Get Adobe Flash player

Psihopatologija Novoga svjetskog poretka

 
 
Thaddeus Kozinski je deset godina predavao filozofiju i humanističke znanosti na Catholic Collegeu u Wyomingu SAD-u gdje je bio i dekan. Kozinski je autor knjige The Political Problem of Religious Pluralism: And Why Philosophers Can t Sove It. (Politički problem religijskog pluralizma: i zašto ga filozofi ne mogu riješiti), Lexington Books, 2010. i knjige o Aristotelovoj logici koja će uskoro izaći. Njegova knjiga, koja je nedavno izašla je: Modernity as Apocalypse: Sacred Nihiism and the Couterfeits of Logos (Suvremenost kao apokalipsa: Sveti nihilizam i krivotvoreni logos). Njegovi eseji objavljeni su u Modern Age, First Things, Telos, Public Discourse, ABC Religion and Ethics, itd. Slijedi razgovor s Jonasom E. Alexisom.
https://www.veteranstoday.com/wp-content/uploads/2020/02/deep-state-luce.jpg
JEA: U Vašoj novoj knjizi Suvremenost kao apokalipsa: Sveti nihilizam i krivotvoreni logos Vi se osvrćete na 21. stoljeće kao na psihopatološki novi svjetski poredak. Što ste mislili time i kako se očituje taj „psihopatološki novi svjetski poredak“?
- TJK: 1984. (interesantno) poljski psihijatar po imenu Adrzej Lobaczewski (1921. – 2007.) završio je svoje djelo koje je započeo nakon Drugoga svjetskog rata kao član grupe znanstvenika koji su proučavali suštinu totalitarizma koji su iskusili iz prve ruke pod nacizmom i staljinizmom. Knjiga je bila plod njegovog dugogodišnjeg istraživanja i patnje: Political Ponerolgy: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes – Politička ponerologija: Znanost o prirodi ZLA korištenog u političke svrhe. Njegova teza da se režimi pod kojima je trpio, uključujući i SAD u koje je emigrirao sedamdesetih godina, najtočnije mogu opisati kao patokracije (patološke vladavine) u kojima vladaju grupe genetskih psihopata s većom grupom na sve spremnih lakeja koji imaju psihopatološke tendencije koji stvaraju političku kulturu „stečene psihopatologije“. Mase obmanute jezikom kojemu je promijenjeno značenje omogućuju i prate patološku vladavinu jer one po naravi ocjenjuju i prevode patološko ponašanje i jezik u moralne i racionalne pojmove koji su im bliski u nemogućnosti da zamisle psihopatološki svijet u kojem psihopatološki vladari žive.
Poljski kolega Lobaczewskog Stefan Blachowski je napisao: „Opća nesposobnost prepoznavanja psihopatološkog tipa takvih inidivua – psihopata - uzrok je neizmjerne patnje, masovnog terora, nasilja,  ugnjetavanja, genocida i propasti civilizacije... Sve dok se sugestivna imena: hipnotički,  šarmantan, čaroban, vezana uz moć psihopata ne suoče s činjenicama i moralnim i praktičnim posljedicama njihove doktrine, čitave društvene grupe mogu podleći njihovom demagoškom zovu.“ A metode su razvijene za širenje među grupama (kao „podijeli pa vladaj“).
Za izdaju i prijevaru u politici data su opravdanja i predstavljaju se kao pozitivne vrijednosti. Principi stjecanja prednosti u datim prilikama su također razvijeni. Političko umorstvo, ubijanje protivnika, koncentracijski logori i genocid su proizvodi političkih sustava na nivou primarne integracije (psihopata).Nepotrebno je isticati da je Lobaczewski bio prorok. U 21. st. je nastao genocidni rat protiv terora koji nosi sve patološke oznake koje su gore navedene.  False-flag terorizam je u sebi psihopatološki i danas je normalni način djelovanja u suvremenoj politici. Zahvaljujući internetu i hrabrim istinozborcima mnogi su se probudili i shvatili ove činjenice. Ali ono s čime imamo posla danas je čak i mnogo gore od psihopatologije. 21. stoljeće je svakako psihopatološko ali je i luciferijansko, što nije isto i nije jednostavna ljudska opakost ili psihopatologija. Kako su istraživanja S. K. Bain-a i Thomasa Breidenbacha otkrila 21. st. je okultno, s ljudskim žrtvama s ritualima žrtvenog jarca kojima upravlja luciferijanska Duboka Država.
Naši psihopati i luciferijanizam koji ih prati i podupire mogu se sagledati kao pokušaj ovih elita da unište ne samo moralnost svojim nametanjem homoseksualizma, ubojstva djece nego i samih sebe odbacivanjem nepromjenljive realnosti spolova i tvrdokornog odbacivanja granica ljudske slobode.
Nedavno je u Kanadu zakonski zabranjeno ocu da spriječi svog četrnaestogodišnjeg sina da se podvrgne operaciji promjene spola. Ovdje je Država u ratu s Bitkom i svakim tko se usudi priznati autoritet LOGOSA nad autoritetom Države. I psihopati i sotonisti se ponašaju kao da nisu stvorenja Stvoritelja i stvaraju kulturu u kojoj njihova svijest - njihovo ludilo - postaje vladajući oblik svijesti.
Metafizički govoreći svako ljudsko biće je osoba „Ja“ i nije objekt „Ono“. Moralno govoreći mi smo obvezni postupati i prema sebi i prema drugima kao prema „Ja“ a ne „Ono.“ Psihopati i luciferijanci sebe drže kao „Ja“ koje jedino postoji a svi ostali su „Ono“.
Sekularni liberalizam je društveno, kulturno, ekonomsko, političko i religijsko utjelovljenje duševnog nereda psihopata i luciferijanaca i ima moć da promijeni navike-narav inače normalnih moralnih osoba usvajajući svijest i ponašanje ovih izopačenih ljudi.
Prilagođavanje je postalo globalno. U 21. st. biti dobra osoba koja se priklanja Desnici znači opraštati ubojstva  muslimana, genocidne agresivne ratove, zamijeniti Amerikom Katoličku Crkvu kao jedinom silom dobra u svijetu.
Za one koji se priklanjaju Ljevici to znači prihvaćanje ubojstva djece (abortusa) i kulturni rat protiv Logosa, prihvaćanje Amerike i Izraela,  vodećih  globalističkih  država,  kao avangarde  ljudske evolucije prema Božanstvu.
• JEA: Na stranicama 189.-190. imate jedan dugi tekst za koji mislim da ga je važno ovdje u potpunosti navesti. Citiram:
- TJK: Kada se pojavi službeno izvješće o nekom strašnom nasilnom događaju i pratećoj krizi koja  neupitno, autoritarno određuje nevinost i  izuzetnost bez dokaza i provedene istrage, to pokazuje besramnost i strašnu moć određenih zločinaca. Kada je neslaganje sa službenom istinom društveno zabranjeno do te mjere da uključuje uznemiravanje i progon, kada to izaziva postupke koji su u proturječju sami sa sobom kao u slučaju vršenja djela terorizma u ime iskorjenjivanja terorizma, ili ograničavanje i kažnjavanje slobodnog govora u ime slobodnog govora i njegove zaštite, kada je izvješće odmah podržano, prošireno od najvećeg broja vladajuće klase uključujući glavne medije i „alternativne“(što znači one krajnje ljevice i krajnje desnice; kad se uspješno ujedine inače suprotne frakcije populacije – liberali s neokonzervativcima, zagovornici građanskih prava i statisti, humanisti s nietzscheancima, teisti s ateistima; kad je razumska provjera i slobodna rasprava o očitim rupama u službenom tumačenju zabranjena, a onda se događa godišnje odavanje počasti s recitiranjem šupljih priča, posebno potresno portretiranje demonskih zlikovaca kojima se pripisuje krivica kako za pojačanu domaću borbu među građanima tako  i za neprekidni manihejski rat protiv najnovijih „neprijatelja“. Kada se sve to počinje slijevati u iskonski užas i religiozni strah kod stanovništva; kada je priča o nekom događaju ili nizu povezanih događaja ima sve ove karakteristika ili samo neke od njih znamo da se ne radi o običnoj pojavi.
To su snažne riječi. Možemo li to primijeniti i na nas?
U katoličkoj misi i Euharistiji se Nevina Žrtva mistično ubija, događaj prisutan i stvaran, sada i ovdje. Njegovo povijesno razapinjanje, Njegovo uskrslo tijelo postaje dostupno za jelo i tako obogotvoruje sudionike. Ovaj sakramentalni ritual zahtijeva od onih koji slave misu da budu u pokajničkom stanju priznajući nevinost jedino Janjetu koje je ubijeno ispovijedajući osobnu krivnju za njegovu smrt.
Euharistija čini sve sudionike sjedinjene s  Njegovom božanskom ljubavlju i ta ljubav se treba podijeliti sa svijetom. Otuda i značenje riječi Misa – Ite missa est – Idite, poslani ste. Euharistija je i izvor jedinstva Crkve ali i svijeta. Države koje odbacuju moral i duhovni autoritet Katoličke Crkve su osuđene na robovanje drugim autoritetima koji ne priznaju moral i duhovni autoritet.
Ako je moj opis false-flag terorizma točan, u svjetlu Mise i Euharistije to može biti dijabolička inverzija, obrnuti ritual, CRNA MISA. Mise se čine da se sakupe na predstavi pravedne žrtve koje će biti ubijene, ali umjesto izazivanja kajanja i priznanja krivice proizvodi se samoopravdavanje i farizejsko suđenje.
Umjesto katoličkog spektakla pripravljenog da podijeli božansku ljubav koja je bila uprisutnjena, oni / luciferijanci /polaze od ujedinjene zajedničke demonske mržnje spram „drugog“ koji je pripravljen da dijeli i izazove ubilačku mržnju koja se razlijeva u njihovim srcima. I kao  što je božanski objavljena katolička Dogma tako su neupitne i jedinstvene sotonske dogme koje nam objavljuju /njihovi/ svećenici čije medijske čarolije i vladajuće službene propovjedi autoritativno određuju stvarnost onog što se dogodilo.
Mislim da je false-flag teror u biti ritual žrtvovanja žrtvenog janjca koji je, kako je to Rene Girard prikazao, neizbježni temelj političkog jedinstva neevanđeoskih neobraćenih kultura i dijaboličke inverzije Kristove žrtve na križu.
Mi individualno ili kolektivno ili slijedimo i poslušni smo Evanđelju ili slijedimo đavla i žrtvenog jarca. Treće mogućnosti nema. Suočavamo se s pojavom koja se može jedino shvatiti i protiv koje se može uspješno boriti u svjetlu Evanđelja i snage Njegove milosti.
Kako sam u svojoj knjizi detaljno razmotrio strah i užas koji ulijevaju ovi događaji čija je priča neupitna  i nasilje koje ih prati svemoćno najbolje je opisano kao „sotonsko sveto“ i koje jedino može biti pobjeđeno s istinski svetim -  Svetim Srcem Isusovim.
• JEA: Vi profesore citirate Lancea DeHaven-Smitha u svojoj raspravi o Teoriji urote u Americi – Conspiracy Theory in Amerika (University of Texas Press) da je CIA izmislila pojam „teorije urote“. Razjasnite ovdje ovaj komplicirani pojam.
- TJK: Potakao bi čitatelje koje ova tema zanima  da pročitaju knjigu Smitha. Ili raspravu Rona Unza koji sažima ovdje bitne točke:
Sredinom 1960-tih raslo je nepovjerenje u rezultate Warrenove komisije o usamljenom strijelcu, Leeju Harveyu Oswaldu, koji bi bio jedini odgovoran za ubojstvo predsjednika Kennedy-a,  rasla je sumnja da su vodeći američki političari uključeni. Kao sredstvo kontrole štete CIA je podijelila potajno memorandum svim svojim uredima tražeći od njih da u medijima ismiju i napadnu kritičare kao iracionalne nositelje „teorija urote.“
Mislim da je Bog u svojoj providnosti dao internet jer je on najozbiljnija zaprjeka  propagandistima. Naravno da je to mač s dvije oštrice koji je i sredstvo za slobodu i porobljavanje.
Jedan od razloga zbog kojeg sam posvetio svoj život liberalnom odgoju i filozofiji,  je da sam bio sposoban misliti i diskurzivno i intuitivno, s umom i srcem.  Danas je to bitan zahtjev za raspravu o suvremeoj  kulturi općenito i na internetu posebno. Tako se može naučiti ono što je potrebno za dušu i duše onih kojima je potrebna ljubav i zaštita. Duboka država nije mogla zaustaviti izlazak istine na vidjelo  ali je cenzura na društvenim medijima postala očigledna i sveprisutna i nisam siguran kakav će biti ishod. Teško je ne vidjeti neku vrstu građanskog rata na obzorju. Uvjeren sam da jedina sila koja može pobijediti zlo u koje smo uronjeni i koja postaje svemoćnija iz dana u dan (iako takva moć izgleda nestvarna) je Božja moć. Ali On traži od nas da svi budemo provoditelji  Njegove moći. Moramo nastojati da spoznamo  i provodimo u djelo Njegovu Božansku Volju u svakom trenutku. Ustvari mi trebamo živjeti Njegovu Božansku Volju. Prije nekoliko godina otkrio sam djela talijanske katoličke mističarke po imenu Luisa Piccarreta (koju je već Crkva proglasila Službenicom Božjom i izgleda da će uskoro biti kanonizirana) koju je sam Isus Krist poučio kako živjeti u Volji Božjoj. Njezin život je čudesan. Poduka koja je data čovječanstvu za ovo naše vrijeme sadržana je u 36 svezaka.
Uputio bih čitatelje, uključujući ne-katolike, da prouče ove poduke. One su divne i vjerodostojne i  čitanje u svjetlosti Evanđelja  bit će velika dobrobit za vašu dušu. Ovo je najbolji uvod koji će vast uvesti u: The Crown of History: The Imminent Glorious Era of Universal Peace – Kruna povijesti: Neizbježno veličanstveno vrijeme univerzalnog mira.
  

Thaddeus Kozinski i Jonas E. Alexis, 18. II. 2020., https://www.veteranstoday.com/2020/02/18/deep-state-luciferianism-and-the-psychopathic-new-world-order/

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Milanov otac Joakim bio je rodoljub i borac za istarske Hrvate

 
 
Kako danas malo ljudi u Istri poznaje bogatu povijest Istre i borbu istarskih Hrvata, rodoljuba, za slobodu podsjetila bih Milana Rakovca na jedan njen dio u kojem je aktivno sudjelovao njegov otac, što on vjerojatno i zna, pa su mi još  čudnije i nerazumljive ove njegove riječi o istarskoj himni!
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/35/Milan_Rakovac.jpg/1200px-Milan_Rakovac.jpg
Milan Rakovac
 
Joakim Rakovac rođen u selu Rakovci kraj Baderne, 14. listopada 1914. – poginuo blizu Korenići iznad Limske drage, 18. siječnja 1945. godine). Osnovnu talijansku školu završio je u Baderni.  Odgojen je u hrvatskom duhu, čitao je početnice i zabranjene hrvatske knjige. Natpis 'Kraljice Hrvata, moli za nas' uklesao je Ivan Rakovac na obiteljsku kapelicu 1920. godine, nakon potpisivanja ugovora u Rapallu, kojim je Istra pripala Italiji. Ivana su talijanski fašisti često tukli, a talijanske vlasti zatvarale; naposljetku je umro u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau. Uoči napada Italije na Jugoslaviju Joakim Rakovac je mobiliziran u talijanske specijalne bataljune. Pušten je 1942. te se aktivno uključio u borbu za slobodu Istre,
Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.
 
Joakima Rakovca  kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca i  s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je sudjelovao u oslobođenju Pazina, a slijedećeg dana i Poreča. Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom (nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka koja će pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti. Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13. rujna 1943. godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.
 
Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943. prenosim u cijelosti:
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati! Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
 
RODOLJUBI ISTRE!
 
Talijanske garnizone u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
 
ISTRANI!
 
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13. rujna 1943. godine. U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom riječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao. Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima. U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik NOP-a  Hrvatske. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri. Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac. "Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju. Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943., Dušan Diminić je već i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa", napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf
 
Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE
 
U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u.
A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968. godine, Vladimir Bakarić je rekao;"  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u svoje čete, bataljune i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja." Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!
• 24. kolovoza 1947., zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
• 11. rujna 1946. odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
• Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!
A danas baš to hrvatstvo Istre, nekim sinovima i unucima tih komunista smeta u istarskoj himni ??? Na što su spali u mržnji prema hrvatskoj državi!!!
I sam Joakim Rakovac stradao je pod čudnim okolnostima. Neumorno je radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945. bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog. Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952.
http://www.znaci.net/00001/10_221.htm
 
Uloga istarskog svećenstva u borbi protiv fašizma kao zaštitnice naroda bila je presudna!
 
Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je  uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.
 
Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma. A svećenik Miroslav Bulešić prijateljevao je sa Joakimom Rakovcem. Nekim zadrtim komunistima ta suradnja istarskog svećenstva i istarskih rodoljuba komunista izrazito je smetala, pa postoji osnovana sumnja u službenu inerpretaciju pogibije Joakima Rakovca!
Kriterij za priključenje Istre Hrvatskoj, nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička struktura  stanovništva.Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunisti  antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!
Na sastanku  istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (37-člane Savezničke komisije, engleska je delegacija brojila 7, američka 8, ruska 13 i francuska 9 članova ) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine, koji se održao u Pazinu 19. ožujka 1946., točno u 22 i 45, te su ostali do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru predali su Komisiji Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.
Izvješće mons. Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv. Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine  u Pazinu 19. ožujka 1946. (str. 494.-499. u knjizi Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.);
Od ukupno 176 župa, bile su 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
Po popisu stanovništva koji je radila Italija 1921. godine bilo je 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata u Istri po Spomenici Zbora svećenika sv. Pavla.
 
Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre
 
Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. Srpnja –15. listopada 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić,  koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945.-46.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946.).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22 %) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28 %) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50 %) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés)Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić  i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985.-1986.).
 
Prava nacionalnih manjina u Istri
 
Nacionalne manjine o kojima govore Čakić (sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli)  i Rakovac (multilingvalna istarska himna) imaju zagarantirana sva ljudska i nacionalna prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih  manjina. (NN 155/2002.)
Članak 7.
Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:
1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
3. uporabu svojih znamenja i simbola;
4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;
5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;
8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;
10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
Dakle stavak 3 jasno kaže da imaju slobodu uporabe svojih znamenja i simbola. Talijanska nacionalna manjina uzela je kao svoju zastavu, zastavu Republike Italije i kao svoju himnu, službenu talijansku himnu, i to nije nacionalistički ?
A Krasna zemljo Istri mila, dome roda hrvatskog je nacionalistička?
Zaključak -neprimjerena i zlonamjerna retorika Nenada Čakića
 
Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina
 
Gradovi: Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.
Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika
Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.
Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.
Ukupan broj stanovnika IŽ; 208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske
• Hrvati 142.173 (68,33 %)
• Talijani 12.543 (6,03 %)
Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139.553, a hrvatskim jezikom 66.733 stanovnika
Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011. godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku županiju, jer je 67 % stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo 33 % stanovnika Istre.
Zbog 12.543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre! 
E pa sada neka Nenad Čakić kaže da nisu dobrodošli???
A da druge manjine nisam ni spomenula na primjer; Dane srpske kulture, koji se održavaju već 11 godina za redom po gradovima širom Istre, a Srba u Istri ima 7206 ili 3,46 %.
Doista zlonamjerno, sa nepostojećom i neprimjerenom nacionalističkom retorikom i sa ciljem nepotrebnog podgrijavanja  međunacionalne netrpeljivosti!
Sve braniteljske udruge, sve političke stranke i svi građani Istre trebali bi se suprostaviti takvoj nepotrebnoj retorici, jer narušava dosegnute standarde suživota u Istri!
 

Lili Benčik

Od 1945. režimska kultura u Hrvatskoj je privilegija petokrake

 
 
Na portalu Narod.hr, čitam jednu „paralelu“ o jednom slučaju o kojem sam prije dvije godine pisao na ovom portalu. Čitam kako jedna te ista osoba, jednu te istu osobu iz visoke politike, na početku političkog uspona hvali, a onda - napada. Radi se o novinaru Dragi Hedlu i bivšem predsjedničkom kandidatu za predsjednika Hrvatske Miroslavu Škori. „Novinar Drago Hedl prije nedavnih predsjedničkih izbora hvalio je Miroslava Škoru, a sada se pita od kuda mu imovina. Portal Telegram objavio je članak novinara Drage Hedla pod naslovom „Zgodno je slušati Škoru dok napada druge zbog imovinskih kartica. Obećao objaviti svoju pa nije“. No, zanimljivo je da je upravo Drago Hedl, koji sada napada Miroslava Škoru, tijekom kampanje pozitivno govorio o njemu. „Mislim da Miroslav Škoro ima jednu prednost koja se pokazala kao veliki joker kojega je imao i Stjepan Mesić u kampanji kada je dobio izbore. To je duhovitost, jedan smisao za humor koji Škori ne nedostaje i koji ljudi vole. Ljudi vole kada je netko relaksiran, kada reagira brzo, kada zna duhovito replicirati“. Kazao je Drago Hedl u toj emisiji. Drago Hedl, koji je blaženog Stepinca nazvao „krvnikom među svecima“, piše Narod.
Drago Hedl u Vukovaru 18. XI. 2013.
 
Isto kao Žarko Puhovski o HOS-u prije dvije godine: „HOS-ovci dugo nisu bili dio službene vojske i treba reći - oni nisu bili branitelji nego agresori. Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Oni su bili unutarnji agresor jer su se pozivali na Pavelića koji je klao manjine. Oni po programu nisu bili branitelji. Stvar je jednostavna. Ministarstvo obrane je trebalo delegitimirati taj pozdrav. Ovo micanje ploče je zapravo ilegalno. Nema druge nego reći - to je ustaški koljački pozdrav koji je neprihvatljiv“, kaže Puhovski prije dvije godine. A prije sedam godina na portalu Dnevno.hr Puhovski HOS-ovce naziva „dobrim momcima“: „U svim pričama koje sam čuo nema nijedne koja govori o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe HOS-a. Za mene su oni „good gays“, predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću bi to moralo biti najvažnije“, tada tako kaže Puhovski, a 28. 3. 2018. prenosi portal Dnevno. Pod naslovom Neugodnost za Puhovskog: Izvrijeđao HOS-ovce, a onda ulovljen u neistini. Prema autorici Snježani Vučković koja na kraju kaže: Što Puhovski misli o HOS-u, to nije važno, nedvojbena je samo činjenica, a ta je da Žarko Puhovski ne govori istinu.
 
A sada o festivalu kulture u Rijeci RI EPK 2020., odnosno o petokraki. Ako ovo pročita neki „ljevičar“, sigurno mu ne će biti drago. Kad pročita pitanje: A što ćemo sa Srebrenicom? Zar je petokraka i Srebrenicu oslobodila? Jasno da bi to pitanje obožavateljima petokrake bio problem. On bi morao priznati da je Ratko Mladić pod petokrakom izvršio genocid nad muslimanima u Srebrenici, a u Vukovaru i Škabrnji nad katolicima. Vjerojatno bi tu bilo nekog mudrovanja o pravu Srba na ćirilicu u Vukovaru itd. Sasvim sigurno bi obožavatelj petokrake imao različito tumačenje za srpski genocid nad Hrvatima, nego nad muslimanima. A u tom različitom tumačenju prema Srebrenici i Vukovaru, obožavatelj petokrake u Hrvatskoj, priznaje da je on pripadnik srpskog genocidnog stroja. Pod egidom da je petokraka 1945. oslobodila Rijeku. Petokraka 1945. oslobodila Rijeku, pa u Rijeku dovela na vlast Željka Jovanovića.
 
Što reći, nego: O tempora, o mores. Nije problem što je Dobrica Ćosić napisao srpski kroatocidni program Memorandum SANU, problem je, što je taj program pao na plodno tlo. Dođeš u kafić na riječkom Korzu, ili u Riječku banku, služi te osoba za koju je petokraka u Vukovaru bila simbol slobode - oslobođenja! Iako ovo izgleda nestvarno i nemoguće, ovo je hrvatska stvarnost koju je lako objasniti. A objašnjenje nam servira ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Kada kaže da RI EPK kritiziraju oni koji se niti jedne minute nisu bavili kulturom. Da, tako je gospođo ministrice, režimska kultura u Hrvatskoj od 1945. je privilegija petokrake: OZNA, UDBA, Partija i ORJUNA. Zahvaljujući toj kulturi, Tomislav Merčep je zamijenio Vukašina Šoškoćanina. Za kojega nitko ne može garantirati da i on ovih dana nije bio u Rijeci sa svojima. Kao i kapetan Dragan. Ja uopće ne vjerujem da se Šoškoćanin utopio u Dunavu padom iz čamca. Nije bio sam. Najstrašnija masovna zvjerstava nad Hrvatima, muslimanima i Albancima koja nadmašuju i mongolska i turska masovna zvjerstva, pa i ova današnja zvjerstva koja čine mudžahedini, činili su Srbi, i u ovom zadnjem ratu. Svi smo gledali kako Veselin Šljivančanin, sa petokrakom na glavi (kapi) šalje Hrvate na Ovčaru. Samo bolesna osoba može reći kako je ovo izlaganje petokrake u Rijeci čin provokacije, hrabrosti i slobode umjetnosti. Kažu, zbog slova U, kukastih križeva i vikanja za dom. A mi ne znamo tko crta slovo U i kukaste križeve. I tko je postavio onu ploču u Jasenovcu. Tu me, zbog nečega drugoga zbunjuje i Nino Raspudić, kojega posebno cijenim. No, čini mi se da je Raspudić, povodom ove afere zbog petokrake u Rijeci rekao kako su partizani 1945. u Rijeci pobili Talijane kao urbane Riječane. A Hrvate, kao urbane Riječane? I kako su Talijani postali urbani Rječani?
 

Jure Vukić, Tribanj

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 28/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1288 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević