Get Adobe Flash player

Američki predsjednik postavio je temelje za daljnju prevlast Amerike u svijetu

 
 
Barack Obama za godinu dana ne će više stanovati u Bijelog kući. Bilance njegovog osmogodišnjeg mandata tada će već biti napisane. S obzirom na posve polariziranu unutarnju politiku, u kojoj dvije velike američke stranke samo još neprijateljski stoje jedna prema drugoj, te će bilance ispasti vrlo različite. Za republikance Obama je neka vrsta Lucifera; sve što je taj demokrat pipnuo u vanjskoj i unutarnjoj politici u njihovim je očima pošlo krivo. Blaže kritike  tu su slabost u vođenju i neupućenost. Činjenica je naravno i to da  su s obzirom na velike nade koje je probudio u zemlji i inozemstvu kad je u siječnju 2009. stupio na dužnost razočarani i mnogi od onih koji ga nisu dočekivali s takvom mržnjom i zlobom kao uvjereni republikanci.
http://diepresse.com/images/uploads_540/6/2/e/615982/bischof_burkhard_bischof20110215142750.jpg
Burkhard Bischof
 
Stvari se, međutim, mogu gledati i posve drukčije. Na primjer onako kako ih gleda američki povjesničar Alfred McCoy sa Sveučilišta Visconsin-Madison. U časopisu za kulturu „Lettre International (broj 111.) on Obamu opisuje kao jednog od trojice „velikih majstora geopolitike“ koje je SAD dao: Elihu Root, koji je bio arhitekt uspona SAD-a do svjetske sile, Zbigniew Kazimierz Brzeziński, koji je vukao konce kod propasti Sovjetskoga Saveza i tako od SAD-a učinio jedinu velesilu, i Barack Obama, koji je predstavio „imperijalni nacrt obuzdavanja rasta Kine“. McCoy kaže: „Na veliku žalost njegovih kritičara Obama se posljednjih mjeseci predsjedništva od Irana do Kube, od Burme do Pacifika pokazao američkim strategom koji je možda postavio temelj za nastavak prevlasti Amerike na planetu do duboko u XXI. stoljeće.“ Obama je smanjio u svakom smislu skup vojni angažman SAD-a u Iraku i Afganistanu, omogućio atomski sporazum s Iranom, pokrenuo pomirenje s Kubom, inicirao Transpacifičko partnerstvo, nakon otvaranja Burme tamo pozicionirao SAD. Stoga su pekinške novine „Global Times“ pretpostavile da se svugdje želi „kompenzirati sve veći utjecaj Kine i vratiti raniji američki utjecaj“.
 
Kina, međutim, ima svoj program i planove na geopolitičkoj  šahovskoj ploči. Ona se pozicionira u Euroaziji i dalje, kako se analizira u trima prilozima berlinskog magazina „Internationale Politik“ (1/2016.). Jezgra kineskih nastojanja jest megaprojekt „Jedan pojas, jedan put“ pomoću kojega Kina na kopnu i moru želi osigurati svoju gospodarsku budućnost i nastupa kao geostrateški akter. Njemački autori ambicije Pekinga možda ipak vide malo naivno kada ih opisuju kao „defenzivne“, a sve odlučniji vanjskopolitički nastup Kine kao reakciju na američku politiku. U susjedstvu Kine to u svakom slučaju gledaju posve drukčije. 
 
Po mišljenju Alfreda McCoya tu se sudaraju dvije suprotne geopolitičke strategije. „Koliko će Pekingu poći za rukom spojiti Aziju, Afriku i Europu u jedan otok ili hoće li uspjeti Obamina strategija podjele te kopnene mase pomoću prekooceanske trgovine, pokazat će se tek za jedno ili dva desetljeća.“ No već su sada vidljivi parametri epohalne geopolitičke utakmice, misli on.
 

Burkhard Bischof, Die Presse

Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti

 
 
„Novi svjetski poredak: nova pravila ili nikakva pravila?” pitao je ruski predsjednik Vladimir Putin na godišnjem zasjedanju njegova debatnog kluba Valdaj. Nije potrebno mnogo rasprave da bismo zaključili da „nikakva pravila” nisu privlačna ideja. Društvo bez pravila podrazumijevalo bi rat svih protiv sviju kakav je zamislio Thomas Hobbes.
http://www.ghi-dc.org/files/pics/events/2010/Hertie/gus1_web.jpg
Wolfgang Ischinger
 
Međunarodna pravila krše se s vremena na vrijeme, no to ih ne čini ništa manje ključnima. U Europi su pravila koja uređuju odnose između istoka i zapada Helsinški sporazumi iz 1975. Razdoblje koje je uslijedilo bilo je, prema povijesnim standardima, razdoblje razmjerne stabilnosti. Dvadeset i pet godina nakon završetaka Hladnog rata situacija je nešto manje izvjesna. Rusko pripojenje Krima i intervencija u istočnoj Ukrajini donose nesigurnost i neizvjesnost. Kako onda obnoviti sigurnost i suradnju u Europi? Jedan je panel političkih čelnika i diplomata na upit Organizacije za europsku sigurnost i suradnju o tome došao do zaključka da nam nisu potrebna nova pravila. Moramo stvoriti kontekst u kojemu mogu funkcionirati postojeća pravila.
 
Stabilnost je 1975. bila zajamčena razumijevanjem koje je postignuto o teritorijalnome statusu quo. Zapad se protivio sovjetskoj dominaciji nad istočnom Europom, no nije je pokušavao promijeniti silom. Taj je status quo ratificiran Helsinškim sporazumom, no malo-pomalo gradilo ga se uime Ostpolitike. Dvije strane u Hladnom ratu mogle su polako sklapati druge sporazume, uključujući one o izgradnji povjerenja među vojnim snagama. Nitko se ne želi vratiti u doba Hladnog rata, no povratak u doba stabilnosti kojom se zajednički upravlja bio bi dobar za sve. Početna točka mora biti razumijevanje oko teritorija. Prijeporna zona proteže se Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Što je još gore, manjka nam jasnoće u vezi s namjerama i željama svih glavnih aktera. Planira li NATO ponuditi članstvo Ukrajini i Gruziji? Ako Rusija razmišlja u kategorijama sfera utjecaja, što to točno znači? Što je sa željama Ukrajinaca i Gruzijaca? Gdje se u to uklapaju EU i Euroazijska gospodarska unija pod vodstvom Moskve? Ta su pitanja od ključne važnosti za europsku sigurnost. Neizvjesnost povećava mogućnost pogrešne procjene; jasnoća bi omogućila mjere za izgradnju povjerenja redizajnirane za doba tehnologije umjesto za masovne vojske.
 
Treba nam povratak diplomaciji. Provedba protokola iz Minska, sporazuma o primirju između Rusije i Ukrajine, pružila bi kontekst u kojemu bi se mogla pokušati ostvariti stabilnost u Europi. Predsjedništvo OESS-a trebalo bi početi diplomatski proces uime Europe, u njezinoj najširoj definiciji, i to kako bi odgovorilo na ta pitanja. Ako je Finska bila u stanju ostvariti potpisivanje Helsinškog sporazuma u jeku Hladnog rata, nema razloga zašto se slična inicijativa ne bi iskušala i danas. Konačni bi cilj trebao biti sastanak na vrhu kojime se ne bi samo ponovno potvrdila načela zajedničke sigurnosti u euroatlantskome području, nego i sporazumi kojima bi se omogućila njezina provedba. Za to vrijeme možemo učiniti današnju situaciju manje opasnom pristajući na uspostavu pravila između naših vojnih snaga kako bismo izbjegli nesreće. To je hitno pitanje, kao što pokazuje prošlogodišnji incident, kada je Turska srušila jedan ruski zrakoplov.
 
Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti, gdje bi se vrsta suradnje kakva postoji u EU-u mogla reproducirati diljem Europe. To se trenutačno ne doima vjerojatnim, no razlike među nama manje su od razlika koje su postojale između suprotstavljenih ideologija 1975. Ono što preostaje isti je zajednički interes za izbjegavanje izravnog vojnog sukoba. Pravila su ključna da bi se probleme rješavalo bez sile. Imamo dugačku zajedničku povijest i već smo znali rješavati kontinentalne probleme. Sporazumom iz 1975. omogućeno je razdoblje trgovine, ulaganja i suradnje. To je ono čega se trebamo prisjetiti sada, a onda bismo se mogli i suočiti s izazovima koji se nalaze pred nama u svijetu.
 

Wolfgang Ischinger, čelnik Konferencije o sigurnosti u Münchenu i predsjedao je Panelu uvaženih osoba o europskoj sigurnosti, The Financial Times, London

Opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati

 
 
Nešto je ironično u kandidaturi Bernieja Sandersa za predsjednika: senatora iz Vermonta često se prikazuje kao egzotičnu biljku jer sam sebe naziva „demokratskim socijalistom”. No najvažnije pitanje u politici većine zapadnih demokracija glasi mogu li gospodarski i društveni svijet koji su izgradili socijaldemokrati preživjeti predstojeća desetljeća.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/37/EJ_Dionne.JPG/220px-EJ_Dionne.JPG
Eugene Joseph Dionne
 
Pozabavimo se najprije tiranijom etiketa. „Socijalist” je dugo neprihvatljiva riječ u Sjedinjenim Državama, no naša je zemlja nekoć imala živ socijalistički pokret; njegovu su povijest dobro opisali John Nichols i James Weinstein. Socijalisti su imali velik utjecaj na glavne političke rasprave. Liberali s reformskim programima, uključujući Franklina D. Roosevelta, usvojili su mnoge od njihovih najboljih ideja i to je jedan od razloga zbog kojih su marginalizirani. Nadalje, golemu većinu „demokratskih socijalista” sada se ispravno skromnije opisuje kao „socijaldemokrate” jer većina na ljevici vjeruje u uspješan privatni sektor. No ujedno se zalažu za vlast koja ostvaruje široko postavljene javne ciljeve, od čistoga okoliša do raširena pristupa obrazovanju, ali i regulira odnose preraspodjeljuje sredstva na načine kojima se ojačava pregovaračka pozicija onih koji nemaju mnogo kapitala.
 
Kada je Sanders definirao svoju vrstu socijalizma ove godine u govoru na Sveučilištu Georgetown, jasno je dao do znanja da se ubraja u potonji tabor. „Sljedeći put kada čujete da me napadaju da sam socijalist, zapamtite sljedeće”, rekao je. „Ne mislim da bi vlast trebala posjedovati sredstva za proizvodnju, ali vjerujem da srednja klasa i radničke obitelji koje proizvode američko bogatstvo zaslužuju pošten udio.”
 
Ruku na srce, Bernie, ti si zapravo socijaldemokrat. No na to čovjek uvelike može biti ponosan. Nagodba između vlasti i tržišta koja je omogućila Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim demokracijama da zajednički napreduju k blagostanju od završetka Drugog svjetskog rata do prije nekoliko godina zapravo je bila socijaldemokratsko postignuće. Kao što je ustvrdio ekonomist J. Bradford DeLong u eseju nedavno objavljenom na internetskoj stranici Talking Points Memo, ta su gospodarstva bila „mjesta na kojima je vladala razmjerno ravnopravna raspodjela imutka u usporedbi s drugim prilikama u povijesti (odnosno barem za muškarce bijele rase koji su se ondje rodili)”. Prilika da utječu na političke procese „bila je široko dostupna među stanovništvom”, a „želje imućnih za određivanje političkih pravaca” bile su „pod kontrolom”.
 
No naslov DeLongova teksta – „Otapanje sjevernoatlantske socijaldemokracije” otvara pitanje o kojemu trebamo raspravljati izravnije u predsjedničkoj kampanji: je li veliki socijaldemokratski eksperiment bio iznimka u povijesti? Je li sudbina svih imućnih društava da postanu mnogo manje jednakima, kao što su bila krajem 19. stoljeća, zbog globalizacije i tehnoloških promjena? Ili vlade mogu pronaći nove načine da osiguraju određen stupanj pravednosti i pravičnosti? Ta pitanja zaokupljaju mojeg kolegu Stevena Weismena s Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson već niz godina. Njegova nova knjiga „Velika zamjena: kontroliranje moralnih konflikata u eri globalizacije” izvrstan je tekst za raspravu koju trebamo. Weisman se iznimno potrudio izbjeći dogmatizam i oprezno izlaže često teške odluke s kojima se suočavamo.
 
Primjerice: globalizacija „je podigla životne standarde stotina milijuna, ako ne i milijardi ljudi diljem svijeta” no ujedno je „doprinijela smanjenju dohodaka nisko obrazovanih radnika srednje klase u razvijenim zemljama”. Kome bismo se trebali prikloniti? Kako balansiramo obveze prema sugrađanima u zajednicama i zemljama u kojima živimo i interese onih koji žive daleko od nas? I kako golemi dispariteti u bogatstvu koje stvara sustav ograničavaju proces demokratske rasprave o tome kako mijenjati sustav? Weisman je naklonjeniji globalizaciji nego mnogi drugi na ljevici, a ja sam skloniji njezinim kritičarima od njega. Međutim, Weisman ne dopušta zagovornicima tržišta da se izvuku. Prema njegovu mišljenju, za obranu postignuća globalizacije potrebno je priznati koji su njezini troškovi.
 
„Svjetski gospodarski sustav,” piše on, „trebao bi biti sustav u kojemu su šanse dostupnije svima, u kojemu je raspodjela koristi poštenija i u kojemu se gaji više poštovanja prema očuvanju zajednica.” Politika bi se trebala vrtjeti oko toga kako postići te ciljeve. Predsjednička kampanja bila bi edukativnija (i relevantnija za probleme s kojima se suočavaju brojni Amerikanci) kada bi se izravno usmjerila na potrebu za promjenom uvjeta društvenog ugovora koji je nekoć omogućivao široko i svima dostupno blagostanje, a sada je iznimno ugrožen. Ne morate biti demokratski socijalist da biste vjerovali u to. Naprotiv, opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati.
 

Eugene Joseph Dionne, The Washington Post

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1240 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević