Get Adobe Flash player

Nada Marinković o Josipu Kosoru i Miroslavu Krleži

 
 
Dragocjeni odlomak iz djela Nade Marinković "Sećanja na Krležu" dobio sam od sjajnog retoričara i intelektualca Dubrovčanina Stijepa Rudenjaka, koji me doduše ponekad naježi jakobinštinom, ali što ćete, filozofi i umjetnici su posebna čeljad. Slijedi odlomak iz djela gđe Marinković.
http://fama.com.hr/wp-content/uploads/2016/02/Josip-Kosor.jpg
"Vi ste sreli Kosora, Krleža mijenja temu, uvrstili ste ga u Vašu knjigu "veličina"; kako ste došli na ideju da ga potražite? U to vrijeme i ja sam kontaktirao s njim preko direktora dubrovačke galerije, Branka Kovačevića (slikar, rodom Hvaranin, op. T.T.) - Kosor je bio sasma zaboravljen."
"Hamza Humo kojega sam srela u Sarajevu, znajući da idem u Dubrovnik savjetovao mi je da svakako potražim Kosora. Pričao mi je o silnom utjecaju koji je Josip Kosor izvršio svojim realizmom i originalnošću na pisce Moderne, o njegovom ugledu u to vrijeme".
"To je bila istina. Donio je duh novog u našu zagušljivu sredinu, unio je u pisanu riječ postojeću stvarnost, a na scenu putenost, strast, krvavi ljudski život... Njegova drama "Požar strasti" igrala se po čitavom svijetu, od Pariza do Kijeva, zasipali su ga pohvalama, cvijećem, novcem dakako, družio se sa Reinhartom, Bahrom, Zweigom, Stanislavskim, Gorkim... Bio je ličnost, svojevrsni pojam."
 
"Zašto se izgubio, što se sa njim dogodilo? U svojim utiscima ja sam stavila da su ga omamili uspjesi,miris i hlad lovorika, novac što ga je previše posjedovao..."
"U prvom redu bila je kriva njegova nemirna krv, nomadski život, odsustvo strpljenja i discipline, mediteranska opuštenost... Potom, što je još značajnije, naša duhovna klima, ljudi teško podnose da se netko uspne, i to tako visoko kao on što je. Trebalo je samo malo pogriješiti - a on je to činio češće i više - pa da ga se gurne tamo odakle je krenuo.
On je to dopustio, nije se borio, pao je u fjaku, rano se prepustio letargiji... Ja lično dosta mu dugujem; nastojao sam da nešto od njegove vatre i simbolike unesem u svoje dramske tekstove...
 
"Posjeta Kosora ostala mi je kao nezaboravni dojam... Bilo je to četrdeset i osme (1948., op. T.T.), Branko Kovačević je došao po mene u "Excelsior", te smo polako, nogu pred nogu otišli do onog živopisnog dubrovačkog tramvaja koji nas je do Lapada dovezao... Kosor je živio u malom palacu ispred kojega je bio vrt i prema ulici lijepa željezna ograda. Dočekala nas je njegova supruga, nekada slavna ljepotica, još uvijek dekorativna izgleda. Pripremila je i pravi umjetnički program nama u čast. Započeli su svirati glasovir, pjevati, a Kosora niotkud...
Ma dajte mi Kosora rekoh, radi njega sam i došao... Lako ćemo poslije sa koncertom... Tada me odvedoše u susjedni salon, gdje je jadan i zimogrožljiv, ogrnut pledom, s uzbuđenim sjajem u očima i drhtavom ispruženom rukom, sjedio moj nekadanji inspirator, veliki dramski pisac Josip Kosor".
Krležin glas je pun topline, sjetnih preljeva, njegove oči su još mekše no inače. Ne krije da je bio veoma uzbuđen, dirnut, da mu se dugo potom - u očima i u sluhu - zadržao Kosorov lik i kantilena njegova dubrovačkoga govora, ona njegova ponosita suzdržanost na sve što je pratilo ravnodušnost sredine prema njegovu djelu, tugu njegova usamljeničkoga života u gradu čiji je morao biti ponos.
"Ne znam zašto i sad kad netko spomene Dubrovnik, kada pomislim na taj grad, ja uvijek najprije vidim u njemu Kosora onakvog kakvog sam ga doživio u njegovoj naslonjači ispletenoj od trske, očiju što su se žarile kao u groznici, pa tek onda sve ostalo: Revelin, Stradun, Orsan i Boninovo..."
Krleža je svoj dug Kosoru punom mjerom vratio, nastojeći da to bude i nešto kao dug opće zahvalnosti: neposredno poslije susreta u Dubrovniku predložio je Kosora za akademika; najprije je postao dopisni, zatim redovni član."
 
Završavam njen citat napomenom da je naš prvi moderni pisac koji je stjekao svjetski uspjeh upravo potaknut od Stefana Zweiga da objavi "Požar strasti", naturalistički roman u kojem dobri i blagi seljak Hilarije doživljava i trpi zlo od svoga susjeda koji ima manire pračovjeka, da bi na kraju taj tihi i mirni čovjek počinio zločin i stvar se jeziva tragedija, kao u Goyinim slikama i Baudelaireovom pričama kada se sile tame urote,ili pastiri krvavo potuku.
Nagovještaj je to stoljeća obilježenom strojevima, revolucijama, socijalnim darvinizmom, ničeanstvom, ponorom Europe i onim što se mladom Krleži moglo svidjeti a to je antitolstojevština, pa i kritika kršćanstva. A ja kažem ako se Europa ne vrati kršćanskim svojim korijenima opet ćemo uroniti u poživinčenu epohu. A i Crkva i politički moral se moraju vratiti izvoru čovjekoljublja! I Krleža je zapao u melankoliju, rezignaciju i stvaralačku krizu koja je trajala desetljećima, nakon Zastava i Areteja!
 

Teo Trostmann

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1154 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević