Get Adobe Flash player

Na primjeru Slavice Šote vidimo da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste

 
 
Sloboda govora temeljna je sloboda u paleti ljudskih prava, koje jedno demokratsko društvo treba osigurati svakom čovjeku. Kao takva ugrađena je u Povelju UN-a o ljudskim pravima, u Povelju o ljudskim pravima EU-a i u Ustav gotovo svih država na svijetu. U Narodnim novinama RH br. 12/2009. objavljena je
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA - Usvojena i proglašena od Opće skupštine - Rezolucijom 217. A (III.) od 10. prosinca 1948.
https://i.ytimg.com/vi/pRBQ2VvkfEs/hqdefault.jpg
U Članku 19. piše: »Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.«
EUROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA
ČLAN 10.
Sloboda izražavanja, Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
 
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 38.

 

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Sve ove svjetske i državne institucije, Povelje, Konvencije i Zakoni garantiraju  vjerske, nacionalne i narodnosne vrijednosti i slobodu govora i izražavanja mišljenja!
 
Ušutkavanje i(li) cenzura
 
Ta osnovna ljudska prava kao što vidimo u svim su svjetskim demokratskim državama zagarantirana i poštuju se. U Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji, ta se prava zadržana samo na papiru. Čim se netko usudi kritizirati, odnosno kritički promišljati demokratski izabranu vlast, onda odmah počinju i problemi sa tom vlasti. Poznati su primjeri novinara koji su ostali bez posla, jer su se kritički izjašnjavali o Vlastima i političkim „elitama“, kao na pr. Tihomir Dujmović, Marko Jurič, Ozana Bašić, koji ne samo da su ostali bez posla te im je time ugrožena egzistencija, nego im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo na slobodu iskazivanja mišljenja! Po Ustavu RH nema cenzure, međutim cenzura se perfidno ipak provodi. Mediji su u većini pod kontrolom pojedinih lokalnih ili državnih struktura ili  pojedinih političkih stranaka ili grupacija. Domoljubni dio hrvatskog naroda nema pristup službenim medijima, osim par portala i lokalnih TV postaja. Preostaje jedino Internet kao medij preko kojega se može izravno komunicirati i izraziti svoje mišljenje. Međutim i tu su se Vladajući RH umiješali i vlasnicima aplikacija dostavili svoje kriterije za primjenu pod Pravilima ponašanja pojedinih aplikacija. Tako su u prethodnih malo više od godinu dana učestale masovne blokade profila na FB, i ne samo osobnih profila, nego i portala. Na svaki mogući način vladajuće garniture u RH guše slobodu govora i izražavanja!
 
Totalitarne metode

 

U razotkrivanju korupcije i kriminala lokalnih „šerifa“ i državnih vlasti, svaki pojedinac, pisac kolumni ili objava na facebooku ili twitteru doživljava mnogobrojne oblike pritisaka i prijetnji. Tko god je živio u bivšem totalitarnom sistemu, propale Jugoslavije, poznate su mu metode kojima su se služile Služba državne bezbednosti i njoj pripadajuće službe. A da DORH i USKOK ne rade posao za koji su plaćeni, postoji bezbroj dokaza. Dovoljno je samo navesti da je DORH odbio postupati u svim velikim predmetima u kojima je Državna revizija nedvojbeno utvrdila da je bilo nezakonitog postupanja, odnosno korupcije i kriminala; od revizije pretvorbe i privatizacije , revizije rada DUUIDI-ja, revizije rada Imunološkog zavoda, brojnih nezakonitih stečajeva, predstečajnih nagodbi... U svim tim predmetima, prepunim kriminala i korupcije, DORH ništa nije učinio.
 
Prvo počinju telefonski pozivi, u kojima se nitko ne oglasi. Zatim počinju telefonski pozivi sa pričama iz privatnog života i prijetnjama prema članovima obitelji, a naročito su podmukle i zle prijetnje prema djeci ili unucima. Tko god ima mali djecu ili unuke za njega je to strašno teško, jer su svi osjetljivi na djecu i unuke. Ne preostaje ništa drugo nego preko T-operatera sakriti svoje  telefonske brojeve, i onda se pozivi prorijede.Primjer Slavice Šota iz Rijeke je doista uznemirujući, dokazuje da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste kao i u bivšoj Jugoslaviji. Slavica Šota iz Riječkog pokreta otpora  čiji je cilj, borba protiv korupcije, uz poruku "Dok ovakvi vladaju, nema sreće nama, ni našoj djeci, a ni unucima, grijeh se oprašta, ali korupcija ne – Neka ovo bude njihov stup srama" Šota je ukazivala,  kako je Rijeka grad iz koje je korupcija potekla,  objasnivši da proziva određene osobe , jer su se ljudi, sada okupljeni u Pokret otpora, kroz desetogodišnji rad uvjerili da su svi prozvani umreženi u kriminal, te da se kao i ostali njihovi sugrađani nemaju kome obratiti za pomoć. (https://www.vecernji.hr/vijesti/rijecki-pokret-otpora-slavica-sota-o-kriminalu-u-rijeci-904480 - www.vecernji.hr)
 
Gđa Slavica Šota saznala je da pojedinci iz državnih struktura rade na ubojstvu njenih unuka i prozvala javno osobe koje su bile u to umiješane. Tako je zbog upornosti Slavice Šota, te njezine odluke da ne odustane od borbe protiv umrežene korupcije, "mreža" sve nemilosrdnije udarala po njoj i njenoj obitelji. Dok najveći kriminalci šeću slobodno ulicama, sustav "gonjenja" sve se žešće okomljuje na one koji kriminal prijavljuju. Zbog upornosti Slavice Šota i njezine odluke da ne odustane od borbe protiv korupcije, " organi reda" sve nemilosrdnije udaraju po njenoj obitelji. A to što su sudeći po brojnim činjenicama imali namjeru likvidirati njene unuke, izgleda da baš nikoga ne zanima. Strašno, kome se u Hrvatskoj uopće obratiti za zaštitu? (http://hu-benedikt.hr/?p=49405)
 
Iz primjera Slavice Šota vidi se što su sve vladajuće strukture, bilo lokalne ili na višoj državnoj razini spremne učiniti, da se istina o njima i njihovim korupcijskim i kriminalnim radnjama ne sazna. Kada unatoč prijetnjama i pritiscima putem telefona novinar ili običan mali čovjek koji se bori za istinu, ne odustane, onda slijedi oštećivanje automobila, rezanje guma na autu ispred kuće ili na parkiralištu, oštećivanje kuće ili stana, bacanje boje ili nekog voća po fasadi kuće, razbijanje stakla… Ako ni to ne zastraši, onda se podmeću razne afere, skandali, podigne se medijska hajka u sluganskim medijima i ne preza  se niti od ubojstava. Tri su se “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila u Istri povezana sa IDS-om! Podmeće se kojekakvi dokazni materijal u izmišljenim i podmetnutim aferama, nevini ljudi se osuđuju na zatvorske kazne, a još je gore i neljudski sprega represivnog državnog aparata i liječnika psihijatara, te zatvaranje zdravih ljudi na psihijatriju i kljukanje lijekovima koji im uopće ne trebaju. To je tako strašno, nečovječno i zlo, naprosto nepojmljivo da se u jednom demokratskom društvu događa. Na primjeru Marka Franciškovića, za kojega su alarmirane međunarodne institucije da ga se oslobodi, vidljivo je na što su sve spremne te političke strukture da sačuvaju svoje pozicije. To je stravična zloupotreba psihijatrije u političke svrhe. Liječnicima koji u takvim radnjama sudjeluju trebalo bi oduzeti licencu, pa se takve pojave ne bi događale. Pored Marka Franciškovića , tu je i Ivan Pranklin i Ivan Mihaljević, zbog kojih je i stranka Živi Zid prosvjedovala ispred klinike Vrapče.
 
I tu dolazi do izražaja ne samo ugrožavanje slobode javnog rada i djelovanja, već i ugrožavanje života svakog koji se usudi javno kritizirati „nedodirljive političke veličine“. Još ima načina i metoda kojima se evo i dan danas služe lokalni političari - odnosno lokalni šerifi Treba se na. pr. izvaditi neki dokument, neko rješenje, u uredima lokalne uprave, državna službenica vidjevši ime i prezime nema šanse da ga dobijete., jer državne službenice su ljevičarke i one bi „ svakog desničara bacili kroz prozor sa 5.tog kata.“  Administracija pod kontrolom lokalnih političara - šerifa - potpuno je zakazala. Državni službenik na poslu ne smije izražavati svoju političku opredijeljenost, već mora biti strogo profesionalan, bez ikakvog stranačkog izjašnjavanja, međutim to je u praksi u Hrvatskoj izgleda nemoguće, jer većina svoj svjetonazor prenosi i na posao koji obavlja. Odnosi se to na sve državne djelatnike od socijalnih, liječničkih, do administrativnih. Njihov svjetonazor itekako utječe na kvalitetno i objektivno obavljanje posla za koji su plaćeni.
 
Zaključak: Žalosno je nositi se sa svim ovim problemima, a osjećati se nemoćan , bez mogućnosti da sam nešto riješiš i promijeniš, a državni aparat upregnut u razne političke struje, nije garancija da ćeš ostvariti svoja prava! Zbog pravne nesigurnosti i nefunkcioniranja pravne države mladi napuštaju  Hrvatsku. Hoće li se ikada vratiti?
 

Lili Benčik

Njima smeta istina, a ne Dario Kordić

 
 
Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora i proglašen ratnim zločincem bez ijednog jedinog validnog dokaza - na temelju krivotvorina što su ih zajedničkim snagama producirali Tužiteljstvo ICTY-a, britanska obavještajna služba MI6 i hrvatsko obavještajno i političko podzemlje.
Išlo se tako daleko, da je ICTY krivotvorio činjenice sadržane u dokumentima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i arhiva međunarodnih institucija. U okviru tog globalnog krivotvoriteljskog plana i hrvatsko političko i obavještajno podzemlje imalo je svoju ulogu i to naročito do izražaja dolazi poslije smjene vlasti u Republici Hrvatskoj (2000. godine), kada započinje proces "detuđmanizacije", a prvog hrvatskog predsjednika i HDZ se od strane vladajućih krugova (SDP-a i partnera), kao i tadašnjeg predsjednika države Mesića agresivno optužuje za "agresiju na BiH" njezinu "podjelu" i stvaranje "zločinačke tvorevine Herceg Bosne".
Sve to uklapalo se u strategiju Velike Britanije kojoj je namjera bila dokazati "međunarodni karakter sukoba u BiH", "umiješanost Republike Hrvatske kao zaraćene strane" i tezu o "podjeli BiH na temelju dogovora Tuđman-Milošević". Kako bi se to postiglo, hrvatsku je stranu bilo nužno izjednačiti sa srpskom-agresorskom, pa je i na nju primijenjen izmišljeni institut "udruženog zločinačkog pothvata" (koji ne postoji u međunarodnom pravu) s krajnjim ciljem da se Hrvati u BiH optuže za "etničko čišćenje" muslimana i "separatizam".
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/vQjk9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvWlRFN01EQV8vMTk1NDhkYjUxYWIyM2JiZjg3ZjMxMzE0MTc1Y2IzMjkuanBlZ5GTAs0C5ACBAAE
Naravno, ni jedna od tih blasfemičnih tvrdnji ne može podnijeti čak ni elementarnu, površnu, a kamo li kakvu dublju i detaljniju analizu, ali kreatori ove konstrukcije nisu se zamarali tim "detaljima". Oni su bili sila i putem ICTY-a su mogli pod krinkom "pravde" provoditi i nametati svoju volju bez ikakvih ograničenja. Kako, kad i komu su htjeli. Budući da Republiku Hrvatsku kao državu nije bilo moguće optužiti za UZP (kako na vlastitom, tako i na području BiH) - iako je i takvih pokušaja bilo, sve se slomilo na političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, odnosno, na dužnosnicima HVO-a i Herceg Bosne. Proces protiv Darija Kordića bio je uvod u onaj "šestorci" Herceg Bosne i upravo je u tim postupcima perverzija haaškog sudišta dostigla svoj vrhunac.
 
Konstrukcija optužnice za Darija Kordića
 
Nakon što je bivši ratni zapovjednik Operativne zone HVO za Središnju Bosnu Tihomir Blaškić 3. ožujka 2000. godine prvostupanjskom presudom ICTY-a proglašen krivim po svim točkama optužnice (osim jedne koju je tužitelj povukao) i osuđen na 45 godina zatvora (temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog - budući da je navodno "utvrđeno da je osobno zapovjedio znatan broj napada i da nije spriječio i kaznio zločine što su ih vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom"; vidi: http://www.icty.org/bcs/press/general-bla%C5%A1ki%C4%87-progla%C5%A1en-krivim-po-svim-to%C4%8Dkama-optu%C5%BEnice-i-osu%C4%91en-na-45-godina-sa%C5%BEetak), Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo nastavak obrane svoga klijenta koncipira na tezama o postojanju "dvostruke linije zapovijedanja" i "krivnji političkih struktura HDZ-a BiH" (vezano za dr. Franju Tuđmana i HDZ Republike Hrvatske koje se generalno krivilo za "pogrešnu politiku prema BiH" i "odlučujući utjecaj na HDZ BiH i strukture Herceg Bosne").
Tako se praktično težište prebacuje s vojne u političku sferu.
Zna se kako je jedan od glavnih razloga osude Blaškića bio zločin u selu Ahmići - a koji su (prema svemu što se do sada zna) počinili neki od pripadnika 4. bojne Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije "Jokeri".
Žalbeno vijeće (nasuprot prvostupanjskom tijelu) donosi mišljenje po kojemu Blaškić nije imao efektivnu kontrolu nad Vojnom policijom HVO-a (na koju je prema svjedočenju jednog svjedoka najveći upliv vršio Dario Kordić), niti nad postrojbom "Jokeri", odnosno, da zločin u Ahmićima nisu počinile redovite postrojbe HVO-a.
 
Tako je stvoren temelj za oslobađanje Tihomira Blaškića kojemu je odlukom Žalbenog vijeća od 29. srpnja 2004. godine ukinuta prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora. No, već se u toj presudi konstruira "krivnja" Daria Kordića (vidi:  http://www.icty.org/x/cases/blaskic/acjug/bcs/040729.pdf) kojega se apostrofira kao osobu koja je "paralelnom linijom" zapovijedanja imala najveći utjecaj na pripadnike Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije "Jokeri" (vezano za zločin u Ahmićima), pa se čak navodi i to kako je Kordić "novačio bivše zatvorenike" čija je zadaća bila izvršiti zločin u selu Ahmići.
O tom slučaju dr. Josip Jurčević je u više navrata javno iznosio svoje mišljenje, a budući da je kvalificirani povjesničar, uz to i ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a te da je kao vještak ICTY-a imao prigodu detaljno se upoznati sa svim materijalima i dokumentima vezano za sudski postupak kako Dariju Kordiću tako i "šestorci Herceg Bosne", riječ je sasvim sigurno o kompetentnoj osobi.
Na tribini "Istina o Dariju Kordiću" koja je upriličena 6. svibnja 2015. godine u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, a na kojoj je sudjelovao, ovaj je znanstvenik među ostalim rekao:
 
„Budući da kao vještak nisam imao pravo na procesu govoriti o slučaju Kordić već samo o slučaju šestorice, odlučio sam prvenstveno iz ljudskih i kršćanskih razloga naći način kako ipak unutar suđenja šestorici otvoriti slučaj Kordić. Znajući kako djeluje sud u Haagu i da će tužiteljstvo željeti osporiti moju ekspertizu, ali i kompromitirati mene kao čovjeka, prvo sam posjetio Darija u zatvoru, a onda sam želio objaviti intervju o tome, progovoriti o istini, znajući prije svega da to prati i Haag, te da bi mi na suđenju šestorke mogli postavili pitanje o tome. Uspio sam u Večernjem listu BiH progovoriti o tome, gdje sam rekao da sam se u zatvoru susreo s iznimno duhovnim čovjekom. Usput sam rekao i da je presuda Kordiću krajnje kriminalna, neistinita, te da se temelji na krivotvorinama hrvatskih državnih institucija, a kako bi se optužilo Kordića i oslobodilo Blaškića, te kako o tome postoje brojni dokumenti i dokazi. Naravno na sudu je tužitelj, želeći me kompromitirati, pustio tu sliku iz Večernjeg govoreći kako sam posjetio najgoreg ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Počeo je navoditi ono što sam rekao u intervjuu, a ja sam govorio ‘da, časni sude’. Kada je tužitelj završio sa svojim izlaganjem zamolio sam sudca da kažem jednu rečenicu koja objašnjava slučaj Kordić, te sam rekao: ‘Sve što ste pročitali u intervju je točno, ali to nisam rekao ja nego tužiteljica Carla del Ponte‘. Naime, najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama. (…) Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu".
 
Na tribini je govorio i sam Dario Kordić koji je naglasio: "Moje će srce biti na mjestu tek kada i zadnji uznik izađe iz zatvora, dok su oni tamo ni ja ne mogu biti radostan i sretan. Molim vas da nastavite moliti za njih kao što ste molili i za mene."
Zatim je iznio kratku kronologiju svoga boravka u zatvoru i rekao kako tijekom cijelog postupka protiv njega nije bilo nikakvih dokaza, te da je čak pobijena i prvotna optužnica tužitelja o događajima u Ahmićima, a u kojoj nema niti spomena njegovog imena.
Kratko se osvrnuo i na neke bitne detalje koji pojašnjavaju kako je završio montirani politički proces koji je protiv njega vođen:
 „Na samome kraju nalaze jednog Hrvata, osuđenog na 25 godina zatvora i s njim ulaze u dogovor. On dolazi za svjedoka, a da moji branitelji i ja to ni ne znamo. Inače znao sam ga iz haškog pritvora, s kata, gdje je razgovarao sa mnom, šišao me. Ali u ratu se nikada nismo ni sreli. Njegov zadatak bio je reći da sam ja tu noć pred Ahmiće došao u Vitez. On nije mogao reći laž da me sam vidio, nego je rekao da je navodno čuo tu informaciju o tom sastanku u Hotelu Vitez i razgovoru o Ahmićima od svog zapovjednika, pa je čak i nabrojao te ljude koji su navodno na njemu bili. Pošto je meni i mojim odvjetnicima to bilo iznenađenje, mi smo doveli sve te nabrojane ljude, a koji su izvijestili sud da oni nisu bili na tom sastanku i da tamo nisam bio ni ja. Ja u taj grad nisam otišao sedam dana prije navodnog sastanka, a ni sedam dana kasnije. Naš tim donosi i druge dokaze, poput knjige popisa onih koji su ulazili u hotel, u kojoj moga imena nema, ali sud uzima za pravo jedino riječ tog svjedoka i to iz druge ruke. Na kraju izlaganja on počne plakati i kaže kako, iako je svjedočio protiv mene, mora pročitati jedno pismo. U pismu stoji: ako taj navodni svjedok učini sve po dogovoru bit će dobro i njemu i još nekim hrvatskim uznicima, te kako je osoba koja piše pismo u dogovorima s ministrima iz tadašnje Račanove Vlade. Nakon što je pročitao to pismo, sudac je dao zadatak tužitelju da to ispita, ali evo prošle su godine i to se nikada nije dogodilo“. (Za dijelove pod navodnicima vidi: http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/2883-istina-o-dariju-kordiu; istaknuo: Z.P.)
 
Sisački biskup Vlado Košić, dr. Josip Jurčević, kao i svi drugi koji su progovarali istinu o ovom slučaju i onome što se događalo u Den Haagu, nesmiljeno su napadani putem medija, a naročito je mržnji pozivima na linč izvrgnut sam Dario Kordić od kojega nikad nitko nije čuo niti jednu neprimjerenu riječ. Ovom se nevino osuđenom čovjeku koji je s ponosom i hrabro nosio i još uvijek nosi svoj Križ i danas želi osporiti ustavno pravo na normalan i slobodan život i javno istupanje - iako nikad nije lišen građanskih prava. Nastoji se, ustvari, prigušiti svaki glas istine, ono što se ne uklapa u matricu idealiziranja sramnog haaškog sudišta koje nije bilo ništa drugo nego poligon za provođenje volje svjetskih moćnika.
 
Njima smeta istina, a ne Dario Kordić
 
I proteklih dana svjedoci smo orkestriranih ataka - od strane političkih marginalaca iz "hrvatskog" Sabora i pro-islamskih medija (kojima se priključio i dio lijevo-liberalnih "hrvatskih").
Cilj je isti: ušutkati Daria Kordića i onemogućiti mu iznošenje istine. Zabraniti nepravedno osuđenome da poslije teških godina robije javno iznese ono što ima. Ukinuti mu temeljna ljudska prava i natjerati ga da do kraja života šuti. Usprkos tomu, u Studentskom centru 'Stjepan Radić' u Zagrebu, čula se istina. Kordić je pred ispunjenom dvoranom govorio o svojim uzničkim danima i postojanoj vjeri u Boga koja ga je održala. I to nije mogao spriječiti niti režirani vandalski upad malobrojnih plaćenih aktivista lijevo-anarhističke falange, jadnika koji su zaduženi za odrađivanje takvih prljavih poslova: istih onih koji po Zagrebu prave nerede, pozivaju na krv, nasilje i "revoluciju" oskvrnjuju spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i vode sotonsku kampanju protiv Katoličke crkve.
 
 Kordića najviše napadaju upravo oni koji nikad nisu progovorili o pravdi i istini: o tomu kako su svi masovni zločini muslimana i mudžahedina u BiH ostali nekažnjeni - užasni zločini genocida i etničkog čišćenja što su ih nad hrvatskim civilima (ženama, djecom i starcima) "u ime Allaha" i u cilju stvaranja prve islamske države u Europi, diljem BiH počinili zločinačka "Armija BiH" i njezini pomagači iz radikalnih terorističkih islamističkih organizacija (od kojih je jedan dobar dio bio i formalno u sastavu muslimanske vojske).
 
Njih ti nekažnjeni zločini (masakri, ritualna odsijecanja glava, komadanja žrtava motornim pilama i sabljama, silovanja, pljačke i paljevine mudžahedina i Alijinih bojovnika iz "Armije BiH") ne zanimaju. Najvažnije im je ušutkati glas istine. Ali, ne shvaćaju da uvijek ima ljudi koji će je iznositi - kao što je to činio časni i pošteni bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović koji je motiv za borbu protiv radikalnih islamista nalazio u tomu da je BiH branio od onih koji su mu je došli "oteti".
 
Istina o ratu u BiH, pa i hrvatsko-muslimanskom sukobu se već odavno zna. Nju je, među ostalim, svojom vrhunskom vojno-stručnom analizom utvrdio i potvrdio vojni američki ekspert Charles R. Shrader i činjenice iznio u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.- 1994., Zagreb, 2004. (Vidi: https://www.scribd.com/document/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio; https://www.scribd.com/document/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio)
 
Shraderova studija plod je dugogodišnjih minucioznih istraživanja koja su obuhvaćala proučavanja svih raspoloživih dokumenata i izvora, istraživanja na autentičnim lokacijama događaja (uz razgovore sa svjedocima i osobama koje su imale neposredna saznanja o njima), uz primjenu najsuvremenijih vojnih i geo-strateških doktrinarnih metoda. Njegov je nedvojbeni zaključak do kojega nakon svega dolazi: teza kako su Hrvati izazvali sukobe s "Armijom BiH" ravna je apsurdu i protivna svim utvrđenim činjenicama i logici.
 
Tvrditi da su Hrvati iz srednje Bosne ili Lašvanske doline napali muslimane, jednako je perverzno kao i optužiti građane Sarajeva, Bihaća, Vukovara, Osijeka, Gospića, Dubrovnika ili bilo kojega drugog opkoljenog grada za agresiju na one koji su ih mjesecima i godinama držali u okruženju, sustavno im razarajući domove i ubijajući ih. Tijekom hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba 95% ratnih operacija odvijalo se na hrvatskim područjima (dakle, na teritoriju koji je po svim dotadašnjim međunarodnim mirovnim sporazumima - pa i Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. godine pripadao Hrvatima), što također govori o tomu tko je bio agresor a tko žrtva.
 
Tijekom rata iz BiH je protjerano preko 150.000 Hrvata. U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja pobijeno ih je 1.606, među kojima čak 1.088 civila (ove hrvatske žrtve, dakle, čine gotovo petinu od 8.858 koliko ih je ukupno poginulo tijekom rata na području cijele BiH - prema podacima Demografskog odjela ICTY-a iz 2010. godine).
 
Prema službenim podacima popisa stanovništva (iz Sarajeva), 2014. godine, u BiH je bilo: 1.836.603 muslimana ("Bošnjaka") ili 48,4%; 1.239.019 Srba ili 32,7%; 553.000 Hrvata ili 14,6%.
Usporedi li se to s predratnim popisom iz 1991. godine (kada je u BiH bilo 760.852 Hrvata ili 17,39%), to znači da ih je 2014. godine bilo za 208.000 manje (ili za 23,7%). Dakle, iz BiH je "nestalo" gotovo četvrtina Hrvata. (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/popis-sokirao-nestala-jedna-trecina-hrvata-u-bih-etnicko-ciscenje-914920).
 
Takvu demografsku katastrofu nije doživio nijedan narod na području bivše SFRJ!
 
Ako to nije etničko čišćenje - što onda jest!?
Kako to da je najmalobrojniji narod čiji su najistaknutiji dužnosnici optuženi za "etničko čišćenje" i "udruženi zločinački pothvat" doživio najgoru i najtežu sudbinu? Ima li još koga zdrave pameti a da može povjerovati u laži što ih desetljećima šire islamski propagandisti čiji je san stvaranje kalifata na području BiH? Oni koji danas prizivaju Erdogana i invaziju Turaka?
Mogu li se sudbine pojedinaca, naših uznika i mučenika izuzeti iz ove ukupne, teške i preteške golgote hrvatskoga puka u BiH? Imamo li pravo na šutnju mi koji znamo istinu? I jesmo li po svojoj savjesti i kršćanskom učenju po ljudskim i Božjim zakonima obvezni iznositi i braniti istinu?
 
Od nekažnjavanja zločinca veći je grijeh osuditi nevinoga. Dario Kordić nije kriv. On nije ratni zločinac. On je pošten, častan, hrabar i dostojanstven čovjek, vjernik i domoljub. Sva njegova "krivnja" sastoji se u tomu što je branio svoj narod, obitelj i dom. To mu bjelosvjetske protuhe i izvršitelji tuđih naloga skriveni iza sudačkih toga nikako nisu mogli oprostiti. Ni njemu ni Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću. U tim su nečasnim poslovima u Hrvatskoj pronašli jude i žbire koji su im bez ustezanja služili i padali pred njima na koljena.
 
Sjećate li se one izjave koju je (nakon napuštanja tadašnje šesteročlane vladajuće koalicije u svibnju 2002. godine) na televiziji dao Dražen Budiša prepričavajući jedan razgovor vođen između tadašnjeg hrvatskoga premijera Ivice Račana i Tužiteljice ICTY-a, Carle del Ponte u Zagrebu, kad se Tužiteljica obratila premijeru (pred Budišom) riječima: "Podigli smo neke nove optužnice. Nadam se da će Vam politički odgovarati."
 
Budiša je poslije govorio kako ga je to šokiralo. Većinu nas, Hrvata, nažalost, nije. Jer mi smo znali tko su Račan i njegova kamarila davno prije 3. siječnja 2000. godine.
Takvu petu kolonu kakvu ima Hrvatska i toliko šljama koji je u svako doba pripravan staviti se i u službu crnog vraga a protiv vlastitog naroda, nema ni jedna druga zemlja na svijetu.
"Hrvatska vidje svakojakih čuda, al' ne nađe štrika za toliko juda". Ta Matoševa je, nažalost i danas jednako aktualna.
Hrvati su se izborili za svoju opstojnost u BiH. Ostvarili su pravo koje im pripada po Božjim i ljudskim zakonima kao i svakom drugom narodu pod nebeskim svodom. Časno, pošteno, hrabro, s vjerom u Boga i uz Njegovu pomoć.
I to im je jedini "grijeh".
 

Zlatko Pinter

Himbena sućut

 
 
Neke situacije, pojave, događaje, iskustva, osjećaje, stanja i trenutke, čovjek ne može potpuno pojmiti, shvatiti, ocijeniti i procijeniti, sve dok ih sam ne doživi i proživi. Iskustvo iz druge ruke koliko god bilo točno, istinito, sugestivno, dojmljivo, iskreno, realno, dočarano, uvjerljivo, dubinski spoznajno, nije kao iskustvo iz prve ruke, bez obzira kakvo je to iskustvo, je li pozitivno ili negativno, je li te raduje ili žalosti. Opće je poznato da svuda oko nas caruje licemjerje, u obitelji, društvo... Licemjerje u većoj ili manjoj mjeri prati svakog čovjeka od rođenja do smrti. Čovjek se često pita: Zašto je to tako? Zar nam ne bi svima bilo bolje da smo iskreni jedni prema drugima, pogotovo ako smo prijatelji, ili se smatramo prijateljima.
https://static01.nyt.com/images/2017/05/16/opinion/16tue1/16tue1-articleLarge.jpg?quality=75&auto=webp&disable=upscale
Sjetila sam se jedne situacije kad je moja najstarija kći došla plačući iz škole, jer ju učitelj nije razumio. Naime, nakon obrade nekog teksta učitelj je djeci postavio pitanje: Je li ti veći prijatelj onaj tko ti da prepisati zadaću ili ti je prijatelj onaj koji ti ne da tu zadaću prepisati? Sva su djeca rekla da je veći prijatelj onaj tko ti da zadaću prepisati. Radilo se o učenicima prvog razreda osnovne škole. Uzaludno je bilo učiteljevo tumačenje i obrazlaganje, kako ti je veći prijatelj onaj tko ti ne da zadaću prepisati, nego te nauči, odnosno pomogne ti da zadaću napišeš sam. Teško je to toj maloj djeci bilo shvatiti. Teško je to shvatiti i nekim odraslim ljudima, bez obzira na obrazovanje, zvanje, zanimanje i funkciju. To pokazuju mnogi slučajevi, naročito oni s kupljenim ili prepisanim diplomama. U svakom slučaju to je velika krađa i kazneno djelo. Pri čemu je najgore da je osoba s takvom diplomom zauzela radno mjesto ili funkciju onome tko je svoju diplomu redovno stekao školovanjem, zalaganjem, radom, sposobnostima i znanjem, koje je želio posjedovati, što mu je nužno potrebno za svakodnevno obavljanje zadataka, rješavanje problema, permanentno obrazovanje, napredovanja u struci, cjeloživotno školovanje i realizaciju sebe kao stručnjaka i čovjeka.
 
Međutim, u nas neimanje diplome ili lažna diploma, ne znači ne napredovanje u struci. Poznat je slučaj “profesorice” bez diplome, koja je bila mentor studentima. Mnogi su to znali u bivšoj i u ovoj državi, ali je do mirovine bila u razredu i slovila kao vrsna stručnjakinja. Je li prijatelj onaj tko ti je prodao, napisao ili omogućio prepisati domaću  zadaću, seminarski, diplomski, magistarski, doktorski rad, izvješće, kreativnu bilancu, program rada, strategiju…? Sigurno nije. To možda niti on sam ne zna. Misli kako ti je pomogao. Neki znaju da ti nisu pomogli. Dobili su protuuslugu, u bilo kojem obliku i zlurado očekuju kad ćeš se strmoglaviti, odnosno kad će nadležni otkriti prijevaru. Takve se prijevare obično zataškavaju razmjerno visini funkcije “prevaranta” i mjestu na kojem se to dogodilo. Otkrićem prijevare, bilo kakve i njenim zataškavanjem, nesvjesno postaješ vječiti dužnik, odnosno rob onoga tko ti je “pomogao” zataškati prijevaru. Možda je i on negdje s nečime tako uhvaćen? Bilo mu je oprošteno, ali dano na znanje kako se zna što je učinio, uz napomenu kako se od sada mora ponašati i tko mu je gazda.  Takakv lanac ovisnosti, umrežavanja, ortaštva, pogodovanja, uzajamnog pomaganja, utilitarmog djelovanja, unosnog poslovanja… po filozofiji ”ja tebi, ti meni” je u nas vrlo složen, razgranat i djelotvoran, s dugom povijesti, relativno lakim i jednostavnim prijenosom iz režima u režim.
 
Zato se nije za čuditi, a kamoli zgražati tko je sve ustrojavao državu Hrvatsku. Oni koji su to znali. Oni koji su imali iskustva. Oni koji su bili blizu vlasti ili u vlasti. Uostalom, najbolje je to pitati gospodina, kojega u stotoj godini života  pamet, sjećanje, logika, znanje i iskustvo izvanredno dobro služe, koji puno toga zna i ne ustručava se reći istinu, o mnogo čemu i o mnogo kome. Neke pak istine, ne će niti on reći, kao ni mnogi drugi. Te i takve bi istine, izazvale golemi nekontrolirani kaos, jer bi “tjerajući lisicu istjerali King Konga.” Ni zamisliti ne možemo što bi se sve tad dogodilo na najvišoj razini, te sukcesivno spuštajući se do najniže razine.
 
Imajući to u vidu čini se kao da svi živimo u nekakvoj paralelnoj stvarnosti, gdje sve promatramo u ogledalu, ravnom ili zakrivljenom, ovisno o situaciji, vremenu i problemu. Stoljetno takvo ponašanje formiralo je naš mentalitet. Iskrivljamo povijest, hiperboliramo istinu, licemjerni smo, hinimo prijateljstvo, suosjećamo s drugima, bez empatije, po običaju, po potrebi, a u stvari nije nas briga za drugoga, pogotovo kad se njegov broi nagne i počinje tonuti. To čovjek najbolje osjeti kad mu se zaista dogodi. Najprije ne vjeruje, zaprepasti se, prestraši, okameni, ruši mu se svijet, sam se sebi gadi…. introspektivno se preispituje, ocjenjuje, procjenjuje, usustavljajuje, okrivljuje, traži razloge, dok mu jednog dana se sve ne razbistri i ne sine. Ljudi su naprosto takvi. Ponašaju se po onoj poznatoj poslovici:  “S broda koji tone prvi bježe štakori, onda dolaze lešinari, ostaju najvjerniji.” Žalosno je da su ti štakori ponekad oni koji bi ti morali biti najvjerniji, po svemu, pogotovo po onome, što su u bilo kojem obliku od tebe dobili. Štakore ne valja spašavati, već ih pustiti da odu što dalje, kako se nikad ne bi vratili.
 
Lešinare bi trebalo odmah izbaciti i otjerati, pogotovo kad znaš kako već dulje vrijeme oblijeću okolo ne bili što prije i što više zgrabili. Najvjerniji su često oni koji nisu ništa dobili, ništa ne očekuju i ništa ih ne zanima samo pomoći čovjeku u nevolji. Takvi ljudi uvijek i svuda postoje. Pojave se ni od kuda, pruže ti ruku, povuku te prema gore, na bilo koji način, daju ti nadu, osnaže vjeru i daruju ljubav. Pri tome je žalosno upravo to, da moraš nekoga izgubiti kako bi spoznao kakvi su i tko su tvoji prijatelji, znanci, rodbina, susjedi, ukućani, djeca i unuci. U tom se okružju krije neizmjerno licemjerje. Kad ti najviše trebaju okruže te himbenom sućuti. Obećanja, obećanja, obećanja… zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost, prisjećanja dobivenih pomoći, veselih druženja, dijeljenja života, a kad ih slučajno zatrebaš, odbijenica od prve, uz isprike, ponekad i zluradost, ponižavanje, dijeljenje savjeta, izbjegavanje, okretanje glave, zaboravljanje, ”diskretno” prepričavanje događanja, podcjenjivanje, marginaliziranje, ismjehivanje, sumnjanje u zdravu pamet, zabavljanje na račun tebe i tvoje situacije, u koju si doveden tuđom krivnjom, u čemu su zdušno, sudjelovali mnogi iz bližeg i daljeg poslovnog i obiteljskog okružja.
 
Nikada si neću oprostiti niti jednu jedinu sekundu provedenu s takvima i uz takve ljude, bilo kada i bilo gdje. Sramim se sebe same, zbog toga. Uostalom, za sve što  se nekome dogodilo i događa se, nitko drugo nije kriv, već čovjek sam. Za mnoge je bilo  puno prilika, ponuda, mogućnosti, “za razvoj i rast”, uz gubljenje sebe, svojeg odgoja, svoje vjere, svojih uvjerenja, stavova, dosljednosti, ispravnosti, iskrenosti i poštenja. Znalci kažu da je bedast, glup, pomalo idiot, svaki onaj tko svaku dobru priliku nije iskoristio za sebe ili za svoje. 
 

Ankica Benček

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Srijeda, 12/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1300 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević