Get Adobe Flash player

Milan Obradović se žestio na Hrvate zašto su dopustili »da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv«

 
 
Teorija o „ustaškom projektu genocida nad srpskim narodom u NDH, a koji je tobože podrazumijevao ekstremno stajalište: „1/3 Srba pobiti, 1/3 prevesti na katoličku vjeru, a 1/3 protjerati“, već dugo se propagira i shvaća kao istina, odnosno, originalni „ustaški izum“, iako povijesni izvori govore nešto posve drugo.
http://www.e-novine.com/thumbnail.php?file=photo/kultura/plakati/Antis_01_u_930134120.jpg&size=article_large&scale_by=width
Ova propagandna laž nastala je na istom izvorištu kao i one o „stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu“, „košari ljudskih očiju na Pavelićevom radnom stolu“, „ustašama kanibalima“, „preko 20 tisuća ubijene srpske djece“, „dječjem logoru u Jastrebarskom“ i sl., ušla je u srpske udžbenike, znanstvene radove, enciklopedije, literaturu, završila na filmu i u kazalištu i proširena diljem svijeta, zahvaljujući, naravno velikosrpskim i komunističkim lašcima i krivotvoriteljima. Spomenuti plan istrjebljenja (i to u daleko surovijoj varijanti!) potječe iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III., kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.
 
Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih, ali najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita u Hrvatskoj s početka XX. stoljeća, bjelovarski novinar, Srbin, Milan Obradović: „ ...(...) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina ne će u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!...“ (Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).
 
Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen (ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.
 
Srbi su već u vrijeme Prvoga srpskog ustanka (pri oslobađanju Beograda 1806. godine) prema pisanju njihovih kroničara klali redom, Turke, žene i djecu tursku, ali i sve one koji su se tamo zatekli (Cincare, Cigane, Vlahe, Židove i druge) smatrajući da su oni pomagali tursku okupaciju Srbije. Kasnije su već (u vrijeme Milana Obrenovića) Židovi bili strpani u posebna „geta“, tzv. čifutane i izložilo ih se rasnoj segregaciji. Uspon antisemitizma u Srbiji zabilježen je i poslije Berlinskog kongresa (1878.) kad je Srbija priznata kao Kneževina, a među istaknutim i poznatim antisemitima bili su Vasa Pelagić i Jaša Tomić, kao i mnogi drugi uglednici. U antisemitizmu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a u novije vrijeme taj je pokret predvodio njezin „najveći teolog“, aktivni fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, danas svetac, vladika Nikolaj Velimirović Žički. Takav odnos prema ovoj zajednici urodio je holokaustom tijekom Drugoga svjetskog rata. Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.
 
Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu. Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.
 
Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX. stoljeća. Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja. Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.
 
Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda („Srbe na vrbe“) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak. Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu. Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS). Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine. (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)   Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:
(...)
„Zvali ste nas dolgo dni na klanja...
Iz dolge vstali smo noči in spanja.
S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi...“
(...)
Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana 23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom. (Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja--s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx
 

Zlatko Pinter

Je li svijet spreman na milijune novih migranata koje će raseliti uragani, požari, poplave, suše?

 
 
Uragani, požari, poplave i druge prirodne katastrofe neke su od posljedica klimatskih promjena. Klimatske promjene raseljavaju ljude i stvaraju migrante, tj. klimatske izbjeglice. 2017. se to dobro vidjelo na primjeru Sjedinjenih Država. Požari koji su prosincu harali južnom Kalifornijom prisilili su tisuće stanovnika da napuste svoje domove kako bi spasili živu glavu. Još više ljudi pobjeglo je pred uraganima koji su opustošili Texas i Floridu tijekom 2017. pritom zakrčivši autoceste da bi naposljetku napunili hotele. Jedan upis na društvenoj mreži na internetu pokazao je sliku radara gdje se točno moglo vidjeti kako ljudi pokušavaju panično napustiti Floridu i postavljeno je provokativno pitanje: Što bi bilo da su susjedne savezne države bile neovisne i da su odbile dati migrantima utočište? Ishod nikako ne bi bio dobar, tj. moglo je doći do velike humanitarne katastrofe.
https://blogs.adb.org/sites/blogs/files/styles/large/public/Photos_ADB_2009_PHL_ADB_1446_Fotor.jpg?itok=ewAx-Zve
Eksperti procjenjuju da će do sredine XXI. stoljeća klimatske promjene vjerojatno razmjestiti između 150 i 300 milijuna ljudi. Ako bi navedeni milijuni činili državu, ona bi bila po stanovništvu četvrta najveća na svijetu nakon Kine, Indije i SAD-a. Usprkos znatnim klimatskim promjenama koje sada više nitko ozbiljan ne može ignorirati, ni globalna zajednica niti nacionalne države nisu se pripremile na novu vrstu "klimatskih migranata". Kad se uzimaju u obzir aktualna istraživanja učinaka globalnog zagrijavanja u razvijenim zemljama, dolazi se do zaključka da će puno toga morati biti učinjeno na nacionalnim, regionalnim razinama, kao i na onoj globalnoj, kako bi se adekvatno nosilo s klimatskim izbjeglicama.
 
Klimatske migracije već se odvijaju i to naveliko. Svake godine opustinjavanje u meksičkim sušnim područjima prisiljava 700.000 Meksikanaca da se presele. Cikloni su premjestili tisuće ljudi iz otočne države Tuvalu u južnom Tihom oceanu i iz Puerto Rica na Karibima. Meteorološki stručnjaci se slažu da su produljene suše ubrzale i produljile Sirijski građanski rat i dovele do većeg broja izbjeglica. Npr. jedno istraživanje je pokazalo da je jedan milijun Sirijaca već bio raseljen iz svojih domova prije nego što je ispaljen prvi metak. Ekstremna suša u Siriji između 2006. i 2009. bila je najgora u zadnjih 900 godina na tom prostoru. Uzrokovala je da farmeri izgube svoju stoku i životne potrepštine i izravno je utjecala na izbijanje najstrašnijeg rata nakon 1945.
 
Istraživačka studija koju je objavio časopis Science u prosincu 2017. pokazala je da vremenski šokovi potiču ljude da traže azil u Europskoj uniji. Istraživanje je pokazalo da su se u 15-godišnjem razdoblju zahtjevi za azilom povećavali zajedno s višim temperaturama u zemljama iz kojih su azilanti dolazili. Između 2000. i 2014. vremenske neprilike u 103 zemlje širom globusa direktno su utjecale na migraciju u Europu.
 
Prema podacima Ujedinjenih naroda, između 2008. i 2015. u prosjeku je 26,4 milijuna ljudi godišnje raseljeno zbog katastrofa povezanih s klimom ili (ne)vremenom. Znanstvenici koji se bave fenomenom klimatskih promjena smatraju da će se nažalost ti trendovi nastaviti i postati gori. S povećanjem temperature za jedan stupanj kapacitet vlage u zraku povećava se za 7 % što potiče raste žestokih oluja. Razina mora mogla bi se povećati za oko 90 cm do 2100. potapajući obalna područja i naseljene otoke. Pacifički otoci su osobito ranjivi kao i 400-injak gradova uz obalu diljem planeta Zemlje poput Amsterdama, Hamburga, Lisabona i Mumbaija. Sve više temperature mogle bi učiniti dijelove zapadne Azije nemogućima za ljudske živote. Istog dana kada je uragan Irma protutnjao Floridom u rujnu, teške kiše na drugoj strani svijeta potopile su trećinu Bangladeša i istočne dijelove Indije, usmrtivši tisuće ljudi. Ciklon Winston 2016. je raselio 55.000 osoba na Fidžiju radi čega je ta otočna država izgubila jednu petinu svog BDP-a.
 
Klimatske promjene će utjecati na gotovo sve stanovnike planeta na nekom stupnju, ali siromašni u zemljama u razvoju će proći najgore. Ekstremni vremenski događaji i tropske bolesti nanose najveću štetu tim regijama. Pothranjeni ljudi koji imaju svega neke najosnovnije resurse jedva dostatne za život i neadekvatne stambene uvjete, posebno su ugrožena skupina i vrlo je vjerojatno da će postati klimatske izbjeglice. Prema podacima Centra za nadgledanje unutarnjeg raseljavanja, prirodne katastrofe su 2016. raselile 24 milijuna osoba unutar granica njihovih zemalja. Problem je što izbjeglice napuštaju opustošena sela i prelaze u već napučene gradove ili odlaze u mjesta s višom nadmorskom visinom.
 
Danas, 2018., međunarodna zajednica još uvijek nije univerzalno priznala postojanje klimatskih izbjeglica iliti migranata, a još manje se slaže oko toga kako ih treba definirati. Sukladno međunarodnom zakonu o izbjeglicama, klimatski migranti se pravno ne smatraju izbjeglicama. Prema tome, oni ne uživaju nikakvu zaštitu koja inače prati izbjeglice. Izbjeglice su definirane kao osobe koje bježe od rata ili progona. Osobe koje napuštaju svoje domove zbog klimatskih promjena ili osobe koje napuštaju svoje domove jer su im klimatske promjene učinile život težim, ne ubrajaju se u izbjeglice. Ne postoje globalni ugovori koji bi pomogli milijunima osoba koje su svake godine razmještene zbog prirodnih katastrofa.
 
Izbjeglička prava i pravne obveze nacija da ih brane prvo su definirane sukladno Konvenciji o izbjeglicama iz davne 1951. koja je proširena 1967. Ti zakoni doneseni su davno prije nego što je postalo očito da će klimatske promjene postati glavni pokretač koji stvara migrante i izbjegličke krize. Konvencija definira izbjeglicu kao nekoga tko "nije u stanju ili nije voljan vratiti se svojoj matičnoj državi radi dobro osnovanog straha da bude progonjen zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili političkoj opciji." Trenutno je raseljeno više od 65 milijuna ljudi iz svojih domova i od njih je skoro 25 milijuna onih koji traže azil i imaju status izbjeglica. Ali tu, naravno, nisu ubrojane klimatske izbjeglice.
 
Nacionalne vlade i organizacije kao što su Ujedinjeni narodi trebali bi razmotriti modificiranje međunarodnog zakona kako bi se omogućio pravni status ekološkim izbjeglicama i uspostavili mehanizmi i prava koji bi ih zaštitili. Reforme se mogu utjeloviti u konceptu "klimatske pravde", odnosno u ideji da su klimatske promjene etička i društvena briga. Naposljetku, bogate države poput Sjedinjenih Država i Kine su najviše doprinijele izbijanju klimatskih promjena, dok siromašne države poput Fidžija, Bangladeša, Gvineje Bisau, Sierra Leonea su najviše pogođene istima. Zato su neki promatrači s pravom tvrdili i tvrde da države koje su najviše pogodovale klimatskim promjenama trebaju primiti najviše klimatskih izbjeglica.
 
Alternativno rješenje je da svjetski najveći onečišćivači ugljikovodicima stvore fond koji bi plaćao brigu za izbjeglice i sve one osobe koje su privremeno ili stalno premještene zbog klimatskih promjena. Zanimljivo je da Pariški klimatski sporazum iz 2015. ne spominje klimatske izbjeglice, međutim, postojale su neke konzultacije i inicijative od različitih organizacija i vlada. One uključuju napore da se stvori ustanova za koordinaciju razmještenih klimatskih izbjeglica i UN-ov Posebni izvjestitelj o ljudskim pravima i klimatskim promjenama. Očito je da će biti teško precizno definirati klimatsku izbjeglicu/migranta. To će biti jedan od najvećih izazova budućih politika.
 
Povijest je pokazala da su se države primateljice klimatskih izbjeglica ponašale drukčije kad su ih zahvaćali valovi izbjeglica. Neke od država su razmještene osobe srdačno prihvatile dok su ih druge postavljale u detencijske centre i uskraćivale im potporu. Neke države se ponašaju selektivno i biraju koga prihvaćaju, favorizirajući mlade i produktivne dok djecu, dojenčad i starce ne žele primiti. Smjernice globalne politike kad bi postojale, trebale bi onemogućiti zbunjenost i napraviti okosnicu za minimalne standarde.
 
Trebat će puno godina da se usuglase stavovi oko klimatskih izbjeglica. Velike sile G-20 poput SAD-a, Rusije, Kine, Indije, Brazila, Australije trebale bi pokrenuti rješenja na srednji rok. Sjedinjene Države bi mogle ponuditi postojećim izbjeglicama na njihovom tlu zaštićeni status. Vladine i nevladine organizacije trebale bi raditi na tome da se olakšaju patnje i muke jadnim izbjeglicama i da im se pruži pomoć kod prirodnih katastrofa. Mnoge države koje nisu potpisale konvencije o izbjeglicama bi što prije trebale to učiniti poput država južne Azije i Bliskog istoka koje su se pokazale iznimno ranjivima klimatskim promjenama. Pošto će izbjeglice iz tih zemalja biti raseljene u susjedne države bit će ključno da se utvrdi izbjeglička politika na razini tih regija. Jedno od rješenja moći će biti i posebna kategorija viza za osobe koje su raselile klimatske promjene. Mnoge države su već pružile humanitarne vize poslije užasnih prirodnih katastrofa kao što su potresi i uragani. To je učinio i SAD nakon potresa u Haitiju 2010. ali je Trumpova administracija prošlog studenog prekinula tzv. zaštićeni status za izbjeglice s Haitija.
 
Razmjeri izazova koje nose klimatske promjene i posljedične izbjeglice su nešto s čim se čovječanstvo do sada nije suočilo. Razvijeni ali i nerazvijeni svijet bi mogli zapljusnuti milijuni izbjeglica iz zemalja u razvoja što bi moglo dovesti do pravih humanitarnih katastrofa. U Njemačku je 2015. kaotično pristiglo nešto više od milijun izbjeglica i to je prošlo uz mnogo muka i problema a klima bi mogla natjerati desetke a čak i stotine milijuna u pohod prema bolje i sigurnijem svijetu.   
 
Izvori:
 
http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0959378011001403?via%3Dihub
http://www.cbc.ca/news/canada/komagata-maru-backgrounder-apology-1.3584372
https://germanwatch.org/de/download/16411.pdf
http://science.sciencemag.org/content/358/6370/1610
https://theconversation.com/climate-change-will-displace-millions-in-coming-decades-nations-should-prepare-now-to-help-them-89274
https://nytimes.com/2017/12/21/climate/climate-refugees.html?referer=https%3A%2F%2Fwww.google.hr%2F
https://www.nytimes.com/2015/03/03/science/earth/study-links-syria-conflict-to-drought-caused-by-climate-change.html
http://www.dw.com/en/is-the-world-prepared-for-climate-refugees/a-41227964
 

Matija Šerić

Povijest se čudi: zašto hrvatska vlast ne voli hrvatske pravoslavce

 
 
Kad bi se pravila ljestvica apsurda, nelogičnosti i nepravdi hrvatskih vladajućih politika, ignoriranje Hrvatske pravoslavne crkve zauzelo bi vrlo visoko mjesto. Pokazala je to i jedna ovotjedna “Bujica”, emisija Televizije Z-1, u kojoj gostovao arhiepiskop Aleksandar Ivanov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, koja još nije registrirana i oko koje već godinama traju sporovi.
http://hrvatska-pravoslavna-crkva.com/wp-content/uploads/2014/01/cropped-Reklama-2.jpg
Da je riječ o ozbiljnoj vjerskoj zajednici, čija se prava krše odbijanjem registracije, najbolje pokazuju brojčani podaci, o kojima u jednom intervjuu govori arhiepiskop: “Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca... Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da je u istom popisu samo 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.”
 
Vjerojatno u ovom posljednjem računanju Aleksandar pretjeruje, ali sve su druge činjenice točne i službene. Pa čega se onda boji hrvatska vlast? Zašto je ministar u Milanovićevoj vladi Arsen Bauk odbio registrirati HPC, a registrirane su vjerske zajednice s neusporedivo manje članova, te je sada u tijeku treći pokušaj da se to učini? Jedan je od razloga Hrvatska pravoslavna crkva u vrijeme NDH i poticaj koji joj je dao Pavelić. Ali taj razlog ne vrijedi baš ništa, jer je ideja o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi stara više od stoljeća i pol, a za nju se pogotovo zauzimao još Eugen Kvaternik, ogorčen srpsko-ruskim spletkama. Hrvatska bi povijest i kultura bili jako osiromašeni kad bismo iz njih izbacili velikane pravoslavce koji su se osjećali Hrvatima i od kojih su mnogi svoju pravoslavnu vjeru i te kako prakticirali. Ako ćemo po istini, pravoslavaca u Hrvatskoj koji su se osjećali Srbima jedva da je i bilo prije nego što je počelo njihovo posrbljivanje. Historijski podaci kažu da se do bana Khuena Hedervarija i izdavanja srpskog lista “Srbobran” većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji osjećala građanima Hrvatske i političkim Hrvatima, za razliku od Dalmacije gdje je bila vrlo jaka velikosrpska propaganda pa je posrbljivanje Vlaha pravoslavaca bilo osjetno brže.
 
Spomenimo samo neke hrvatske veličine, Hrvate pravoslavne vjere koji su obilježili hrvatsku povijest i kulturu. To su književnik i pravaš August Harambašić, intendant HNK i pravaš Stjepan Miletić, pjesnik Petar Preradović, osnivač Prve hrvatske štedionice Anastas Popović, književnik Milan Ogrizović, general Svetozar Borojević... Kao poseban primjer treba spomenuti autora poslanice “Onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi”, sesvetskog načelnika i narodnog zastupnika Marka Mileusnića, kojega je užasnulo isticanje srbijanske zastave na pravoslavnoj crkvi na današnjem Cvjetnom trgu (zastavu je skinula skupina studenata a nazočni su bili i Vladimir Vidrić i Stjepan Radić).
 
Nema sumnje da su pravoslavni Hrvati nezaobilazan čimbenik nacionalne povijesti i kulture, pa ideja o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ima i te kakvo utemeljenje u prošlosti, a potkrijepljena je i brojčanim pokazateljima o kojima govori arhiepiskop Aleksandar. No zamislite kako bi vrisnula Srpska pravoslavna crkva da se HPC registrira, kako bi Milorad Pupovac bio srdit na Plenkovića, pa onda pogađajte hoće li sadašnji HDZ-ov ministar uprave postupiti drukčije od SDP-ova. I zamislite strah srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj koje bi se s razlogom pobojalo da bi Hrvatska pravoslavna crkva bila, ako ne najjača poslije Katoličke, kao što bi htio Aleksandar, onda sigurno značajan činitelj u osvješćivanju pravoslavaca kao Hrvata, što su uvelike bili u povijesti. Njezinim bi se djelovanjem ispravila još jedna velika nepravda i dugotrajno nasilje nad hrvatstvom, koje su u Domovinskom ratu uz katolike branili i pravoslavci, a među njima i oni poginuli kojima su svećenici Srpske pravoslavne crkve uskratili pogrebni obred jer su im lijesovi bili pokriveni hrvatskim zastavama! Kad-tad će se Hrvatska pravoslavna crkva registrirati, ali će ostati trag sramote koje su u posljednje vrijeme ostavile i SDP-ova i HDZ-ova vlast.


Milan Ivkošić, https://www.vecernji.hr/premium/povijest-se-cudi-zasto-hrvatska-vlast-ne-voli-hrvatske-pravoslavce-1219404- www.vecernji.hr

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1769 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević