Get Adobe Flash player

Javni ugriz umjesto produbljenja odnosa

 
 
Najnoviji pohod prvoga čovjeka Srpske pravoslavne Crkve, patrijarha Irineja, u Republiku Hrvatsku nije nimalo pridonio ni ekumenskomu zbližavanju hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, ni u Hrvatskoj ni općenito, a ni boljemu razumijevanju Hrvata i Srba na ljudskom i međunacionalnom planu. A sudjelovanje srpskoga patrijarha na ustoličenju novoga šibenskoga episkopa, na svečanosti na kojoj su sudjelovali i splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić i šibenski biskup Tomislav Rogić, u nedjelju 1. listopada bilo je dobra prilika za to. Početak službe mladoga šibenskoga episkopa Nikodima Kosovića (tek mu je 38 godina), čovjeka koji je student poslijediplomskoga studija Papinskoga sveučilišta »Gregoriana« u Rimu, bio je trenutak koji je mogao postati stanovita prekretnica u odlučnosti da se počnu izgrađivati bolji i ekumenski i međunacionalni odnosi. Umjesto toga boravak u Hrvatskoj patrijarha Irineja još jednom je iskorišten za svojevrsni javni ugriz hrvatskoga katoličkoga episkopata i svećenstva.
https://www.srbijadanas.com/sites/default/files/a/t/2015/08/01/patrijarh-irinej.jpg
Parijarh Irinej
 
U propovijedi u samoj crkvenoj svečanosti patrijarh Irinej uz ostalo je rekao: »I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.« Upotrijebivši formulaciju rečenice s »i« izrekao je zapravo da mržnja ne postoji samo u srpskom narodu, nego i, budući da je to govor u Šibeniku u Hrvatskoj, u hrvatskom narodu. Štoviše, aludirajući na tobožnju mržnju u hrvatskom narodu, takvim je izričajem suptilno opravdavao mržnju u srpskom narodu. Premda se ne može tvrditi da nema Hrvata koji su teško pogođeni zločinima što su ih doživjeli od pojedinih Srba pa se kod njih još može javiti osjećaj mržnje prema počiniteljima zla, a možda i prema srpskomu narodu, nikako se ne može danas vjerodostojno govoriti da hrvatski narod mrzi srpski narod općenito. Mnogi Hrvati, osobito katolički vjernici, mnogo su puta javno iskazali svoje opraštanje Srbima koji su im počinili strašna zlodjela, a u Republici Hrvatskoj pripadnici srpske nacionalne manjine uživaju sva prava kao i svi ostali građani, štoviše politički predstavnici Srba u Hrvatskoj u koaliciji su koja sada vlada Hrvatskom te imaju velik politički utjecaj koji je nerazmjeran udjelu pripadnika srpske nacionalne manjine u stanovništvu Hrvatske.
 
Budući da se u javnosti govori da se u Srbiji priprema tzv. Memorandum 3, moguće je da patrijarh Irinej, imajući to na pameti, otkriva da u srpskom narodu postoje pojedinci i skupine koji pripremaju i najavljuju srpsku osvetu. Ako bi to bila istina, onda bi govor i zauzimanje patrijarha Irineja, kao učenika Isusa Krista, morali biti posve drugačiji da se zaustavi baš svaka pomisao na osvetu.
 
Patrijarhove pak riječi »osvete se pripremaju i nagovještavaju« sigurno nemaju baš nikakve veze s procesima ni sa stvarnim nakanama Hrvata u Hrvatskoj, jer baš nitko organizirano ni na kojoj razini ne priprema baš nikakvu zavjeru ili osvetu srpskomu narodu. Budući da se u javnosti govori da se u Srbiji priprema tzv. Memorandum 3, moguće je da patrijarh Irinej, imajući to na pameti, otkriva da u srpskom narodu postoje pojedinci i skupine koji pripremaju i najavljuju srpsku osvetu. Ako bi to bila istina, onda bi govor i zauzimanje patrijarha Irineja, kao kršćanina, kao učenika Isusa Krista, morali biti posve drugačiji da se zaustavi baš svaka pomisao na osvetu i među onim Srbima koji se ne mogu pomiriti što velikosrpski plan nije uspio i što su Srbi izgubili baš svaki rat koji su devedesetih započeli. I nije dovoljno zavapiti, kao što je to on učinio u Šibeniku: »Bože, budi sa mnom pa da se one (osvete, op. a.) nikada ne realiziraju.«
 
Neistina i nedopustiva uvrjeda
 
U neposrednom nastavku svoga govora patrijarh Irinej prozvao je katolike, osobito vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, rekavši: »Vi živite ovdje kao maleno stado u jednoj nama bliskoj državi s braćom katolicima od kojih očekujemo, prije svega od predstavnika Crkve, da čujemo riječi evanđeoske, riječi mira i ljubavi. Da čujemo riječ da smo prije svega kršćani i kao takvi jedni prema drugima pokažemo ljubav i uvažavanje.« Osim što je vrlo neobično da je na bogoslužju obraćajući se pravoslavnim vjernicima uputio izravnu poruku katolicima, osobito katoličkomu episkopatu, patrijarh je zapravo izrekao tešku neistinu o hrvatskim katolicima i katoličkim biskupima, a to znači da je iznio i tešku uvrjedu. Da to njegovo stajalište nije slučajno patrijarh Irinej potvrdio je u izjavi koju je dao pred televizijskim kamerama nakon bogoslužja, u kojoj je doslovno rekao: »Ni jedna riječ sa vrha, od biskupa nije čuvena da se izmiri taj narod, da prestane zlo. A narod hrvatski sluša svoje biskupe i svećenike i otuda je vrlo važno da čujemo riječ: dosta je bilo.«
 
Te patrijarhove riječi gnjusna su neistina i nedopustiva uvrjeda Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i teški udarac ekumenskim odnosima. (Prilog HTV-a, objavljen u središnjem Dnevniku, montažom izvješća ismijao je slikom i tonom i splitskoga nadbiskupa uz objavu tih uvrjedljivih i neistinitih patrijarhovih riječi, što si javna televizija ipak ne bi smjela dopustiti.) Naime, glede merituma patrijarhove tvrdnje dovoljno se sjetiti riječi kardinala Franje Kuharića na početku velikosrpske agresije: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu!…«, dovoljno je pogledati sva očitovanja hrvatskih katoličkih biskupa za vrijeme rata i nakon njega, a koja nikada, baš nikada nisu izišla iz okvira evanđelja, dovoljno je provjeriti što službeni predstavnici Katoličke Crkve govore na komemoracijama žrtvama te velikosrpske agresije, koliko pozivaju na opraštanje i pomirenje. Vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, vjerno evanđelju Isusa Krista, jako dobro razlikuje zlo i počinitelja, zlo osuđuje, a prema počinitelju zla propovijeda opraštanje; iskreno nastoji produbljivati ekumenske odnose, promicati suživot i pridonositi boljitku baš svih ljudi u Hrvatskoj, kao i dobrosusjedskih odnosa sa svim narodima kojima je Hrvatska okružena. Tko to ne želi vidjeti, očito je ideološki zaslijepljen.
 

Ivan Miklenić, Glas Koncila

Populistički političari kasne sa svojim nacionalističkim porukama

 
 
Još jedna istočnoeuropska zemlja mogla bi dobiti populističku, protuimigracijsku, euroskeptičnu vladu: ANO, stranka milijardera Andreja Babiša, vodi u anketama prije listopadskih parlamentarnih izbora u Češkoj. Ta srednjoeuropska zemlja pridružila bi se Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj. Ako to zvuči zloslutno, postoji barem jedna obrana od ekstremista u toj regiji: zapadnoeuropski kapital.
http://media.moddb.com/images/mods/1/24/23717/auto/JAFZMLK.jpg
Zapadne investicije zapravo igraju tako važnu ulogu u gospodarstvima svih tih zemalja da nacionalistički političari čine da njihove zemlje izgledaju više kao prkosne kolonije nego partneri u velikom integracijskom projektu. U jednom nedavnom radu Filip Novokmet, Thomas Piketty i Gabriel Zucman istočnoeuropske države bez uvijanja nazivaju „zemljama u stranom vlasništvu“. „Vlasnici su obično iz zemalja EU-a (osobito iz Njemačke)“, pišu oni. „Tako da to u određenom smislu nije posve drukčije od situacije rubnih regija koje su u vlasništvu uspješnijih središnjih regija u velikoj federalnoj državi.“ Piketty i suradnici misle da je to nezgodno jer iskrivljuje mjerenje nejednakosti:  velik dio bogatstva i prihoda zemlje ide stranim dioničarima koji se ne ubrajaju u lokalnih jedan posto i tako izgleda da u zemlji vlada veća jednakost nego što stvarno jest. Ali to ima i šire implikacije. U odnosu na svoj gospodarski rezultat istočnoeuropske zemlje imaju najveće negativne neto investicijske pozicije u  EU-u, ako se ne broje Irska, Grčka, Cipar, Portugal i Španjolska – primatelji velikih pomoći za vrijeme nedavne financijske krize.
 
Za razliku od krizom pogođenih zemalja PIGS-a države istočne Europe te su pozicije razvile trajnim privlačenjem više investicija nego što su slale van. Strane investicije u tim gospodarstvima, u odnosu na BDP, više su od prosjeka u razvijenim zemljama. Takve razine investicija nekad su tim državama bile na ponos jer su pokazivale njihovu otvorenost i veliku želju da se integriraju u bogatiji dio Europe. Ali dok EU nisu pogodile gospodarske oluje, te države nisu posve shvaćale da biti „u stranom vlasništvu“ znači i troškove.
 
Lokalne kompanije shvatile su za vrijeme financijske krize da su strane banke prve smanjile kreditiranje. U drugim sektorima velika inozemna prisutnost znači veliku nezaposlenost ako ta zemlja iznenada postane manje privlačna stranom kapitalu. U Poljskoj i Češkoj trećina radne snage zaposlena je u stranim tvrtkama. A one su obično i najveće, ekonomski važne tvrtke. U Poljskoj one proizvode dvije trećine svega izvoza, u Češkoj su odgovorne za 42 posto dodane vrijednosti. Gubitak samo nekih od tih tvrtki mogao bi izazvati bolnu promjenu ekonomskih trendova, a to Babiš, poslovni čovjek i bivši ministar financija, dobro razumije.
 
Njemačka, Nizozemska i Francuska najveći su investitori u istočnoeuropska gospodarstva. Prednosti investiranja u toj regiji tvrtkama u tim zemljama očite su: mogu smanjiti troškove rada, a da proizvodnju ne sele predaleko od tradicionalnih tržišta i ne moraju smanjivati zaštitu koju imaju kod kuće. Populističke vlade mogu udariti banke i lance supermarketa posebnim porezima, što su učinili mađarski premijer Orban i poljska vlada, a Babiš će vjerojatno učiniti isto ako dođe na vlast, ali samo do određene točke: odu li predaleko, stranci bi mogli odlučiti otići i ostaviti ta relativno malena gospodarstva u problemima.
 
Mađarska, poljska i češka vlada mogu se opirati europskim direktivama o podjeli izbjeglica i prkositi kad se kritizira njihovo preuzimanje sudova: “Mi ne ćemo biti kolonija“, rekli su Orban i Kaczynski EU-ovim dužnosnicima nekoliko puta. Ali to ne će promijeniti njihov de facto status gospodarskih kolonija bogatijeg Zapada, osim ako populističke vlade ne odluče provesti eksproprijaciju stranih kompanija – što je nezamisliv razvoj događaja.
 
Češki populistički predsjednik Miloš Zeman nedavno je kazao da bi bilo bolje izgubiti EU-ove subvencije – čime su zapadni Europljani zaprijetili – nego biti prisiljen prihvatiti  migrante muslimane. Ali gubitak pomoći nije prava opasnost; prava bi opasnost bila nesigurnost stranih tvrtki zbog promjene poslovne klime. Pucanje kohezije EU-a – a osobito nepoštivanje presuda EU-ovih sudova koji održavaju EU-ove mjere – s vremenom bi do toga dovelo jer bi smanjilo zaštitu zapadnoeuropskih investitora. Orban, koji je na vlasti duže od svojih ideoloških saveznika u susjednim zemljama, to dobro zna: on je više puta ublažio mjere zbog presuda Europskoga suda. Orban se nije direktno usprotivio nedavnoj odluci Europskoga suda koja istočnoeuropske zemlje obvezuje da sudjeluju u programu raspodjele izbjeglica.
 
Nacionalistička retorika neke bi glasače mogla zavarati da pomisle kako su njihovi vođe uistinu neovisni. Ali izbor pred kojim se istočna Europa na kraju nalazi jednostavan je: ili će se zadovoljiti uglavnom lažnim pobunama ili će podići uloge i riskirati gubitak investicija o kojima njihova gospodarstva ovise. To zapravo nije pravi izbor: istočna Europa na kraju će morati zagovarati integraciju onako kao je nekad zagovarala članstvo. Mislim da na kraju više ne će biti važno gdje  neka europska kompanija ima sjedište, jer će ujedinjena Europa imati zajednički proračun, a ekonomska kohezija postati neizbježna. Nacionalizma je sada možda u modi, ali kasno je: istočnoeuropske zemlje predugo su otvorene investitorima i izgubile su previše kontrole nad svojom gospodarskom budućnošću da bi zadržale političku kontrolu.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

Zločince štite njihovi mediji i dio političkih struktura

 
 
Udboland u Hrvatskoj čini neformalna sekta starih Udbinih kadrova koji su sačuvali i obnovili svoju tajnu mrežu u politici, medijima, kulturi, pravosuđu i gospodarstvu, i koji imaju i danas toliko jake veze i utjecaj da vladaju ovom zemljom jer među mnoštvom njihovih konfidenata i egzekutora vlada „omerta“ i raspodjela moći i društvenih privilegija.
http://i59.tinypic.com/sy77si.jpg
Može li biti sreće u zemlji koja je pola stoljeća bila pod vlašću komunističkog jednopartijskog režima a da nikada pred povješću, vlastitim narodom i savješću nitko od nositelja tog sustava nije položio račune što je činio, što je radio, koga je progonio, koga je sudio, koga je zatvarao u razdoblju između 1945. i 1990. godine? Može li biti sreće u zemlji koja je talac neraskajanih zločinaca, šefova i egzekutora Udbe i KOS-a, u kojoj nikada nije suđen ni osuđen nijedan komunistički, titoistički masovni ubojica, nijedan od naredbodavaca i izvršitelja koji su ubijali tisuće ljudi i bacali u jame, koji su mučili i streljali mnoštvo ratnih zarobljenika, koji su u zatvorima i logorima uništavali mnoge živote?
 
Može li biti sreće u zemlji u kojoj je velik dio sustava konfidenata Udbe iz medija, politike i privrede ostao do danas aktivan, uživajući sve blagodati karijere čije su temelje postavili u vremenima kad se bez filtera Udbe nije moglo biti ni predsjednik kućnog savjeta ili mjesne zajednice a kamoli još postati glavni urednik neke novine, diplomat ili dopisnik iz inozemstva, sudac ili javni tužitelj, direktor državne firme, visoki partijski i politički dužnosnik? Može li biti normalna zemlja u kojoj svi ti ljudi s negdašnjih visokih mjesta totalitarnog režima ne samo da i dan danas obnašaju neke visoke funkcije nego su u svom podmuklom presvlačenju postali veliki demokrati, liberali i markeri prema kojima se određuju ljudska prava, javno mnijenje ili razina demokracije? Što je drugo ako ne bolesno društvo koje je prikrilo sva zločinstva tih nelustriranih dvoličnjaka, koji su svoja zlodjela, svoj nemoral i služenje jednom nehumanom sustavu, prikrili novim bojama i dresovima koje su navukli na sebe? I ne samo to, ti ljudi nam danas postavljaju kriterije demokracije. Zato u Hrvatskoj i postoji samo surogat demokracije jer nelustrirana komunistička zemlja ne može biti sposobna za postizanje razine slobode i samosvijesti političkog sustava kakav je u Europi. Ne može se ići naprijed ako se živi u laži i u prisilnoj koegzistenciji s mračnim i skrivenim naslijeđem komunističkih zlodjela.
 
Zločince štite njihovi mediji i dio političkih struktura. Bijedne konfidente jugoslavenskih tajnih službi koji kriju svoju prošlost i prokazivanje ljudi, ne muči savjest, jer da ijedan od njih ima duh kajanja, usudio bi se iznijeti istinu, makar potkraj života, pred vratima smrti i sudom Božjim kad već nisu imali karaktera ni hrabrosti to učiniti ranije. Žalosno je da nemamo nikakve pravne mehanizme po kojima bi sustavno razotkrili tu mrežu koja je ušla u sve pore hrvatskog političkog, medijskog i pravosudnog sustava, i koja ne samo da se osjeća amnestiranom nego i toliko moćnom da prijeti svakomu tko se usudi dirnuti u njihove privilegije. Hrvatska je pretvorena u Udboland, u zemlju koja je premrežana udbinim kadrovima i njihovim vezama, i koja se još nije izborila za svoje pravo na potpuno slobodan i samostalan život. Udboland u Hrvatskoj čini neformalna sekta starih Udbinih kadrova koji su sačuvali i obnovili svoju tajnu mrežu u politici, medijima, pravosuđu i gospodarstvu, i koji imaju i danas toliko jake veze i utjecaj da vladaju ovom zemljom jer među mnoštvom njihovih konfidenata i egzekutora vlada „omerta“ i raspodjela moći i društvenih privilegija.
 

Zoran Vukman, https://www.facebook.com/izaobzora/posts/470782129969304

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 858 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević