Get Adobe Flash player

U Donjem Hrašćanu razgledao Međimurski muzej – Etnografsku zbirku dr. Juraj Kolarić

 
 
Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić boravio je u subotu 9. travnja u posjetu Donjem Međimurju u organizaciji Zavičajnog društva „Međimurje“ iz Zagreba. Akademik Kusić najprije je posjetio Prelog gdje se, osim sa svojim domaćinima, počasnim predsjednicima Zavičajnog društva „Međimurje dr. sc. Danielom Režekom i mons. dr. sc. Jurjem Kolarićem susreo sa zamjenikom gradonačelnika Zdravkom Kvakanom i predsjednikom Gradskog vijeća Goranom Gotalom te u pratnji župnika Antuna Hoblaja razgledao i baroknu župnu crkvu svetog Jakoba.
U Prelogu je posjetio svjetski poznatu tvrtku Šestan Busch gdje ga je direktor Alojz Šestan upoznao s uspjesima koje ova tvrtka postiže u proizvodnji zaštitnih kaciga i ostale zaštitne opreme, a zatim i eko industriju Tehnix i njenog direktora Đuru Horvata u Donjem Kraljevcu, gdje se sastao i s međimurskim županom Matijom Posavcem. U Gornjem Hrašćanu akademik Kusić je polaganjem vijenca odao počast žrtvama velikosrpskog terora ubijenima 13. travnja 1939., a zatim je u Donjem Hrašćanu razgledao Međimurski muzej – Etnografsku zbirku dr. Juraj Kolarić. U pratnji akademika Kusića bio je i akademik Josip Madić. U svom govoru u Prelogu, akademik Kusić podsjetio je na doprinos koji je Hrvatska akademija u proteklih 155 godina dala razvoju Hrvatske i izgradnji hrvatskog nacionalnog identiteta te upozorio da je u Hrvatskoj na djelu ne samo gospodarska kriza, nego i kriza duha i sustava vrijednosti. „Međimurska županija se očito najbolje snalazi u takvim okolnostima i može poslužiti kao primjer ostaloj Hrvatskoj da se do uspjeha može doći teškim i samozatajnim radom bez mnogo buke“, kazao je akademik Kusić.
 

Marijan Lipovac

U svih petnaest postaja služio sam se motivima raspeća i ruke

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Marijan Glavnik nedavno se predstavio s novom samostalnom izložbom VIA CRUCIS u povodu Uskrsa, u Kapeli Svetog križa, crkve Sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu.
Izložili ste petnaest postaja Križnog puta.
- Križni put je svevremenska tema. S prikazima postajama objašnjavamo misterij. Moram istaknuti kada spominjem ili govorim o križu, slijedeće, za mene je križ ljubav, križ je simbol opraštanja Njega, čovjeka su razapeli i On je svima oprostio.
 
Križni put je izveden u drvu.
- Dakle, riječ je o reljefima u trešnjevom drvu, s malo kolora. Ovo mi je četvrti kompletan Križni put.Autor sam Križnog puta u crkvi Sv. Josipa Radnika u Sisku i Sv. Mihaela u Crncu kraj Siska, te u samostanu Sv. Frane u Splitu.
Gdje će četvrti Križni put?
- Još se ne zna točno.
 
Kako uspjeti izraziti svoju osobenu umjetničku gestu koja mora biti u skladu sa sasvim određenim kanonima?
- Nije se taj složeni odnos puno promijenio ni u 21. stoljeću. Mogu reći da je moj Križni put pomalo neobičan, nije stripovski opisan. Ja sam se u svih petnaest postaja služio motivima raspeća i ruke, dakle samo ta dva simbola, ruke se dodiruju, nose, križ, trpe...Po tome je moj najnoviji Križni put specifičan.
U kojoj su mjeri izrađene postaje?
- Negdje 78 x 68 cm.
 
Koliko dugo ste radili na njemu?
- Intenzivno oko četiri mjeseca, svaki dan. Kada poredamo postaje jedna iza druge, to je oko sedam, osam metara.
 
Jeste li Vi kao autor zadovoljan izvedenim? Je li drvo u toj mjeri slušalo da možete biti zadovoljni?
- S drvom se bavim pedesetak godina, nikada nisam imao problema s njim.
Drvo je dakle posve izašlo u susret kreativnoj ideji umjetnika?
- Na ALU-u sam diplomirao s triptihom u drvu. Na ALU prije mene gotovo četrdeset godina na reljefu nije diplomirao nitko. Do danas sam ostao vjeran toj tehnici reljefa u drvu.
 
Čini mi se da je u posljednje vrijeme drvo u kiparskim atelijerima relativno rijetko?
- Najprije, kada se drvo oblikuje ono je konačni materijal, pa kamena je još manje nego drva, plastika i takvi razni materijali su brojniji.
 
Koliko su novi materijali utjecali na razvoj i probleme kiparstva? Je li moguće uspoređivati kamei drvo s tim novim materijalima?
- Moguće da su ti novi materijali su bliži mlađoj generaciji, meni sigurno ne. Imati komad kamena koji je definiran ili komad drva koji si obradio a s druge strane imaš video instalaciju s kamerom i televizorom. Meni se čini da nije moguće napraviti Križni put s video instalacijama.
Kako izbjeći stanovito ponavljanje  likovnim rješenjima u izvedbi sakralnih motiva?
- To je individualno. Ja imam sreću ili nesreću da kada mi jedan posao krene, nekoliko stvari riješiš pa ih promatraš nekako olako , tada zastajem i razmišljam što i kako dalje. Rješenje jednog likovnog problema tjera do idućeg problema i potrage za njegovim rješenjem. I opet dalje. Ako umjetnik ostane na prvom rješenju, on nema neku osobitu budućnost.
 
Moramo i ovom prigodom spomenuti Vaš impresivni opus aktova. Što karakterizira glavni element u Vašem pristupu aktu?
- Akt je dijametralna suprotnost sakralnoj temi. Ja ne mogu kiparski rješavati probleme pejzaža, mrtvih priroda.Ljudsko tijelo je kod kipara temelj, oduvijek i biti će tako i buduće. Kada se zamorim na jednoj temi krenem na drugu koja ima svoje posebne čari. U posljednjih dvadesetak godina radim u ciklusima. Napravim deset, dvadeset skulptura aktova, pijevaca pa se vratim sakralnoj tematici, većinom u drvu i gipsu. To su materijali koji su koliko toliko dostupni. Mnogi radovi izvedeni u gipsu čekaju bolja vremena da se pretoče u broncu.
 
Što je osobitost akta?
- Davno me je prof Sabolić, još na ALU upozorio, na redukciju, koju sam aplicirao evo i na ovom četvrtom Križnom putu. U aktu reduciram nepotrebnu opisnost i dolazim  do određene forme,
 
Koliko je Akademija utjecala ili nije utjecala na Vaš rad?
- Bez naučene abecede ne možete djelovati kao umjetnik, bez likovnog pravopisa  i poštivanje likovnih tradicija se ne može.
Koliko u Otvorenom atelijeru možete utjecati na mlade ljude?
- Ne puno. No dok sam bio mlad rado sam susretao starije kolege i od njih čuo koju pametnu riječ.
 
Mnogi su skeptični kada govore o budućnosti umjetnosti?
- Mislim da umjetnost ima svoju budućnost, kao što će ljudi i dalje i čitati i pisati. Slikati će i sutra, možda ne više na ovaj način, ali će svakako slikati.
 
Koliko ste ciklusa ostvarili?
- Dosta. Ne znam čega se kao kipar nisam dotaknuo. Od akta, sakralnih tema, preko korablji do slova glagoljice koja su mi pružala iznimnu zadovoljstvo raditi na njima, pa sve do javnih spomenika.
 

Miroslav Pelikan

Povjestica opere Hoffmanove priče u Splitu, II. dio

 
 
Prvi put kad su Splićani sami, s vlastitim ansamblom, postavili operu Les Contes d'Hoffmann, dogodilo se 10. travnja 1990. Dirigirao je Loris Voltolini, čovjek za kojega su mi mnogi iz orkestra vazda govorili kako je on najgenijalniji od svih genijalnih dirigenata koji su u Splitu radili. Ova je predstava bila svojevrsna kruna njegovog djelovanja u Splitu, nakon čega će ga put odnijeti u Zagreb i Rijeku, te najposlije nanijeti u Ljubljanu gdje je i danas. Partner mu je u ovoj produkciji bio Krešimir Dolenčić, kojemu je ovo bila prva operna režija u Dioklecijanovom gradu, nakon čega će uslijediti antologijska produkcija Tijardovićeve operete Spli'ski akvarel (1991.), kao i niza inih ostvaraja. Scenografiju je potpisala gošća iz Italije, Lucia Vitale, a kostimografiju Goran Lelas iz Zagreba.
Splitska pjevačka regimenta koja je iznijela ova operni pothvat bijaše satkana od sljedećih vokalnih bojovnika: Constantin Cepraga (Hoffmann), Mira Vlahović (Olimpija), Lucija Marinković (Giulietta), Božena Svalina (Antonia), Corneliu Solovastru (Lindorf, Coppelius, Dr. Mirakel, Dapertutto), Milena Kitić (Niklaus), Sveto Komnenović (Andreas, Cochenille, Franz, Pitichinaccio), Biserka Cvejić (Glas Antonijine majke), Snježana Katić (Stella), Jure Mirošević (Nathanael), Miroslav Ljubičić (Spalanzani), Milan Kravar (Hermann), Zlatko Kokeza (Schlemihl), Franjo Petrušanec (Luther, Crespel). Treba još reći da je Nikša Dulčić, u Splitskoj operi poznati pantomimičar, tumačio nijemu ulogu Papagena, a da je doajenka i istinska primadona Biserka Cvejić u izvedbu uletjela slučajno, poput lastavice u crkvu, jer se Biserka Anić-Belković bila razboljela.
 
Kad je posrijedi ova predstava, valja kazati kako je njezin slučaj izazvao podosta pisanija u tisku. Zašto? Zato što su se – kako to kazališta nekad znaju činiti – u prilici prve javne prezentacije ove produkcije izvele čak dvije, nazovi, premijere. Prva je predstava, etiketirana kao "svečana promocija" (danas bismo rekli: pretpremijera!), i održana je 10. travnja 1990., a izvedba mlađa dva dana bila je istinska, štono riječ, premijera. Jagoda Martinčević, ugledna operna i glazbena kritičarka, tim je povodom bila objavila jedan naprstak i mišljenja i riječi, retorički se upitavši: "Zašto Splitska opera uvodi za svoje predstave nove nazive?" ("Vjesnik", 21. IV. 1990.).
 
Za razliku od nje (a i nekih drugih što su također kritizirali takav postupak Splitske opere), beogradski tisak našao je razumijevanja za to. Izvjesni I. Knežević donosi: "Operski ansambl splitskog Hrvatskog narodnog kazališta je premijerno izveo Ofenbahovo delo 'Hofmanove priče'. U stvari ta predstava je, poput svih velikih poduhvata, nazvana projektom prvo izvođenje promocijom. Sledeće će biti predpremijerno, a tek treće premijera, što je sve zajedno izuzetno dobro osmišljen 'mamac' za gledaoce koje manje interesuje scenski doživljaj a više atraktivnost" ("Večernje novosti", 16. IV. 1990.). Pa, premda takva praksa nije baš bila aktivna na našem prostoru, u inozemstvu je ona uobičajena. Više je razloga za to, a dovoljan je ovaj jedan: na taj način kazališna kuća može ispitati puls publike koja tu predstavu dođe vidjeti, dok izvođači istodobno mogu testirati svoj doseg u ulozi, svoju artizansku kondiciju, i imaju priliku oćutjeti reakciju onih zbog kojih sve to skupa i čine. U današnje doba uvriježio se institut pretpremijere – o kojoj se u novinama ne piše, ali se umjetnici mogu "u punom elementu" predstaviti i "mukte" izložiti svoju kreaciju recepciji publike – koji služi kao stimulans vrenju same predstave.
 
Pa kad već kanimo unići u sam nukleus predstave, evo par riječi što ih je Đurđici Ivanišević bio izustio redatelj Dolenčić prije premijere: "Nisam krenuo iz miljea koji okružuje Hoffmanna i Olympiju, krenuo sam iz njegove glave gdje je cijeli svijet konstruiran poput lutke. I slika Antonije je teška mora, scenografija Antonije je ogromna, pritišće pjevače, njezina smrt se doživljuje kao rasplet, poslije se odlazi u artificijelnost, plastično more, commediu dell'arte, karte, kockanje, opijum, u iracionalni svijet u kojem se Hoffmann potpuno utopi, Giulietta postane dio zbora i više se ne zna tko je. To je poput labirinta koji otvara nove labirinte" ("Vjesnik", 10. IV. 1990.). A sam splitski Hoffmann, Constantin Cepraga, ovim se riječima obratio Jošku Čelanu: "Nije pretjerano kada kažem da je uloga Hoffmana jedna od najtežih tenorskih uloga koje uopće postoje, osobito kad se pjeva u verziji koju ćemo mi izvesti (…) Radi ilustracije: u jednom intervjuu je veliki Placido Domingo rekao da je na početku karijere duet Hoffmana i Giuliette znao pjevati i za čitav ton niže, i to ne samo zbog velikih visina" ("Slobodna Dalmacija", 6. IV. 1990.).
 
Kad je predstava najposlije izvedena, uslijedilo je poprilično dobro medijsko praćenje. Pretpremijeru (ilitiga "svečanu promociju") odgledale su dvije dame iz Zagreba, pa pogledajmo kako su je – vidjele i čule. Dajmo prednost starijoj među njima, Jagodi Martinčević, koja je zapisala da mnoge premrežene registre ovog djela vrši "jedan mlad, informacijama očito sjajno opskrbljen, a razigranom stvaralačkom fantazijom iznimno obdaren redatelj, Krešimir Dolenčić (…) Četiri oprečna ugođaja, pijanstvom obavijen Hoffmannov prolog i epilog, mehanički svijet lutke Olimpije, zgusnutost životne more bolesne Antonie i naposlijetku rastočenost Giulettina mletačkog bordela, Dolenčić rješava sjajnim pomacima što vode od zablude do neminovnosti (…) A cijelu priču dovršuje čudesnom dosjetkom, dovođenjem na scenu maloga Mozarta, te Hoffmannove, a očito i svoje vlastite, umjetničke opsesije (…) On se po idejama, ambiciji, a pogotovo po svom neporecivom nesvakidašnjem talentu razlikuje od svih naših opernih redatelja" ("Vjesnik", 12. IV. 1990.). Premda su pjevači bili dobri, kritičarka nije bila oduševljena glazbenom izvedbom koja je, po njezinom sudu, bila tek – korektna.
 
Istog, dakle, dana (kad se navečer izvela "premijera") Maja Stanetti na drugom je mjestu izvoljela notirati svoje dojmove: "Već na početku se može napomenuti da jedna dobra, pripremljena, hvalevrijedna muzička izvedba 'Hoffmannovih priča', pod vodstvom dirigenta Lorisa Voltolinija, nije bezgrešna, ali navedeni ili zaboravljeni nedostaci neće bitno okrznuti zamašnu cjelovitost (…) mehanička lutka Olympia u izvedbi Mire Vlahović (nepodnošljivo) je lako postojala. Šarmu stroja koji vragolasto pjeva pridonio je i cijeli okoliš na sceni. Dramski naboj Antoniin, zapjev velikog zamaha i (mnogi će se opredijeliti) najbolji komad muzike, promovirao je bistri slap glasa za suze Božene Svaline – novog, starog otkrića na koje se isplati staviti ulog (…) Možda bi netko poželio moćniju Giuliettu, ali kultivirana i scenski osmišljena 'nježna' kurtizana Lucije Marinković prikazuje što se sve pametnim vođenjem uloge može postići" ("Večernji list", 12. IV. 1990.).
Zatim na scenu stupaju domaći žurnalistički arbitri, prvi od njih neponovljivi Anatolij Kudrjavcev. On je opisao samo dramski segment predstave, znakovito orisavši stilistiku svojeg promišljanja već u prvoj rečenici: "Ne ulazeći nestručno u glazbene vrijednosti premijere splitskog HNK – izvedbe 'Hoffmannovih priča' Jacquesa Offenbacha moguće je reći bez dlake na jeziku i bez čira na želucu da se tu zbio doslovce scenski zaokret i ostvarila teatarska bravura desetljeća (…) Općenito uzevši, prvi put se na splitskoj sceni dogodila opera koja je zornosti dovela u ravnopravan položaj s glazbom, možda im čak pružila i stanovitu prednost. Ili još neposrednije rečeno: bila je to predstava  u kojoj je glazba potekla iz zornosti, a zornost iz glazbe. Dolenčić je naprosto izveo podvig koji će njegovo ime duboko urezati u drveni pod splitske pozornice, i to na mjestu gdje je ona najosjetljivija" ("Slobodna Dalmacija", 15. IV. 1990.).
 
Glazbenu supstancu ocijenio je Miljenko Grgić, koji je tada bio na početku dugogodišnje karijere kritičara lokalnih novina. Ni u njega nije manjkalo uzbuđenja već u inicijalnim recima: "Svečano predstavljanje 'Hofmannovih priča' Jacquesa Offenbacha u splitskom HNK-u predstavlja potpuni uspjeh i jedan posve nestandardni događaj. Nakon trijumfa s Boitovim 'Neronon' (na prethodnom Splitskom ljetu, op. S. V.) ovo je potvrda kolektivnog nadahnuća i izvođačke vještine svih sudionika predstava je utemeljena na stalno prisutnim senzacijama glazbeno-scenske naravi a cjelina djeluje do kraja osmišljeno, skladno i privlačno (…) Ako se Dolenčiću može pripisati u zasluge krajnje osmišljenu finalizaciju vizualne komponente, onda je istovjetan učinak i dirigenta Lorisa Voltolinija na glazbenom planu. On je kao nikada do sada bio istinski pokretač brojnih glazbenih uzbuđenja, precizan vodič kroz ambivalentna raspoloženja kompleksnog predloška" ("Slobodna Dalmacija", 17. IV. 1990.). Budući da je Grgić svoj napis publicirao sa stanovitom odmakom od premijere, osvrnuo se na obje "premijere". Pa izdvajam: "Generalno uzevši Zbor i Orkestar HNK-a u Splitu iskazao je svu tankoćutnost i izvođačku umješnost  samo u pretpremijeri. Tom prilikom ponudili su maksimum svojih izražajnih moći, njihove nastupe krasilo je jedinstvo i bogata paleta izražajnosti. No, neshvatljiva je krajnja apatičnost prilikom druge izvedbe. A obje su imale nekolicinu disponiranih solista" (ibidem).
 
Produkcija je imala odjek i podalje, pa Nenad Turkalj u beogradskim novinama – s gotovo jednomjesečnim odstojanjem! – piše ponešto rezerviraniji osvrt: "Inače, nesumnjivo nadareni redatelj i izvrsni mladi dirigent Loris Voltolini, poslužili su se jednom novo sačinjenom verzijom djela iz koje su ispale neke od najatraktivnijih točaka (na primjer arija Dapertuta o dijamantu) da bi redatelj predstavu djelomično pretvorio u harlekinsku burlesku koja je doduše zabavljala auditorij, ali nam nitko ne može osporiti da je u osnovi iznevjerila bit i karakter djela i u njegovu scenskom, i u njegovu glazbenom vidu, i pored veoma angažiranog udjela brojnih dobrim dijelom mladih solista i cjelokupnog ansambla. Utješno je ako ove tendencije možemo smatrati sporadičnim iživljavanjima, možda u smislu stvaralačkih traženja – iako povijest umjetnosti, pa i teatra, pamti dosta takvih, ubrzo preživjelih  zastranjenja" ("Borba", 8. V. 1990.).
 
Pamtim riječi mnogih što pamte ovu predstavu. Ali ne pamtim da mi je itko iz svoje (makar i naknadne) pameti izvukao kakav negativan sud. Ova je produkcija, jamačno, bila najveća predstava što ju je do tada Split učinio i dao. Njezin odjek u medijima zaključit ću i zaključat zaglavnim riječima Anatolija Kudrjavceva iz njegovog već spominjanog teksta: "Splitski teatar je, dakle, izveo prvoklasan repertoaran podvig i ostvario izvedbu koja bi, čak i u ovoj kulturološki otupjeloj i naopančenoj sredini, morala imati dugo i raskošno scensko trajanje. Evo, konačno, predstave za svakoga tko misli da mu je, kao građaninu, teatar izazov i obaveza. Zauzvrat, ovoga puta će mu, garantirano, biti i pravi užitak. Svaka čast!" ("Slobodna Dalmacija", 15. IV. 1990.). Recimo i to da je opera izvedena na izvorniku, francuskom jeziku, te da se u prilici ove produkcije po prvi put u Hrvatskoj prišlo uobičajenoj europskoj praksi: titlovani prijevod ponad pozornice.
 

Siniša Vuković

             Miris smilja

 
 
                Dašak zraka!
                Mrva suha
                Svagdašnjega kruha!
http://www.hercegovina.info/img/repository/2014/04/medium/kultiviranosmilje.jpg
                A sred mraka
                Draga ruka
                Oko struka!
 
                Miris smilja,
                Kaplja vode
                S izvora slobode!
 
                I još k tome:
                Riječ od milja
                Na jeziku hrvatskome!
 

Malkica Dugeč, 5. 6. 2015.

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Ponedjeljak, 17/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1114 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević