Get Adobe Flash player

Značajnici izvan sustava i izvan HJAZU-a!

 
 
Najznačajnija predstava ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara bilo je predstavljanje Velike glazbene povijesti Dubrovnika. Dr. sc. Miho Demović, rodom Konavljanin (Mrcine/Dubravka 1934.), svećenik, dugogodišnji voditelj Katedralnog zbora zagrebačke katedrale, formalno najobrazovaniji čovjek u Hrvatskoj, znanstvenik muzikolog, 16. je kolovoza u palači Sponza u Dubrovniku predao javnosti Veliku povijest dubrovačke glazbe u četiri knjige, a peta je najavljena, kao i spomenik Ruđeru Boškoviću na njegovoj poljani u Gradu.
http://www.matica.hr/media/uploads/slike/autori/kocanf.jpg
Stijepo Mijović Kočan
 
Dubrovačke ljetne igre su se izkazale: upriličile su predstavljanje četveroknjižja dr. sc. Miha Demovića što možemo držati jednom od najznačajnijih, a prema meni i najznačajnijoj predstavi ovogodišnjih, 69. Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, sve drugo što sa na Igrama ove godine moglo vidjeti i čuti, u dramskom dijelu, uskoro će utonuti u prašnjave „kronike vremena“, dok ove četiri knjige o povijesti glazbe u Dubrovniku 16. kolovoza godine gospodnje 2018. čine iznimno značajnim datumom u povijesti ne samo glazbe nego i kulture dičnoga nam Grada i čitave Lijepe Naše. Knjigu su predstavili znalci i Demovićevi prijatelji, ugledni ljudi i ugledna imena, a popratili je u knjizi spominjanom ozbiljnom svirkom vrsni interpreti, no to ovdje nije moj posao. O tomu bi i o tim ozbiljnim imenima valjda trebalo nešto biti ili jest nešto već napisano ne samo u mjestnom, nego i u čitavom (ne)hrvatskom tisku i zvučno-vidnim sredstvima javnog saopćavanja, jer te četiri knjige nisu značajne samo za Dubrovnik, nego i za povijest hrvatske glazbe općenito. Te knjige potvrđuju da je Dubrovnik, kao i cijela Hrvatska, pripadao i da od početka, a ovdje dokazano već od 10. stoljeća, pripada katoličkoj kršćanskoj kulturi europskoga dijela Mediterana i srednje te zapadne Europe, kao i to da je dubrovačka glazbena kultura i literatura iznimno bogata i vrijedna.
 
Zanimljivost je da je ta povijest glazbe sagledana i napisana između četiri najtragičnije godine u našoj, a osobito u dubrovačkoj općoj povijesti. Prva je knjiga do tragične 1667., dakle do onoga razornoga potresa. Druga knjiga je do druge velike tragedije: do 1808. i propasti Republike kao samostalne države. Treća knjiga prikazuje zbivanja u glazbi do jednako tragične 1918. godine, kada smo , vođeni „guskama u magli“, podpali pod istočnjački serbo-turski svijet i svjetonazor, a osobito pod svojatanje i posrbljivanje Dubrovnika u kraljevini Jugoslaviji, a četvrta tragična godina u našoj povijesti i četvrta knjiga ove povijesti glazbe koja do nje doseže, jest 1944., kada u Dubrovnik ulaze “oslobodioci“, staljinistički mrzitelji svega hrvatskog, a osobito hrvatske države, te i prije ulaza (na Orsuli) i nakon ulaza (na Daksi), a kasnije gdje god su stigli pobili su desetine i stotine, a 1945., nakon završetka rata (!!!), smaknuli su, procjenjuje se, čak i više od pola milijuna nevinih ljudi, žena i djece.
 
Najavljena je i peta knjiga, ma koliko da je moj dobri prijatelj, fra Karlo Jurišić, na jednom znanstvenom skupu (o Ivanu Despotu) uztvrdio da sve što je mlađe od pola stoljeća, još nije povijest! Imao sam rijetku čast i posebno zadovoljstvo biti recenzent Demovićevoj knjizi Cithara octochorda, osmerožična kitara, njezinu književnom dijelu. To su, naime, jezično i književno vrlo lijepi kajkavski prijevodi molitava s latinskog, uz osam blagdanskih prigoda liturgijskoga kalendara: advent, Božić, korizma, Uskrs, nedjeljne, marijanske, svetačke i posmrtne prigode. Poznavali smo se i od ranije, bio je povremeni gost u mom nekadanjem zagrebačkom domu, znak našega razpoznavanja bio je „zvona s Kaptolona“, koja su se u tom domu tako blisko čula, tako da znam koliko je Dum Miho iskreni pregalac, predani domoljub, strateg glazbene kulture u Hrvata, brižnik i marnik bez usporede i bez premca, a jednostavan, običan, dobar i plemenit čovjek. Posebno brine o svemu u povijesti hrvatske glazbe, tako i o crkvenoj i drugoj glazbi Hrvata u Boki Kotorskoj… Svevišnjega molim, neka ga ne poziva dok sve svoje zamisli i naume ne ostvari! Jednom mi se jedan zajednički prijatelj požalio kako dr. sc. Miho Demović djeluje posve izvan pomoći državnih znanstvenih ustanova.
 
Nikada nije postao ni akademik, iako je formalno moguće najobrazovaniji Hrvat, s čak trideset i pet semestara studija povijesti glazbe na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, jer ga neki drugi, tada moćni njezin član, ne podnosi „iz zavisti“. Međutim, ako je itko u Hrvatskoj zaslužio biti akademik, onda je to don Miho, tvorac golema znanstvenog opusa i predani djelatnik na svojemu području. Nije primljen i stoga što hrvatske akademije znanosti i nije bilo, a i danas je ona zapravo HJAZU: Hrvatska Jugoakademija, pa i bolje da ga tamo nema. Dokaz tomu je njezin današnji predsjednik (neki onkolog, prezimenom Kusić) koji je namjerno propustio, iako za to mjestom i ulogom najpozvaniji, ostvariti višednevni, veliki, bilo nacionalni bilo međunarodni znanstveni skup o novijoj hrvatskoj povijesti, u kojoj se sva zla znana nam svijeta svaljuju samo na ustaše i na Hrvatsku. Time bi se došlo do znanstvene istine, do nepobitnih historijskih činjenica, do osvjetljenja ideološkim šovinizmom zamračena toga dijela naše povijesti. To bi bio čvrsti temelj gradnji sadašnjosti i sutrašnjice novih naraštaja, bez okupatorskih laži i podvala. Umjesto toga, pristao je biti i bio je jadni pijun sadašnje odnarođene hrvatske vlasti. Kao predsjednik najznačajnije nacionalne i državne znanstvene i umjetničke ustanove, srozao se na to da bude predsjednik nekakve zbrda-zdola prigodno sklepane administrativne skupine kojekojih vladinih prišipetlja.
 
Znakovlje okupatora u ovome ratu, ujedno i znakovlje počinitelja genocida nad Hrvatima nakon onoga prošloga rata, usudio se priznati i uvažiti, a ona pod kojima je Domovina oslobođena od okupatora (makar samo vojno!) da su zabranjena i da se, kao i za jugo-diktature, u Hrvatskoj ne smiju pjevati hrvatske pjesme odpora okupatoru. Takav predsjednik takve Akademije, dakle HJAZU, dokazuje da su hrvatski intelektualci često politički glupani i bijednici, moralni sitnež kao i taj Kusić. No, Hrvati su već u 19. stoljeću, kada su gotovo svi okolni i europski narodi osnivali svoje nacionalne akademije znanosti i umjetnosti, svoju nacionalnu akademiju osnovali kao južno-slavensku/ jugoslavensku, jedinstveno i u cijelomu svijetu neponovljivo bedasto! (Bez obzira na ondašnje prilike, odnose itd., to je tako!) Akademik nikada nije postao još jedan značajnik kojim se mogu podičiti kao prijateljem, još od studentskih dana, dr. sc. prof. emeritus Predrag Keros, inače dubrovački zet. (Gospođa Jadranka Keros završila je svoju profesorsku karijeru kao dekanica Stomatološkog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Sjećam se kad mi ju je „Gic“, kako smo ga zvali, predstavio pred Gradskom kavanom, još kao djevojku, kao da je jučer bilo!)
 
Naime, u svim učbenicima otorinolaringologije, posvuda u svijetu, na svim sveučilištima, postoji i spominje se „keros“, medicinski pojam anatomske čestice koju je prof. Keros odkrio, još kao mlad znanstvenik. Međutim, to „horvatskim yu-akademikima“ ništa nije značilo; nisu se ni osvrnuli na njega. („A, je li to onaj koji priča viceve“, nasmijao mi se kretenski jednom jedan od njih! Jest, bio je i vic-maher, vrlo duhovit!) Bio je i veliki zagovornik uvođenja hrvatskog nazivlja u dijagnostici (hrvatski nazivi bolestî). Napustio nas je ovoga proljeća. Nedostaje nam, svima nama koji smo se s njim družili, još od vremena bivše države, svake nedjelje … Dr. Demović napomenuo je moralnu obvezu podizanja spomenika Ruđeru Boškoviću u Dubrovniku. Msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački, jedini (!!!/???) od gradskih otaca koji je nazočio ovomu povijesnom trenutku, koliko sam razabrao 6 tu je obvezu prihvatio; daj Bože da se i ostvari. Opaska: Navečer 16., dakle toga povijesno važna datuma, dolazim kasno kući i na tv-u gledam Vijesti iz kulture.
 
Prva i glavna vijest: Filmski festival u Sarajevu, nagrađen hrvatski redatelj dokumentarist za film, pouzdano znam, rađen na laži i povali jedne kazališne predstave koja namjerno kopa šovinistički jaz između Hrvata i hrvatskih Srba, s velikosrbskih petokolonaških stajališta, zagovara tobožnju genocidnost hrvatskoga naroda. Nagrađen je i hrvatski glumac za glavnu ulogu u nekom srbijanskom filmu. Oba nagrađenika daju poduže izjave, to je u teoriji novinarskih vrsta tzv. proširena vijest, na rubu kraće reportaže. Druga, dakle sporedna vijest: predstavljanje Demovićeve knjige u Dubrovniku: dva-tri brza švenka po predstavljačima i prisutnicima (snimljena na brzaka, još i prije početka predstavljanja!), bez posebno izdvojena krupnoga kadra autora, (tko nije nazočio, teško da može shvatiti tko je tko!), bez ičije izjave, tzv. krnja vijest, moguće kraća od 30 sekundi… Eto, to je suvremena Hrvatska, to su hrvatski mediji, to je naša stvarnost.
 

Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Melju brate moj mili, bez prestanka. Dosta ih je više! Dodijali su i Bogu i ljudima

 
 
Čudan su soj te antife i ti jugofili, i svi oni njihovi istomišljenici s druge strane Drine, koji mlate praznu slamu i ništa ne rade, osim što pod nama rovare i što  nam još uvijek pune glave s pričama o ustašama, o fašistima, o klerofašistima, nacistima, o nepostojećoj ustaškim zmijama i gujama, o našim zločinima…
-Ali, ne i onim njihovim, je l'da? Melju brate moj mili, bez prestanka. Dosta ih je više!!! Dodijali su i Bogu i ljudima.
JER, ŠTO JE PREVIŠE - PREVIŠE JE.
http://301694648.r.worldcdn.net/wp-content/uploads/2018/06/vera-primorac.jpg
Vera Primorac
 
Ali, ponavljanje je majka znanja, kažu neki mudri ljudi. Zato su povijesni argumenti uvijek dobro došli da bi se to znanje i učvrstilo. Da se ništa ne bi zaboravilo.
DA SE NIŠTA NE BI ZABORAVILO:
 
- 15.876 poginulih i nestalih na Hrvatskoj strani;
- 404 ubijena Hrvatska djeteta;
- Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana;
- 1044 ranjena Hrvatska djeteta;
- Više od 500.000 prognanih Hrvata samo u 1991. godini;
- Više od 10.000 osoba zatočenih;
- Više od 143 masovnih grobnica;
- Više od 1000 nestalih. 
 
„A u srbijanskim koncentracijskim logorima više od 8.000 zatočenika (žena djece, odraslih muškaraca). Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.
Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola.
Najmlađa silovana djevojčica je imala samo pet (5) godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja (80) baka.
Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom. “špaliru” policajaca, vojnika i civila- Posljedice toga su brojni lomovi kostiju, potresi mozga, otvorene rane, a mnogi nisu preživjeli“.
 
POPIS SRPSKIH LOGORA ZA HRVATE: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, BUBANJ POTOK, NOVI SAD, BOROVO SELO, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VUKOVAR, OVČARA, ŠID, VELEPROMET, PETROVCI, SRIJEMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, DUBOKI POTOK, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, BATKOVIĆ, ZENICA, ALEKSINAC, BILEĆA, MORINJ...
A teško je, neizmjerno je teško, prisjećati se toga vremena i toga zla kojega smo doživljavali i jedva preživjeli. Ali, istine radi, radi nas samih, radi našeg opstanka i opstanka naše djece, a da nam se povijest opet ne bi ponovila, istina se mora znati.
 
ISTINA SE MORA I STALNO PONAVLJATI…
 
-Pa, kakva je  i čija je bila, moja Lucija, ta monstruozna politika koja je dovela do svih ovih naših teških stradanja i muka?
Kako sve to, ljudi moji dragi, razumjeti!?
Kako sve to objasniti sada običnom, normalnom čovjeku?
Kakvi su to ljudi-ako se tako i mogu nazvati - koji su osmislili i provodili tu i takvu politiku?
-Pitaš, kakva je to bila politika koja je sve to i zakuhala?
E, moja Monika, moja Monika! Ista kao i ova danas. Isti ti je to mentalni sklop. Sazdan od laži, mitova, megalomanije i osvajačkih apetita „uvijek istih bučnih pojedinaca koji, kao kokoši po tuđem dvorištu, svakodnevno čeprkaju ne bi li našli nešto nad čim bi se mogli snebivati, a usput dokazujući kako u Hrvatskoj tobože postoje oni koji bi širili mrak“.
Pa, poslušaj samo Vučićev govor održan prije godinu dana:
“Nikada više nikakvu Oluju dozvoliti nećemo, nikada je neće biti protiv srpskog roda.
 Proterani ste, izbačeni sa svoje zemlje jer je neko pomislio da će biti veći i da će mu biti bolje ako nema Srba“, rekao je Vučić prošle godine na skupu “Krajišnika”, povodom godišnjice Oluje” i  dodao: “njihov će krst zato biti zakrivljen i kukast, naš nikad”.
Poručuje nam to čovjek, već davno poznat i prepoznat po govoru  u Glini 1995. godine, i po „časnim“ četničkim djelima i porukama.
Poručuje tako nama, taj „provjereni i dokazani antifašist i europski“Vučić , naravno, umno i argumentirano- kako to samo on zna- kakvo je pravo stanje stvari u „fašističkoj“ Hrvatskoj. Poručuje nam predsjednik „bratske“ nam i susjedne nam  zemljice Srbije, koju ćemo mi zdušno i svim sredstvima podržati na njenom europskom putu, „jer je to u našem interesu“, kako stalno a bez ikakvog objašnjenja i argumenata, papagajski  po zadanom, ponavljaju naši vrli političari.
A tom odabranomskupu, prošle godine u Zemunu, pridružio se tada u žalovanju i Milorad Dodik  iz Banjaluke i Milorad Pupovac iz Zagreba.
I ništa se ni od tada promijenilo nije.
Jer, retorika je i ove godine bila i ostala ista.
 
"Ti koji slave trebaju znati - kad ubiješ nekog danas, ubio si ga i sutra, a kad prognaš nekog danas, prognao si i njegovo jučer.
…Više nikada nikakvih Oluja samo zato što su Srbi, nikada i nigdje neće biti. I ne ćemo više biti samo utočište - bit ćemo zaštita za svakog od njih i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava", poručio je on i rekao da "nitko ne može promijeniti rod (Nikoli) Tesli jer je Srbin, ni (Milutinu) Milankoviću jer je Srbin.
…Motiv je važan isto kao zločin jer mržnja ne poznaje vrijeme.
…Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba.
…Ništa tuđe nećemo, ali nitko nam ne može zabraniti da se zovemo Srbima.
Živjela Republika srpska, živjela Srbija", završio je svoj govor Vučić.
„Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“, kaže Vučić.
E, pa, što je previše, previše je!!!
 „Usporedba s nacističkim režimom je zamjena teza jer upravo je režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon II. svjetskog rata“, priopćilo je u utorak Ministarstvo vanjskih i europskih poslova reagirajući na izjave iz Srbije.
 
-Stvarno, nešto ovakvo  još svijet nije vidio! Oni su savladali i koristili veoma vješto, sve dosad, dok ih se nije razotkrilo, svoje  umijeće laganja. I to im se mora priznati: velemajstori su u falsificiranju, u lažima, u konstrukcijama  i obmanama. I nitko im tu nije ravan. Čak ni najveći svjetski lažljivac,
legendarni barun Münchhausen. A kažu, kako i u medicini postoji psihološki poremećaj, zvan Münchausenov sindrom.
-Čini mi se kako je kod naših susjeda taj sindrom zahvatio cijelu im državu. No, i za to ima učinkovita terapijai već prokušan lijek.
-A koji, reci!
-Istina i samo istina, draga moja.
-Varaš se, moja Monika, varaš! Pa, mi im stalno govorimo i ponavljamo istinu, a rezultata ni na vidiku. Jer, oni ti, draga moja, misle i žive u nadi
( a dosad im je to bilo učinkovito), već jedno puno stoljeće, kako će svaka njihova laž,  stalnim ponavljanjem, na kraju biti prihvaćena kao prava istina. Pa, njih su u povijesti, toliko puta spašavale, upravo, njihove laži, da su se totalno pogubili. I u vremenu i u prostoru.
"Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž“.
Zato se kod njih stalno i budi ona njihova stara bolest… megalomanija i imperijalistički apetiti. A evo i sada, nakon dvadeset i kusur godina, ista je pjesma.  
– Uspaničeni su, moja Monika, zbog svih onih silnih izgubljenih bitaka, ali  i osokoljeni podrškom svojih saveznika.  
Zato se, opet i čuju „ratne trube“ i pozivi na  junački i zajednički„marš preko Drine“.
 
„Mora se, mora nešto učiniti!  Bar se malo, bar se malkice proširiti.Bar jednim otkinutim, kakvim-takvim komadićem, nečiji tuđe zemljice.
Već nam je jedan takav plan uspio, a  sada smo sto-posto sigurni, u realizaciju i onog  našeg  drugog sna. Onoga „vekovnog“.
I svi pušu u isti rog. I svi sviraju na istu notu… I svi pod istom dirigentskom palicom sadašnjeg  im „velikog vođe“.
-Može, može biti!!! Ali se meni sve čini da je tu u pitanju i nešto drugo.
- A što to drugo?
-Panika, panika, draga moja!
- Ma kakva panika? Zbog čega panika?
-Gubljenje, tj. priznavanje Kosova, pa previranje u Sandžaku, pa problemi u Vojvodini… A kao vrhunac svega, još i nezadovoljstvo i siromaštvo koje ih pritišće.
 
-Pa što sve to zajedno, ženo božja, ima veze sa Hrvatskom i njihovom retorikom u svezi Hrvatske?
-Ti si, stvarno postala zaboravna! Vrati se malo na početak „balvan revolucije“. Pa se malo prisjeti ondašnje retorike. Ima li ikakve razlike između ove danas i one nekad?
-Imaš pravo! Nema, ama baš nikakve.
-Ali, ipak, ima jedna ali vrijedna.
Onda smo bili goloruki, a danas smo spremni i naoružani.
Onda smo se goloruki suprotstavljali četvrtoj u Europi armiji po snazi i naoružanju,  a danas smo mi članica NATO saveza, najvećeg svjetskog vojnog saveza.
Ali, i onda, i sada, i zauvijek,
HRVATSKA  SE BRANILA,
HRVATSKA ĆE SE BRANITI
SRCEM, LJUBAVLJU I KRIŽEM
OKO VRATA.
 
„Ali, ne može to tako!“, kažu naši dragi susjedi. Jer bi opet htjeli oni biti „nebeski izabrani narod“.
Biti oni koji određuju što se smije a što ne smije,
Opet biti oni koji sude i osuđuju,
I biti oni koji dosuđuju i presuđuju …
 
Pa je tako isrbijanski ministar Vulin oštro dosudio Hrvatskoj ukor i opomenu:
„Prestanite obiležavati Oluju pa vas niko neće smatrati ustašama“, kaže tako mudri Vulin.
Mudro i diplomatski, nema što!
 
-Stvarno, stvarno me je preplašio! Evo, pogledaj! Pogledaj me samo, moja Monika! Ne znam što ću od silnoga straha. Sva drhtim. Što ću, kud ću, majko moja mila!?
Možda, možda… „pobegnem ko zec“.
 
-Svašta od njih, moja Lucija! Za ne povjerovati! Hoće li ikada taj narod doći k pameti, probuditi se i suočiti sa svim onim zlom kojega su učinili svima oko sebe?
Dobro je za njih rekao  onaj njihov psihijatar i postavio im je pravu dijagnozu.
-Jest, ali draga moja, ta dijagnoza je odavno poznata, ali liječenje  je i dandanas neučinkovito. Jer su pacijenti metastazirali.
Šešelj, Vučić, Dačić, Vulin, Nikolić, Dodik i pridruženi im Milorad Pupovac, sve junak do junaka…
Fino društvance, nema što!
 -Ali, nije važno što netko kaže, nego tko kaže, moja Monika!.
-A što na sve to kaže, naš mili Milorad? Je li ove godine bio na proslavi Oluje ili je, kao i uvijek dosad, bio među svojima?
-Ma o čemu to ti govoriš? Majke mi moje, kao da si se najela bunike ili kao da si pala s Marsa!
On na proslavi Oluje!? ?? 
NEZAMISLIVO, NEZAMISLIVO!!!
 
-A što je, onda, radio za to vrijeme, naš mili Milorad, zvani Pupi?
-E, pa, draga moja, za to ti je vrijeme Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i član vladajuće koalicije bio u Bačkoj Palanci na središnjem komemorativnom skupu u povodu Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, na kojem je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zaurlao:
„Hitler  je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“. 
 
A „NAŠ“ TI PUPI NIJE REAGIRAO NITI JE IZ PROTESTA NAPUSTIO KOMEMORIRANJE.
I NIJE PROZBORIO NITI JEDNU JEDINU RIJEČ,  NAKON TE VUČIĆEVE IZJAVE. U ZNAK PROTESTA ILI NESLAGANJA.
Ne, draga moja, ne! Zanijemio je. I šutio i šutio…
Po svom starom običaju. A onda je, po svom starom običaju, s umnom pozom, profesionalno i onako profesorski, ali s jako, jako dugim psihološkim stankama, čvrstim se glasom i odrješito, obrušio na Hrvate i održao nampovijesnu prodiku , tj. održao sat srpskog viđenja naše HRVATSKE povijesti.
Pa je spominjao i izgnanstvo preko 200.000 Srba, pa ovogodišnju proslavu u Glini, mjestu kako on kaže, historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine , u kojoj se gledao i slušao ove godine, što se ne može nikako tolerirati, sramotni i strašni pozdrav "Za dom - spremni!", zaključio je Pupovac i po svom starom običaju
„ nadrobio svega i svačega, spominjući nekakve “drevne moralne osjećaje”, pokazujući pritom razumijevanje za sve i svakoga, ali nije
 ni jednom jedinom opaskom, osudio Vučićevu skandaloznu retoriku“.
-Zamislite, molim vas lijepo, slušao se i gledao sramotni i strašni pozdrav“Za dom-spremni!“
Da nije tragično, bilo bi smiješno.
-Ma, što se čudiš, moja Monika? U zemlji smo, u kojoj si on uzima i daje za pravo uvjetovati, birati, nametati i ucjenjivati.
Jednom riječju… SRBOVATI.
A“ srbovanje“ je, vjeruj  ti meni, moja Monika, najunosnije zanimanje u Hrvatskoj.
 
„Lipo li je biti profesionalni Srbin u Hrvatskoj. Svako malo vikneš ustaše, fašisti - i eto love do krova. Ne triba radit ništa samo vikat. Dolazi lova iz otadžbine, iz EU, od nevladinih organizacija, Soroševog društva. Odsvakud“.
-A s Vučićem? S Vučićem iznenađenja nema. To je njegova uobičajena retorika. I ne samo uz Oluju.
-Ali, što je, reci ti meni, u Bačkoj Palanci radio Milorad Pupovac?
Doduše, stajao je negdje iza, zaklonjen od znatiželjnih pogleda.  Pa se na trenutak, ipak, ukazao, provirujući iza širokih pleća jednog od dvojice vrhovnih čelnika. Pa je, tako i on, na jedan tren, postao svima vidljiv.
Dok su u prvom počasnom redu, rame uz rame, stajali, uspravni i ponosni, u svoj svojoj veličini i širini, predsjednik Srbije Vučić i predsjednik tzv. Republike srpske Dodik.
A, gdje je tu bilo mjesto našeg tj. njihovog Pupija, pokazao je Vučić, i tamo u Srbiji i ovdje usred Hrvatske, kada mu je u veljači ove godine, javno, glasno i jasno, uputio nekoliko vrlo javnih i vrlo jasnih poruka.
JADNI, JADNI NAŠ PUPI!!!
Jer, poruke izgovorene u Vrgin-mostu, s podsmijehom i s visine, djelovale su kao pljuska,  na našeg  jadnog i zbunjenog Pupija.
Razgolićenog , malenog  i  poniženog, poput kakvog „malog od kužine“ koji je previše zapaprio pripremljeno i servirano jelo.  
Baš mi ga je bilo žao! 
-A zašto, bre Milorade, zašto nisi glasao protiv „Zakona o hrvatskim braniteljima”, kada sam ti unapred dao naputke?
ZAŠTO,  MILORADE!???
E, MILORADE, MILORADE - CRNI MILORADE!
 
 „Naša prava u Hrvatskoj nisu ugrožena, čak imamo možda i veća prava nego Hrvati u svojoj državi. Ovo što dotični Pupovac govori, da su nam prava umanjena i da smo ugroženi, to je čista laž! On svojim političkim istupima stvara razdor i zavadu između dva naroda. Mene Pupovac ne može zastupati bez mog pitanja i znanja jer ovakvim postupcima ugrožava i nas manjinu koja mirno i dostojanstveno živi u Hrvatskoj. Nikad mu nisam dala glas niti ću mu dati!
On gleda svoje interese a ne interese naroda.
Također, što se tiče ćirilice u Hrvatskoj koju hoće nasilno uvesti u Vukovar i ostale hrvatske gradove, ja sam protiv toga jer rane su friške i teško da će se zaboraviti do kraja života. Radi njega mi se suočavamo s velikim problemima. Dosta je više njegovog manipuliranja! Mi kao manjina u Hrvatskoj poštujemo zakone Republike Hrvatske. Tu živimo, imamo obitelj i to nam je naš dom! On ne može odlučivati umjesto nas! Narod mora odlučivati tko će ga zastupati i tko će ga voditi.
Također sam za otvaranje Hrvatske pravoslavne crkve jer se suočavamo s problemom kad branitelj pravoslavne vjeroispovijesti premine, srpska pravoslavna crkva ne dozvoljava da se pokopamo sa svim vojnim počastima i ne dozvoljavaju da se stavi hrvatski barjak preko lijesa koji na kraju ide našim obiteljima. To je nedopustivo! Na groblju nas dočeka pravoslavni pop koji ne dozvoljava da vojska uđe na groblje na posljednji ispraćaj hrvatskog branitelja i da se ispale posmrtni plotuni. Mi smo se borili pod hrvatskim barjakom i nitko nam nema pravo to oduzeti. Zaslužili smo da se dostojanstveno pokopamo kako to i priliči za hrvatskog branitelja. Mnogo toga se mora promijeniti. Trebamo živjeti u miru… Oba naroda. Da se ne stvaraju više napetosti između nas jer mnogo je branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji su se borili za Hrvatsku i koji su položili svoje živote za Hrvatsku“, nakonPredraga Mišića – Peđe, vukovarskog branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji se obratio predsjednici u želji “da joj objasni tko je, zapravo, Pupovac”, svoje je mišljenje obznanila i hrvatska braniteljica, dragovoljka i hrvatska pravoslavka.
A tamo daleko, tamo kod njih, opet odjekuju ratne trube i šalju se subraći javni pozivi na zajedničku borbu.
„Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“
I opet iste laži, iste priče. I opet ista pjesma.  
 
E, ŠTO JE PREVIŠE, PREVIŠE JE!!!
 
Jer u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu se birala sredstva, uključujući i etničko čišćenje i genocid te je  pred Srbijom još jako, jako dug put u suočavanju s prošlošću.
-A, od kada je i kako je, sve to počelo? Jer, to nije tako, tek od jučer. Teče to, dragi moji Hrvati i Hrvatice, još od davne 1918…
I traje sve do današnjih dana.
„Što je previše, previše je“, kažu naši vrli političari. 
 
A „strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“
...Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, tako kaže
Georges-Benjamin Clemenceau, nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata.
A naši političari!???
ONI SE JOŠ UVIJEK ODMARAJU…
 

Vera Primorac

Svaka Vam čast, gospodine Ćosiću! Tako se navija za naše VATRENE!

 
 
„Naši su nogometaši najbolji na svijetu. To je rezime, to stalno govorim i to se konačno potvrdilo. Volio bih da mi se i prije više vjerovalo!”,  kaže na legendarni Ćiro Blažević.
DOPRVACI SMO SVIJETA.
DO-PR-VACi-i-i-i-i-i-i !!!
ZAR JE I TO MOGUĆE!?
http://www2.pictures.zimbio.com/gi/Ivan+Rakitic+Croatia+vs+Denmark+Round+16+2018+ISS_vUQxBM-l.jpg
Ivan Rakitić

 

‒Jesmo li mi svjesni, ljudi moji dragi, što to znači? Iza sebe smo ostavili i Meksiko, i Argentinu, i Dansku, i Englesku, i Španjolsku i…
Gledam opet naš susret s Urugvajem. Pa sa Argentinom, pa s Engleskom. 
‒Ti naši dečki, to nisu obični ljudi. Ne!!! To su svi zajedno, i svaki pojedinačno, nogometni virtuozi. To su nogometni Mozarti, draga moja gospođo!.
I što sada reći nakon ovih, nešto više od trideset dana, radosti, ponosa, zajedništva, sreće?
Što reći, nego:
Hvala vam dečki!!!
Hvala vam za svaku vašu kap prolivenog znoja,
Hvala vam za svaku vašu povrjedu,
Hvala za svaku vašu prolivenu suzu!
     Čini mi se kako niste ni svjesni, a vjerojatno još niste, koliko ste nam i što ste nam darovali?
PONOS,
SAMOPOUZDANJE,
SAMOSVJESNOST…
I IZNAD SVEGA DOMOLJUBLJE KOJE NAM JE NARASLO DO SVEMIRA.
 
„Mali jesmo al' nas ima!
Prkosimo uvijek svima.
I igramo iz inata,
to je zemlja nas Hrvata!“
‒Bože moj dragi, tko će izdržati svu ovu nagomilanu radost!? Tko će dočekati povratak naših momaka?
Stalno pogledavam na sat, stalno brojim i sate… i minute…
‒Ti, moja Lucija, k'o kakva šiparica kada se sprema na prvi randevu.
‒Ali, kako ti možeš biti tako smirena, moja Monika? Poda mnom kao da gmiže milijun mrava. Nervozna sam i nemam mira. Tko će izdržati ovo čekanje, majko moja mila?
Moram, moram „ubiti“ ovo vrijeme koje je još preostalo do njihovog dolaska. Moram! 
A pisati-ne mogu.
Raditi nešto-još manje.
I što, onda mogu ?
Mogu, mogu… Mogu samo čekati i zahvaljivati se dragom Bogu. Jer, nema tuge, nema žaljenja, nema nikakve nesreće koju neki najavljuju, u naručenim medijskim napadima.
‒Pucanj je to u prazno, draga moja!. Uzalud i nemušto zavijanje njihovog slabašnog vučjeg čopora. Uzalud i lajanje na naše Zvijezde, sve te gomile malenih, ispod zvijezda.
‒ Pa kakve nesreće? O kakvoj to oni nesreći lupetaju? Ta, nesretni su, upravo oni, koji nam nesreću i priželjkuju. Ali, eto ih tamo! Neka se sami bore i sa svojim nesrećama i sa svojim kompleksima.
A što si se ti, odjedanput, ušutjela?  Pa mi smo, mi HRVATI, nas nešto oko četiri milijuna duša,
svjetski DOPRVACI.
Mi smo srebreni ZLATNOG sjaja.
DRUGI NA SVIJETU!!!
Što bi dali Danci, Nijemci, Englezi, Argentinci, što Urugvaj, Brazil, Island, Rusija, Španjolska, Portugal i Italija, da su na našem mjestu?
‒Imaš pravo! Mi nemamo, niti itko od nas ima, ikakav razlog za žaljenje. Treba biti skroman. Onakav kakav je naš, zlata vrijedan Zlatko.
Pa tko je još imao ovakve dečke??? Tko još na svijetu ima genijalnog Modrića, Perišića, Subašića, Lovrena, Rakitića ,Kalinića, Rebića, Badelja, Kramarića, Vidu, Vrsaljka, Mandžukića, Strnića, Brozovića?
 ‒ Vele neki, nakon ove naše euforije, da „luđeg naroda nema od nas Hrvata“. I neka, neka vele! Daj Bože da nas to „ludilo“ nikad ne napusti!
Jer „ako srca nema, ako tog naboja ljubavi i „ludila“ nema, uzalud sve drugo.
Bili smo sada i ostali jedno … Jedno srce, jedna duša. Od Moskve preko Mostara, Jajca, Širokog Brijega, Dubrovnika, Splita, Osijeka,  Zadra, Karlovca, Omiša, Varaždina, Imotskog, Livna, do Stuttgarta, Sydneya, Buenos Airesa, Zagreba“.
 ‒Oh, Bože moj, kako nam je lijepo bilo!
Koliko smo, cijelo to vrijeme  bili ponosni na naše momke?  
Eto, to  je ono što svi moramo pamtiti i zapamtiti! To je ono što je Hrvatskoj trebalo i treba.
Malo sklada kao sada. Malo veselja, malo sreće i puno zajedništva. Kao i sada.  
Zato, nema mjesta tugovanju niti žalosti. Jer, slavlje se nastavlja… Slave se naši šampioni.  Naši srebreni, ali nama i za nas, Zlatni dečki.
     Obogatili su nas. Uzvisili su nas. Učinili su nas velikima. I sposobnim  za sve izazove koji su pred nama i koji nas čekaju.
Mir, radost, ljubav, strpljenje, vjernost, poniznost - vrline koje su cijelo prvenstvo krasile ovu našu predivnu momčad. Pa, onaj  mir, ona vjera, ona kultura koja je zračila iz svih njih, a posebice iz našeg izbornika.  
TKO TO JOŠ IMA?
Veličanstven u tom svom miru i skromnosti, iako po prvi put  poražen, smiren i nasmijan izlazi  pred Svijet i čestita svima. I svojim protivnicima na pobjedi i svojim dečkima  na veličanstvenoj igri. 
 „Jer Hrvatska reprezentacija na ovom je prvenstvu pokazala nadnaravnu snagu  koju Bog daruje samo malenima, a koju želi dati cijelom hrvatskom narodu zbog njegove poniznosti i vjernosti kroz stoljeća“.
 ‒ Ne boj se malo stado.
Ja ću pobijediti pomoću vas,
moja mala djeco!
 
TRI, CIJELIH DEVET MILIJARDI LJUDI GLEDALO JE OVU ZADNJU, FINALNU UTAKMICU.
I SVI SU NAVIJALI ZA NAS.
Za nas su navijali i Paul Nicolier, brat Jean-Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca HOS-a koji je ubijen na Ovčari, kao i njegova majka Lyliane koji su nakon Jeanove smrti Hrvatsku prigrlili kao svoju Domovinu. “Vi ste Hrvatska: srce junaka i osmijeh pobjednika” – poručila je u subotu Hrvatska vojska reprezentativcima i izborniku Zlatku Daliću uoči povijesne, finalne utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji.“
 
„Naš  je Vida bećarina prava,
Kad on igra, ne boli nas glava!
Protivnike k'o od šale mlati
Pjevaj sine :
ZIVJELI HRVATI !!!
 
Eto, za nas je navijala bećarcem i jedna Vesna.
I STOTINE MILIJUNA LJUDI
DILJEM SVIJETA…
•Tako se primjerice, jedan bangladeški novinar ustao za vrijeme konferencije hrvatskog izbornika Zlatka Dalića i poručio kako je Bangladeš, koji ima 150 milijuna stanovnika, do sada navijao za Brazil, no od sada je Hrvatska na prvom mjestu….
•Amerikanci koji obožavaju ‘underdog’ priče, već danima pišu o nevjerojatnom podvigu ‘malene Hrvatske’ koja daje nadu da je u životu sve moguće.
•Prije nekoliko dana New York Times je pisao o “hrvatskoj reprezentaciji kao modernom čudu”.
•Hvale na Nijemci, Portugalci, Španjolci, Skandinavci premda smo s turnira poslali kući Island i Dansku.
•Engleski novinar BBC-ja iz Londona progovorio i iskazao poštovanje Daliću i Hrvatskoj, tako što je na posljednjoj pressici prije završne utakmicu progovorio na hrvatskom jeziku:
‒Svi smo vidjeli snimke iz Hrvatske nakon zadnje dvije pobjede. Ako hrvatska sutra pobijedi, čini mi se da bi zemlja mogla eksplodirati od sreće i uzrokovati neki seizmički događaj, brine li vas to?
– To nas veseli. Mi vidimo samo djelić onoga što je u Hrvatskoj. Presretni smo kada vidimo da smo hrvatski narod učinili sretnim pored svih tegoba. Hrvatski narod je zaboravio na probleme i nedaće. Zadnjih 25 dana žive ponosno i sretno, u tolikoj euforiji. I bez obzira dobili ili izgubili, bit će taj veliki seizmički poremećaj i to je jedan od naših glavnih motiva.   
Ovo je vrijeme koje smo zaslužili. Nema većeg trenutka u životu sportaša od ovoga i rekao sam dečkima neka uživaju. Cijeli svijet će ih gledati
‒ poručio je uoči finala hrvatski izbornik Zlatko Dalić.
A nakon rezultata 2:4 u susretu s Francuskom, Hrvatska je postala moralni pobjednik i pokazala se kao najbolji gubitnik svih vremena.
Mirna i puna poštovanja za protivnika.
A naša predsjednica?!
„Kolinda Grabar Kitarović sinoć je na finalu Svjetskoga prvenstva uspjela postati "zvijezda showa" iako nije zaigrala. Sve je, i zlato i srebro i tko je trebao osvojiti, a tko ne, palo u drugi plan. Društvene mreže  su gorjele od pozitivnih komentara, a video u kojemu pokisla Predsjednica u dresu, poput ucviljene majke, briše suze s lica Luki Modriću, obišao je svijet“.
"Kolinda, budi moj vođa!",
"Riječima se ne može opisati što je ovime podarila milijunima ljudi koji su bili uz nju",
"Bilo bi lijepo kad bi na svijetu bilo više žena vođa poput hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Koja sve voli kao majka...",
"Ne znam mnogo o hrvatskoj Predsjednici, ali žena stoji tamo na kiši koja lije i puca od ponosa. To je sjajno!"
"Sinoć je pobjednica bila hrvatska Predsjednica. U dresu, po kiši, plače, uništena frizura, a nju baš briga!",
„Najbolja scena na svjetskom kupu: kiša koja pljušti, nigdje kišobrana, a Kolinda Grabar-Kitarović grli svakog igrača, kako Hrvatske tako Francuske, iako je Hrvatska upravo izgubila. Tako čisto emocionalno i toplo! Bez politike, samo sport!“,  pišu joj oduševljeni komentatori koji su izdvojili i ključne razloge zbog kojih ih je osvojila.
Od Indije do SAD-a, od Švedske do Afrike, svi su puni hvale za hrvatsku Predsjednicu. Njeno zdušno i emocionalno navijanje za reprezentaciju, to što je na putovanja išla privatno, od svog novca,
ekonomskom klasom, druženje s nogometašima u svlačionici, sve je to ostavilo dojam na svjetsku javnost – i to vrlo, vrlo pozitivan dojam. Bez rezerve! I ne samo na svjetsku javnost i medije.
I Macron i Putin su slijedili njen primjer i posjetili nogometaše u svlačionici.
Rusima pak nije promaklo da je poslala video-zahvalu organizatorima na ruskom.   
Osvojila je srca i navijača…
•Hrvatska predsjednica djeluje dostojanstveno i u porazu dok grli sve igrače“, i “iz ovog je izašla kao pobjednik: dres, kiša, suze, uništena frizura, nju nije briga.
•Rijetko je vidjeti političara u ovako neformalnom izdanju.
•Bila je i jedina koja je pjevala himnu svoje zemlje i koja se usudila obući navijačku opremu.
„Francuzi su prvaci svijeta, ali su Hrvati SRCE SVIJETA“, poručuje jedna Japanka.
 
 •Hrvatska igra najbolji nogomet na Svjetskom prvenstvu u Rusiji,
•Hrvatska je najbolja reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji,
•Hrvatska je najsportskija nacija,  
•Svjetski naklon maloj-velikoj Hrvatskoj bez imalo rezervi i s puno divljenja svemu što smo pokazali protiv Nigerije i posebno protiv Argentine i njezinog najvećeg svjetskog umjetnika.
•Hrvatska protiv zemalja koje zajedno imaju preko 50 puta više stanovnika i Hrvatska s prepoznatljivim navijačima, koji na svakom koraku pokazuju pripadnost, zajedništvo i povezanost sa zemljom čije identifikacijske oznake nose.
IMA NAS, IMA!  
Prema procjeni policije oko 300.000 navijača okupilo se na trasi od zagrebačke zračne luke „Dr. Franjo Tuđman“ do Trga bana Jelačića kako bi dočekali i pozdravili nogometaše, koji su osvajanjem drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ostvarili najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta.
Hrvatsko srebro, nakon  finala Svjetskog prvenstva, slavi se diljem Hrvatske i svijeta
„Ponosan sam na sve Vas. Živjeli smo 55 dana kao jedna velika obitelj, igrali smo za naše obitelji, našu Hrvatsku, naše branitelje, ponosno nosili Hrvatski dres! Hvala svima Vama koji ste navijali i bili uz nas, istaknuo je Dalić pod čijim su vodstvom Vatreni ostvarili povijesni uspjeh – došli do finala i postali viceprvaci svijeta“, izjavio je izbornik Zlatko Dalić  nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. 
 
Opet, a ne znam po koji put, gledam snimke finala .
A kakvi su to prizori, Bože moj dragi!? Gorio je cijeli stadion. Gorjela je cijela Hrvatska i cijeli svijet.
I svaki mi put oči zasuze.
Plače Vrsajko, plače Lovren. Plače i  Dalić. Plačem i ja.
A tek naši navijači?   I oni u Rusiji i oni ovdje, u HRVATSKOJ.
„Zato će našisrebrni Vatreni, naši doprvaci svijeta, živjeti u našim srcima dok smo živi. Suze najboljeg igrača Svjetskog prvenstva Luke Modrića i ‘izbornika svih izbornika’ Zlatka Dalića, Rakitićevo mobiliziranje svih Hrvata u svijetu, Subašićeve herojske obrane, Lovrenovu srčanost, Rebićevu borbenost, Vrsaljkovu neumornost, Mandžinu požrtvovnost, Vidinu neviđenu volju, Brozovićva čelična pluća, Perišićeve minijature i poteze, Strinićeve utakmice karijere, a ove njihove vrline, neka zauvijek žive u nama“.
-Bože, Bože dragi, koliko je samo ljubavi prema Hrvatskoj i hrvatskoj reprezentaciji u cijelom ovome mom narodu? Koliko emocija zatomljeno TIJEKOM OVIH DUGIH DVADESETAK GODINA, a onda izbilo svom svojom snagom:
„Hrvati su u Svijet poslali OLUJU HRVATSTVA i osvojili Svijet srcem na igralistu i u Kolindinim zagrljajima! Hvala nogometnim vitezovima i veličanstvenoj predsjednici! Poručuje i naš Ivan.
‒A znaš li ti, moja Monika, da se zbog naših Vatrenih,  prekidaju  i svadbe i svadbeni običaji?
-Onda je to, sigurna sam, na nekoj svadbi naših Hrvata. Jel'da, najprije iščekivanje u  tišini, a onda… euforija!!! I kao i uvijek dosad, pjesma, skakanje od radosti, vriska, veselje… A pjesmama nema kraja!
„Neka pati kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta!“.
„Pa kako sve ovo, ljudi moji dragi, objasnit nekom tuđem čoviku???“
Pa lako, lako!!!
MI SMO HRVATI UVIJEK SPREMNI
U BOJ, U BOJ,
ZA NAROD SVOJ!
 
 „Još jednom je obranio Subašić … i doveo nas do vrata Raja.
A sada: Rakitiiiiiiiiić! Rakkkittićććć!“, viče i Drago Ćosić.
‒Svaka Vam čast, gospodine Ćosiću! Tako se navija za naše VATRENE!
 

Vera Primorac

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Utorak, 23/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1415 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević