Get Adobe Flash player

Pad kroz rastvorenu rupu

 
 
Poznati hrvatski slikar Vlaho Bukovac (1855.-1922.) rodio se u Cavtatu. Nakon što je završio školovanje, djelovao je u Parizu kao slikar još 14 godina. Nakon toga se preselio u Zagreb, gdje je živio od 1893. do 1898. godine, te je potom živio u rodnom mjestu do 1902. godine. U Beču je bio godinu dana, a u Pragu 1903. godine [sve do smrti] profesor na Češkoj akademiji lijepih umjetnosti. Naslikao je mnoge ugledne osobe [ne ulazeći u razvoj 'ugleda' i 'uglednosti' kroz povijest], pa tako i iz Dubrovnika i uopće Dalmacije. Između ostalih, spomenimo portrete pjesnika i grofa Meda Pucića, Miha Klaića, namjesnika Davida, biskupa Kalođere, Vrankovića, K. Vojnovića, pl. Vukovića. Više od stotinu portreta osoba iz Zadra, Splita, Korčule i Dubrovnika, a iz ovog zadnjeg portreti su (obitelji) Bibica, Bošković, Bravačić, Caboga, Čurlica, De Giulli, Marić, Papi, Pitarević, Zore, zatim Nika Amerlinga (nekada u dvorani Općinskog vijeća), Dabrovića, Erbesa, malog Markoče, Ucovića i gđe. Marije Vučetić. "Bukovac htjede ostaviti spomenka i u svom zavičaju slikom 'Sveti grob' u crkvi sv. Nikole i slikama na zastavama iste crkve i crkve Gospe od Snijega i ugodnu i znatnu sliku 'Društvo Epidaur u Karnevalu' u Cavtatu". (A. Vučetić, Slikar Vlaho Bukovac, Srđ, god. VI., br. 17., Dubrovnik, 1907., str. 802.-803.; Srđ, god. VI, br. 19., Dubrovnik, 1907., str. 892.).
 
Dubrovčanin Niko Bošković poslao mu je fotografiju pok. brata Boža, a Bukovac je izradio sliku procijenjenu na ondašnjih oko 2.000 franaka i potvrdio veliko slikarsko umijeće. (Naš Bukovac u Parizu, Slovinac, god. III., br. 10., Dubrovnik, 1880., str. 197.). Pero Marić imao je za prodaju Bukovčevu sliku "mlade Talijanke siromašice", slike koja prikazuje "siromaštinu" iako su (kao i danas) slike vrhunske kvalitete mogli priuštiti uglavnom imućni ljudi, a to je za živuće slikare značilo i novčanu potporu. (Naš Bukovac, Slovinac, god. III., br. 11., Dubrovnik, 1880., str. 219.). Neki vrhunski slikari nisu imali gotovo ikakve (financijske) sreće jer ih je slava zatekla u posmrću.
 
"Svaki put kad sam ugledao koju njegovu [Bukovčevu] sliku, uskliknuo sam: 'Vrag od čovjeka! Može i to." (Džono, Po dubrovačkijem atelijerima, Bukovac - Murat - Medović, Srđ, god. I., br. 16., Dubrovnik, 1902., str. 733.).
 
Vlaho Bukovac ostavio je zapise o pomorskom životu, pa tako, između ostalog, i o brodu "Osmi dubrovački" (porinut 1871.) gdje je bio ukrcan kao kadet u koga je polagao nade zapovjednik kap. Ivo Pitarević, otac kasnije Bukovčeve supruge Jelice Pitarević: "Kad je brod bio nakrcan ugljenom, otplovili smo [iz Liverpoola] za Carigrad. Kapetan [Antun] K[ravić iz Dubrovnika], kako sam bio od njegove straže ne dao mi spati više od 6 ura na noć. I to na izmjenu jedamput 6, a druge noći samo 4. Preko dana sam radio i to bez prestanka. Ovako je postupao jedino sa mnom! […] Često, kad bi se u sred podneva na suncu naslonio, stojeći bih zaspao. Ta bilo mi je jedva 16 godina [1871. godine]! […].
 
Uz ostale dužnosti obično je na me red bio da dijelim 'galete'. A jednog objeda čeka vojska na kruh, a kruha nije, pa ni kadeta nije. Skoči kapetan u kamaru i nađe mene u 'dispensi' (sprema) gdje klečim pored napunjene košare i onako klečeći ko zaklan zaspao. Viknu nekog da mu donese 'bujo' (lagvić) mora, te mi ga izlije na glavu. Jednom nas u cik zore gonio hladni i svježi vjetar. […] Na jednom će meni kapetan da mu dadem 'bujo' mora. Poslušah ga i pružih mu punu posudu, a on zamahnu i svom silom pljusnu me vodom u gola prsa. Zateturah i za dlaku da se ne strovalih u more. A to je značilo ići ususret očitoj smrti jer dok bi oni zaustavili brod, ja bih davno utonuo.
 
Jedanput po podne, kapetan Lujo mi reče da skuham crnu kafu. Poslušah ga, a on će na to da i za sebe donesem 'kikaru' (šaljicu). Često me je na taj način gostio. Kad na jednom bane ti prvi kapetan ['časnik'] iz kamare, u samim gaćicam[a] i stade vikati. Kleo mi roditelje, Boga i sve svece. Reče da sam mlatio po 'kuverti' (palubi) i tako ga hotimice probudio. U srdžbi zgrabi kist koji je ne daleko stajao na loncu bijele boje i izvrnutom, šiljastom, drvenom ručicom udari me u bokove i to takvom silom da sam mislio oni čas da me je probo. Uzalud je bilo svjedočanstvo kapetana Luja, ne htio vjerovati da sam mirno sjedio. […]
 
Jednom iza večere, kad smo gostili naše kapetane [časnike palube], htio je da na provu odnesem prazne tanjure. Kad sam sišao sa 'kasara', koji je bio daleko viši od palube, krenuh da ću od 'štive', pa ravno do 'fuguna'. 'Štiva' je veliki otvor u sred broda, a obično je prekriven čvrstim, teškim pokrovom. Kad su radnici, koji su po danu iskrcavali ugljen, dovršili svagda[š]nji posao, bacili su kao obično prazne košare okolo vinća i 'bukaportu' (otvor) pokrili samo platnom, a preko nje bacili drveni mostić, ne širi od 35 centimetara. Oprezno sam išao s tanjurima i kako je bila noć, ne htjelo mi se radi sigurnosti preko uskog mosta, u bojazni da mi se ne okrene pod nogama. U polutami ipak razabrah da je otvor na štivi pokrit i zatvoren, pa bez bojazni zagazih. U zao čas po mene, jer pod nogama ne osjetih tlo. Proguta me rastvorena jama. O taj osjećaj praznine! Nešto slično iskri planu mi u mozgu, al' i taj tračak misli naglo ugasnu. Smrt i ništavilo! Prebita me nađoše na dnu broda, punih osam metara dubine! […] Stražar od broda čuo me gdje pjevam, a kad nenadano umuknuh bilo mu je jasno da se nešto dogodilo, tim više što me u isti čas izgubio s vida. Otiđe put krme i kad pristupi pred 'bukaportu' ugleda otvor i odmah mu je bilo sve jasno. Bez daha nasrnu u kamaru i viknu da je 'kamarot' pao u 'štivu'. Skoči i kapetan, a žena mu udarila u plač. Ona je čuvala moju uspomenu: u akvarelu naslikah joj sultanovu lađu [u Carigradu]. Više se nikad nijesmo vidjeli, jer je ona malo dana iza moje nesreće krenula put doma k svojoj dječici.
 
Kasnije mi [je] pripovijedao kapetan Gjaja kad su me iz štive izvadili da sam imao isplažen jezik na stranu kao kozle kad ga zakolju. Svi su prisutni govorili da ću za jedan sat biti mrtav. Nosili su me u dvije bolnice, ali tamo za mene nije bilo mjesta. Antun Perić, moj dundo, koga sam posjetio prigodom mog dolaska u Carigrad, doveo mi [je] tri liječnika. Među njima bio [je] Nijemac, koji n[ij]e htio da mi se otvori rana na glavi i tako me možda spasio. Uzeo je svu odgovornost na sebe. I tako [su] me odnijeli u Dalmatinke Gospe Stane, koja je našim pomorcima unajmljivala sobe. Ostao sam punih sedam dana u nesvijesti, a tek osmi dan u jutro probudi me ispričani san…". Poručnik Doroteo Đaja (Božo Gjaja) popisao je stvari Vlaha Bukovca smještene u jednom sanduku i vreći, gdje su, pored sortiranog rublja i odjevnih predmeta, bile i dvije kutije boja. Zloćudni kap. Antun Kravić (u pismima) vrijeđao je i klevetao poručnike Saitza, Đaju i Krekića, pa čak i upravu Dubrovačkog pomorskog društva, te je imao nakanu kao poručnika na "Osmom dubrovačkom" postaviti svog brata.
 
"Peti ili šesti dan iza našeg odlaska [iz New Yorka za Hamburg studenog/prosinca 1876.] udarilo grdno nevrijeme. Uzburkano more htjelo da nam proguta brod. Strahovito se nagne na stranu i bilo je bojazni da ga valovi ne poklope. Na palubu nije bilo moguće ni izaći. Sigurno bi odletjeli preko palube u more, te jedva smo se i na posteljama održali. A što more ne htjelo, kao da je htjela vatra da dokonči. Mirisalo po gorivu, a i dim nas štipao za oči. […] Kasnije su nam pričali da se jedan makinista opio i zaspao s lulicom u ustima, pa da je pod njim slamnica planula. " (Vlaho Bukovac, Moj život, Izdanje "Književnog juga", Zagreb, [1919.], str. 43.-44., 47.-50., 70.-71.; Bruno Moravec, Pomorski život kadeta Vlaha Fagioni, Naše more, god. II, br. 5., Dubrovnik, 1955., str. 290.; Vlaho Bukovac - pomorac i umjetnik, Naše more, god. VII., br. 3., Dubrovnik, 1960., str. 139.-140.; Ivo Perić, Valtazar Bogišić i Vlaho Bukovac kao pomorci, Naše more, god. X., br. 4., Dubrovnik, 1963., str. 136.).
 

Priredio: Đivo Bašić

Iris Bondora Dvornik izlaže u Galeriji Zrinski u zagrebačkom hotelu Palace

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, akademskla slikarica Iris Bondora Dvornik rođena je 1952. godine u Zagrebu. Diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Nikole Reisera. Od 1980. godine kontinuirano izlaže u domovini i inozemstvu. Početkom prosinca ove godine predstavila se na zajedničkoj izložbi u Galeriji Zrinski, u hotelu Palace pod nazivom Triptih za božićne dane.
• Početkom prosinca izlažete zajedno s Dubravkom Mokrovićem i Leilom Michieli Vojvoda u Galeriji Zrinski. Što ste Vi izabrali iz svoga bogatog opusa za ovu prigodu?
- Upravo tako Leila Michieli Vojvoda vrsna crtačica likovno, duhovne sugestije, Dubravko Mokrović virtuoz boje i prostora i ja, posljednjih opusa slikar apstrakcije, te, pripadajućih objekata, tj. skuptura manjih dimenzija, odlučili smo se u ovom blagdanskom razdoblju, na zajedničku izložbu, koja bi upravo i zbog naših različitosti mogla publici biti zanimljiva. Osobno izlažem, djelomično, assemblage, skupine eksponata manjeg formata, diptihe, triptihe, te instalacije koje će igrom izranjati iz same bjeline zidova.Nekoliko njih bilo je već izloženo u Dubrovniku, pod nazivom Mali relikvijari. Vjerujem da sam naziv pojašnjava srž.
 
• Vaše radove krasi snažni kolorizam.
- U Galeriji Zrinski u hotelu Palace, kolorizma svakako ne će nedostajati.
 
• Simbolika izložaka upućuje na nešto skriveno, prikriveno a istodobno snažno, rastuće.
- Na neki ste način uspješno uočili. Uz samo veselje stvaranja, proživljene su to situacije. Svaki je motiv dostupan i u datom trenutku zanimljiv.
 
• Koliko je teško i danas u realizaciji religijskih tema i motiva, posve izraziti sebe u predviđenim okvirima?
- Sakralne mi teme nikako nisu strane, neke od njih posebice. Tijek svima nama poznat rođenje, smrt, između toga trajanje.
 
Što je novo u atelijeru?
- Ne bistevjerovali - jedna oslikana stara škura. Neke kultivirane drvene forme, izroni koja slika, no u trenutku se bavim objektima prigodnim ovom razdoblju, ipak delikatnog karaktera, jer taj odnos likovnog i mogučeg kiča nije baš sasvim bezazlen, a opet određeni izazov.
 
• Planovi?
- Uvijek. Neki možda još nisu zreli za javnost, no ono što jest definirano i izuzetno me veseli je izložba u Muzeju grada Varaždina tijekom 2017. godine koji, usput, također ima moje četiri slike u stalnom postavu.
 

Miroslav Pelikan

Užitci pohote

 
 
s one strane ruba noći smo stali
daleke ulice se ćute
onkraj javne rasvjete
dubinom šutnje
 
život počinje tu
ispod staroga hrasta
na gruboj tkanici
što  pod nama se stere
 
opčinjeni toplinom susreta tijela
nas dvoje
u rukopletu borbe strasti
što se vodi
ispod pruženih grana hrasta
koje nas skrivaju od zvijezda
 
na rubu kreveta od trave
tragovi borbe privlačnosti
 
strah rastanka
odlaskom usana u poljupcu
jezika u sunovratu
 
soba
njen miris jastukom
kroz nos nezasito grabi zrak
 
usnama pohodim golinu tijela
u večernjoj šetnji
njenim tijelom
što se nesebično daje
 
užitci pohote
 
širi se zagrljajem
prisutnost moje drage
na krevetu od trave
pred očima zvijezda
skrivaju se između lišća
čarolije strasti
dva duha u svojoj od noći boci
rado bi bačeni bili
u ocean svemira
 
znameni slasti susreta
ispijamo se
 
igra tijela
 
samo ona tako  svira
strunama moga bića
 
što je pjesma nad pjesmama
spram takvoga svira
u izlogu moga uma
 
vrte se kadrovi ljubavi
omotava se oko moga tijela
rajska zmija u raj vračena
 
utopljen u njenim dojkama
mlijeko ćutim
 
 
omamljen probuđenom strašću
naletom  tog' ženskoga demona
kog privodim oltaru ljubavi
 
tećemo  taktovima tijela
 
melodija   noćnog vjetra
strunama lišća  grana hrasta
miješa  ritam naših osobnosti
 
stapamo se
 u rukohvat zvijezda
 

Nikola Šimić Tonin

Zemljo moja, kamena i vuka

 
 
Mjeseče na nebu pokaži nam put,
domovinu da bi sačuvali svoju
jer je Hrvat tužan, zamišljen i ljut
dok se mora pitat: Pa na stranu koju?!“
 
Tko te zemljo vodi, a tko ti se smije
pa ti njedro muče pijavice, zmije,
tko ti vodu pije,
mržnjom barjak vije?“
 
Svaki takav „čovjek“… dostojan te nije.
 
Draga moja zemljo, kamena i vuka,
polomljene hridi, osušena polja,
dušmanima ti si produžena ruka,
ali svjesni nisu da si… Božja volja.
 
Podanici tvoji, sokolovi sivi,
raširit će krila ako treba sad
jer…
istina u svima vjekovima živi,
ti si selo, otok i slobodan grad.
 
Zablistao mjesec, sjaji rodna gruda,
ko na Velebitu vrhovi od snijega,
kazat će nam pute… kamo ić' i kuda,
srce da nas vodi ponosita stijega.
 

Franka Fani Kohn, Dubrovnik

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1066 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević