Get Adobe Flash player

Merkel, Juncker i Schulz

 
 
Bruxelles se godinama nije obazirao na potrebe i strahove Britanaca. Zbog toga su mnogi Britanci imali osjećaj da su podčinjeni njemačkom diktatu. Kancelarka, koja snosi odgovornost za to, mora pomoći. U potrazi za krivcima za brexit većina Britanaca koji su glasovali za ostanak navode tri imena, a to su Martin Schulz, Jean-Claude Junkcer te posebno Angela Merkel. Zagovornici ostanka uvjereni su da bi ishod glasovanja bio potpuno drukčiji da je spomenuta trojka imala bar malo istinskog razumijevanja za Cameronovu želju da podastre britanskim biračima reformski ugovor koji bi uistinu zavrijedio takav naziv. No to se nije dogodilo. Tako je tvrdoglavi trojac olako stvorio uvjete za okretanje leđa Britanaca Europskoj uniji. Sada je parlament u panici.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41UNLbBNCEL._UX250_.jpg
Tom Bower
 
Taj potres nije simptom stare engleske bolesti, već nepredvidljiv odraz toga da britanski radnički sloj i srednji sloj izvan Londona jednostavno ne prihvaća deficit demokracije u Bruxellesu. Taj je deficit Schulzovim začuđujuće bombastičnim nastupima prema Engleskoj i Junckerov prijezir prema Cameronovim biračima dobio lice. „Mi želimo našu zemlju natrag“, poručivali su oni koji su glasali za izlazak. Sedamnaest milijuna Britanaca poručilo je da im je dosta da gospodin Junkcer, kojeg oni nisu izabrali, govori kako se moraju podčiniti luksemburškom diktatu, bez prosvjedovanja.
 
Njima je bilo dosta napada Schulza, željnog samopromocije, koji je teškim njemačkim naglaskom Britancima jasno stavio na znanje da se moraju ili pomiriti sa svojom sudbinom ili otići. Većina britanskih građana koji žive izvan Londona zabrinuti su zbog useljavanja i jednostavno im je bio neprihvatljiv način na koji su Schulz i Juncker ignorirali te njihove strahove. „Oni žele izaći bez obzira na sve potencijalne financijske posljedice.“
 
Britanci su iznimno tolerantna nacija
 
Kamo je to dovelo, vidjelo se i po rezultatima referenduma u pojedinim dijelovima zemlje. Primjerice u Sunderlandu gdje Nissan ima svoje pogone. Iako su Japanci bili upozorili da bi brexit ugrozio njihova ulaganja, velika većina radnika u Sunderlandu glasala je za izlazak iz članstva. Njima kao i mnogim drugim građanima zaposlenim u industrijskom središtu Velike Britanije gospodarske prednosti koje nudi zajedničko tržište nisu mogle biti kompenzacija za pogoršanje kvalitete života. Time smo došli do pitanja useljavanja.
 
Useljavanje je vrlo složeno pitanje. Europske slobode kretanja u Londonu bile su popularne. Glavni grad profitira od tih sloboda i otvoren je prema multikulturalnosti. Ali izvan Londona situacija je posve drukčija. Britanci su iznimno tolerantna nacija. Njihova je zemlja najgušće naseljena u čitavoj Europi, oni su uvijek među prvima sudjelovali u kampanjama za pružanje pomoći izbjeglicama i potrebitima u čitavom svijetu. 
 
Ozračje se promijenilo 2004.
 
No to se počelo mijenjati nakon 1997. kada je Tony Blair postao premijer. On je neprimjetno ukinuo ograničenja za useljavanje koja su do tada bila na snazi. Slika britanskih industrijskih gradova potom se drastično promijenila. Blair je dopustio da se u Veliku Britaniju godišnje useli 500 000 ljudi, a tu odluku nisu popratili nužni programi gradnje stanova i razvoja infrastrukture. Tko je prosvjedovao protiv tih planova, nazivalo bi ga se rasistom.
 
Ozračje se drastično promijenilo nakon Blairove odluke iz 2004. da građanima osam novih zemalja članica odmah omogući potpuni pristup britanskom tržištu rada. (Njemačka se u tom slučaju odlučila za odgodu od sedam godina). Blair se zaklinjao Britancima da će u Veliku Britaniju doći svega 13 000 Poljaka. No prevario se. U Veliku Britaniju tada se slilo 750 000 Poljaka i stotine tisuće drugih istočnih Europljana. Imućni Britanci u tome su vidjeli dar s neba. U Londonu je dolazak visoko kvalificiranih, vrijednih mladih ljudi bio itekako pozdravljen. Posebno su bili dobrodošli zidari i instalateri jer su bili mnogo marljiviji od svojeglavih britanskih radnika. I naravno, mnogo jeftiniji.
 
Schulz i Juncker ismijavali su strahove Britanaca
 
Međutim, izvan Londona mladi Britanci teško su mogli dobiti mjesto za praksu. Bijes je rastao jer su migranti automatski imali pravo na socijalne naknade iako ranije nisu u sustav uplatili nijedan jedini peni. Postupno se u radničkom sloju širio dojam da se socijalni stanovi dodjeljuju useljenicima iz istočne Europe, da britanska djeca u školama postaju manjina i da su bolnice prepune (zdravstvo Velike Britanije za sve je besplatno). Nezadovoljstvo je isprva kompenzirano gospodarskim prednostima koje su nedvojbeno sa sobom donijeli istočni Europljani. No zatim je Merkel uputila dobrodošlicu neograničenom broju izbjeglica iz Sirije. Kada su euroskeptici shvatili da milijuni muslimanskih migranata hrle u Europe, raspoloženje se naglo promijenilo, posebno među radnicima.
 
Podrugljivost s kojom s kojom su Schulz i Junkcer ignorirali takve strahove dodatno je pridonijela novonastalom dojmu. Britanski žuti tisak pisao je o bespomoćnosti britanske vlade pred nepoželjnim imigrantima, među kojima ima i ubojica. A širenje takvih napisa onemogućavale su presude neizabranih sudaca Europskog suda. Pristranost Europskog suda imala je strašne posljedice kao i pristranost Europskog suda za ljudska prava.
 
Merkel je sve to trebala spriječiti
 
Do trenutka kada je kancelarka potaknula milijune izbjeglica da dođu u Europu, britanski muslimani bili su čisto unutarnjopolitičko pitanje. Više od dva milijuna imigranata, koji su s indijskog potkontinenta stigli u zemlju u okviru spajanja obitelji korjenito su promijenila središta britanskih gradova. Odbijanje mnogih imigranata da se integriraju u društvo uznemirila je duhove. Cameron je obećao da će ograničiti mogućnost spajanja obitelji. Ali u to je propalo, što iz izborno-taktičkih razloga, što zbog nekompetentnosti.
 
Njegovo obećanje da će ograničiti useljavanje „na nekoliko desetaka tisuća slučajeva“ završilo je time da je Velika Britanija prošle godine primila 330 000 useljenika. Zagovornici brexita nisu razlikovali useljenike iz Europske unije od muslimana iz neeuropskih zemalja. Predsjednik Ukipa Nigel Farage stalno je naglašavao da će ljudi s Bliskog istoka i Libije nakon što dođu u šengenske zemlje dobiti putovnice Europske unije te da će moći ući u Veliku Britaniju. Televizijske reportaže o tučnjavama između policije i migranata u Calaisu bile su pozadina njegovih glasnih upozorenja.
 
A sve se to moglo spriječiti da je Merkel ostala pri obećanjima koje je u travnju 2013. dala Cameronu prilikom njegova „obiteljskog posjeta“ Berlinu. Kancelarka je bila svjesna da bi useljeničko pitanjo moglo biti presudno za Cameronov uspjeh na referendumu o Europskoj uniji, referendumu koji je on obećao u predizbornoj kampanji kako bi zbio torijevske redove i izgubljene birače preoteo populističkoj, a ponekad i rasističkoj stranci Nigela Faragea.
 
„EU je njemački obmanjivački manevar“
 
Cameron se vratio u London uvjeren da će Merkel pronaći rješenje koje će odgovarati oboma. Nedugo nakon toga Britanci koji su pokazivali zanimanje za politiku uznemireno su gledali kako se Merkel ophodi prema Grčkoj. Rješenje Berlina za spas eura bacilo je novo svjetlo na jednu opasku iz 1990. Tada je, naime, Nicholas Ridley, ministar trgovine u vladi Margaret Thatcher, izjavio: „EU je njemački obmanjivački manevar čiji je cilj preuzimanje Europe.“ Ridley je zbog svoje opaske smijenjen s dužnosti, ali britanski euroskeptici nikada nisu zaboravili njegovo upozorenje.
 
Berlinski ultimatumi Grčkoj i kancelarkino inzistiranje na tome da Europa mora primati migrante – sve je to bilo plodno tlo za raspoloženje čijem su širenju pridonijele riječi Martina Schulza da Velika Britanija treba ili slušati Njemačku ili napustiti EU. Nakon što je izostala najavljivana pobjeda zagovornika ostanka, groznica parlamenta s dvjema narodnim strankama bez vodstva zapravo odražava kombinaciju osjećaja potučenosti i oholosti koja vlada u čitavoj zemlji. Revolucionari u Parizu 1978. i Sankt Petersburgu 1917. ispijanjem pjenušca slavili su kretanje u nepoznato. U Velikoj Britaniji, međutim, slična neizvjesnost nije zabilježena od posljednjeg ustanka 1688. 
 
Rješenje je u rukama glavnog krivca, a to je Merkel. Britanci s trezvenim pogledom očekuju od nje da umiri ozračje, da obuzda Junckera i Schulza i Velikoj Britaniji ponudi deal koji će kontinent zadržati na okupu. Merkel to duguje milijunima ljudi u čitavoj Europi čiji život klizi u kaos jer se ona odabravši Junckera kladila na pogrešnog konja i jer nije začepila usta Martinu Schulzu.
 

Tom Bower, britanski pisac koji je napisao istraživačka djela poput „Zlata Židova“. Osim toga, upečatljive su njegove biografije. Njegovo aktualno djelo pod naslovom „Tragedija moći“ bavi se političkim životom Tonya Blaira, Die Welt

Kineska komunistička partija vrlo pažljivo prati događaje u svijetu i brzo uči iz grješaka i uspjeha drugih

 
 
Glasujući za napuštanje Europske unije, Ujedinjeno Kraljevstvo je potvrdilo mnoge najgore strahove Komunističke partije Kine o demokraciji. Sada se postavlja pitanje hoće li brexit također priječiti njene pokušaje da reformira gospodarstvo.
http://i2.cdn.turner.com/cnnnext/dam/assets/150728140547-christopher-balding-headshot-large-169.png
Christopher Balding
 
Najmanje će jedan razlog onih koji su u UK vodili kampanju za „izlazak“ - neodgovorna birokraciju u Bruxellesu, koja je uživala plodove vlasti – zasigurno odzvanjati među kineskim građanima. Usprkos nedavnim akcijama za slamanje korupcije, nezadovoljstvo  zbog državnih dužnosnika ključa u mnogim dijelovima Kine – zbog grabeži zemlje, neisplaćenih plaća, otpuštanja i mnogo više toga. Za Komunističku partiju, to što je narod odbacio distancirane birokrate ne smije se olako shvatiti. Brexit također potvrđuje strahove partije glede hirovitosti naroda.  Kako je uvodnik u državnom listu The Global Times objavio,  brexit se smatra „Pandorinom kutijom“, „situacijom u kojoj su svi gubitnici“ i „velikim nazatkom“. Kineski narod, navodi se dalje, „nastavit će promatrati posljedice britanskog prihvaćanja „demokratskog referenduma“. Ovakva skeptičnost prema mudrosti naroda uvelike je raširena u pekinškim kuloarima moći – i ima posljedice u stvarnom svijetu za zagovornike demokracije.
 
Veća briga Partije je nestabilnost. Politička i poslovna klasa u Kini izuzetno je protiv svakog rizika. Banke daju kredite državnim tvrtkama vjerujući da država stoji iza njih, studenti iz najboljih škola imaju aspiracije raditi u državnoj upravi, a promjene dolaze s vrha. Partijski tehnokrati skloni su smatrati da su politička i financijska nestabilnost usko povezane. Kako je premijer Li Keqiang više puta jučer naglasio na Svjetskom gospodarskom forumu, brexit je povećao obje nestabilnosti. Neposredne gospodarske posljedice za Kinu će vjerojatno biti minimalne, jer je svega 2,6 posto kineskog izvoza ide u  Ujedinjeno Kraljevstvo.
 
Međutim, neizravne posljedice mogle bi biti znatne. Nakon što je izglasan brexit, juan je zabilježio najveći pad u jednom danu od svoje devalvacije u kolovozu prošle godine. U najgorem slučaju, brexit bi mogao djelovati kao dugoročna kočnica za kineski izvoz, povećati neiskorištene kapacitete, potaknuti bijeg kapitala, spriječiti izravna strana ulaganja i općenito oslabiti snage koje su podržavale rast Kine tijekom proteklih nekoliko desetljeća.
 
Usred takvih pritisaka, može se očekivati da će kinesko vodstvo ojačati napore glede gospodarske i financijske politike kako bi zadržalo nesmetani rast i minimaliziralo svaki poremećaj, bez obzira na cijenu. To bi moglo značiti daljnje slabljenje juana i povećanje ulaganja koja se temelje na kreditima. Moglo bi značiti da će čelnici dva puta razmisliti o poduzimanju spornih bankovnih reformi. Toliko potrebna promjena u državnim tvrtkama – zbog koje bi se otpušteni radnici mogli pretvoriti u gomilu prosvjednika – mogla bi biti svrstana među one niskog prioriteta. Kineska komunistička partija vrlo pažljivo prati događaje u svijetu i brzo uči iz grješaka i uspjeha drugih. Dok promatra kako britanska funta pada i rastu poremećaji na globalnim tržištima, pronalazit će sve više dokaza da jednostavno ne vrijedi izlagati se riziku provedbe većih financijskih i političkih reformi.
 

Christopher Balding, Bloomberg

Obama: Ratovi suvremenog doba uče nas toj istini

 
 
Danas bih želio govoriti o užasnoj ljudskoj tragediji u Orlandu. No prvo bih želio reći ponešto o Hirošimi, ili preciznije, o dubokom govoru koji je ondje 27. svibnja održao predsjednik Obama, a mnogi su ga prečuli u buci predizborne kampanje.
https://static01.nyt.com/images/2010/09/16/opinion/Friedman_New/Friedman_New-articleInline.jpg
Thomas L. Friedman
 
Hirošima predstavlja svijet u kojemu je neka zemlja prvi put u povijesti posjedovala moć da nas sve ubije, kazao je Obama, a ako je to već morala biti neka zemlja, drago mi je što je to bila Amerika. No danas, rekao je, stupamo u svijet u kojemu će malene skupine, a uskoro možda čak i pojedinačne iznimno moćne osobe moći ubiti sve nas ostale; stoga nam je bolje da počnemo razmišljati o moralnim posljedicama napretka tehnologije.
 
„Znanost nam omogućuje da komuniciramo preko mora i letimo nad oblacima, liječimo bolesti i razumijevamo svemir, ali ista ta otkrića mogu se pretvoriti u sve učinkovitije strojeve za ubijanje”, istaknuo je predsjednik. „Ratovi suvremenog doba uče nas toj istini. Hirošima nas uči toj istini. Tehnološki napredak bez odgovarajućeg napretka ljudskih institucija može nas osuditi na propast. Znanstvena revolucija koja je dovela do cijepanja atoma zahtijeva i moralnu revoluciju.” Ono što je predsjednik opisao središnje je strateško pitanje našeg doba: sve veći nerazmjer između kombinirane evolucije naših tehnoloških vještina i moći uništenja koju time stječu pojedinci ili skupine (danas možete izraditi svoj vlastiti pištolj pomoću 3D printera) s jedne strane i brzine naše moralne i društvene evolucije u upravljanju i korištenju tih moći odgovorno s druge strane.
 
Sve me to dovodi do pokolja u Orlandu, odnosno do toga što se događa kada, u manjoj mjeri, odbijamo nanovo promislit o društvenim i pravnim promjenama koje nam trebaju da upravljamo svijetom u kojemu jedan bijednik može ubiti toliko nedužnih ljudi. Pomisao da bi takva osoba, ili bilo koja osoba uopće, trebala moći kupiti borbenu pušku kakvom se koristi vojska sasvim je luda. Činjenica da Republikansa stranka ne može uvidjeti razboritost zdravorazumskih zakona o posjedovanju oružja naprosto zaziva još veće masakre. Istodobno godinu za godinom svjedočimo tome da se mladi muslimani nadahnjuju islamom i od njega traže dopuštenje za ubijanje velikog broja civila na zapadu, a sve više i za ubijanje drugih muslimana u muslimanskim zemljama.
 
Predugo sam živio u muslimanskom svijetu i previše sam puta doživio poštenje muslimanskih zajednica da bih povjerovao da je to suština islama. No vidio sam već previše takvog samoubilačkog nasilja da bih povjerovao da ono nema nikakve veze s puritanskim i antifeminističkim verzijama islama koje se protive homoseksualnosti, transseksualnosti i vjerskom pluralizmu i koje prečesto promiču izvori u arapskome svijetu, Pakistanu i Afganistanu. Internetske stranice, društvene mreže i džamije koje promiču te netolerantne ideje mogu „zapaliti” izgubljene duše bilo gdje na svijetu. Sve dok tome ne dođe kraj, naprosto čekamo sljedeći Pariz, Bruxelles, San Bernardino ili Orlando. A zaustaviti ih može jedino nešto iznutra: značajan masovni pokret muslimanskih vlada, klerika i građana kojima bi se delegitimiralo to ponašanje. Za to je potrebno selo i prestat će tek onda kada selo jasno kaže: „Dosta je!” A to se dosad nije događalo toliko često i dosljedno koliko bi trebalo.
 
Konačno, u doba kada pojedinci mogu steći golemu moć, moramo osigurati ima sve nadzorne ovlasti koje treba – pod odgovarajućim sudskim nadzorom – za praćenje i uhićivanje nasilnih ekstremista svih vrsta. Loši momci trenutačno imaju previše alata da izbjegnu da ih se otkrije. Obama je svoj govor u Hirošimi zaključio riječima koje su se lako mogle primijeniti i na Orlando: „Oni koji su poginuli, oni su poput nas… Oni ne žele još rata. Oni bi radije da se čuda znanosti usredotoče na poboljšavanje života, a ne njegovo eliminiranje. Kada odluke koje donose nacije i njihovi čelnici budu odražavale tu jednostavnu mudrost, onda će pouka iz Hirošime biti izvučena.”
 
Moramo donijeti odluke primjerene našem dobu, u kojem tehnologija može uvećati moć koju ima pojedinac. Trebaju nam zdravorazumski zakoni o oružju, zdravorazumska jednakost spolova i vjerski pluralizam i zdravorazumski zakoni o privatnosti. No za to su potrebni zdravorazumski vođe, a ne čelnici koji smatraju da se složena pitanja našeg doba mogu riješiti bombama, zidovima, pukom voljom ili uvredama. Zaustavimo se na trenutak i razmislimo o tome kako bi ovaj tjedan izgledao da je Donald Trump predsjednik – Trump bi naredio da se nemilice bombardira Bliski istok, njegova zabrana ulaska muslimana u SAD izazvala bi strah i izolaciju svakog Amerikanca muslimanske vjere, ISIS bi uživao u tome da ulazi u rat s cijelom Amerikom, a luđaci u našem društvu povjerovali bi da imaju opravdanje za paljenje džamija. Osim toga, muslimani diljem svijeta također bi na sve to žustro reagirale, a najradikalniji među njima palili bi naša veleposlanstva. Kada Amerika poludi, poludi i cijeli svijet.
 
Ne slažem se s Obamom u svim pogledima tog pitanja, no taj tip razmišlja duboko i djeluje odgovorno. Trump puca na prvu, razbacuje se uvredama na račun svih i sviju, naočigled laže, potkrepljuje tuđe strahove i dobacuje prijetnje koje bi mnogi u našoj vojsci i FBI-u odbili provoditi. Poručujem republikanskim senatorima i kongresnicima: ako podržite Trumpovu kandidaturu za predsjednika, on će vas pojesti, a vi ćete odgovarati za sve što on učini.
 

Thomas L. Friedman, The New York Times

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1030 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević