Get Adobe Flash player

            Nepružena ruka utjehe

 
 
                Nije mi žao
                Što na put mi stao
                Neznanac-tat,
                Već mi je žao
                Što riječ mi nije
                Izreko prijatelj-brat.
                Žao mi nije
                Što me bije
                Sudbine teške muka,
                Već žao mi je
                Što nigdje, nigdje,
https://f4.bcbits.com/img/a3064751710_10.jpg
                Nigdje nije
                Pružena utjehe ruka.
                Nije mi žao
                Ni mučna puta,
                Suza, sna oskvrnuta
                Ispod tuđega krova,
                Već mi je žao
                Što prijatelj mi
                Ni ruku nije dao,
                Kao da nije
                Čuo krik moga zova
                Što beznadno moli,
                Ranu duboku krije...
                I žao mi je,
                Srce me boli
                Što često čovjek
                Čovjekom nije!
 

Malkica Dugeč, 1. 8. 2017.

U mom slikarstvu pejsaž je otvoreni prostor u kojem se igram crtežom, bojom i kompozicijom

 
 
Slikar Vladimir Vrljić Ankin suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama, autor je složenog opusa.
https://otvoreno.hr/wp-content/uploads/2020/05/ankin.jpg
• Gospodine Vrljiću, autor ste iznimnog opusa pejzaža.
- Da, ali pejzaž u mom slikarstvu nije doslovno prenošenje određenog motiva; više je to otvoreni prostor u kojem se igram crtežom, bojom i kompozicijom, pokušavajući što bolje naglašavati pikturalni jezik, te tako doći do kolorističke cjeline. Nastojim dati prednost slikanju ozračja i ugođaja nad kopiranjem krajobraza. Naglasak je na vizualnom i emotivnom doživljaju kakav ja želim da bude, a ne kakav jest.
 
• Koliko je motiv pejzaža stvaran, a koliko imaginaran?
- Stvaran je jer sam ga ja stvorio, a imaginaran je jer ga u stvarnosti nema. Često motive pamtim ili crtežom bilježim i te krokije i pamćenja naknadno koristim u kompozicijama koje su često apstraktne u odnosu na stvaran motiv. Ipak su moji pejsaži dio svijeta koji ja stvaram u sebi i subjektivan su doživljaj objektivnog motiva. Pejzažom ja predstavljam i svoju sklonost poetici. U mojim pejsažima nema ljudi ni građevina, ostaje tako gola ljepota nedirnutog prostora moje mašte zabilježena kolorom mojih osjećaja i raspoloženja.
 
• Vaš se opus s ovim motivom ističe u suvremenom hrvatskom slikarstvu, ponajprije snažnim, izrazitim kolorom.
- Kolor je moj osnovni slikovni jezik. Slikam snažnim gustim namazima i radim vrlo brzo kao u strahu da će mi osnovna misao izmigoljiti. Zato vrlo često sliku rušim, stružem i ponovno gradim. Zato se i ima dojam da je slika nastala iz daha, od prve. Istina je da sam u zadnje vrijeme intenzitet boje smirio i pomalo uranjam u ljepotu polutonova. Nekadašnji kolorni raskoš postaje često polutonski suptilni sudar.
 
• Rekao bih kako je vaš kolor vrlo emotivan.
- To je zato što ja bojama i kroz boje dajem osjećaje, pa tako boje ponekad lirske ili epske, ponekad grube ili nježne, ljute ili vesele... ja s bojama razgovaram. Svaki ton u odnosu na drugi dobiva svoju karakteristiku i onda zajedno nude određenu emociju promatraču. Raspon tonske ljestvice nekog krajolika je često i raspon mojih osjećaja u vremenu stvaranja. I ako kažete da je moj kolor emotivan, onda to znači da nudi i uzima određene emocije i meni i promatraču. Jer ako nije tako, onda je prazan, neprimjetan i neupadljiv.
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/SLIKA%20VLADIMIR%20V.A.jpg
• Radite tehnikama ulja, akrila, na platnu, dasci, kartonu. Koja vam  je kombinacija najdraža?
- Pripreme za slikanje su skiciranje tuševima ili temperama na papiru, akrili na kartonu, a onda ide ulje na dasci ili platnu. Skloniji sam većim formatima, jer se mogu razmahati. Naime, volim široki potez. Susret lazurnih i pastoznih partija je vidljiviji na velikom formati i k tome još na strukturi platna. Budući da radim puno, daska mi je prihvatljivija i zbog cijene i zauzima manje prostora u atelijeru. Sliku često završavam crtanjem bojom direktno iz tube i tu mi se drugačije ponaša podloga daske od platna, ali sve ima svoje prednosti i mane.
 
• Što motiv mora sadržavati da bi vas privukao?
- Motiv kao takav ne mora sadržavati ništa posebno. Mora me zainteresirati, a ja ću mu već dodati što mu fali ili oduzeti  što mu je višak. E, tu sada dolaze moje skice tko zna kad napravljene, a prethodno spominjane. Moja mašta, moja zaigranost gradi motiv i pretvara ga u nestvarnu stvarnost. Ali počesto su neka krivulja nekog zaljeva ili boja nekog motiva dovoljni da to memoriram ili crtežom zabilježim detalj, pa da to razrađujem. Kaos nekog motiva ili prostora može uzbuditi isto kao i mirnoća mora ili smiraja, ovisno o raspoloženju.
 
• Što je ključ za razumijevanje vašeg slikarstva?
- Ne treba slikarstvo razumijevati, pogotovo pejzaž. Treba se prepustiti uživanju u boji , crtežu, atmosferi i uroniti u motiv, a razumijevanje prepustimo kritičarima; njima je to potrebno, 0ni vole sliku raščlanjivati i analizirati da bi je razumjeli. Moja ruka osjeća što oči vide i reagira na drhtaj viđeno/proživljenog i to promatrač osjeća. Ne pretendiram educirati promatrača niti ga usmjeravati, već svojom slikom samo pokušavam uspostaviti kontakt, izazvati određenu emociju ili reakciju. Posvećen sam slikanju i ako su rezultati vidljivi u uživanju drugih divno, a ako ne opet dobro.
 

Miroslav Pelikan

Šaljiva novela opisuje kako je lukavi Dubrovčanin gostioničaru preoteo ženu i ukrcao je na brod

 
 
U ovo neslatko „vrijeme od korone“ za skratiti dane uzeh knjižicu „Renesansne novele“ (Znanje, Zagreb, 1961.) u prijevodu Jelke Belan, uz predgovor i biografije pisaca Frane Čale i Mate Zorića. Tu naiđoh na naše Dubrovčane, prvo u noveli dvorskoga napuljskoga pisca Masuccija Salernitana (Salerno, oko 1420. – Salerno, 1475.) "Dubrovčanin Tubia u Pugli". Puglia (Apulija, čije je središte obalni grad Bari iste zračne udaljenosti od Dubrovnika kao i Split; za dobar dio Dalmatinaca Puljiz je sinonim za Talijana). Šaljiva novela opisuje kako je lukavi Dubrovčanin, koji je u Napuljskom kraljevstvu boravio kupujući žito, gostioničaru preoteo ženu i ukrcao je na brod. Mnogi Dubrovčani su trgovali i živjeli u Napuljskom kraljevstvu koje je bilo jedno od glavnih izvora žita za Grad. Iako simpatičan i ljubazan Dubrovčanin je prikazan kao oštrouman prepredenjak; ali tamo su uglavnom i dospijevali takvi u liku trgovaca žitom. Talijani su inače više skloni narugati se strancima, negoli ih poštovati, tako da i ova novela svjedoči o respektu prema Dubrovčanima.
https://alchetron.com/cdn/masuccio-salernitano-fe866550-f578-4d5c-8a15-0a1e79ddbc7-resize-750.jpeg
Masuccio Salernitano
 
Salernitano ima i priču „Kastiljanski đak na putu u Bolognu svrati u Avignon“, u kojoj je motiv nevjerne žene Laure koja mladiću zaljubljenom studentu uzima 100 fiorina, ali njezin plemeniti muž pronađe i namiri mladića. Ime Laura kao kurtizane u Dundu Maroju, te motiv rasipnoga studenta mogli su inspirirati Držića koji je studirao u Sieni oko 1540.
 
U priči Gian Francesca Straparole (Caravaggio, oko 1485. – oko 1558.) autora zbirke „Ugodne noći“ (I. izdanje, 1550., drugo prošireno 1553., oba u Veneciji) spominje se zgoda vezana uz otok Lopud. Straparola je sklon narodnoj usmenoj književnosti i bajkovitim elementima. Lodovico Beccadelli (Bologna, 29. I. 1501. – Prato, 16. X. 1572.), koji je 1555. imenovan dubrovačkim nadbiskupom vjerojatno je raširio u Italiji legendu (ili istinitu priču) o lopudskoj sirotici koja je osnova Straparoline novele. Prije toga bio je 1546. Generalni tajnik Tridentinskoga koncila (važna i odgovorna uloga!), te 1550. apostolski legat u Veneciji. Napisao je životopise F. Petrarce, te Pietra Bemba koji je pokrovitelj (mecena) pisca Straparole u Veneciji. Beccadelli je osobno poznavao i Michelangella. a zanimljivo bi bilo znati jesu li se direktno poznavali on i urotnik Marin Držić koji je o Beccadelliju vrlo dobro informiran,kao i o njegovom pouzdaniku Bonifaciju Drakulici, fratru važnom za katoličanstvo u Jeruzalemu, ali i poznatog po jednoj vrlo neugodnoj aferi umorstva dubrovačkoga plemića.
 
Naslov novele je „Malgherita Spolatina i monak Teodoro“. Spolatina može dolaziti od Spalatina (Splićanka, prije nego da bi imalo veze sa Polačama na Mljetu, ili prezimenima Paladino ili Špaleta i Spiletak kojih ima u okolici Dubrovnika. Teodor je često ime u Dalmaciji, tako se zove i zaštitnik Korčule, ali i zaštitnik Venecije prije sv. Marka, u staro doba svetac zaštitnik bizantske vojske. Redovnik Teodor zaljubio se u ribarsku kćer sa Lopuda. U priči se spominje jaki Kaštio, zaista ojačan i u bitnim dijelovima građen sredinom 16. Stoljeća (Sutvrač). Lopud se u priči naziva imenom Isola di Mezzo, Srednji otok jer je srednji u nizu Elafitskoga otočja. Novela navodi „između Dubrovnika i spomenutoga otočića nalazi se školjić (malo veći greben, op. T.T.), a na njemu nema ničega osim crkvice i kolibice“. Po svemu sudeći bio bi to greben sv. Andrije između Dubrovnika i Lopuda, jugozapadno od Grada.
 
Daksa, poznata kao sjedište franjevaca, ali i komunističko stratište je blizu gruške luke i ima između nje i Lopuda otok Koločep (Kalamota). Daksa je osim toga bila dobro izgrađena i rano naseljena, vidi rad svećenika Vinka Lisičara o Elafitima, Lopud, 1931., Tri dubrovačka otočića (Daksa, sv. Andrija, Ruda) 1932. Neistinit je podatak iz novele da je zrak na školjiću loš; plemići su rado slali tamo svoju boležljivu djecu da se okrijepe na morskoj pučini. Fratar iz priče i mlada Lopuđanka zaljube se, te je mladica preplivavala na otok slijedeći svjetlo ferla sa otoka. Braća joj za to doznaju pa ju dovabe na pučinu lažnim svjetlom gdje se ona utopi. Naravno da je sv. Andrija vrlo blizu pješčane lopudske uvale Šunj, dočim je Daksa dosta daleko i za maratonce, pogotovo jer ljudi onoga doba nisu plivali kraul. More izbaci tijelo nesretne djevojke na obali, fratar je uz gorke suze sahrani u crkvici i ukrasi cvijećem.
 
Spominje se šeboj, kojega onda nije bilo u nas, ali interes za hortikulturu nas upućuje na Mavra Vetranovića (Dubrovnik, 1482. – Dubrovnik, 15. I. 1576.), fratra koji je službovao i na sv Andriji i koji je poznati pisac dubrovački. Fra Mavro šalje Petru Hektoroviću na Hvar prve sadnice oleandra koji je danas vrlo čest. Nakon što je bio opat samostana na Mljetu Vetranović je svojevoljno 1517. otišao u Italiju (Ferraru, gdje je imao rodbinu?). Ne zna se zašto je otišao, ali Republika je taj nama neočekivani čin kaznila oduzimanjem državljanstva. Njegovoj kongregaciji je pripadao i školjić sv. Andrija. Vetranović je bio (Marin) Držićev rođak po Kotruljevićima (baka); poznat je trgovac i pisac Benedikt Kotruljević iz Dubrovnika djelatan u Napuljskom kraljevstvu.
 
Priča o lopudskoj sirotici je u ponešto izmijenjenom obliku i danas u Dubrovniku poznata, naime umjesto fratra je mladić vlastelin. Zgodno je napomenuti da su u Italiji djelatni kipar Šimun Dubrovčanin (XIII. stoljeće), Benedikt Kotruljević, Niccolo dell Arca (?, nakon 1435. – Bologna, 2. III. 1494.), genijalni renesansni kipar poznat i kao Nikola iz Dubrovnika, Nikola iz Barija (gdje jerođen) i Nikola Slaven, Siksto V. (otac mu je možda rodom iz bokeljske Kruševice koju Turci silom uzimaju Dubrovniku, tj. Konavlima). U Dubrovniku je rođen talijanski renesansni pisac Franco Sacchetti, a cijeli niz kardinala, pa i papa je boravio u svojstvu dubrovačkoga nadbiskupa. U XVII. stoljeću živi kardinal Niccolo Radulovich iz dubrovačke obitelji koja je dobila španjolsko plemstvo (markgrofovi Polignana), a potječu iz Kalađurđevića poviše Mokošice, odakle su dospjeli na Lopud. Veliki venecijanski pisac Carlo Goldoni veliča moral Dubrovkinja naspram mletačke slobodnosti i prijateljuje sa Lopuđaninom Šuljagom (Šuljak, Suljaga?). Frano Supilo nalazi veliko prijateljstvo sa Ginom i Guglielmom Ferrerom, ali to je već tema za sebe, kao i naselje Ragusa na Siciliji. Tragovi naših ljudi u Italiji najbolje su ispitani od velike hrvatske povjesničarke Lovorke Čoralić, od prethodnika joj spominjem Slovenca Ferda Gestrina, koji je siromah živio na jabukama (jeftine i zdrave) ispitivajući u arhivima Slavene u Italiji. Dubrovčana pak je toliko bilo u talijanskim državicama da bi za spominjanje najvažnijih trebala cijela knjiga; spomenimo ipak don Ivana Stojkovića, inženjera Matea Vodopića, španjolske admirale Ivelje (Ohmučeviće), Iva Andra Lumagnu.
 

Teo Trostmann

Nastavit ću raditi portrete od drveta i kamena, te izraditi novu 

seriju bikova

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Ivan Mladenović iz Varaždina, istaknuti je pripadnik svoje generacije. Aktivno izlaže i kontinuirano stvara u svom atelijeru.
https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2018/06/Ivan-Mladenovi%C4%87-11.jpg
• Gospodine Mladenoviću, pripadnik ste srednje generacije hrvatskih likovnih umjetnika. Akademski ste kipar i već imate niz realiziranih ciklusa.
-Od 2010. godine, kada sam upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu aktivno 
se bavim kiparstvom. Imam osam realiziranih ciklusa, od kojih su djela šest ciklusa 
prikazana široj publici putem samostalnih i grupnih izložbi, javnih skulptura i kiparskih radionica. Gradovi i općine u kojima sam viđen putem svojih djela su Zagreb, Veliko Trojstvo, Osijek, Vrsar, Klanjec, Varaždin i Čakovec. Ciklusi koje sam izlagao 
na samostalnim izložbama su realizirani od 2013. do 2017. godine, a to su: „Traženje identiteta kroz formu“, „Melankolija“, „Ženski sastojak muške psihe“, „Arhetipovi sna“, Čekanje“, „Bikovi“, „Žene i psi“. 
 
• Prije određenog vremena zapaženi ste po figurama bikova. Što Vas je privuklo tom motivu.
-Kroz čitanje mitova i gledanje reprodukcija bikova iz različitih kultura privukla me 
njegova forma, karakteristika tijela, te snaga i tvrdoglavost koju ta životinja ima. 
 
•Radite intenzivno na nizu portreta, muških i ženskih. Što je njihova osobitost?
-Uveličavanjem određenih dijelova lica i pojednostavljenjem forme želim postići 
određeni karakter i tu je ta osobitost koja se ujedno povezuje sa materijalom koji biram kada razmišljam o izvedbi portreta.  

• Ima li još novosti u atelijeru.
-Dvorište je moj atelijer i trenutno ga uređujem, postavljam skulpture koje su nastale iz ranijeg i novijeg razdoblja inspiracije i na taj način stvaram svoj svijet.  
 
• Služite se i kamenom i drvom.
-Da, radim u drvu i kamenu jer imam potrebu ovjekovječiti različite trenutke u životu 
kroz motive koje radim. Lupanjem čekića o dlijeto i prskanje kamena  i drveta sa svih 
strana daje mi zadovoljstvo i time održavam svoju fizičku formu. 

• Kako doživljavate domaću umjetničku produkciju? 
-Može to i bolje. 

• A svjetsku?
-Svjetska umjetnost ima različite vrste stilova i koncepata koji teže prema novom 
pogledu i pomicanju granica i time dolazi do mijenjanja konteksta umjetničkog djela 
u kojem je produkcija velika. 

 Možete li nam nešto reći o planovima u atelijeru? 
-Što se tiče planova u atelijeru, nastavit ću raditi portrete od drveta i kamena, te izraditi novu seriju bikova. 
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/IVAN%20MLADENOVI%C4%86%20IMG_5928.JPG
 
• Izložbe… 
-Trenutačno nemam planove za izlaganje, osim ako određena galerija pokaže interes 
vezan za moj rad, rado ću se odazvati. Želio bih se više usredotočiti na kiparske radionice od pijeska, drveta i kamena. 
  
• Ima li umjetnost budućnost
-Umjetnost je jedna nevidljiva fluidna masa koja će se zadržati kod onog umjetnika koji ima moć da je zamijeti, vidi i prenese u svoje djelo. Tako da će umjetnosti biti uvijek i svagdje, samo je pitanje materijala u kojem će se zadržati i potvrditi svoje postojanje.  
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1385 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević