Get Adobe Flash player

Čini se da se "kraj povijesti" i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama

 
 
Nakon što su se razbuktali demokratski pokreti od Moskve preko Bliskog istoka pa sve do Pekinga, autoritarni režimi uzvraćaju udarac. Oni se bore protiv demokratskih ideja služeći se sličnim instrumentima. Prošlo je 26 godina otkako je američki politolog Francis Fukuyama najavio „Kraj povijesti“. On je pod time mislio da je nakon sloma komunizma zapadna demokracija postala bezalternativni oblik vladavine. Fukuyama je velikim dijelom bio u pravu.
https://www.regensburger-nachrichten.de/a_medien/artikel/2014/01/junges_regensburg/2014_01_11-stephan-bierling-ist-professor-des-jahres-2013/stephan-bierling-ist-professor-des-jahres-2013-fulltext.jpg
Stephan Bierling
 
Izuzev Islamske države s idejom kalifata, koja na globalnoj razini nije baš popularna, do danas ne postoji svjetonazorno cjelovita alternativa demokraciji. Međutim, Fukuyama nije predvidio to da se autoritarni režimi, koji smatraju da im demokratski razvoji ugrožavaju egzistenciju, ne će prepustiti sudbini već da će svom snagom uzvratiti udarac. Od obojenih revolucija sredinom prošlog desetljeća u Gruziji, Ukrajini,  Kirgistanu, od pobune srednjeg sloja u Arapskom proljeću 2011. i od Majdanskog ustanka 2013./2014. diktatorima od Pekinga preko Kaira do Moskve postaje sve jasnije da nacionalizam i blagostanje nisu dostatni za dugoročno legitimiranje njihove vladavine. Jednako tako sve im postaje jasnije da je zapadna demokracija – kao ideja i državni oblik – najveća prijetnja njihovoj pretenziji na vlast. Upravo iz tog razloga oni poduzimaju sve agresivnije korake protiv demokracije. Christopher Walker iz američke zaklade „National Endowment for Democracy“ govori čak o novoj „politici okruživanja demokracija“.
 
Najvažniji protagonisti antidemokratske fronte su Rusija, Kina, Venezuela, Saudijska Arabija i Egipat. Čak i ako rijetko nastupaju zajedno, služe se sličnim instrumentima i teže istim ciljevima: sprječavanju širenju demokracije, diskreditiranju demokratskog oblika vladavine i potkopavanju međunarodnih organizacija koje zastupaju demokratske vrijednosti.
 
Vezano za prvi cilj valja istaknuti sljedeće: nakon što su autoritarni režimi dugo vremena prihvaćali širenje demokratskih država i demokratskih razvoja u susjednim zemljama, sada se odlučno bore protiv tog trenda. U Bahreinu je tako Saudijska Arabija 2011. intervenirala Nacionalnom gardom kako bi ugušila antivladine prosvjede i spriječila prelijevanje Arapskog proljeća na svoj teritorij. U Ukrajini, jednako kao što je ranije činila u Moldaviji Gruziji, Rusija organizira i podupire separatistička nastojanja kako bi destabilizirala tamošnje demokratske vlade. I predstavnici režima u Hong Kongu po zapovijedi Pekinga guše sve demokratske pokrete koji se zauzimaju za slobodne izbore.
 
Diktatori se u prvom redu bore protiv širenja demokratskih ideja. Tako je u siječnju 2015. kinesko ministarstvo obrazovanja ograničilo korištenje stranih udžbenika na sveučilištima kako bi se spriječila infiltracija zapadnih vrijednosti. Autoritarni vladari u Kini u međunarodnim nevladinim organizacijama u prvom redu vide trojanske konje kojima se krijumčare ideje o slobodi, vladavini prava i demokraciji. Kairo je zbog toga zabranio strane nevladine organizacije čiji je rad usmjeren na demokraciju i pluralizam. Među zabranjenim organizacijama su i Zaklada Konrad Adenauer. Zakladu Friedrich Naumman. 28. srpnja 2015. Kremlj je objavio na popisu nepoželjnih organizacija koje predstavljaju „opasnost za temelje ustavnog poretka Ruske Federacije, njezinih obrambenih sposobnosti i nacionalne sigurnosti“.
 
Kampanja protiv nevladinih organizacija najviše pogađa institucije za promicanje demokracije kao što su spomenuta zaklada Endowment for Democracy ili zaklade otvorenog društva američkog milijardera Georgea Sorosa čiji je cilj razvoj dinamičnih i tolerantnih demokracija. Slijedeći Putinov primjer kineski predsjednik Xi Jinping je svega nekoliko tjedana kasnije podvrgnuo novim pravilima sve strane nevladine organizacije i njihove aktivnosti u cilju demokratizacije. Istovremeno je pooštrio internetsku cenzuru i naložio uhićenje više aktivista za ljudska prava.
 
Ali diktatori ne planiraju boriti se protiv demokratskih razvoja samo na svom teritoriju, već teže potpunom diskreditiranju demokracije. Rusija i Kina u proteklim su godinama razvili skupe televizijske postaje čiji je cilj upravo diskreditiranje zapada i svih njegovih demokratskih postignuća. Trolovi Kremlja u Petrogradu koriste twitter i druge društvene medije kako bi difamirali kreatore javnog mišljenja u zapadnim medijima koji su kritični prema ruskom režimu i širili vijesti o navodnim kemijskim nesrećama i pojavi ebole na zapadu. U očima ruskog predsjednika Vladimira Putina i političari u demokratskim zemljama mogu se iskoristiti za vlastite svrhe.
 
Jedan od većih Putinovih uspjeha u tom pogledu bio je kada je njemačkog kancelara Gerharda Schrödera nekoliko mjeseci nakon poraza na izborima postavio na lukrativnu funkciju u Gazpromu. Čak je i američki predsjednik George W. Bush navodno upitao Putina bi li mu pomogao odnosno bi li jednom njegovu bliskom prijatelju, bivšem ministru gospodarstva Donaldu Evansu osigurao dobro plaćen posao u jednom ruskom državnom poduzeću. Pouka koju je iz toga izvukao Putin: Svi se mogu kupiti, i političari u Rusiji, i oni na zapadu. Dakle, i na taj se način može podgrijavati cinizam prema demokraciji. Kao treće, diktatori poduzimaju sve kako bi diskreditirali međunarodne institucije koje promiču zapadne vrijednosti. Kada su nevladine organizacije pod pritiskom zapada u reformiranom Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda dobile pravo na riječ, Peking je odmah pronašao odgovor na to: osnovao je svoje vlastite nevladine organizacije koje su zastupale vladine pozicije. Rusija, Azerbajdžan i Kazahstan osnovale su gremije za promatranje izbora u kojima su sudjelovali predstavnici iz prijateljskih stranih stranaka čime su zapravo zaobišli etablirane misije OESS-a.
 
U Latinskoj Americi Venezuela pokušava sa saveznicima poput Nikaragve, Ekvadora i Bolivije sabotirati rad Organizacije američkih država u području zaštite ljudskih prava. Nove organizacije poput Šangajskog vijeća za suradnju pod vodstvom Kine i Rusije ili Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva na čelu sa Saudijskom Arabijom žele autoritarne norme prikazati prihvatljivima. Tako su tamošnje države sastavile crne popise kako bi nadzirale aktiviste za jačanje demokracije i ograničile njihovu slobodu kretanja. Ultimativni trijumf za Rusiju bio bi navodno raspad Europske unije i Natoa kao dviju najvažnijih demokratskih institucija u svijeta. Za taj cilj Putin je otvoreno kreditima u milijardskim iznosima financirao desničarsko populističku Nacionalnu frontu u Francuskoj. Naime, ta je stranka obećala da će, ako pobijedi na izborima, Francuska napustiti eurozonu i Europsku uniju.
 
Pomoć od Kremlja dobivaju navodno i druge radikalno desne stranke kao što su mađarski Jobbik, bugarska stranka Ataka, Slovačka Narodna stranka i proruska stranka u Litvi. Sve se one odužuju Putinu na način da njihovi zastupnici u Europskom parlamentu glasuju protiv rezolucija protiv Rusije. Političari iz ostalih stranaka naklonjenih Kremlju poput Lijeve stranke u Njemačkoj ili KKE-a u Grčkoj šalju svoje promatrače na referendume i izbore u separatističkim područjima i tako dobrovoljno postaju instrumentom ruske destabilizacijske politike.
 
Nastojanja autoritarnih vladara u cilju sprječavanja širenja demokracija nisu bila bezuspješna. Naime, treći veliki val demokratizacije, čija je ishodište bio američki politolog Samuel Huntington sredinom sedamdesetih godina i koji je doživio svoj vrhunac raspadom Sovjetskog Saveza, sada je u zastoju. Think-tank Freedom House je 2015. samo 46 zemalja svijeta klasificirao kao slobodne – dakle jednaki broj zemalja kao 1998. Čini se da se „kraj povijesti“ i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama.
 

Stephan Bierling, Die Welt

Saudijci i dalje nude jeftiniju naftu od ruske

 
 
Dok predsjednik Vladimir Putin pokušava vratiti Rusiji mjesto glavnog aktera na Bliskom istoku, Saudijska Arabija je započela napad na tradicionalno ruskom terenu, tako da sada Poljskoj isporučuje sirovu naftu po nižoj cijeni.
http://assets.bwbx.io/images/ijfX17VuNa34/v1/-1x-1.jpg
Na nedavnom forumu o ulaganjima, Igor Sečin, izvršni direktor Rosnjefta, najveće ruske naftne kompanije, požalio se zbog toga što Saudijci ulaze na poljsko tržište. "Oni aktivno spuštaju cijene i vrše damping", rekao je Sečin. I drugi predsjednici ruskih naftnih tvrtki su također zabrinuti. "Nije li to prvi korak prema novoj preraspodjeli zapadnih tržišta?", rekao je Nikolaj Rubčenkov, izvršni direktor ruske tvrtke Tatneft, na okruglom stolu o nafti u četvrtak. "Ne bi li energetska strategija vlade trebala sadržavati neke mjere za očuvanje ruskih interesa na njenim već postojećim zapadnim tržištima?" Europski trgovci i prerađivači nafte su potvrdili da Saudijska Arabija nudi svoju naftu uz značajne popuste, te je stoga njena nafta privlačnija od ruske nafte. Premda većina istočnoeuropskih rafinerija sada tehnološki ovisi o ruskoj mješavini sirove nafte, ruski predsjednici naftnih tvrtki su s pravom zabrinuti.
 
Tijekom 1970-ih, Saudijska Arabija je isporučivala polovicu svoje nafte Europi, ali je nakon toga Sovjetski Savez izgradio naftovode za izvoz nafte iz svojih bogatih naftnih polja u  zapadnom Sibiru, a Saudijci su se prebacili na azijska tržišta, gdje je potražnja  rasla, i na kojima su se mogle postići bolje cijene. Saudijski udio na europskom tržištu sirove nafte je postajao sve manji. Tijekom 2009., on je dosegao kritičnu točku od 5,9 posto. Ruski udio je bio na vrhuncu, te je iznosio 34,8 posto 2011. godine. Tijekom posljednjih nekoliko godina, Saudijska Arabija je postupno povećavala svoju nazočnost, te je stekla 8,6 posto udjela tijekom 2013. godine, ali do sada nikad nije iskušala svoju sreću u Poljskoj.
 
Kao i veći dio srednje i istočne Europe, Poljska je dugo bila klijent ruskih naftnih tvrtki. Prošle godine je Poljska oko tri četvrtine svojih energenata uvezla iz Rusije, a ostatak iz Kazahstana i europskih zemalja. Poljska, međutim, ulaže najveće napore u Europskoj uniji kako bi se smanjila ovisnost Unije o ruskoj energiji. Otkako je Putin anektirao Krim prošle godine, Poljska je, kao susjed Ukrajine, povećala vojne izdatke i druge napore kako bi ojačala svoju sigurnost. Ona također surađuje sa svojim manjim susjedima. Poljska je u četvrtak objavila sklapanje sporazuma s Litvom, Latvijom i Estonijom za izgradnju plinovoda za transportiranje prirodnog plina iz baltičkih država, što će u budućnosti osigurati njihovu neovisnost o ruskom plinu.
 
U tom kontekstu, novi i pouzdani dobavljač je božji dar. Što se tiče Saudijaca, njima je potrebno proširiti se izvan Azije, jer se u Aziji potražnja smanjuje. Kremlj i ruski naftaši su već odavno osjetili apetit Europe za stvaranjem energetske raznolikosti, te su počeli tražiti nova tržišta. Do 2000-ih se gotovo sva ruska nafta izvozila u Europu. Do prošle godine, ruski udio se smanjio na manje od dvije trećine. Na azijskim tržištima, Rusija je postala ozbiljan konkurent Saudijcima. U svibnju su ruske isporuke sirove nafte Kini privremeno nadmašile isporuke iz Saudijske Arabije. Sada, kada su se Saudijci uključili u nemilosrdni rat cijenama za stjecanje većeg udjela na tržištu - jer nisu samo ušli u rat s američkim proizvođačima nafte iz škriljevca, nego i sa svim proizvođačima nafte koji nisu članovi Organizacije zemalja izvoznica nafte - oni također ulaze i na tradicionalno rusko tržište nafte.
 
To bi se moglo pretvoriti u aktivnije nadmetanje između dva najveća svjetska izvoznika nafte, koji su već u sukobu glede sirijskog sukoba. Za sada OPEC i Međunarodna agencija za energetiku predviđaju povećanje sadašnje skromne potražnje iduće godine, međutim, ako kinesko gospodarstvo i dalje bude ostvarivalo lošije rezultate od očekivanih, onda bi to tržište moglo postati premalo za Ruse i Saudijce. I rusko i saudijsko gospodarstvo ovise o nafti, a zadržavanje tržišnog udjela je pitanje opstanka.
 
Natjecanje za zadržavanje udjela na tržištu nafte je opasna podzemna struja u Putinovoj bliskoistočnoj politici. Ruski predsjednik se nada da će, kad njegov saveznik Iran ponovno uđe na globalno tržište nafte i plina, Rusija nekako sudjelovati u dobiti, možda kroz izgradnju novih plinovoda diljem Sirije. On također želi spriječiti da Saudijci uspostave rute za izvoz nafte u Siriji. Sada, kada je također i ruska energetska prevlast u Europi također upitna, Putinova odlučnost da riješi sirijski sukob pod njegovim uvjetima može samo rasti.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku

 
 
Svi znamo kako je počeo Prvi svjetski rat. Pojedinačna nasilna zlodjela kumulativno su pokrenula nepovratne vojne operacije kojima je manjkalo sveobuhvatna strateškog vodstva, ali i šire jasnije svrhe. Ostalo je povijest: četverogodišnji pokolj uime ambicioznih ciljeva koje su uglavnom ex post facto formulirale pobjedničke sile.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/88/Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg/220px-Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg
Još uvijek ima vremena da se spriječi bolno ponavljanje, koje ovaj put konkretno prijeti na Bliskome istoku, odnosno u Siriji. Podržao sam prvotnu odluku predsjednika Baracka Obame da se ne služi silom u sirijskoj tragediji. Korištenje američkom moći za uklanjanje predsjednika Bašara al-Asada, koje toliko žustro zagovaraju neki od naših prijatelja na Bliskome istoku, nije imalo smisla bez pravog domaćeg konsenzusa oko te ideje u Siriji i Americi. Nadalje, sviđalo se to nama ili ne, Asad nije bio sklon pristati na zahtjeve Washingtona da odstupi niti su ga zastrašili zbrkani napori SAD-a da organizira djelotvoran demokratski otpor njegovoj vladavini. Međutim, u međuvremenu je postignut pomak u vrlo teškim nuklearnim pregovorima s Iranom, u kojima su i SAD i Rusija surađivali s drugim vodećim silama na prevladavanju prepreka. Stoga su neki s razlogom pretpostavili da bi sljedeća faza u rješavanju sirijskog problema mogla uključivati ponovni trud na njegovu rješavanju, ovaj put uz pomoć toliko važnih potpisnica poput Kine i Rusije.
 
Umjesto toga Moskva je odlučila intervenirati vojno, no bez političke ili taktičke suradnje s SAD-om, glavne strane sile uključene u izravno djelovanje na svrgavanju Asada, koliko god nedjelotvorno ono bilo. Tako je Rusija navodno pokrenula zračne napade na čimbenike u Siriji koje su sponzorirali, obučili i opremili Amerikanci, čime im je nanijela materijalne i ljudske gubitke. Bila je to u najboljem slučaju prezentacija ruske vojne nesposobnosti; u najboljem slučaju bio je to dokaz opasne čežnje za isticanjem američke političke nemoći. Bilo kako bilo, u pitanju su i budućnost regije i američka vjerodostojnost među državama Bliskog istoka. Okolnosti se iznimno brzo mijenjaju i Sad ima samo jednu realnu opciju ako namjerava zaštiti svoje šire interese u regiji: prenijeti Moskvi svoj zahtjev da obustavi i suzdrži se od vojnih akcija kojima se izravno utječe na američke resurse. Rusija ima pravo podržavati Asada, ako to želi, no svaki ponovni pokušaj onoga što se upravo dogodilo trebao bi izazvati odmazdu SAD-a.
 
Ruska mornarička i zračna nazočnost u Siriji ranjiva je jer je geografski izolirana od ruskog teritorija. Te bi se snage mogle „razoružati” ako nastave uporno provocirati SAD. No još bi bolje bilo kad bi se Rusiju moglo uvjeriti da djeluje s SAD-om u potrazi za širim rješenjem regionalnog problema koji nadilazi interese pojedinačnih država. Kada bi se to dogodilo, čak bi se i ograničenom američko-ruskom političkom i vojnom suradnjom na Bliskom istoku mogao potaknuti daljnji pozitivni geopolitički razvoj: konstruktivan doprinos Kine u obuzdavanju opasnosti snažnije eksplozije na Bliskome istoku. Peking ima znatan gospodarski interes za sprečavanje šireg bliskoistočnog sukoba. Ne samo da bi trebao biti zainteresiran za sprečavanje daljnjeg širenja kaosa, nego i za povećanje vlastita regionalnog utjecaja.
 
Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku. SAD-u je sve teže tu ulogu igrati sam. Sama je regija vjerski, politički, etnički i teritorijalno podijeljena, zbog čega klizi u sve teže nasilje. Time se nameće potreba za vanjskom pomoći, ali ne za novom vrstom neokolonijalne dominacije. Američka moć je potrebna, ali mora se inteligentno i odlučno primjenjivati u svrhu potrage za novom formulom za regionalnu stabilnost.
 
Kina bi nesumnjivo radije ostala po strani. Možda kalkulira da će onda biti u povoljnijem položaju za stjecanje zasluga u obnovi. No regionalni kaos lako bi se mogao proširiti na sjeveroistok i u konačnici progutati srednju i sjeveroistočnu Aziju. I Rusija i Kina tada bi osjetili negativne posljedice takvog razvoja situacije. No štetu bi pretrpjeli i američki interesi i američki prijatelji, da ne spominjemo regionalnu stabilnost. Stoga je vrijeme za stratešku smionost.
 

Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, The Financial Times, London

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 642 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević