Get Adobe Flash player

Dosta nam je i muljanja, i crnila, i žutila

 
 
Svako jutro uz kapučino, po mom starom običaju, najprije  otvorim neki od mnogobrojnih internetskih portala, da vidim što to ima novoga, kod nas i u svijetu. I svaki put kažem kako mi je to i posljednji put kako čitam takvo smeće, osim onih rijetkih, ali i časnih izuzetaka. Pa se tada, i ne jedanput upitam, što je ovim našim novinarima? Znaju li oni uopće napisati nešto dobro o Dobru? Znaju li oni što znači biti istinski i pravi novinar? Znaju li pisati istinu, istraživati, utvrđivati i odvajati istinu od laži, a laž  od istine?
I biti u službi općeg dobra. Dobra svoga naroda i svoje domovine.
Biti u službi čovjeka  i čovječnosti, čovjekoljublja i istinoljublja.
Zar ima išta časnije od  toga?
 Jesu li oni, ti isti ljudi od pera, ikada čuli za etiku, za moral? Ili im je zadano. kao primarna zadaća, širenje laži, crnila, šunda, žutila?
Zar su spali na to, Bože moj dragi? Zar su, zaista, pali na samo dno dna.
A trebali bi biti uzor, za sve nas. Uzor i čestitosti i poštenja.
-Što je to s njima, moja Lucija? Zar su   zaboravili  do čega su nas dovele sve one lažne vijesti iz susjedne nam države, a ne tako davne i agresorske, i sve one laži koje su se pisali i koje su podgrijavale mržnju i agresiju, upravo   njihovih novinara?
-Ne znam, zaista ne znam. Ali znam da ni ovi naši nisu daleko odmakli. Je li to namjerno, je li po nečijem diktatu ili pritisku, ni to ne znam. Ali, znam da nas svakodnevno, a sada ovi naši, bombardiraju vijestima  o tome što je poručio Dačić, što je lupetao Vulin, što je rekao Vučić. Kao da smo mi, ne daj nam Bože, još uvijek u Jugi iliti Velikoj Srbiji.
Pa onda o tome razvežu, nadugo i naširoko, a onda priče rastežu i po nekoliko dana. Pa se raspričaju o nekakvoj Karleuši, o nekakvom Šabanu, a mi niti imamo pojma tko su, što su, a niti nas interesiraju. Pa se onda počinje raspredati o njihovim muževima i ljubavnicima, pa o njihovoj odjeći i obući… pa o njihovoj stražnjicama i o njihovoj veličini, pa o bujnom, prednjem i zadnjem dijelu tijela, ovih ili onih…
Dosta nam je, dosta!!!
Dosta nam je i muljanja, i crnila, i žutila.Dosta nam i takvih vijesti i takvih novinara!Jer, od svega nam je muka. I povraća nam se.
Takve nas vijesti ne interesiraju.
A još nas manje interesira država iz koje te iste vijesti dolaze i svakodnevno nam se podastiru.
I nema tu kraja. I nema ni mjere. Stalno se vrti, kao po nekom pravilu, red crnila te red žutila, te red muljaže.
Svašta, svašta nam se nudi.
A nakon „pevaljki“ na redu su, naravno, i priče „za laku noć“. Najprije je red onih o našoj depresiji, pa red o našoj malodušnosti, pa red o našem nestajanju i iseljavanju…
A da sve bude na „visokom novinarskom nivou“, treba i o ubijenim, premlaćenim, napadnutim…
I sve, zamislite, molim vas, iz neke naše patološke mržnje.
Ta, Hrvati su poznati po mržnji. Mrze sve redom. A najviše mrze one, koji se samoproglase žrtvama. A takvih je ne mali broj.
„E, ne ćete vi Hrvati proći, nakon svega, tako lako! Dosta je priča o lijepoj i sigurnoj zemlji, o ljubaznom narodu, o njenoj ljepoti, o tradiciji i kulturi. Zapaprit ćemo mi vama, mamicu li vam vašu! Jer, što je vama gore, nama je i njima tamo bolje.
Nema vam više mira, nema sigurnosti, a bome, nema ni turizma. Još kada neki zagrme „Lijepo gori,  lijepa naša“, ima da svi odavde pobjegnu- glavom bez obzira. I što vam, onda, preostaje, nego,  naprijed marš! A, onda, zajedno s njima, u zajednički tor globalizma.
Nema vam druge…
Je li to-to? Je li to onaj  vaš zadatak a njihova namjera?
http://pbblogassets.s3.amazonaws.com/uploads/2014/11/Blacks-Crushed.jpg
Jel' u tom grmu leži zec?
Opametite se, drugovi naši dragi! Preko glave nam je vaše gluposti i vašega sluganstva. Nas, te i takve kombinacije,  ne interesiraju.   Nas interesira samo Hrvatska i  njezin prosperitet. I boljitak svih nas zajedno. 
Ipak, mora se priznati, nešto se sada kreće. Nagore ili nabolje, tko to zna. Jer su, odnedavno, drugovi i njihovi novinari, promijenili ploču. Valjda po nečijem naređenju ili naputku. Tko će ga znati?
Ali, čudno je tu nešto, čudno! Dok su, sve donedavno, bacali i drvlje i kamenje, sada su, odjedanput, počeli blagonaklono   komentirati i Predsjednicu, njenu odjeću i obuću, pa njenu istesanu liniju, pa njenog psa Kikija.
Jer, to su najvažnije vijesti. To su vijesti  od životne važnosti za sve nas i za sve njihove pratitelje i čitatelje.
Ali, ipak mi je drago zbog Kikija! Ne mora, jadan, kakav je prije bio, prebirati po kontejnerima niti lutati i tražiti hranu po bijelom svijetu. Baš sam zbog njega i sretna i zadovoljna.  Jer i ja jako volim sve životinje, a posebice pse.
Pa, bolji su od nekih ljudi, ljudi moji dragi!
Mora im se priznati, dobra je to bila zamisao, ali ne i taktika. I, na njihovu žalost, prozirna i već viđena.
Ali, nema problema! Idemo dalje… Idemo dalje,   hrabro i junački,  te „smjelo stisnimo pest“.  Onako kako to samo, mi drugovi znamo.
Idemo drugovi, idemo …Idemo u nove igre bez granica. Idemo baciti među hrvatski puk, kao i uvijek dosad, poneku kost. Da se narod oko nje  glože, pa da zaboravi na sve svoje probleme. Da se okupira  nečim drugim…Nekim novim igrama bez kruha. Ali i bez granica.... 
Nema zbora, mudri su, mudri ti naši političari.
-A zašto ne bi i bili, moja Monika, kada imaju uza se, skoro sve naše mudre i elitne novinare? 
- E, moja Lucija, griješiš! Imaju novinare, ali ne i dovoljno mudre!. Ogoljeli su se….  do gole kože.
A maske su im pale.
 „Kada iz opanaka uđeš u cipele, a to se događa iza svakoga rata, kada na površinu ispliva korov i smeće, tada uvijek prave vrijednosti  ostanu potisnute. Tako je i sada. Na djelu je, na svim područjima, negativna selekcija“.
-Zato, moja Monika, pripremi se, već sada!  Jer, uskoro će nam biti još gore. Počet će borba do istrjebljenja.  Žestoka i nemilosrdna. Bliže se, bliže izbori za EU parlament. Bit će ti tu, sve mi se čini, opet nešto u stilu “ili mi ili oni“
Zato nam se, kao i svaki put dosad pred izbore, servira:  „Za dom, spremni“, ustašluk, ustaške zmije, Bleiburg, Jasenovac. Pa nam se onda, onako usput,  tovare na naša pleća i svi grijesi ovoga svijeta. Za svaki slučaj.
 
„U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovjednik, a ostatak obitelji je nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – kaže Igor Vukić, tajnik “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”. 
Ma koga briga za istraživanje i Jasenovca, i „Križnog puta“, i svih onih jama iz II. svjetskog rata, još neistraženih!? Koga briga? 
 „Nema istraživanja! Nema iskopavanja! I točka!!!“, kaže i veleučeni povjesničar Ivo Goldstein.
Ali, protiv činjenica teško se boriti.  
Ponekad pomislim… pa oni , stvarno, nisu normalni!!! S njima nešto ne štima. Koji to čovjek ne evoluira? Koji to normalan čovjek ne stječe nove spoznaje? I mijenja se. Prilagođava vremenu.
No , oni se nisu promijenili od 45, ni za dlaku. I za cijelo ovo dugo, predugo vrijeme od tada, guslaju iste priče i pjevaju iste pjesme. Na zajedničku im i bratsku notu s istoka. A sve pod dirigentskom palicom naših dragih susjeda i njihovih samoprozvanih i novopečenih antifašistima.
Kako vas, kao nekoga tko bi trebao promicati istinu, nije sramota puhati u isti rog s dokazanim agresorima.
Jeste li svjesni što radite ili to što radite, radite svjesno.
Zar vam nije dosta stvaranja kaosa, mržnje i netrpeljivosti? Zar ne želite živjeti u miru?
Ako je to tako, onda brate mili, na lijevo krug i pravac…bijeli svijet. Široki vam puti. Ne ćemo za vama žaliti.
 Čudan je taj njihov strah od istine.
Zbog koga i zbog čega?
Zar, stvarno, misle da postoji netko normalan, tko ne usuđuje zločine? Zar misle da postoji itko živ tko ih se ne gnuša?
.-Gnušam se i ja, moja Monika, i osuđujem svaki zločin. Ali ne pristajem, niti sam ikada pristajala,  biti zatočenikom nečije lažne povijesti. Niti nečijeg straha od istine.
DOSTA NAM JE! DOSTA!!!
I ne može to više tako.
Treba nam LUSTRACIJA!!!
Zato, drugovi novinari, istinu na svijetlo dana. Ma kakva da jest, naša je.
Ne pristajemo, niti ćemo ikada pristati, biti zatočenikom vaše lažne povijesti. Niti vašega straha od istine.
A bez istine, nema nam ni budućnosti. Niti nama, a bome ni vama. Ma koliko se vi nadali nekoj mekoj fotelji, tamo negdje u bijelom svijetu. Jer nitko, pa ni vaši naredbodavci, ne vole niti cijene sluge. Posebice one iz tuđeg dvorišta koje  će, kao i sve takve dosad, kada posluže i isluže, dobiti  nogom u tur.
-Zalud ti priče, moja Lucija, jer nikakvi dokumenti, nikakvi dokazi, nikakva istraživanja ovdje kod nas, čak ni istraživanja svjetskih znanstvenika, ne dopiru do  njih.    
-Znam, znam. Strpljivi su i ustrajni oni. I u svojim zabludama, i u svome uvjerenju, ali i u svome naumu. Zato vrebaju i koriste svaku priliku i hvataju se, kao za slamku spasa, za svaki propust kod svojih protivnika i neistomišljenika. Jer se, upravo na tim propustima i hrane, i održavaju, i traju… Sve do današnjih dana. Pa onda lažu, pa podmeću, pa izmišljaju, pa optužuju… I ovdje kod nas i diljem svijeta. Ali i svaku ugrabljenu priliku, vješto preokreću u svoju korist.
Pa su tako, zahvaljujući i zaokretu u politici  predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, odmah  to  soroševski vješto iskoristili, naravno u svoju korist, te rastezali danima i danima. Pa likujući, podastirali nam to stalno pod nos. A onda, kada je sve to poslužilo svojoj svrsi, nastalo je zatišje. Bar na  neko vrijeme.
Zato,  bravo za neke nove i za neke stare savjetnike! Bravo za one koji su spremni biti „u sto vira za sto lira!“ Bravo i za one koji su poskrivećki sastančili u mraku Mirogoja. A posebice, bravo za one nove koji su nekada slovili  kao vrsni novinari,
a  po kojima  Hrvati, ima tome 600 godina, nemaju nikakve veze s Dubrovnikom.  Reče jedna veleučena i ostade živa.  Umno, umno, nema što! Još je samo dotična trebala izjaviti, kao što je to izjavio i  pokojni Predrag Matvejević u Nacionalu, davne 2000. godine, da je Dubrovnik srpski, da se o tome nema što reći, jer se to već odavno zna.   
Ma, tako treba!!! Da bude sve na tragu Memoranduma III i novoga „bratstva i jedinstva“. Naravno, pod dominacijom Srbije i u sklopu tzv. Velike Srbije.
Jer, tamo daleko, trenutno se odustalo od one već razotkrivene, pogrješne i po njih pogube politike i taktike. Te za sada, nisu više u planu ni topovi, ni tenkovi ni teška artiljerija. Sada  se razrađuje nešto novo i perfidnije, iako se opet čuju s njihove strane i ratne trube, te upućuju nama , s vremena na vrijeme,  ubojite strijele, a subraći pozivi na zajedništvo i zajedničku borbu.
Jer, gde je i jedan Srbin, tu je Srbija!I to se već zna.
I nikad živa mira. Vrije na sve strane. Kako u svijetu, tako i oko nas. A kod nas, hvala dragom Bogu, ima samo skupova.  Mirnih i kako to često kažu naši TV novinari, dostojanstvenih.
-Hajde pogodi sada, tko je, ovdje kod nas, organizirao jedan takav dostojanstveni prosvjedni skup!
-Ne znam. Ti mi reci!
- Jelena Veljača. Zna li ti tko je ta dotična?
-Ma odakle ću znati? 
-Znaš, to ti je ona glumica koja je glumila u nekoliko hrvatskih sapunica.
-Ma, rekla sam ti da ne znam. Jer sapunice nisu moj izbor.
-I sada bi, zamisli molim te, ta Jelena Veljača, po svoj prilici, zaplovila u hrvatske političke vode. I to ravno iz Beograda, u kojemu prebiva. Pa je na skupu održala i govor. Strasno, žestoko i glumački dosta uvježbano i ujednačeno. A, nakon toga i žestoko zamjerila predsjednici Kolindi Grabar Kitarović što joj se nije u protestima pridružila i pružila podršku.
Ali je, zato, punu i vjerodostojnu podršku dobila od predsjednika Vlade koji  je primio i dotičnu i još neke   sudionike.  Lijepo su oni tako  o svenu razgovarali i o svemu se i dogovorili.
- Mi smo jučer, umjesto da slavimo, imali slučaj djevojke koja je doživjela obiteljsko nasilje za vrijeme našeg skupa, nije imala gdje otići, kome se obratiti, iz malog je grada. Obratila se nama, mi smo zvali Sanju Sarnavku, ali to su kanali koji su poluprivatni i koji ne bi smjeli tako funkcionirati.
 …Dok se to ne promijeni, Hrvatska ne može dalje. Doista vjerujem da je normalizacija nasilja u društvu jedan od ključnih problema Hrvatske. Zahtjeve Vladi uručujemo sutra, oni su napisani, predočeni medijima i moglo ih se analizirati. Očekujemo zdrav dijalog s njihovom stranom, izvještavat ćemo o koracima i odgovorima koje ćemo dobiti. Ja se nadam da ćemo u sljedećim tjednima sjesti i razgovarati - rekla je Jelena Veljača.
 
-Super je to što se o tome govori. Super je i što se nešto poduzima. Jer, svatko normalan je za zaštitu žena od nasilja, kao i za zaštitu svakoga nad kome se vrši nasilje. Samo se bojim  da  od toga, kao i uvijek dosad, ne će biti ništa. A ako nešto i bude, bit će kao i uvijek dosad…  selektivno.
-A zašto bi bilo , moja Lucija, selektivno?
-Sjećaš li se ti onoga slučaja bivšeg   ministra Lalovca  i njegovog  zlostavljanja supruge? A gdje je tada bila Sanja Sarnavka, reci ti meni!? Gdje su bile, uvijek glasne B.a.b.e? Gdje su bile sve one silne udruge za ljudska prava?
Nigdje nisu bile. Sve su redom oprale ruke od svega.
I sada će te iste, zaštititi nekoga?
Malo sutra, moja draga gospođo!
-A što je sa zlostavljanim i silovanim ženama iz vremena Domovinskog rata i srpske agresija na Hrvatsku? Hoće li i njih zaštititi Sarnavka i Jelena Veljača?
Prosto sumnjam
Vidiš, često mi je moja majka govorila: „Sinko moj, ne donosi sudove o drugima, dok se ne staviš u njihovu kožu“.  
A u čiju su se kožu stavile ili se mogu staviti, ove dične dame? U kožu zlostavljanih i silovanih, sigurno ne.    
-Pa što su se ,onda, u to upetljale? Što im je to trebalo?
-Trebalo je, trebalo! Jednima se trebala popuniti štedna, a drugima porasti popularnost.
-Ma, nemoj tako!. Ja ju u potpunosti razumijem. Što će jadna?  U Beogradu radi, u Beogradu živi… Pa, kako bi se, moja Monika, da je  po tome počela čačkati, vratila tamo odakle je i došla.
-Nema ti tu kruha. Sve dok istina  ne ispliva na površinu.
 A do tada ćemo se, debelo načekati.
-Baš ga ti, moja  Lucija, na kraju zacrni. Ma, nije sve baš tako crno, kako neki govore. E. da znaš, ne će uspjeti!!! Niti će nam nametnuti pesimizam, niti malodušnost, niti će nam slomiti ponos, snagu i vjeru u nas same.
Niti vjeru u dobro.
Jer, na našu sreću, ima i sada a i bilo je, mnoštvo i dobro i lijepog, u ovoj Lijepoj našoj.
- Nisam zaboravila, ne boj se! 
Jer, mene ti, draga moja, još uvijek griju naše prošlogodišnje pobjede, naše srebro na Svjetskom prvenstvu u nogometu, pa uspjesi naših tenisača, pa one silne nagrade koje su zasluženo dobili i Modrić, i Ćilić, i Borna Ćorić, te Pavić i Dodig. Pa osvajanje Davis cupa, pa uspjeh Sandre Perković koja je po peti put zaredom osvojila zlato na Europskom prvenstvu u bacanju diska u Berlinu,pa naši vaterpolisti, koji su osvojili europsku broncu u Barceloni, pa gimnastičar Robert Seligman, koji je na konju s hvataljkama zaradio srebro na Europskom prvenstvu u Glasgowu.
A tek veslači, braća Martin i Valent Sinković, koji su u jednoj jedinoj godini, osvojili i europsko i svjetsko zlato, onda i braća Šime i Mihovil
 
Fantela, sa osvojenim svjetskim zlatom u danskom Aarhusu, Pa naši mladi košarkaši, pa reprezentacija do 16 godina koja je osvojila europsko zlato, te ona do 20 godina europsko srebro.
I kao kruna svega, paraolimpijci Dino Sokolović i Bruno Bošnjak, koji su na paraolimpijskim ZOI u Pyeongchangu, osvajili medalje i u karateu, i u streljaštvu i u taekwondou.
-Bože dragi, Bože dragi, kakvu divnu mladost mi imamo!!! Kakve talente!
Reci mi, Monika, koja to još država na svijetu, ima ovo što ima Hrvatska? Koja se još država na svijetu, može ovim pohvaliti??
Pa ono naše zajedništvo, pa ona naša radost, pa onaj ponos i sreća  svih nas Hrvata, ma gdje bili. I  onih  u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i onih diljem svijeta,.
Sve nam je to grijalodušui tjeralo na oči suze radosnice.  
 Zato, zasučite rukave, i vi vrli i umni naši, pa ponešto i naučite … Učite i naučite od njih. Učite od njih  što se sve može postići zajedništvom i upornim i poštenim radom.
Učite od njih i kako se pobjeđuje, kada svima srce zajednički kuca,  za lijepu nam našu Hrvatsku.
„Učiti, učiti i samo učiti“, rekao je   nekada davno, i jedan bivši ali  i sadašnji vam  ideolog. Poslušajte, barem, njega. Nije zgorega.
Haj'mo, haj'mo, junačine!!! Prestanite služiti svima!
Ispravite  kičmu! Zasučite rukave i počnite, već jedanput,  tražiti istinu i pisati istinu.  
Jer „samo istina vodi pravdi, a pravda trajnom miru“.
I našem, a bome, i vašem.
 

Vera Primorac

Mali gradić za svirepa umorstva

 
 
HTV1 serija o inspektoru koji u svakoj epizodi rješava teško, često brutalno, umorstvo u malom mirnom, “miroljubivom i golorukom“ mjestu negdje na periferiji nekadašnjeg velikog Rimskog Imperija. Čini mi se razumnim pretpostaviti da društveni običaji sredine, koje upoznajemo tijekom epizoda serije, više-manje realno/stvarno odražavaju kulturu, običaje i mentalitet (socijalnu strukturu) stvaranu stoljećima, baš kako to autor i glumci serije vide i doživljavaju danas. Dodatno, često se tijekom same istrage dogodi, u TV seriji, još poneko umorstvo, onako uz put! Recimo misteriozno otrovani na lokalnoj proslavi! Da, baš gledam (površno i povremeno!) jedan nastavak, ovo ipak ne bi trebalo propustiti, “… mala djevojčica zaklala domarku…“.
“Ne znam“ (zapravo znam!) zašto se uvijek, kada se na TV ekranu pojavi Midsomer Murders, sjetim našeg Malog mista i griješno pomislim:  “Kakav smo mi to (blagi i civilizirani) narod! Zamislite seriju o našem Malom mistu u kojem je svaka epizoda ‘posvećena’ (barem) jednom umorstvu“! Sjetim se dotura Luigia i njegove Bepine, te Roka Prča!
https://static01.nyt.com/images/2012/07/01/arts/01KEHR1_SPAN/01KEHR1-jumbo.jpg
Pa se pitam - pa tko bi to mogli biti svirepi ubojice?!  
Često se sjetim, davno čuo ili pročitao, časne sestre i njenih riječi: “U našem kraju nije bilo nevjere od … (najmanje par stotina godina! primjedba autora teksta)“, na to mi prijatelj, potomak stare Dubrovačke obitelji, kaže: „kod nas se još pamti zadnja svađa iz tisuću sedamsto i neke (17xx)“.
Usudimo se još zapitati kakav je to um kupio seriju o svirepim ubojstvima u malom naselju Midsomeru za prikazivanje u zemlji blagih ljudi malog mista. U zemlji Hrvata, visoko civiliziranog europskog naroda, što se tako lijepo i nedvosmisleno vidjelo za vrijeme Svjetskog Prvenstva u nogometu, a još više na dočeku u Zagrebu, koji je bez i najmanjeg incidenta trajao samo šest sati zbog iznenadnog ali ne i iznenađujućeg „nestanka struje i isključenja mikrofona‘!
A pitanje, “Kakve su bile namjere prodavača filmske serije?“, se samo nameće, dok odgovor ostavljam inteligentnom čitatelju!
Ili je to samo dio veće slike, HR1: „Carstvo poroka“,“ Zločinački umovi“, „Umorstva u Midsomeru“! (2018.08.020. 23:30-02:30)     
 

Tomislav Nürnberger, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Autonomaši i hrvatomrsci nisu uspjeli

 
 
U Puli je održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.
http://www.rabdanas.com/media/k2/items/cache/f69279d1983460d7c90d08d02a1d50ba_XL.jpg
Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka IDS-a protiv autora, istraživača Romana Leljaka, protiv Katoličke Crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao. Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti,  ne vode računa da Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U  agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost.
 
Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika "smeće jedno" nisu imali progodu dalje vrijeđati. Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj,  po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj , multikulturalnoj sredini, gdje "cvate "suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji? Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju  demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.
 
I onda kao " osvetu mićeg malog" moram se nasmijati koliko je djetinjasto i  mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J. B. Tita, pokojnog predsjednika pokojne države!  Vjerodostojno zar ne? http://www.pula.hr/hr/novosti/detail/18778/predavanje-ive-goldsteina-i-predstavljanje-jasenovca-u-puli/ Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, ne ćemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.
 

Lili Benčik

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1054 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević