Get Adobe Flash player

Naslikao sam 2.772 slika. Najveći dio ulja uz nešto akrila

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, pripadnik srednje generacije, akademski slikar Ivica Malčić u završnim je pripremama za sudjelovanje na zajedničkoj izložbi studenata zagrebačke Akademije likovne umjetnosti u izložbenim prostorima HDLU-a.
• Gospodine Malčiću izlažete na velikoj skupnoj izložbi s brojem radova koji nadmašuju samostalno izlaganje.
- Riječ je o skupnoj izložbi bivših studenata ALU-a s Jabukovca, Retrospektiva. Ova bi djela mogla biti od povijesne važnosti. Ja izlažem 110 slika, deset će biti izvješeno a sto će biti dolje, ispod njih, naslagane, poredane jedna na drugu, tako da se mogu pogledati. Sam sam odabrao radove za ovu prigodu i važno je reći kako su to slike nastale u razdoblju dok sam bio student na ALU. Na četvrtoj godini sam napravio 87 uljenih slika i na petoj još neki stotinjak slika. Neke više nisu kod mene no odabrao sam više od sto slika.
• Dakle riječ je o slikama iz Vašeg najranijeg stvaralačkog razdoblja?
- Da, baš tako iz najranijeg razdoblja. To su slike iz ciklusa Zeleni slikar, riječ je zapravo o autoportretima. U središtu je slike zeleni slikar, naivan i neiskusan i ono što mu se događa. Slike su nastale u '91. i '92. godini. Upisao sam ALU 1988. godine a diplomirao 1996. godine.
 
• Što je temeljna karakteristika izloženih radova?
- To su najprije radovi koji su naslikani na daskama, ulje na dasci i to u velikoj produkciji. Jednostavno nisam imao dovoljno novaca za platna pa sam slikao na iverici, dasci, ormarima. Ima dasaka s rupama, prilagođavao sam se podlozi. Ta podloga je danas moj zaštitni znak, ne slikam na platnu.
 
• Motivika ranih slika, osim zelenog čovjeka?
- Kasnije sam slikao i bogatog slikara, sve imaju autobiografski karakter.
• Kako danas gledate na početni opus?
- Moram reći da su mi to najdraže stvari, bio sam totalno neopterećen. Jedina mi je ambicija bila kao i danas imati svoj atelijer i svaki dan u njemu slikati. Nikome nisam podilazio, ni publici ni kritici, niti su me zanimale ni Venecijanski bijenale ni velika izlaganja. To su bile sirove, grube teme.
 
• Na izložbi izlaže pedeset autora.
- Tako je, s time da će netko izložiti više a netko manje radova.
• Što je sada novo u atelijeru?
- Čekam rezultate za T-HT nagradu. Riječ je o Dijagramima za dvadeset i pet godina moga rada. To su dijagrami po mjesecima izrade slika. Prva slika je iz 1991.g. a zadnja iz 2015.g. Polako se spremam za Zagrebački salon. I dalje radim na ciklusu Osmrtnice umjetnosti. Na ivericu kaširam novinski papir da bi preko toga prekadrirao motiv iz časopisa.
• Ovdje smo u atelijeru okruženi stotinama slika?
- Da ima ih dosta. Najprije ih ostavim tako, ove novije da ih mogu promatrati pa ih zatim premještam.
 
• Koliko ste ukupno naslikali slika?
- Reći ću točno, 2.772 slika. Najveći dio ulja uz nešto akrila.
• Što donosi opsežan opus, obzirom da mnogi umjetnici s mukom rade?
- Kod mene je u pitanju čista ljubav i čista strast, ništa drugo.
 
• Bitan je samo odnos, slikar i slika.
- Da, samo to. Bitno mi je da sam svako jutro u atelijeru i slikanje. Bitno mi je ne izgubiti tu nit koja se evo provlači evo već dvadeset i pet godina.
 

Miroslav Pelikan

Radije je popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk

 
 
Mediteran Iva Dulčića. Tako se zove izložba u UGD Dubrovnik koju svakako treba pogledati; praznik za oči. Gledajući Dulčićeve slike čovjek se sjeti Nazorovog cvrčka, jer u detalju je Dulčić, palucavom, hitrom, kozerskom, možda i u kontrapunktu. Onaj Dulčić koji prezire "oslobodioce" sa šajkačama koje "krasi" pentogram, koji elgrekovskom i unamunovskom žestinom nosi svoj donkihotski križ i patnju, samoću i prognanost, estetiku i karakter koji ne može ne narugati se "neprikosnovenom" kolegi zavičajcu koji se usuđuje korigirati mu rad, zato ga istjeruju kao apsolventa likovne akademije. Tako on postaje dvostruki nezavršeni genij, naime prava i likovne umjetnosti.
http://www.remek-djela.com/slike/2013/08/dulcic-ivo.jpg
Ivo Dulčić
 
Hladna, gladna, ideologijom sužena vremena kada pobjednici diktiraju svoju istinu i svoju pravovjernu estetiku, iako su premnogi doslovno intelektualni i moralni kentauri, dojučerašnji staljinisti. I tako je umjetnik radije popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk životari u lapadskoj osami, Lapad je tada selo sa značajnom kolonijom Hvarana koji su u Dubrovnik došli za zemljakom biskupom Carevićem. Tu naš Ivo slika intimističke mrtve prirode, smrznute saloče dubrovačkijeh kuća, mršavi i izmoždeni naš puk, fakine i doktore, progonitelje i žrtve, ovce i vukove - a u tim tminama poput žižaka palucaju lekcije bonnardovske i soutinovske.
 
Sa uspjehom i priznanjem aktivira se još jače Dulčićev nerv, pollockovski crvi rastaču materiju stvarnosti, elgrekovski sveci poput košarkaša ili kupači u valovima, plesači i nogometaši uzburkani nalikuju na španjolsku koridu. Umjetnik je sav u detalju, a boja je postala hedonistička, apsolutistička i svađalačka, sa trijumfom toga malenoga kratkovidoga intelektualca dolazi i rak koji ga razjeda,te umire prerano kao i sudrug mu Masle, tragičan na drugi način. Od skromnoga crčka nastaje paun. Dulčić, kažem, je prava Hrvatska priča između kavane i crkve, hedonizma i asketizma, gorljivog hrvatstva i dunda (ujaka) Miličića koji je starojugoslavenski ambasador u zlokobnom Haagu; jer Ivo studira i pravo u Beogradu, između težačkoga Lapada (Hvara) i aristokratsko snobovskoga Dubrovnika i brojne su druge priče koje treba izvući netko od suvremenika mu lucidnoga maestra Toma Gusića... A predvodnik modernoga slikarstva u Gradu je Dulčićev prijatelj i plemeniti čovjek Kosta Strajnić, hrvatski Srbin i rojalist! Zgodno je napomenuti da je ujak Sibe Miličić nastradao tako da ga je netko gurnuo sa palube broda koji se vraćao iz Londona; te je večeri on javno komentirao da nije bitno što je reprezentacija (nogometna) Engleske pobijedila Jugoslaviju, jer to su naši saveznici, nekome od primitivaca ta izjava nije dobro sijela. O kako bi i danas zasjali polemički žišci dulčićevski nad ovom jadnom zemaljskom stvarnošću, ali bez mržnje jer Dulčić je poklanjao svoje crteže i udbašima koji su ga prisluškivali!
 

Teo Trostmann

Jutro

 
 
Dan – noć, upaljen radio prijamnik. Ujutro prvi. 6 sati. Prvi program hrvatskoga radija. Jutarnje vijesti. SDP i HDZ Most nikako da poveže. Na pomolu novi izbori. Dan se dani. Protežem se u krevetu.
Opet taj dah, dahtanje, nepoznato, skrovito. Osluškujem ga strepeći u sobi. Ovaj put ne staje. Plovi dalje zrakom, ne nazire se kraj mojoj tjeskobi.
Dah je još uvijek tu, sve glasniji i silovitiji. Okrećem glavu zidovima bijele, nijeme čudi, kao zid bijel u strašnom neizvjesnome očekivanju. Skoro pa da i ne čujem otkucaje svoga srca. Pipam bilo.
Nevidljivi prsti prebiru po klaviru. Jezivo – jednolična melodija.
Dah je još uvijek tu sve razgovjetniji i jači. Osječam prodoran pogled na sebi. Polako mi prilazi. Raspoznajem sijedu glavu. Vodnjikave stare oči. Od straha prestado disati. Naglo u isti mah stade i on, Dah, kao da ostade bez daha. Drhtavom rukom trljam oči s neugodnim zadahom cigareta u ustima.
http://t06.deviantart.net/d_xti-87lturAarT4uFY4nhQ3Z0=/300x200/filters:fixed_height(100,100):origin()/pre10/f666/th/pre/f/2009/242/7/9/this_love_you_breath_by_acreesh.jpg
 Ništa od svega ne dopire do mog posjetioca, čije konture tijela postaju sve jasnije. Licem mi se smjenjuju bolne grimase. Od nemoći zaplakah. On nepomičan stoji na samom ulazu u moju sobu. Daje mi znak da ustanem. Pođem za njim. Takav kakav jesam. U pidžami. Neumiven. Ne obrijan. Nedopusti mi poć na WC. Mokriti. Ni te 22 sekunde koliko mokri svaki odrastao sisavac.
Vani se skroz razdanilo. Svjetlost ispuni sobu. Neka sablasna sjena skliznu unutra. Posjetilac sve nestrpljivi da pođemo prođe nezainteresirano i hladno pogledom preko mojih očiju, tako da se sledih. Pokaza prstom na nešto iza mojih leđa.
U kutu sobe zakrabuljen u crnu krabulju stoji kosac s kosom koja blješti na jutarnjem suncu.
 

Nikola Šimić Tonin

Reci, Oče, Kakve su joj oči?

 
 
Da znaš, majko,
jako sam nesretan…
Nisam oči nikad ti vidio.
Često sanjam
tebi kako letim
i da usput negdje sam te s'krio,
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTUn-0tknFdSEfPfXxJgWtEYV39x1n4zhmzZX2wvEDuLo2qyXhaUw
pa te tražim
međ' tuđim majkama
i kada mi krenu oči vlažit'
rastužim se, oči ti ne pamtim.
Pa kako te, majko, mogu tražit?!?
 
Više put' sam i oca upit'o:
Reci, Oče, Kakve su joj oči?
Zagrli me,
njemu krenu suze…
„Nećeš, sine, majku naći moći!“
 
„Imala je oči kao tvoje…
Svako veće one meni sjaje.
Kad ti vidim oči kao njene,
to je, sine,
snage što mi daje…
Izdržat ću dokle ne porasteš…
To sam sine majci obećao.
Da očiju tvojih bilo nije
i moj život sa njenim bi stao.“
 
Priđi, oče, zagrli me jako, barem majku da osjetim tako…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Više članaka ...

  1. Rekli su
  2. Sve tiše i tiše

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Utorak, 22/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1079 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević