Get Adobe Flash player

Turska se bori protiv Asada i u prošlosti je stalno gledala u stranu kada je riječ o IS-u

 
 
Konflikt između Turske i Rusije ne bi trebao ugroziti zajednički nastup protiv IS-a. O čemu se tu uopće radi? Tko je neprijatelj? To su prva jednostavna pitanja na koja treba potražiti odgovor kada se razgovara o pokušajima djelovanja protiv IS-a. NATO sada želi povećati sigurnost Turske, kao države članice tog vojnog saveza. U tu svrhu jačaju se turske zračne snage, iako ih sam IS uopće nema. S druge strane, Turska je prošli tjedan pokazala da je u stanju, ali i da je spremna srušiti svaki ruski borbeni zrakoplov koji, po njezinim tvrdnjama, povrijedi zračni prostor te zemlje iako je upozoren da to ne čini.
http://www.dw.com/image/0,,5349870_4,00.jpg
Christoph Hasselbach
 
SAD, kao lider NATO-a, stao je na stranu Turske. Osim što je Washington potvrdio tursku verziju tog događaja, navodi se i da ta zemlja ima pravo na samoobranu. U prilog verziji događaja po kojoj je ruski zrakoplov doista povrijedio zračni prostor Turske ide i to što Rusija redovito provocira baltičke države članice NATO-a, ali i neutralne zemlje poput Švedske i Finske, stalnim povredama njihovih zračnih prostora svojim zrakoplovima. Ipak, nakon rušenja ruskog zrakoplova spor se pogoršao. Rusija je uvela gospodarske sankcije protiv Turske. Vladi u Ankari  predbacuje se da kupuje naftu od IS-a i da je srušila ruski zrakoplov samo zato da bi zaštitila konvoje koji prevoze naftu.
 
Moskva je sada u svoju vojnu bazu u sirijskoj Latakiji stacionirala moderan sustav protuzrakoplovne obrane koji ima domet od preko 400 kilometara. Turska predbacuje Rusiji da u Siriji ne bombardira položaje IS-a, nego Turkmene, narod koji je srodan Turcima. Doista, sukob interesa na prvi pogled ne može biti očigledniji. Rusija je stala na stranu sirijskog predsjednika Asada u borbi protiv IS-a, ali i protiv drugih sirijskih grupacija. Među njima su i one koje podržava SAD. Turska se bori protiv Asada i u prošlosti je stalno gledala u stranu kada je riječ o IS-u, koji se bori protiv Asada, ali i protiv Kurda. Međutim, IS je i za Tursku službeno neprijatelj.
 
I tako bi dakle trebala izgledati međunarodna koalicija protiv IS-a? Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg  u utorak (1. 12. 2015.) požurio je s izjavom da jačanje turskih zračnih snaga nema veze s incidentom u kojem je oboren ruski bombarder. Savez bi na taj način ipak mogao samo povećati napetosti između Rusije i Turske, država koje imaju odlučujuću ulogu kada je riječ o budućnosti Sirije. Neke članice Saveza s istoka Europe zadovoljne su što je netko konačno pokazao zube Rusiji. Očito je široko rasprostranjen bijes zbog onoga što je ruska vlada učinila u Ukrajini, posebno zbog aneksije Krima. Ipak, eskalacija je ono što NATO-u u ovom trenutku ni u kojem slučaju ne odgovara. Postoji opasnost da bi Turska mogla iskoristiti NATO za provođenje vlastitih političkih interesa i okrenuti ga protiv Rusije. IS bi tada bio u poziciji da stoji sa strane i to s veseljem promatra.
 
Nakon napada u Parizu izgledalo je kao da bi se mogla stvoriti široka koalicija za vojni nastup protiv IS-a. Ako bi takva koalicija i imala neke rezultate, onda bi to bilo moguće jedino ako nema velikog spora između njezinih članica. Članicama NATO-a nakon zbivanja u Ukrajini to možda teško pada, ali one bi u budućnosti trebale opet redovito razgovarati s Moskvom u sklopu Vijeća NATO-Rusija. Previše toga je na kocki u slučaju da propadne zajednički nastup protiv IS-a.
 

Christoph Hasselbach, Deutsche Welle

Ne smije se aktivirati član 42.7 Lisabonskoga sporazuma

 
 
Nakon terorističkih napada u Parizu, francuska vlada, po prvi put u povijesti Europske unije, pokušava aktivirati član 42.7 Lisabonskog sporazuma. To je potpuno pretjerana reakcija.
http://www.dw.com/image/0,,5349870_4,00.jpg
Christoph Hasselbach
 
Islamistički napadi na nevine ljude u Parizu bili su poražavajući u svakom smislu. Francuska je u petak (13. 11. 2015.) preživjela najstrašnije napade od kraja Drugog svjetskog rata. Počinitelj se zna: teroristička milicija „Islamska država“ s Bliskog istoka i njezini pomagači u Francuskoj i drugim zapadnim zemljama. Je li Francuska zaista u ratu, kako je to ocijenio predsjednik? Nakon trenutaka tuge i suzdržanosti, Francois Hollande je, kako bi pokazao svoju odlučnost, naložio bombardiranje ciljeva „Islamske države“ u Siriji.
 
Hollande doduše do sada nije tražio vojnu pomoć zemalja partnera NATO, ali francuski ministar obrane Jean-Yves Le Drian se po prvi put u povijesti EU pozvao na članak 42.7 sporazuma Europske unije i, zbog „oružanog napada na području Francuske“, od svih zemalja-članica, kako doslovno piše u zahtjevu, zatražio „svu pomoć i podršku, koliko je u njihovoj moći“. Ni španjolska vlada nakon atentata u Madridu 2004. kada je ubijeno gotovo 200 ljudi, a ni britanska nakon napada u Londonu 2005., nisu se odlučile na takav korak.
 
Članak 42.7. Lisabonskog sporazuma na razini EU-a, odgovara članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora, kojim se, u slučaju napada na neku članicu Saveza, sve države-članice obvezuju se da će joj priskočiti u pomoć. Potezanje članka 42.7. najviše je što Europska unija može učiniti. Ali to ne samo da je pretjerano, nego je i neprikladno i kontraproduktivno. Francuska na taj način radi upravo ono što „Islamska država“ i želi – sveobuhvatni sukob civilizacija. Islamisti sada mogu još lakše mlade iz osjetljivih skupina vrbovati za džihad. Hladnokrvnost je istinska snaga. Pitanje je može li se „Islamska država“ u Siriji može vojno pobijediti, ali nije isključeno ni da može. Ali u svakom slučaju je sigurno da se „rat“ protiv militantnih islamista u liberalnoj i demokratskoj Europi ne može dobiti. Tome se može pridodati i da će ratna retorika samo pojačati tendencije da se u svakom muslimanu vidi potencijalni atentator.
 
Veliki problem za europske partnere je to što praktično ne mogu odbiti francusku molbu, jer to ne bi bilo solidarno. Tako su, kao što se i očekivalo, svi odgovorili potvrdno. Francuska vlada ih je na taj način pridobila za svoju sumnjivu politiku. Istina je da se Francuska može podržati na različite načine i nije nužno da ta podrška bude vojna, ali francuski ministar obrane već je rekao kako misli na pomoć u vojnim akcijama u Siriji, Iraku i Africi. Zbog toga će pritisak na druge, suzdržane zemlje poput Njemačke, nastaviti rasti. Razlog za takvu pretjeranu reakciju Hollandove vlade ne leži u strahu od islamizma, nego u strahu od desničarske stranke Nacionalna fronta uoči regionalnih izbora u Francuskoj. Neomiljeni predsjednik koji je važio za slabića, sada se predstavlja kao snažan državnik koji desničarima ne želi dati više od onog što sada imaju.
 
Ta računica je, međutim, pogrješna. Jedan snažan predsjednik morao bi svom narodu reći: Francuska nikome neće dozvoliti da joj oduzme pravo na slobodu i pravo na vlastiti način života. Umjesto da govori o ratu, on bi morao zračiti stoičkim mirom. U stvari, mnogi Francuzi baš sada demonstriraju upravo to. Oni pokušavaju, usprkos strahu, i to zajedno s muslimanima, živjeti svakodnevnim životom, normalno koliko se može. To je prava poruka!
 

Christoph Hasselbach, Deutsche Welle

Putin gradi novo carstvo

 
 
Ruski predsjednik želi staru sovjetsku vlast. On čini sve kako bi oslabio Europu i testira sposobnost pružanja otpora svojih susjeda. Kako možemo za takvo što imati razumijevanja?
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSzAKkwqUal47ayHwJaTRKjf3KUU6qnryMMa6cH87WOxm28i4ce
Bernard-Henri Lévy
 
U čitavoj Europi zagovornici Rusije i ruske politike formirali su nešto slično petoj koloni. To Putinovo sljedbeništvo u glavnim zapadnim gradovima (Putinova stranka) predstavlja jedan vrlo opasan razvoj. I to zbog toga jer oni koji mu pripadaju nisu samo pripadnici krajnje ljevice ili desnice. Pa tko su onda članovi „Putinove stranke“? Kao prvo riječ je o osobama koji neovisno o svojoj pripadnosti određenoj stranci, nisu kritizirali Putina kada je nedavno primio u Kremlju sirijskog predsjednika Bashara al Assada, masovnog ubojicu, neprijatelja Zapada i koljača vlastitog naroda. Tome valja pridodati i one koji osjećaju blago olakšanje zbog toga što se na obzoru pojavio jedan snažan čovjek koji bi mogao uvesti rada u sirijski kaos. Oni ne vide da masovno i neciljano rusko bombardiranje najviše može pridonijeti povećanju izbjegličkog vala u smjeru Europe.
 
Tu su i oni koji jednostavno ignoriraju motiv Putinove oružane diplomacije – i to ne samo u Siriji, a on glasi: osvetiti se svima onima koji su u njegovim očima odgovorni za slom Sovjetskog Saveza. Putin je, kao što je poznato, izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza bio „jedna od najvećih geopolitičkih katastrofa XX. stoljeća“; i nikada nije prestao kriviti za to SAD, Katoličku Crkvu (i njenog poljskog papu) i Europu. „Putinova stranka“ radije ignorira to što izolirani postupci Kremlja postaju dijelom njegove strategije za osvetu, ponižavanje ili u najmanju ruku destabilizaciju Europe.
 
Ali trebali bismo namjerno zatvoriti oči da ne vidimo veliki plan koji se iza toga krije. Jer Putinova taktika da se koncentrira na najmanje naznake slabosti u Europi kako bi sijao razdor, već se pokazala uspješnom. Tako je Putin ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku u rujnu 2014. rekao sljedeće: „Kada bih ja htio, ruske postrojbe bi za dva dana mogle biti ne samo u Kijevu, već i u Rigi, Vilniusu, Talinu, Varšavi ili Bukureštu.“ U studenom iste godine pitao se „pa što je to bilo tako loše u njemačko-sovjetskom paktu o nenapadanju iz 1939., dakle onom sporazumu koji je poravnao put Staljinovoj invaziji u istočnoj Europu i aneksiji baltičkih zemalja, dijelova Poljske i Rumunjske. A krajem lipnja ruski državni odvjetnici najavili su pokretanja istraga kako bi se utvrdilo je li proglašenje neovisnosti baltičkih zemalja bila zakonito. Onkraj revizionističke retorike 17. veljače upriličen je susret između Putina i doajena Putinovog sljedbeništva u Europskoj uniji, mađarskog premijera Viktora Orbana. Taj je susret bio popraćen velikim otporom prosvjednika koji ne žele da Mađarska ponovno postane ruskom kolonijom.
 
Tome valja pridodati i višestruke Putinove kontakte s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, koji je na vrhuncu svog najnovijeg okršaja s Europskom unijom otišao u Moskvu kako bi navodno dobio deset milijardi dolara za tiskanje nove drahme. Također valja spomenuti i to da je ruska vojska u posljednje vrijeme u više navrata povrijedila zračni prostor susjednih europskih zemalja. Ne smije se zaboraviti ni sustavna potpora Kremlja populističkim, nacionalističkim i fašističkim stranakama u svim članicama Europske unije koje neumorno rade na demontaži Europe. A kamo god krene Putin, za njim ide i njegova stranka. Kada ukrajinsko civilno društvo izrazi simpatije prema Europskoj uniji, a to Putin predstavi kao neprijateljski čin prema Rusiji, njegovi „stranački kolege“ ustanu protiv Europe.
 
Kada Putin pribjegne jezičnom nacionalizmu („Rus je onaj tko govori ruski“) kako bi opravdao svoje pretenzije na Krim i Donbas, njegovi zagovornici u Europi kažu da je to pitanje zdravog ljudskog razuma. Nacisti su istu strategiju provodili na području Sudeta (Nijemac je onaj tko govori njemački). Mnogi oklijevaju Putinovu stranku nazvati samoubilačkom, mazokističkom strankom koju pokreće mržnja prema samoj sebi ili sklonost prema izdaju. Ali njezini članovi šute kada Kremlj po prvi put nakon Hladnog rata primjenom sile mijenja one granice o kojima ovisi kolektivna sigurnost kontinenta. Oni ne znaju ili se prave da ne znaju da je Putin graditelj imperija, okružen ideolozima čiji se pogledi na svijet u svim važnim pitanjima kose sa stavovima Zapada. Zbog toga nam treba biti jasno kako ta ideologija izgleda: pravo i zakon u službi moći i vlasti, a ne obrnuto; red prije slobode i institucionalizirani progon homoseksualaca i drugih prijestupnika koji predstavljaju srž dekadentnog zapada zatrovanog duhom kozmopolitizma. Odlučan u namjeri da utjelovi euroazijsku alternativu zapadnoj demokratskoj kulturi Putin sada kreće u ofenzivu i testira otpornost svojih susjeda.
 
A među alatima koji Putini stoje na raspolaganju za ostvarenje tih nauma nije više ona zastarjela, korumpirana vojska u stadiju raspadanja koju je naslijedio prije 15 godina. Ruske nove kalibarske rakete, koje su nedavno s brodova u Kaspijskom moru ispaljivane na položaje u Siriji, nedavno su šokirale svijet svojom preciznošću koja ulijeva strah. Sljepoća članova Putinove stranke - od Marine Le Pen u Francuskoj do Nigela Faragea u Velikoj Britaniji - očito nije novi fenomen. Trenutačno stanje opasnosti potaknulo me je da posegnem za jednim djelom Thierryja Woltona o povijesti komunizma i dobrovoljnom podčinjavanju koje je on desetljećima donosio sa sobom. („Crveno-smeđe. Pakt protiv demokracije od 1939. do danas“) No ono što najviše smeta jesu razmjeri u kojima znanje o prošlosti tragično ostaje neiskorišteno. Zbog toga je moguće vratiti se istim grješkama i istom namjernom ignoriranju.
 

Bernard-Henri Lévy, Die Welt

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1257 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević