Get Adobe Flash player

Izložba Bojana Mrđenovića 'Magistrala' u MKC Split

 
 
Izložba Bojana Mrđenovića 'Magistrala' otvorena je u četvrtak 26. rujna 2019. u Multimedijalnom kulturnom centru Split. Fotografski projekt Magistrala Bojan Mrđenović razvija već šest godina kroz koje je sakupio više od 1500 analogno napravljenih fotografija, čiji uži izbor je već predstavljen javnosti na izložbama u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, a ovom izložbom u prostoru galerije Doma mladih, prezentirajući čak 150 analognih fotografija, zaokružuje svoj ciklus.
http://www.pogon.hr/images/modules/tn_article_head_1532680771-magistrala93-2x-sampling.jpg
Za razliku od prethodnih Mrđenovićevih fotografskih ciklusa, a svaki se zasniva na višegodišnjem istraživačkom radu i mnogo vremena provedenog na terenu u potrazi za najboljim svjetlom i kutom koji bi dočarao često napuštene interijere i arhitekturu u kojoj je nekad obitavao čovjek, ali je ona uslijed demografskih, političkih i inih promjena, ostala napuštena, u ovom ciklusu pred objektivnom se često nalaze ljudske figure. To su ljudi koje Mrđenović zatiče pored magistrale i u gradovima i mjestima kojima magistrala prolazi; turisti u vječnom tranzitu, turistički radnici koji nude izlete ili su preobučeni u nakaradne kostime kojima dodatno naglašavaju sav kič suvremene turističke ponude naše obale, ljude u svakodnevnim poslovima ili u dokolici koja je karakteristična bivanju uz plažu za ljetnih mjeseci, gužve, beskrajna fotografiranja te građevinske radove na svakom koraku. Ovdje jasno vidimo kontraste između onih koji su na odmoru i onih koji rade u uslužnom ili građevinskom sektoru i kojima sezona predstavlja jedini izvor prihoda.
 
Također, unatoč rapidnom razvoju digitalne fotografije, Mrđenović odlučuje ostati u domeni analognog, kako sam kaže, stoga što je kroz analogne alate učio o fotografiji, no oni su danas sve teže dostupni jer je potražnja za njima sve manja. Mrđenović koristi filmove od samo deset snimaka, i, mada naizgled ograničavajuće, to ga potiče da razmisli o svakoj fotografiji prije nego je napravi te da svojevrsni prvi odabir fotografija napravi na licu mjesta, što mu olakšava kasnije faze pripreme projekta i njegove prezentacije javnosti. Sam razvija filmove te ih onda skenira i printa, tako da je kod Mrđenovića riječ o zanimljivoj kombinaciji analognog i digitalnog, to jest o analognom procesu s digitalnim intermedijem.
 
„Jadranska magistrala, puštena u promet 1965. godine, urezana u uski obalni pojas između mora i planina, ponegdje uz samu plažu, nijemi je svjedok mijena nastalih uslijed neplaniranog i invazivnog razvoja turizma na našoj obali. Ljeti prebukirana automobilima, ljudima koji je pretrčavaju, neonskim reklamama, kupačima, turistima i prodavačima, zimi je sablasno prazni zavojiti podsjetnik na činjenicu da sveprisutni fenomen masovnog turizma rapidno mijenja demografsku strukturu domicilnog stanovništva koji uz tu magistralu živi. Već u ovom vremenskom rasponu od samo pet godina uočljive su promjene uz magistralu uzrokovane razvojem masovnog turizma, posebno divlje i pretjerane gradnje apartmana koji ponekad i sami 'istrčavaju' na cestu, do napuštenih tvornica i industrijskih i proizvodnih pogona, koji se ruše da bi se dobilo više mjesta za apartmane. Mrđenović sve ove mijene dokumentaristički, objektivno uočava i one postaju predmet ovog foto istraživanja, kako Bojan Krištofić, u jednoj od kritika zagrebačke prezentacije ove izložbe navodi „s jedne strane njegova ideja očito je bila prikazati Jadransku magistralu kao žilu kucavicu Hrvatskog primorja i Dalmacije, epsku prometnicu koja povezuje naselja i krajeve te istodobno pripitomljava uski obalni pojas između planina i mora, naoko donoseći niz taj put dah civilizacije. S druge strane, također se radi o lokalnoj žili kucavici banalne, brzopotezne varijante globalnog turizma, sa čijeg se glavnog toka sve brže i sve šire granaju kvarne kapilare sezonske ponude, od betonskih blokova koji prijete progutati preostalu tradicijsku arhitekturu duž obale, preko kakofoničnih reklama koje predstavljaju naročito napornu vrstu slikovnog zagađenja okoliša, do neprekidne opasnosti od razornih požara čiji rizik ovim procesom samo nastavlja rasti.” (kustosica Natasha Kadin)
 
Bojan Mrđenović rođen je 1987. godine u Virovitici. Godine 2011. diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti u Zagrebu, a 2015. godine diplomirao je na diplomskom studiju filmskog i TV snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je trenutno angažiran kao umjetnički suradnik. Izlagao je na 15 samostalnih i vise desetaka skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Živi i radi u Zagrebu.
 

Nives Matijević

Svi motivi nose u svojoj konstrukciji izrazitu suptilnost pa i fragilnost

 
 
Promatrajući mnoge slike iz opusa akademskog slikara Alfreda Krupe, izvedene u različitim tehnikama i uz nazočnost svakovrsnih motiva, ne mogu se oteli dojmu kako slikar promatra svijet, svoju okolinu i zapisuje na platnu, papiru mnoštvo svojih emocija, razmišljanja, sjećanja, lijepa i bolna, snažna i površna, zapisuje svoje osjećaje na licu svijeta koji ga okružuje, na površini rijeke, odsjaju svjetla na arhitekturi grada,na  drvu, cvijetu, malom, teško vidljivom predmetu.
https://www.politikaplus.com/img/s/840x490/upload/images/gallery/foto/052019/alfredkrupa/d40cc4be576c12e78413a74a572c83b1.jpg
Dok slika mirnu, gotovo zaspalu rijeku ispod mosta u nedalekom gradu, Krupa se prisjeća zvukova i riječi iz djetinjstva, događaja davnih, kojih se možda više nitko i ne sjeća, svakodnevnih životnih nevolja i problema, dok mu ruka zastaje na sjeni što je stvara most iznad lijene rijeke.
 
Svi motivi Alfreda Krupe nose u svojoj konstrukciji izrazitu suptilnost pa i fragilnost jer nije svijet tako čvrst kako se doima, svijet je mnogo nježniji, pravi je svijet duboko skriven ispod maske koju nameće vrijeme.
 
Stoga ne čudi zašto slikarstvo Alfreda Krupe nailazi na pozitivan odjek, posebice iz inozemstva. Njegove slike su na gotovo svim kontinentima, izlaže često i reklo bi se vrlo učinkovito.
https://images.saatchiart.com/saatchi/801546/art/2741914/1811807-FSJESRCY-6.jpg
Njegovo shvaćanje i doživljavanje svijeta zanima i druge. Njegov pogled na svijet izrečen na njemu svojstven način izaziva zanimanje. Kompleksni umjetnički opus akademskog slikara Alfreda Krupe pronalazi uspješno svoj put u tajnovitim labirintima međunarodnog izlaganja.
 

Miroslav Pelikan

Za životom

 
 
Kako ti je varljiv život
trijezni noćobdijo
u krilu pospanih zvijezda
ispijaš čaše noćnih ura
tvoja se duša u jezeru kupa
i nije ti hladno, kažeš, samo
mukla šutnja prozirne noći
http://news.mit.edu/sites/mit.edu.newsoffice/files/styles/news_article_image_top_slideshow/public/images/Meaning_Life_Class_5.jpeg?itok=dlO8p2JW
drhtaj tvojih snova odaje
na valovima jezera
tajanstvena tišina treperi
a ti dalje nebesima lutaš
nepopravljivi noćobdijo
među ugaslim zvijezdama
sebi novu miljenicu tražiš
duša ti nemirna vrletima skita
u potrazi starih obećanja
tvoju nevjeru tešku kao bol
u svome srcu skriva
i šuti
– jer poraz ne priznaje
 

Mijo Arapović

Izložba 'Scenografije Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' gostuje u Solinu

 
 
Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Centrom za likovni odgoj grada Zagreba priređuje izložbu 'Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' povodom obilježavanja 50. godišnjice smrti ovog velikog solinskog slikara. Kustosica izložbe je Lidija Fištrek, a projekt je ostvaren u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Likovnim centrom grada Zagreba.
http://www.czlogz.hr/wp-content/uploads/2019/03/kljakovic_pozivnica.jpg
Ovom izložbom javnosti se želi prezentirati nepoznati dio stvaralačkog opusa ovog izuzetnog umjetnika i intelektualca, te prikazati rezultate provedenoga istraživanja. Poput svojih suvremenika, i Jozo Kljaković se osim u slikarstvu okušao i u postavljanju scenografije, pa se i njegovo ime nalazi na popisu umjetnika koji su radom u ovom području likovnog izražavanja doprinijeli razvoju hrvatske scenografije. Na temelju sačuvanih zapisa, fotografija, libreta i crteža, došlo se do podataka o postavljenim dvjema inscenacijama Joze Kljakovića. Obje inscenacije rađene su za opere Antuna Dobronića, Dubravka i Dubrovački diptihon, nastale dvadesetih godina prošlog stoljeća. 
 
U Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković nalaze se četiri fotografije originalnih predložaka scenskih prikaza i jedna fotografija skica prijedloga kostima za operu Dubrovački diptihon. S obzirom da zbirka posjeduje vrlo malo zapisa i građe vezane za scenografski opus Joze Kljakovića, za ovu izložbu bilo je potrebno provesti istraživanje. Ono je provedeno u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (Odsjekom za povijest kazališta), Udrugom Antuna Dobronića i Učilištem Profokus, a u istraživanju su korišteni dokumentacija i zapisi koji se nalaze u fundusu zbirke. 
 
Prva opera Antuna Dobronića, Dubrovački diptihon, nastala je prema književnom predlošku Marina Držića, Noveli od Stanca (prvi put tiskanoj 1551.), a praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 14. veljače 1925. godine, u režiji Borisa Krivečkoga, uz dirigenta Oskara Jozefovića i prema inscenaciji profesora Joze Kljakovića. Opera Dubrovački diptihon bila je na repertoaru od 24. veljače do svibnja 1925. godine.
 
Antun Dobronić je za svoju prvu operu sam napravio libreto prema proslavljenim književnim predlošcima. Stara dubrovačka književnost idućih je godina nastavila inspirirati Dobronića pa tako već 1922. piše scensku glazbu za tekst pastirske igre Dubravka, čiji je autor najveći hrvatski barokni pjesnik 17. stoljeća, Ivan Gundulić. Tekst Dobronićeva libreta naglasio je glorifikaciju Dubrovačke Republike i temeljnu simboliku Dubravke. „Prema režijskoj osnovi Branka Gavelle i Antuna Dobronića u rukopisu operne partiture nalaze se opaske koje imaju za svrhu da u tekstu spajaju nepovezane scene u smislu sažimanja i scenske dramatizacije scene“ (Mihanović-Salopek, 1995:52). Obje Kljakovićeve inscenacije vezane su uz Dubrovnik i dubrovački pejzaž. U inscenaciji za Dubrovački diptihon, Kljaković je fotografskom preciznošću prikazao Palaču Sponza u Dubrovniku, što je uvelike dočaralo atmosferu Dubrovnika na sceni. Crtačka vještina Joze Kljakovića, te lakoća kojom je do najsitnijih detalja točno prenio arhitekturu Dubrovnika izazvala je ovacije na premijeri i pohvale u ondašnjem tisku. Kritike za scenografiju Joze Kljakovića objavljene su nakon premijere pod naslovom: „Dobronićev 'Dubrovački diptihon' održan 24. ožujka 1925., a u kojemu se hvali inscenacija prof. Joze Kljakovića kao vrlo otmjena i u stilu, a režija g. Krivečkoga mogla je još neke nedostatke popraviti.“
 
Za drugi dio svog glazbenog diptihona Dobronić je odabrao razigranu i obijesnu scenu Poklada, rađenu prema Noveli od Stanca – Grotesque. U ovoj operi, osim scenografije, Kljaković se okušao i u dizajnu skica za kostime maškara. Idejnim rješenjima koja prikazuju renesansne kostime za likove kapetana, doktora, harlekina i muzičara, Kljaković je pokazao temeljitost i odlično poznavanje kako  povijesti tako i odijevanja. Inscenacija Joze Kljakovića vezana za Dubrovnik i dubrovački pejzaž njemu kao rođenom Dalmatincu nije predstavljala nikakav problem u kreiranju majstorski postavljenih prikaza Dubrovnika i dubrave koja ga okružuje. Pretpostavljalo se da će Kljaković, poznajući atmosferu naše obale i njezinih gradova, uspjeti bolje do drugih umjetnika tog vremena, prikazati Dubrovnik u razdoblju dubrovačke kulturne i ekonomske prevlasti. Makete koje je Kljaković oslikao za Dubravku prikazuju igru svodova dubrovačke arhitekture, slikane u crvenkasto-smeđem tonalitetu, s kontrastnim plohama plave i zeleno-srebrne boje. Za obje inscenacije Joze Kljakovića sačuvane su skice i otkrivaju slikara koji je jednostavnim sredstvima i spretnim načinom promjene dekora uspio prikazati sredinu i atmosferu Dubrovnika.
 
Jozo Kljaković hrvatski je slikar rođen u Solinu 1889. godine. Pučku školu je završio u Solinu, a Realnu gimnaziju u Splitu, u gradu u kojem je učio slikarski zanat u atelijeru Emanuela Vidovića. Slikarsko školovanje nastavlja u Zagrebu kod Franje Pavačića, a potom odlazi na studij Likovne akademije u Pragu (kod Vlaha Bukovca, 1908.). Njegova prva skupna izložba održana je u Zagrebu 1910. godine s grupom Medulić, a zatim je 1911. godine u Rimu na Međunarodnoj izložbi izlagao zajedno s Meštrovićem. Nakon Praga odlazi na Istituto delle belle arti u Rimu, te kod Ferdinanda Hodlera u Ženevi provodi tri godine (od 1917.), a potom nastavlja studij fresko slikarstva kod Marcela Lenoira na Académie Ranson u Parizu 1920. godine.
 
U razdoblju koje je proveo u Zagrebu, načinio je dva značajna ciklusa u fresko tehnici - ciklus sakralnih tema za Crkvu sv. Marka i ciklus profane tematike za interijer Slavonske banke. Ciklus u Dobroti je rađen u tehnici ulja na platnu, kao i rad u Trgovačko-obrtničkoj komori. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. - 1943.), gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Godine 1941., za vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske, Kljaković je završio u zatvoru, u kojem jedno vrijeme provodi s Ivanom Meštrovićem, a zatim je smješten u kućni pritvor. Godine 1943. odlazi u političku emigraciju u Rim, a 1947. godine odlazi u Buenos Aires. U Rim se vraća 1956. godine te radi poznate mozaike na zgradi Zavoda sv. Jeronima, u Papinskom hrvatskom zavodu koji je u tom izbjegličkom razdoblju bio njegov dom. U svojem književnom djelu Krvavi val zapisao je: „...velik broj Hrvata u ratu je izgubio sve, ne samo dom nego i domovinu...“. U Zagreb se vraća 1968. godine, a godinu kasnije umire.
 
Tijekom svojeg umjetničkog stvaralaštva stvorio je veliki broj djela u tehnici ulja. Izlagao je u brojnim svjetskim gradovima, uglavnom na skupnim, ali i na samostalnim izložbama, između ostalog u Londonu, Liverpoolu, Glasgowu, Manchesteru, Parizu, Lyonu, Genevi , Philadelphiji, New Yorku, Barceloni, Berlinu, Beču i Buenos Airesu. Kljakovićevi motivi su religijski, povijesni i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih ličnosti. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom, ilustriranjem knjiga i scenografijom. U emigraciji je također pisao suvremenu prozu (djela U suvremenom kaosu, Buenos Aires 1952. i Krvavi val, Rim, 1961.). Svoju kuću i djela 1969. g. darovao je gradu Zagrebu.
 

Nives Matijević

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1267 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević