionalno izveden u klasičnoj slikarskoj tehnici, s motivima koje su svi vidjeli, no samo slikar na ovaj poseban, rijetko viđen način.
 
Otavijević ima jednu značajnu prednost u odnosu na druge stvaratelje, naime limitirano mu je vrijeme predviđeno za slikanje, stoga ga i više od drugih cijeni i svaki trenutak proveden s kistom u ruci ispred platna doživljava kao zadovoljstvo, kao sreću, kao rijetko mogućnost da naslika, ostavi za neko buduće vrijeme, sjećanja i impresije na svoj stvarno nestvarni svijet.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 630 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević