Get Adobe Flash player

Od pada cijene nafte najmanje koristi imaju bogati

 
 
Pomisao da bi bogatstvo stečeno naftom moglo biti i prokletstvo stara je ideja koju ne treba objašnjavati. Svakih nekoliko desetljeća cijene energija rastu do neba i dovode do grabeži za novim izvorima nafte. Potom ponuda u konačnici nadrasta potražnju i cijene odjednom naglo padaju. Što više i snažnije tresnu o tlo, to je veći društveni i geopolitički učinak.
http://akumedia.aku.edu/wp-content/uploads/2015/05/IMG_1216Michael.jpg
Michael Meyer
 
Posljednji veliki pad cijena nafte dogodio se 1980-ih i to je izmijenilo svijet. U proljeće 1980. kao mladić sam radio u naftnom raju Teksasa i svjedočio rastu cijena za američku sirovu naftu čak do razine od 45 dolara po barelu, što bi danas iznosilo 138 dolara. Već 1988. nafta se prodavala po cijeni nižoj od devet dolara po barelu, a samo je 1986. izgubila više od polovice vrijednosti. Vozači su imali koristi od strmoglava pada cijena goriva. Međutim, posljedica tih promjena na drugim su mjestima bile katastrofalne, a ponajviše u Sovjetskom Savezu, čije je gospodarstvo uvelike ovisilo o izvozu benzina. Stopa rasta u toj zemlji pala je na trećinu razine iz 1970-ih. Kako je Sovjetski Savez slabio, jačali su društveni nemiri, što je kulminiralo padom Berlinskog zida 1989. i slomom komunizma u srednjoj i istočnoj Europi. Dvije godine kasnije Sovjetski Savez više nije postojao.
 
Pad cijena nafte danas također će biti od koristi nekim stranama. Vozači motornih vozila ponovno će biti sretni, no mnogi drugi osjetit će mnogo teže posljedice. Ne treba se obazirati na neizbježna previranja na svjetskim financijskim tržištima ili na pad proizvodnje nafte iz škriljevca u Sjedinjenim Državama te na ono što to znači za energetsku neovisnost. Pravi je rizik u zemljama koje u znatnoj mjeri ovise o nafti. Kao i u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, šanse za društvenu dezintegraciju  goleme su.
 
Supsaharska Afrika svakako će biti jedan od epicentara sloma uzrokovanog naftom. Najveće gospodarstvo regije, ono nigerijsko, moglo bi pasti na koljena. Proizvodnja nafte posustaje i očekuje se da će doći do golema skoka nezaposlenosti. Ulagači već sada razmatraju povlačenje milijardi dolara financijskih obveza. Predsjednik Muhamadu Buhari, koji je izabran u ožujku 2015., obećao je da će iskorijeniti korupciju, obuzdati rastrošnu elitu i proširiti javne usluge na vrlo siromašne, koji čine golem udio nigerijskog stanovništva. To se sada doima nemogućim.
 
Prije samo godinu dana, Angola, drugi najveći afrički proizvođač nafte, bila je miljenica svjetskih ulagača. Radnici iz inozemstva koji rade u uredskim tornjevima i žive u otmjenim rezidencijalnim četvrtima u Luandi žalili su se da je riječ o najskupljem gradu na svijetu. Danas angolsko gospodarstvo potpuno zamire. Građevinske tvrtke više ne mogu isplaćivati plaće svojim radnicima. Vlada je ostala bez sredstava i smanjuje subvencije o kojima ovisi velik broj Angolaca, što hrani nezadovoljstvo naroda i osjećaj da se na prodaji nafte obogatila samo elita, dočim je svima ostalima gore nego prije. Mladi pozivaju na političke promjene i smjenu predsjednika koji je na vlasti od 1979., a vlada je na to počela suzbijati oporbene glasove.
 
Na drugoj strani kontinenta Kenija i Uganda promatraju kako njihove nade u to da će postati izvoznice nafte isparavaju. Sve dok su cijene niske, nova će nalazišta ostati neotvorena. No novac koji je posuđen za infrastrukturna ulaganja svejedno se mora vratiti, čak i ako se prihodi od nafte koji su bili predviđeni za te svrhe nikada ne ostvare. Financiranje socijalnih programa u objema zemljama već je sada na rubu održivosti. Obični ljudi već su ljutiti na kleptokratske elite koje kradu javni novac. Što će se dogoditi kada se za nekoliko godina golem i sve veći dio nacionalnog proračuna bude morao odvojiti za otplatu stranih dugova umjesto za financiranje školstva ili zdravstva?
 
Stanje u sjevernoj Africi podjednako je tmurno. Prije dvije godine, Egipat je povjerovao da će velikim otkrićima nalazišta prirodnog plina u podmorju spriječiti eksploziju opasne bombe nezadovoljstva mladih, odnosno bačve baruta koja je pokrenula Arapsko proljeće 2011. No tome više nije tako. A da bi stvari bile još gore, Saudijska Arabija, koja godinama hrani novcem egipatsku vladu, suočava se i sama s gospodarskim podrhtavanjem. Danas saudijsko kraljevstvo razmišlja o onome što je nekoć bilo nezamislivo: o prestanku opskrbe Egipta sredstvima. Za to vrijeme susjedna Libija nalazi se na rubu eksplozije. Nakon pola desetljeća građanskog rata osiromašeno stanovništvo bori se za sve manje prihode od nafte. Hrane i lijekova kronično nedostaje, a ratni zapovjednici bore se za ostatke libijskog nacionalnog bogatstva. Te zemlje nisu samo ovisne o izvozu nafte; one su ujedno teško ovisne o uvozu. Dok se prihodi smanjuju i tečajne stope padaju, životni troškovi strahovito će rasti, što će dovoditi do društvenih i političkih tenzija. Europa se već sada jedva nosi s priljevom izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afganistana. Nigerija, Egipat, Angola i Kenija ubrajaju se među najnaseljenije afričke zemlje. Zamislite samo što bi se dogodilo kada bi implodirale i kada bi se njihovi obespravljeni, bijesni i osiromašeni stanovnici počeli kretati prema sjeveru.
 

Michael Meyer, bivši direktor za komunikaciju u UN-u koji je službovao pod glavnim tajnikom Ban Ki-moonom. Dekan je Fakulteta za medije i komunikaciju na Sveučilištu Aga Kan u Nairobiju, Social Europe, Belgija

Američki predsjednik postavio je temelje za daljnju prevlast Amerike u svijetu

 
 
Barack Obama za godinu dana ne će više stanovati u Bijelog kući. Bilance njegovog osmogodišnjeg mandata tada će već biti napisane. S obzirom na posve polariziranu unutarnju politiku, u kojoj dvije velike američke stranke samo još neprijateljski stoje jedna prema drugoj, te će bilance ispasti vrlo različite. Za republikance Obama je neka vrsta Lucifera; sve što je taj demokrat pipnuo u vanjskoj i unutarnjoj politici u njihovim je očima pošlo krivo. Blaže kritike  tu su slabost u vođenju i neupućenost. Činjenica je naravno i to da  su s obzirom na velike nade koje je probudio u zemlji i inozemstvu kad je u siječnju 2009. stupio na dužnost razočarani i mnogi od onih koji ga nisu dočekivali s takvom mržnjom i zlobom kao uvjereni republikanci.
http://diepresse.com/images/uploads_540/6/2/e/615982/bischof_burkhard_bischof20110215142750.jpg
Burkhard Bischof
 
Stvari se, međutim, mogu gledati i posve drukčije. Na primjer onako kako ih gleda američki povjesničar Alfred McCoy sa Sveučilišta Visconsin-Madison. U časopisu za kulturu „Lettre International (broj 111.) on Obamu opisuje kao jednog od trojice „velikih majstora geopolitike“ koje je SAD dao: Elihu Root, koji je bio arhitekt uspona SAD-a do svjetske sile, Zbigniew Kazimierz Brzeziński, koji je vukao konce kod propasti Sovjetskoga Saveza i tako od SAD-a učinio jedinu velesilu, i Barack Obama, koji je predstavio „imperijalni nacrt obuzdavanja rasta Kine“. McCoy kaže: „Na veliku žalost njegovih kritičara Obama se posljednjih mjeseci predsjedništva od Irana do Kube, od Burme do Pacifika pokazao američkim strategom koji je možda postavio temelj za nastavak prevlasti Amerike na planetu do duboko u XXI. stoljeće.“ Obama je smanjio u svakom smislu skup vojni angažman SAD-a u Iraku i Afganistanu, omogućio atomski sporazum s Iranom, pokrenuo pomirenje s Kubom, inicirao Transpacifičko partnerstvo, nakon otvaranja Burme tamo pozicionirao SAD. Stoga su pekinške novine „Global Times“ pretpostavile da se svugdje želi „kompenzirati sve veći utjecaj Kine i vratiti raniji američki utjecaj“.
 
Kina, međutim, ima svoj program i planove na geopolitičkoj  šahovskoj ploči. Ona se pozicionira u Euroaziji i dalje, kako se analizira u trima prilozima berlinskog magazina „Internationale Politik“ (1/2016.). Jezgra kineskih nastojanja jest megaprojekt „Jedan pojas, jedan put“ pomoću kojega Kina na kopnu i moru želi osigurati svoju gospodarsku budućnost i nastupa kao geostrateški akter. Njemački autori ambicije Pekinga možda ipak vide malo naivno kada ih opisuju kao „defenzivne“, a sve odlučniji vanjskopolitički nastup Kine kao reakciju na američku politiku. U susjedstvu Kine to u svakom slučaju gledaju posve drukčije. 
 
Po mišljenju Alfreda McCoya tu se sudaraju dvije suprotne geopolitičke strategije. „Koliko će Pekingu poći za rukom spojiti Aziju, Afriku i Europu u jedan otok ili hoće li uspjeti Obamina strategija podjele te kopnene mase pomoću prekooceanske trgovine, pokazat će se tek za jedno ili dva desetljeća.“ No već su sada vidljivi parametri epohalne geopolitičke utakmice, misli on.
 

Burkhard Bischof, Die Presse

Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti

 
 
„Novi svjetski poredak: nova pravila ili nikakva pravila?” pitao je ruski predsjednik Vladimir Putin na godišnjem zasjedanju njegova debatnog kluba Valdaj. Nije potrebno mnogo rasprave da bismo zaključili da „nikakva pravila” nisu privlačna ideja. Društvo bez pravila podrazumijevalo bi rat svih protiv sviju kakav je zamislio Thomas Hobbes.
http://www.ghi-dc.org/files/pics/events/2010/Hertie/gus1_web.jpg
Wolfgang Ischinger
 
Međunarodna pravila krše se s vremena na vrijeme, no to ih ne čini ništa manje ključnima. U Europi su pravila koja uređuju odnose između istoka i zapada Helsinški sporazumi iz 1975. Razdoblje koje je uslijedilo bilo je, prema povijesnim standardima, razdoblje razmjerne stabilnosti. Dvadeset i pet godina nakon završetaka Hladnog rata situacija je nešto manje izvjesna. Rusko pripojenje Krima i intervencija u istočnoj Ukrajini donose nesigurnost i neizvjesnost. Kako onda obnoviti sigurnost i suradnju u Europi? Jedan je panel političkih čelnika i diplomata na upit Organizacije za europsku sigurnost i suradnju o tome došao do zaključka da nam nisu potrebna nova pravila. Moramo stvoriti kontekst u kojemu mogu funkcionirati postojeća pravila.
 
Stabilnost je 1975. bila zajamčena razumijevanjem koje je postignuto o teritorijalnome statusu quo. Zapad se protivio sovjetskoj dominaciji nad istočnom Europom, no nije je pokušavao promijeniti silom. Taj je status quo ratificiran Helsinškim sporazumom, no malo-pomalo gradilo ga se uime Ostpolitike. Dvije strane u Hladnom ratu mogle su polako sklapati druge sporazume, uključujući one o izgradnji povjerenja među vojnim snagama. Nitko se ne želi vratiti u doba Hladnog rata, no povratak u doba stabilnosti kojom se zajednički upravlja bio bi dobar za sve. Početna točka mora biti razumijevanje oko teritorija. Prijeporna zona proteže se Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Što je još gore, manjka nam jasnoće u vezi s namjerama i željama svih glavnih aktera. Planira li NATO ponuditi članstvo Ukrajini i Gruziji? Ako Rusija razmišlja u kategorijama sfera utjecaja, što to točno znači? Što je sa željama Ukrajinaca i Gruzijaca? Gdje se u to uklapaju EU i Euroazijska gospodarska unija pod vodstvom Moskve? Ta su pitanja od ključne važnosti za europsku sigurnost. Neizvjesnost povećava mogućnost pogrešne procjene; jasnoća bi omogućila mjere za izgradnju povjerenja redizajnirane za doba tehnologije umjesto za masovne vojske.
 
Treba nam povratak diplomaciji. Provedba protokola iz Minska, sporazuma o primirju između Rusije i Ukrajine, pružila bi kontekst u kojemu bi se mogla pokušati ostvariti stabilnost u Europi. Predsjedništvo OESS-a trebalo bi početi diplomatski proces uime Europe, u njezinoj najširoj definiciji, i to kako bi odgovorilo na ta pitanja. Ako je Finska bila u stanju ostvariti potpisivanje Helsinškog sporazuma u jeku Hladnog rata, nema razloga zašto se slična inicijativa ne bi iskušala i danas. Konačni bi cilj trebao biti sastanak na vrhu kojime se ne bi samo ponovno potvrdila načela zajedničke sigurnosti u euroatlantskome području, nego i sporazumi kojima bi se omogućila njezina provedba. Za to vrijeme možemo učiniti današnju situaciju manje opasnom pristajući na uspostavu pravila između naših vojnih snaga kako bismo izbjegli nesreće. To je hitno pitanje, kao što pokazuje prošlogodišnji incident, kada je Turska srušila jedan ruski zrakoplov.
 
Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti, gdje bi se vrsta suradnje kakva postoji u EU-u mogla reproducirati diljem Europe. To se trenutačno ne doima vjerojatnim, no razlike među nama manje su od razlika koje su postojale između suprotstavljenih ideologija 1975. Ono što preostaje isti je zajednički interes za izbjegavanje izravnog vojnog sukoba. Pravila su ključna da bi se probleme rješavalo bez sile. Imamo dugačku zajedničku povijest i već smo znali rješavati kontinentalne probleme. Sporazumom iz 1975. omogućeno je razdoblje trgovine, ulaganja i suradnje. To je ono čega se trebamo prisjetiti sada, a onda bismo se mogli i suočiti s izazovima koji se nalaze pred nama u svijetu.
 

Wolfgang Ischinger, čelnik Konferencije o sigurnosti u Münchenu i predsjedao je Panelu uvaženih osoba o europskoj sigurnosti, The Financial Times, London

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 22/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 854 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević