Get Adobe Flash player

Prije i poslije smrti

 
 
„Svaka nova tehnologija podrazumijeva ovladavanje novim sustavom refleksnih pokreta koji od nas iziskuje nove napore i to u sve kraćem roku. Kokošima je trebalo čitav vijek za naučiti da ne prelaze preko puta, neke su pak putovi odveli u EU-parlament i sl. Njihova vrsta se na kraju prilagodila novim prometnim prilikama. Ali mi ne raspolažemo tim vremenom. […]
https://www.actualidadliteratura.com/wp-content/uploads/2016/10/Consejos-de-Umberto-Eco-.jpg
Skupljanje knjiga je samozadovoljavajuća, usamljenička zabava, i rijetko ćete sresti ljude koji s vama dijele istu strast. Ako imate lijepa slikarska platna, ljudi će dolaziti kod vas da bi im se divili. Ali, nikada nećete naići na nekoga tko će se iskreno zainteresirati za vašu zbirku starih knjiga. Ljudi ne shvaćaju zašto pridajemo toliki značaj maloj, neuglednoj knjizi, i zašto ste proveli godine tragajući za njom. […]To je usamljenički porok. Iz nekih mističnih razloga, vezanost za određenu knjigu nema nikakve veze s njezinom vrijednošću. […]
Mislim da se u razgovoru često ne pravi razlika između osobne knjižnice i zbirke starih knjiga. U svojoj glavnoj i drugim kućama imam oko 50.000 knjiga. Ali to su novije knjige. Od rijetkih knjiga imam 1.200 naslova. Ali tu postoji još jedna razlika. Stare knjige su one koje sam osobno odabrao (i platio), dok u novije knjige spadaju one koje sam godinama kupovao, ali i sve više onih koje sam dobivao u znak pažnje. Premda gomile njih poklanjam studentima, preostalo ih je još mnogo, te tako stižemo do brojke od 50.000. […]Imam podrum koji je pun prijevoda mojih knjiga. Pokušao sam ih slati u zatvore, računajući da po talijanskim zatvorima ima više Albanaca i Hrvata nego Nijemaca, Francuza ili Amerikanaca. Zato sam im poslao prijevode mojih knjiga na tim jezicima. […]
 
Knjiga Umberta Eca 'Ime ruže' prevedena je na 45 jezika. Za toliku brojku je donekle odgovoran pad Berlinskog zida i činjenica da je ruski jezik ranije bio službeni u svim sovjetskim republikama, dok je poslije rušenja zida knjigu trebalo prevoditi na ukrajinski, azerbejdžanski, itd. Otuda ta pozamašna brojka. Ako uzmete u obzir da za svaki prijevod dobijete 5 do 10 primjeraka knjige, već imate 200 do 400 primjeraka koji zauzimaju mjesto u vašem podrumu. […]Jednom prilikom, da bih izašao ususret predsjedniku republike, pristao sam biti član žirija za dodjelu nagrada Viareggio. Trebao sam sudjelovati u radu žirija samo za područje esejistike. Utvrdio sam, međutim, da je svaki član žirija dobivao sve knjige koje su ušle u izbor, iz svih područja odreda. Spomenimo samo poeziju - a vi i sami znate da je ovaj svijet krcat pjesnicima koji o svom trošku izdaju zbirke uzvišenih rima - stizali su mi prepuni sanduci s kojima više nisam znao što bih. Pored toga, pristizala su mi i djela iz svih drugih oblasti. Pretpostavljao sam da bi sve te knjige trebalo očuvati za dokumentaciju. Ipak, vrlo brzo sam shvatio da mi u kući ne(do)staje prostora, pa sam na kraju odlučio povući se s dužnosti člana žirija za dodjelu nagrade u Viareggiju. Hemoragija [prodiranje, izljev krvi] se tada zaustavila. Pjesnici su u tom pogledu daleko najopasniji. […]
 
Najopasniji lopovi su bibliofili, oni koji kradu samo jednu knjigu. Po knjižnicama na kraju uspijevaju identificirati mušterije koje su kleptomani, pa dojavljuju njihov opis kolegama. Kolekcionarima ne prijeti nikakva opasnost od običnih lopova. Zamislimo neke sirote provalnike kojima bi palo na pamet pokrasti zbirku knjiga Umberta Ecoa. Bile bi im potrebne dvije noći za zapakirati knjige i kamion za prijevoz. […]Osim toga, pravi kolekcionar za svaku rijetku knjigu otvara karticu u koju unosi sva njezina oštećenja i obilježja po kojima se može prepoznati, a u policiji postoji poseban odjel specijaliziran za krađu umjetničkih djela i knjiga. […]
 
Nije nimalo slučajno što je Umberto Eco napisao roman o knjižnici koja nestaje u plamenu. [Roman „Ime ruže“ (1980.), radnog naslova „Zločin u opatiji“, govori o benediktinskom samostanu XIV. stoljeća koji je na koncu izgorio u požaru koji je poharao i tajnu knjižnicu. Zanimljivo je da je samostan Sv. Mihovila iz kraja X. stoljeća, sjeveroistočno od Torina, koji je bio inspiracija i mjesto događanja istoimenog igranog filma „Ime ruže“, stvarno zahvatio požar krajem siječnja 2018. godine kada je oštećen klaustar.] Uvijek sam se plašio da mi kuća ne izgori, a danas znam i zbog čega. Stan u kojem sam živio skoro deset godina nalazio se neposredno ispod stana kapetana vatrogasne službe u mom gradu. Često bi se, ponekad i više puta tjedno, dogodilo da usred noći negdje izbije požar – onda bi vatrogasci, praćeni zvukom sirena, dolazili svog kapetana otrgnuti iz sna. Umberto Eco bi se budio slušajući štropot njihovih čizama po stubištu. Sljedećeg dana, njegova žena bi mojoj majci prepričava sve detalje tragedije… Sada shvaćate zbog čega je moje djetinjstvo proteklo u opsesiji požarima. […]
Ne bih volio da moje knjige završe u rukama nekog okultista, koji bi sigurno bio vezan za njih, ali iz sasvim drugih razloga. Ali, možda će moju zbirku otkupiti Kinezi. […]Možda će jednog dana moja zbirka prije zainteresirati kineske istraživače, znatiželjne upoznavanja svih ludosti Zapadnog svijeta.“ (Jean-Claude Carriere – Umberto Eco, Ne nadajte se da ćete se r[ij]ešiti knjiga, Alef, Gradac K., Čačak – Beograd, 2011., str. 31., 189.-195.).
 

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

Ja sam jedan od onih koji ne žale za mladošću…

 
 
„Sigurno svatko od nas (i filozofi) želi stići do te točke bez patnje, jer naša životinjska priroda ne trpi bol. Neki bi željeli doživjeti taj trenutak, a da toga ne budu svjesni, drugi bi se radije dugo i svjesno približavali krajnjem času, a treći bi pak željeli odlučiti datum. No tu su psihološki detalji, središnji problem je neizbježivost smrti, i filozofski je stav taj da se za nju pripremimo. […] Tekst koji je Umberto Eco napisao prije nekoliko godina je prividno šaljiv no smatra da je i više nego ozbiljan:
https://bookmust.files.wordpress.com/2014/10/6a0133f2f53db3970b0133f613a77c970b-320wi.jpg?w=525
Nedavno me jedan ozbiljan učenik (neki Kriton) upitao: 'Učitelju, kako se možemo dobro pripremiti za smrt?' Jedini način da se pripremimo za smrt, odgovorio sam, jest uvjeriti se da su svi ostali kreteni. Kad se Kriton začudio, objasnio sam. Vidiš, rekao sam, kako možeš pristupiti smrti, mada si vjernik, ako pomisliš na to da, dok ti umireš, poželjni mladići i djevojke plešu u diskoteci i ludo se zabavljaju, prosvijetljeni znanstvenici prodiru u posljednje tajne svemira, nepodmitljivi političari stvaraju jedno bolje društvo, novine i televizija daju nam samo važne vijesti, odgovorni se poduzetnici trude da njihovi proizvodi ne unište okoliš i nastoje povratiti prirodu s pitkim potocima, pošumljenim obroncima, čistim i vedrim nebom zaštićenim brižljivim ozonom, mekanim oblacima iz kojih kapa i više nego slatka kiša? Pomisao da ti odlaziš dok se događaju sve te čudesne stvari bila bi nepodnošljiva.
 
No, pokušaj samo zamisliti da, u trenutku u kojem osjećaš da napuštaš ovu dolinu [EU i inih laži], imaš nepokolebljivo uvjerenje da je svijet (7 milijardi ljudskih bića) pun kretena, da su kreteni oni koji plešu u diskoteci, kreteni znanstvenici koji vjeruju da su riješili tajne svemira, kreteni političari koji predlažu univerzalni lijek za sve društvene boleštine, kreteni oni koji pune stranice i stranice bezličnim marginalnim tračevima, kreteni samoubilački proizvođači koji uništavaju planet. Ne bi li tu tom trenutku osjetio sreću, olakšanje, zadovoljstvo što napuštaš ovu dolinu kretena?
 
Kriton me onda upitao: 'Učitelju, no kada moram početi tako razmišljati?' Odgovorio sam mu da ne smije početi prerano, jer onaj koji s dvadeset ili čak trideset godina misli da su svi kreteni, sam je kreten i nikad ne će doći do mudrosti. Morali bismo započeti mišlju da su svi bolji od nas, zatim se malo pomalo razvijati da ih dostignemo, doći do prvih slabih sumnji kad nam je četrdesetak godina, početi s preispitivanjem naših pogleda između pedesete i šezdesete, te postizavati sigurnost dok koračamo prema stotici, a istodobno uvijek biti spremni sve zaokružiti čim stigne pozivni telegram. Uvjeravanje samoga sebe da su svi oko tebe (sedam milijardi) kreteni stvar je suptilne i inteligentne vještine, i nije na raspolaganju prvom Kebesu s prstenom u uhu (ili u nosu) koji naiđe. Potrebno je učenje i trud. Ne smije se brzati pritom. Treba stići do toga nježno, upravo na vrijeme da možeš mirno umrijeti. No dan prije toga valja još uvijek misliti na to da netko koga volimo i kome se divimo nije baš kreten. Mudrost se sastoji u tome da priznamo samo u pravom trenutku (ne prije) da je i on kreten. Samo onda možeš umrijeti.
 
Stoga je velika vještina proučavati malo pomalo univerzalnu misao, promatrati promjene običaja, svakodnevno pratiti masmedije, tvrdnje samodopadnih umjetnika, apoftegme [suludo-izričaje]koje političari valjaju bez prestanka, filozofeme apokaliptičkih kritičara, aforizme karizmatskih heroja, proučavajući teorije, prijedloge, pozive, slike, pojave. Samo ćeš onda, na kraju, doći do neodoljivog otkrića da su svi kreteni. U tom ćeš trenutku biti spreman za susret sa smrću. Sve do kraja morat ćeš se opirati tom nepodnošljivom otkriću, uporno ćeš misliti da netko govori razumne stvari, da je neka knjiga bolja od drugih, da neki vođa stvarno želi opće dobro. Prirodno je, ljudski, tipično za našu vrstu odbijati uvjerenje da su svi drugi kreteni, bez razlike, jer zašto bi se inače isplatilo živjeti? No na koncu ćeš shvatiti zašto je sve to bilo vrijedno truda i zašto se isplati (štoviše, zašto je sjajno) umrijeti. Kriton mi je tada rekao: 'Učitelju, ne bih želio doći do preuranjenih odluka, no počeo sam sumnjati da ste vi kreten'. 'Vidiš', rekao sam mu, 'već si na pravom putu'. […]
 
Ja sam jedan od onih koji ne žale za mladošću (drago mi je da sam je proživio, no ne bih želio sve opet iznova), jer se danas osjećam bogatijim nego prije. Međutim, pomisao da će se u trenutku kad umrem sva ta mudrost izgubiti stvara patnju i strah. […]To je pravi nedostatak smrti, i čak je i filozof tužan zbog toga. Do tolike mjere da svatko od nas pokušava posvetiti svoj život rekonstrukciji iskustva koje su drugi raspršili svojom smrću.“ (Umberto Eco, O nedostacima i prednostima smrti, u knjizi: Rakovim korakom, Vrući ratovi i medijski populizam, Izvori, Zagreb, 2010., str. 335.-337.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

U Zrinu je 1943. nad Zrinjanima – ponosnim Hrvatima počinjen genocid

 
 
Povijest je učiteljica života. Svjetionik od kud dolazimo i kamo idemo, što se zbilo i da se ne bi ponovilo, ako nešto dobro nije bilo. Za nas Hrvate puno toga lošega se kroz povijest dogodilo. Nad Hrvatima je učinjen genocid, u mnogim mjestima, gradovima i nikad nitko odgovarao nije i zato se isti nad Hrvatima u domovinskom ratu i ponovio. 
https://www.biskupija-sisak.hr/images/novosti/2019/Rujan/_MG_6244.jpg
Povijesna istina temelj je hrvatske opstojnosti. Zrin je grad u kojem je živjelo 99 posto Hrvata i samo 2 Srbina. Sva imovina je bila na Hrvatima, a sada je na Srbima, SFRJ i manji dio na HR. Gotovo nitko od Zrinjana nije se vratio, a nema se gdje ni vratiti jer je njihova cjelokupna imovina konfiscirana. Zrin je sada po imovini srpski grad. Srećom, obnavljena je crkva Našašća Sv. Križa zaslugom sisačkog biskupa mons. Vlade Košića. Kad je izvršen genocid nad Hrvatima porušene su i sve tri katoličke crkve, a sa crkvi su Srbi odnosili kamenje za gradnju svojih kuća. Ni Bogu i njegovim hramovima ne odaju dužno poštovanje.
 
U Zrinu je 1943. nad Zrinjanima – ponosnim Hrvatima učinjen genocid. Zbog toga, što u pune 2 godine nisu mogli naći dva doušnika učinili su genocid nad 850 duša. Dana 6. rujna 1943. donesena je odluka da se svi Zrinjani strijeljaju – ubiju – protjeraju, a njihove kuće spale, a sva imovina se konfiscira. Od  muškaraca starijih od 16 godina, preživjelo je samo nekoliko. Ubijali su i djecu, čak i od 15 dana rođenja, nekoliko djece od 5 do 7 godina. Sve ostale su u vlaku za stoku, prevezli u Slavoniju u okolicu Đakova i onako ponižene ih ostavili da preživljavaju radeći kao najamni radnici bez plaće, samo za hranu. Nisu imali ni jedan osobni dokument i mogao ih je ubiti tko god je htio i nikome ne bi odgovarao. To je bila sudbina 1,5 milijuna Hrvata. Mnoga stratišta još nisu istražena, a mučki ubijeni Hrvati do danas nisu pokopani. Najnovije ekshumacije su sada u Zagrebu, i pronađeno je preko 1.178 ubijenih Hrvata, a to je tek mali dio od najavljenih mjesta gdje su masovne grobnice Hrvata.
 
Za ubojstvo Hrvata nikada nitko odgovarao nije, a to nam svjedoče i najnovija ubojstva, silovanja, mučenja u obrambenom domovinskom ratu. Uvijek je teško bilo biti Hrvat, pa i danas u našoj državi Hrvatskoj. Prikupili smo cjelokupnu dokumentaciju i Odluke da se izvrši strijeljanje, ubijanje i protjerivanje Hrvata iz Zrina, a njihove kuće da se spale, a imovina da se prenese na Srbe i tako je sve do danas. Zrin po imovini nije više hrvatski grad. Istu sudbinu dijele i desetci drugih gradova (Španovica, Boričevac, Udbina…)  Uz Odluku u ime naroda, da se Zrinjani ubiju i strijeljaju, donesena je i Odluka o uklanjanju i preoravanju groblja i sadnje na tom mjestu šume. Ljudi koji su to činili nisu imali srama ni svijesti, a još bolnije je što to ni jedna Vlada do sada nije barem u dijelu imovine, povratka potomaka Zrinjana ispravila, vratila im imovinu, izgradila kuće i financijski ih obeštetila, a groblje vratili i ubijene dostojno pokopali. Inicijativa Hrvatska sloga, predala je DORH-u cjelokupnu dokumetaciju i traži da se vrati imovina Zrinjanima, obnovi tvrđava Zrin, obnove Crkve i osudi genocid nad Hrvatima od strane partizana i četnika. Čekamo odgovor. Do danas, nitko se nije vratio u Zrin.
 
Zrin je grad najvećih hrvatskih ratnih vojskovođa, banova, državnika Zrinsko-Frankopana. Tvrđava je u ruševnom stanju umjesto da je obnovljeni spomenik kulture kao što je Masada u južnom Izraelu, čija je povijest daleko manje hrabra i viteška nego naših Zrinskih i Frankopana. Opera U Boj, u boj, izvodi se u dalekom Japanu, Austriji, Mađarskoj ali ne i u Hrvatskoj. O povijesnom gradu Zrinu, gradu Zrinsko – Frankopana, jako malo građani znaju i zato je odaziv i zadovoljstvo sa tribinama veliko. Građani najčešće znaju reći da to nikada nisu čuli. Velika je to sramota za sve Vlade zadnjih 30 godina. Pokazali su, svojim primjerom da im do hrvatske povijesti, Hrvata i povijesne istine ni malo nije stalo. Vrijeme je za promjene.
 

Slavica Vučko, predsjednica Inicijative Hrvatska sloga

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1628 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević