Get Adobe Flash player

Europska unija postaje prijetnja narodima Europe

 
 
Inkvizicijska ofenziva protiv Poljske ne može nikad uspjeti zato što će Mađarska koristiti sve zakonske mogućnosti u EU-u da pokaže solidarnost s Poljacima, rekao je Orban nakon prijetnji Bruxellesa Poljacima vezanih za reformu pravosuđa.
http://www.czechfreepress.cz/images/stories/com_form2content/p2/f9106/23.png
O Kaczyńskom i Orbanu i njihovim politikama puno toga je u europskim medijima, uglavnom negativno, napisano. No, pogledajmo tko je s druge strane. To je osovina Merkel – Macron. Gdje je počeo problem sukoba 'nove' i 'stare' Europe koju simboliziraju Merkel i Macron s jedne, te Kaczyński i Orban s druge strane? Počeo je zbog sumanute politike prema ilegalnim imigracijama, koju ni Poljaci ni Mađari nisu htjeli provoditi onako kako je tražila Merkel.
 
I naravno, odmah su krenule priče o ksenofobiji, islamofobiji i kojekakvim glupostima, a razumni ljudi zapravo su s pravom inzistirali na sigurnosnoj prijetnji, što se pokazalo točnim. Na (ilegalnim) imigrantima zapravo se lomi(la) vizija EU-a, pri čemu su za Europu, za njezinu dušu, stabilnost i identitet veća opasnost Macron i Merkel, a ne Kaczyński i Orban, uza sve mane koje im možemo naći.
 
Macron je proizvod vječite sive eminencije francuskih predsjednika koji usmjerava politiku Francuske, pa samim time i Europske unije, Jacquesa Attalija. Attali je globalist, zagovornik brisanja granica nauštrb nacionalnih identiteta i kultura, europske superdržave, diktature tržišta. On je Macrona prvi put predstavio na skupu Bilderberg u Kopenhagenu u lipnju 2014. godine. Misleći na tada anonimnog Macrona, potom je izjavio: 'Ovo je budući predsjednik.' I bi tako.
 
Attali, Macronov mentor, tržišni je fundamentalist, zagovornik postnacionalne i posthumane Europe, a jedna od njegovih najstravičnijih izjava dostupna na Youtubeu glasi: 'Tržište će se proširiti i na područja na kojima do sada nije bilo: zdravstvo, odgoj i obrazovanje, pravosuđe (ma što prigovaraju Poljacima, pa ovaj bi privatizirao pravosuđe!? I. Š.)... Istovremeno, u mjeri u kojoj ne postoje pravne regule, tržište će se proširiti na područja koja danas smatramo ilegalnima: prostitucija, trgovina organima, oružjem, reketarenje, i tako dalje... na kraju treba komercijalizirati i najbitniju stvar – ljudski život, odnosno, transformacija ljudskog bića u razmjensku robu: on sam postaje robot, klon samoga sebe.'
 
Ataliju raznolikost ljudi, kultura i naroda ništa ne znači. Samo tržište, tako zbori Macronov učitelj kojem je cilj iskorijeniti čovjeka iz njegove nacije i kulture, uništiti (kolektivnu) memoriju, reducirati čovjeka na konzumenta, izbrisati razlike između muškog i ženskog... Tu su imigracije, u takvoj viziji EU-a, iznimno pozitivan fenomen, kako piše jedan od dragih Macronovih filozofa, Badiou, koji kaže kako nas migranti mogu naučiti da i mi sami trebamo postati migranti, vječiti nomadi, stranci u vlastitoj kući, kako ne bismo 'ostali zatvorenici duge bijele povijesti Zapada koja ide svom zalazu.'
 
Tu ništa ne smije biti fiksno, stalno, već 'tekuće', klizno - ni radno mjesto, ni (spolni) identitet, ni intimne veze (brak), ni... Upravo ovako u tu funkciju stavlja imigracije, također dostupno na Youtubeu, i predsjednica Zastupničkog doma talijanskog parlamenta Boldrini: 'Migranti su avangarda globalizacije, nude nam stil života koji će vrlo brzo raširen među mnogima od nas, jer u globalnoj eri sve se kreće – roba, vijesti, ljudska bića.'
 
E da bi se taj transhumani i postnacionalni globalistički bolesni scenarij ostvario, potrebno je – lagati! Uskratiti narodu informaciju, istinu, drugim riječima, ubiti demokraciju koje nema, recimo to medicinskim rječnikom, bez informiranog pristanka, a ne manipuliranog. A to radi Merkel kada su u pitanju imigranti. Naime, 20. 6. ove godine švicarski Corriere del Ticino objavio je dokument njemačke policije (Bundeskriminalamt) s oznakom tajnosti pod naslovom 'Kako djelovati u prisutnosti terorističkih napada' koji potpisuje Stefan Muller. Tu stoji da policajci trebaju lagati javnom mnijenju, izbjegavati spominjane islama u kontekstu terorizma, stavljati naglasak na izolirane pojedince s psihičkim poremećajima, a ne na organizirane skupine. Spominje se, ne za javnost, 10 milijuna osoba koje s lažnim putovnicama svake godine uđu u Njemačku, među kojima ima i pripadnika Al-Qa'ide te ISIL-a.
 
Policajci moraju lagati
 
Jednako tako, dokument sugerira zataškavanje kriminalnih čina koje čine imigranti te je javnosti prikazan duplo manji broj. Također, policajcima se, na zahtjev ureda kancelarke Merkel, zabranjuje govoriti o 'ekonomskim migrantima' kako joj se ne bi naštetilo na izborima. A onda, sve (novinare) koji govore istinu optuži se za 'fake news' ili ih se proglasi teoretičarima zavjere. I dok iz Bruxellesa upiru prstom i prijete plašeći nas Kaczyńskim ili Orbanom mašući čl. 7 ugovora EU-a kojim bi se Poljake kaznilo, istovremeno se šuti o ovima drugima, Attalijima i Merkeloidima koji idu ne samo protiv svoga naroda, nego svojom orvelijanskom vizijom EU-a prijete svim narodima Europe i bogatstvu različitosti.
 

Ivica Šola, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/501734/europska-unija-postaje-prijetnja-narodima-europe

Kardinal Stepinac, herojski borac protiv komunizma

 
 
Nije iznenađenje da je rad komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca završio bez suglasja i zajedničkog stava. Iznenađenje bi bilo da su se usuglasili. Nisu iznenađenje niti reakcije vjernih sljedbenika srpske velikodržavne politike na Balkanu, oslonjene na mentalno naslijeđe komunizma, koji uvijek iznova nastoje propisati kardinalu Stepincu što je sve trebao, mogao i morao učiniti da bi zadovoljio njihove kriterije svetosti. Iznenađenje bi bilo da isti ljudi koji sebi prisvajaju objedinjenu ulogu tužitelja i vrhovnog suca svima onima koji nisu sljedbenici njihove doktrine i političkih projekata odjednom odustanu od svojeg projekta.
https://inavukic.files.wordpress.com/2015/09/tomislav-nikolic-and-pope-francis.jpg
Nije više iznenađenje niti to što je i danas rasprava o kardinalu Stepincu u hrvatskom javnom prostoru zatvorena u okvire nepostojeće kontroverzije, koju je za potrebe svoje politike stvorio Titov režim, a kasnije preuzela srpska velikodržavna politika. Ali žalosno jest. Žalosno je tim više što je, obranom Katoličke Crkve u Hrvatskoj od neprijateljskog komunističkog preuzimanja, upravo kardinal Stepinac uspio sačuvati prostor u kojem su ostali živjeti i ideja hrvatske državnosti i hrvatski identitet. Kada hrvatski javni prostor i danas ne bi bio zatvoren u okvire jugoslavenskog komunističkog agitpropa, mogli bismo, barem danas, vidjeti sliku kardinala Stepinca kakvu je već u njegovo doba vidio slobodni svijet, procjenjivati ga po onome što je bio i onome što je činio. A ne po onome što je Partija zaključila da je trebao činiti.
 
U SAD-u, državi koja je u to vrijeme bila neprijeporni simbol i lider slobodnog svijeta, samo je u tiskanim medijima od 1940. do 1960. godine objavljeno više od 20.000 članaka o Alojziju Stepincu. Započelo je sitnim vijestima o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu koji se usudio s propovjedaonice jasno osuditi rasne zakone i čije je propovijedi Radio Vatikan prenosio diljem porobljene Europe. A u vrijeme njegova uhićenja, montiranog procesa, zatvoreništva u Lepoglavi i internacije u Krašiću nadbiskup Stepinac postao je istinski heroj i simbol otpora komunističkim režimima u Europi.
 
Razlika između slobodnog i komunizmom porobljenog pogleda na kardinala Alojzija Stepinca i njegova djela vidi se i iz načina na koji su američke i tadašnje hrvatske novine pratile njegovu smrt i pogreb. Vijest o smrti kardinala Stepinca bila je na naslovnicama doslovce svih američkih novina, od New York Timesa (NYT) do Arizona Dailyja. Komentar za NYT, pod naslovom "Mrtvi kardinal i živi uzroci", o Stepincu kao ključnoj osobi otpora Katoličke Crkve novim komunističkim režimima u Istočnoj Europi, potpisuje Cyrus L. Sulzberger, tada ne samo vodeći vanjskopolitički dopisnik NYT-a, nego u to doba i jedan od najutjecajnijih novinara na svijetu, koji je vrlo blizak tadašnjoj američkoj administraciji i ima povlaštene odnose s nizom svjetskih državnika, uključujući i Josipa Broza Tita.
 
Pulitzerovu nagradu dobio je 1951. godine upravo za svoj intervju s Alojzijem Stepincem, koji je vođen u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Sljedećih dana svi američki mediji pomno prate dramu oko Stepinčeva pogreba. Evo tek nekoliko karakterističnih naslova: "Umro kardinal Stepinac, herojski borac protiv komunizma"; "Crveni zabranili pogreb u Zagrebu: Kardinal Stepinac će biti pokopan u Krašiću"; "Jugoslavenski crveni zabranili pokop kardinala u njegovoj vlastitoj katedrali"; "Jugoslavija zatvorila selo u kojem je umro Stepinac"; "Tito popušta oko Stepinca"; "Stepinac sahranjen u svojoj katedrali: Ispratilo ga 3000 vjernika"; "Mrtvi Stepinac živi u sjećanju"…
 
A ovako je kardinalova smrt obrađena u tadašnjim hrvatskim medijima. Vjesnik je objavio gotovo nevidljivu vijest, u donjem desnom kutu na četvrtoj stranici. Naslovljena je "Umro A. Stepinac". Cijeli tekst glasi: "Danas je u Krašiću, nedaleko Zagreba, od upale pluća umro dr. Alojzije Stepinac. Kao što je poznato, on je dulje vrijeme bolovao od policetemije." Ono o čemu su američki čitatelji obilno informirani u novinama, Hrvati su eventualno mogli doživjeti osobno: Krašić je bio pod opsadom milicije i agenata Udbe, zagrebačka katedrala i prostor oko nje također, agenti Udbe su skidali s vlakova i autobusa i legitimirali po Zagrebu sve koji su izgledali kao da bi mogli ići na pogreb.
 
Kad će robovi progledati
 
Iz istog tog političkog, ideološkog i mentalnog sklopa i danas se nastoji propisati kriterije po kojima bi drug Stepinac mogao postati svetac, da ih je kojim slučajem ispunio. A riječ je zapravo o samo jednom zahtjevu: drug Stepinac je mogao postati svet da je samo predao Titu ključeve Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Svetim bi ga proglasio drug Tito osobno. U tu svetost malim titićima i prikrivenim karađorđevićima uopće ne bi bilo dopušteno posumnjati.
 
Ali nadbiskup Stepinac je bio odlučan životom braniti svoju Rimsku Crkvu. Zahvaljujući (i) tome hrvatski robovi danas imaju priliku pogledati izvan granica starog agitpropa, vidjeti Stepinca onakvim kakvim su ga ljudi slobodnog svijeta vidjeli već prije sedamdeset godina. Ali robovi se ne usuđuju (pro)gledati. Njima je ipak najljepše kada ih titići i karađorđevići vlasnički lupaju po guzi, poučavajući ih uvijek iznova – što je to drug Stepinac trebao (u)činiti.
 

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/496950/kako-je-drug-stepinac-mogao-postati-svet

Tito je don Vitone

 
 
Nakon što je obećano da se trg u Zagrebu koji je nosio ime po Titu preimenuje u Trg Republike Hrvatske, izmilili su mnogi antifašisti koji upravo antifašizmom brane lik i djelo ovog zločinca. Kako se koplja i dalje lome oko pojma i sadržaja Titova "antifašizma", potrebno je skrenuti pozornost na dvije stvari. Prva, da Tito nije bio antifašist. I druga, koja proizlazi iz prve, da Narodnooslobodilačka borba (NOB) koju je predvodio Tito nije bila oslobodilačka, već porobljivačka, u funkciji socijalističke revolucije. "Antifašizam" tu nije bio cilj, već sredstvo zamjene crnog fašizma crvenim, tj. jednog totalitarizma drugim.
http://news.fergananews.com/photos/2016/09/karis3.jpg
Zašto Tita ne možemo smatrati antifašistom? Antifašistom se ne definira osoba i pokret samom činjenicom da se netko bori protiv fašista. Naime, najvažniji dio talijanske mafije, poglavito Cosa nostra, nakon dolaska Mussolinija na vlast bio je u ratu s fašistima. Upravo na današnji dan, 9. srpnja 1943. počela je saveznička invazija na Siciliju (operacija Husky). Nakon što su saveznici preuzeli vlast i potjerali fašiste, trebali su instalirati novi kadar u gradske administracije, pa su tako postavljali mafijaše kao dokazane antifašiste. Ispred saveznika, za ovaj posao zamjene fašista "antifašistima" u civilnoj upravi, bio je zadužen Amerikanac talijanskog podrijetla Charles Poletti.
 
Premda je sasvim korektno govorio talijanski, za službenog prevoditelja uzeo je mafijaša Vita Genovesea (Don Vitone) koji je bio bliski suradnik još jednog "antifašista" – Lucky Luciana! Ako bi se, dakle, antifašizmom i antifašistom nazivao netko zbog same činjenice da je ratovao protiv fašista ili bio na "strani pobjednika", onda je i talijanska mafija bila antifašistički pokret, a svi ovi talijanski mafijaši antifašisti, baš kao Tito.
 
Zato antifašizam ne proizlazi iz same činjenice da ste ratovali protiv fašista, već antifašizam u sebi uključuje sustav vrijednosti suprotan od fašizma: demokraciju (kod mafije, kao kod komunista, nema demokracije), ljudska prava (što mafiji, kao i komunistima, znače temeljna ljudska prava - pravo na život, slobodu govora?
 
Omerta o Bleiburgu, Golom otoku...), poštivanje privatnog vlasništva (mafija krade, ovi "nacionaliziraju"), te sva ostala građanska i politička prava koja u Titovoj inačici "antifašizma" nisu postojala. Dapače. "Oslobođenje" je bilo zamjena jednog totalitarizma drugim, odnosno crnog fašizma crvenim, pa stoga Tita ne možemo nazivati antifašistom već, točnije, crvenim fašistom.
 
'Banalna' sintagma
 
Drugo, ovdje treba dekonstruirati jednu "banalnu" sintagmu, ali koja ljudima jednostavno izmiče kada polemiziraju s "antifašizmom" odnosno "antifašistima", a koja raskrinkava narav "antifašističke borbe" kojoj cilj nije bilo oslobađanje, već porobljavanje, pljačka, zatvaranje ili likvidacija svih neistomišljenika. Naime, kroz sva desetljeća komunističke vladavine u Jugoslaviji uvijek je službeni govor vlastodržaca vezivao Narodnooslobodilačku borbu (NOB) sa socijalističkom revolucijom. Nikada se nije kratica NOB rabila bez dodatka - socijalistička revolucija. NOB je uvijek bio samo prvi dio rečene sintagme.
 
Antifašistički otpor okupatoru ("fašističkom zavojevaču"), odnosno rat za oslobođenje zemlje, nikada nije bio promatran kao zasebno smislena kategorija, kao zasebni cilj, već je uvijek bio shvaćen i službeno iskazivan na svim razinama društva samo kao instrument ostvarenja socijalističke revolucije. Revolucija je pak bila jedan bespoštedni, zločinački, manihejsko-likvidatorski pothvat protiv svih neistomišljenika i "neprijatelja revolucije". Time je Revolucija kao programirani pravi cilj cjelokupne "antifašističke borbe" zapravo potpuno pervertirala rat za oslobođenje.
 
Dala mu je jedan neprimjereni, izopačeni sadržaj. Antifašistička borba za oslobođenje bila je toliko dubinski i strukturalno kontaminirana imanentnim revolucionarnim ciljevima da je paradoksalno postigla "uspješno" ostvarenje nove invazije, novog, radikalnog porobljavanja svih duhovnih i materijalnih prostora hrvatskog društva od komunističkih revolucionara/fanatika i njihova razornog sanjarenja na temu nedostižive, kontradiktorne slobodarske utopije.
 
Skupi eksperiment
 
Dakle, o "antifašizmu" kod nas uvijek treba govoriti kao o otporu nacifašističkim porobljivačima isključivo poradi uspostave skupog, krvavog komunističkog eksperimenta od početka osuđenog na propast. Titov "antifašizam" bio je od početka shvaćen i vođen na način ostvarenja komunističkog prevrata zlosiljem, i time lišen svoje osloboditeljske biti.
 
Zato, kako bismo izišli iz "ideoloških rovova" (mantra Štromar - Plenković), nudim alternativno rješenje koje će zadovoljiti sve: neka se trg ne zove ni Trg Republike Hrvatske već Piazza Don Vitone. Osim što zvuči svjetski, i Genovese, zvan Don Vitone je, kao i Drug Titone, bio na strani pobjednika u 2. svjetskom ratu, te opljačkao i pobio mnoštvo nevinih ljudi. Tu ni Saša Broz ne može prigovoriti, jer Don Vitone nije Rvat. Svi kriteriji za Piazzu Don Vitone – ispunjeni!
 

Ivica Šola, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/495918/tito-nije-bio-antifasist-vec-crveni-fasist

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1055 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević