Get Adobe Flash player

Ubojstvo je pripremio Josip Perković, koji je 1983. bio načelnik Druge uprave SDS-a, "Sekretarijata unutrašnjih poslova"

 
 
Uz Romanov dugi post, evo moj još duži. Stari tekst o Perkoviću, koji sam apdejtirao poslije dva razgovora s njim, u ”Palaceu”, gdje je, dok smo pili kavu, dobio poruku da će biti izručen... Iz arhiva ”Žurnalista”: Dossier Josip Perkovića.
http://www.mvinfo.hr/_mvshop/public/data/image/1/1026.jpghttp://logos.textgiraffe.com/logos/logo-name/Ina-designstyle-jungle-m.png
Afera počinje 22. travnja 1982. ako u takvim storijama uopće možeš razabrati početak i kraj… Ako želimo jasno razlučiti, nesumnjive činjenice – ono što je sasvim pouzdano, nesporno, javno etablirano i logično – moramo ih odvojiti od novinske fikcije, konstrukcije i “legende”, kako se stručno naziva lažna priča koju obavještajne centrale fabriciraju za protagoniste svojih operacija. Dakle, činjenica broj jedan: toga 22. travnja 1982. otputovao je u Njemačku direktor marketinga poduzeća INA Commerce Stjepan Đureković. U potonjim novinskim napisima bit će navedeno kako je “pobjegao u inozemstvo”, što bi, dakle, značilo da je njegov odlazak odmah odjeknuo kao afera, što nije točno, jer u času kad s jugoslavenskim pasošem legalno prelazi granicu, on tehnički nije bjegunac, nego obični putnik u međunarodnom prometu. Znači, svi koji su taj odlazak odmah proglasili aferom, skandalom, involvirani su u neku režiju, koju treba proniknuti...
 
Đureković postaje bjegunac tek pošto se aktivira u krugovima “neprijateljske emigracije” i vijest o tome dopre u jugoslavensku javnost koju stoga ne će iznenaditi ona iduća - vijest o njegovu ubojstvu 19. srpnja 1983. godine. To se ominozno proglašava “obračunom u emigrantskim krugovima”, što je providna laž, namjerno neuvjerljiva, radi zastrašivanja, budući da je svima jasno da ubojstva sjekirom po Njemačkoj ne izvršava poludjeli drvosječa.
 
Znači, čim prelazi granicu, Đureković je već “kastiran” u tragičnu rolu žrtve koju će, šesnaest mjeseci poslije, u mjestancu Wohlfahrthausenu (što zvuči kao prijevod za Vukojebinu na visokonjemački), udbaška trojka za likvidaciju, okupljena iz bande Željka Ražnatovića Arkana - a vodio ju je Đorđe Božović Giška - dočekati u maloj tiskari smještenoj u garaži, gdje se, pod zvučnim nakladničkim imenom “Hrvatska država”, tiskaju razni emigrantski pamfleti mizerne pismenosti, što izgledaju kao da ih u Beogradu sastavlja neki udbaški polihistor. Kileri su imali duplikat ključa toga ćumeza i znali su kad će se žrtva pojaviti. Čim je Đureković ušao, Giška ga je ustrijelio sa šest metaka iz pištolja Walther PPK te su potom njegovo truplo izmasakrirali udarcima sjekirom, što je bio “potpis” udbaških ubojica još od egzekucije Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj 1969. godine.
 
Fast Forward: u studenom 2005., njemačka policija preko Interpola raspisuje tjeralicu za organizatorom ubojstva Stjepana Đurekovića. Ubojstvo je pripremio, smatra BND, Josip Perković, koji je 1983. bio načelnik Druge uprave Službe državne sigurnosti „Sekretarijata unutrašnjih poslova“, dakle omanjeg odjela SDB-a koji se bavio “neprijateljskom emigracijom” (najveći, Prvi, obrađivao je “unutrašnjeg neprijatelja”). Prema ustroju Službe - koju svi općenito i oduvijek zovu Udba – Perković je bio zadužen upravo za takve operacije u inozemstvu. Ovdje, naime, nije vrijedila podjela kao između CIA i FBI ili MI 6 i MI 5 - dakle na kontraobavještajnu djelatnost u domovini i obavještajnu djelatnost u inozemstvu. Dominirala je operativna logika, što znači da su republičke centrale obrađivale ljude iz vlastite sredine i vodile akcije protiv njih ma gdje bili. Savezna je direkcija pak te akcije unekoliko koordinirala, ali najčešće nije samostalno vodila operacije, dok je inozemna obavještajna služba (SID) bila oslonjena uglavnom na diplomatsku infrastrukturu. Obavještajna služba JNA (bolje poznata po svojoj kontraobavještajnoj komponenti, KOS-u), u inozemstvu je djelovala samo u bliskom prekograničnom prostoru, dakle u pozadini mogućeg ratišta.
 
Početkom osamdesetih, pošto je umro Tito, a onda i Bakarić, koji ga je naslijedio na čelu obaju glavnih tijela u državi - Saveznog savjeta za državnu sigurnost i Saveznog savjeta za narodnu obranu - vlast je već bila istinski decentralizirana, federalizirana. Udba u Zagrebu vodila je operacije protiv Hrvata u Münchenu, ako nisu onamo stigli iz Hercegovine - jer ih je tada trijebila bosanska Služba - a Beograd je pritom samo davao logistiku. Šef II. odjela na Zrinjevcu 7 (u zgradi gdje je danas smješteno Ministarstvo vanjskih poslova) nazvao bi šefa II. odjela Saveznog SUP-a (“neprijateljska emigracija”) u Beogradu (jednoga od ukupno deset njihovih odjela, i to nevelikog, stafiranog sa samo 11 djelatnika), pa ga priupitao: “Imaš li koga pogodnoga da zveknemo jednoga tipa gore u Münchenu?” A on bi mu - zvao se, inače, Sreten Aleksić - odgovorio: “Pa, tu nam je celo ono društvo iz Stuttgarta, Zemunac i njegovi, Arkan, Giška, Bagarić... Nema problema, drug, pogledaću ko je raspoloživ!”
 
Ubojstva su uvijek odrađivali kriminalci, a Udba je sponzorirala cijelu gangstersku populaciju na relaciji Jugoslavija - Njemačka. “Jugomafija” je doma dobivala utočište: kad bi njen pripadnik u pljački banke pao u ruke njemačkoj policiji, izručili bi ga jugoslavenskoj, koja bi ga onda pustila na slobodu, i još mu dala dozvolu da u Beogradu otvori diskoteku, ali je zauzvrat preuzimao - što bi rekli kagebeovci - “mokriye dela”, naravno, za lovu, koja se obično mogla pronaći kod žrtve.
 
Kad je njemačka policija u jesen 2005. objavila da zbog organizacije Đurekovićeva ubojstva traži Perkovića, oglasili su se beogradski operativci, razni trećerazredni “puvadžije” koji već godinama daju intervjue i pišu knjige o svojim antiterorističkim pothvatima u borbi protiv ustaške emigracije, pa su čak pokušali ekskulpirati svoga hrvatskog kolegu. No, BND je trideset godina pomno pratio i proučavao djelatnost jugoslavenske tajne službe (s kojom je lijepo surađivao na ministerijalnoj razini) pa upoznao njezine kriminalne paraobavještajne strukture, tj. pridružene gangove – i sad zaista dobro poznaje institucionalnu strukturu i hijerarhijsku logiku Službe državne bezbednosti. U tim stvarima Nijemci se neće prevariti - nije to kuhinja, moda ili ikebana. Ako su zaključili da je Josip Perković organizirao ubojstvo, odnosno vodio tzv. operativnu akciju “Dunav”, sigurno imaju pravo. No, zašto se to pitanje pokreće sada, je li ono odjednom, nakon 22 godine, postalo politički aktualno? Kakvu danas ulogu ima Josip Perković, koji je s mjesta šefa II. odjela SDS-a RSUPA Hrvatske 1986. došao na čelo cijele hrvatske Službe postavši zamjenik Republičkog sekretara za unutrašnje poslove (tako se ovdje zvala funkcija koja u filmovima o Jamesu Bondu ima puno kraći, efektniji akronim - M)?
 
Kad je došlo do prevrata, Perković je postao šef Tuđmanove prve, stožerne, tajne službe, SIS-a i odigrao ključnu ulogu u etabliranju novog režima. Pritom se odmah sukobio s Josipom Manolićem, Tuđmanovim političko-obavještajnim faktotumom, a zatim, neizbježno, protiv volje jednog i drugoga, s idućim drugim čovjekom poretka, koji je na poziciji svemoćnog doglavnika zamijenio Manolića, naime s Gojkom Šuškom. Zapravo ih je Tuđman gurnuo u konflikt koji su obojica, i Šušak i Perković nastojali izbjeći. Franji je to trebalo radi nekih njegovih razloga, “političkog balansa”, ali teret deperkovićizacije iznijeli su u svakom slučaju ljudi iz okoline hercegovačkog ministra obrane. I Perković nije institucionalno preživio, nego je 1993. transferiran na izmišljen savjetnički položaj u jednu od fantazmagoričnih tuđmanovskih špijunskih centrala, ostavši u obavještajnom podzemlju “neformalni rezident”, čovjek za čijim se kavanskim stolom uspostavlja burza povjerljivih političkih i novinskih informacija. Zadržao je također tajni utjecaj na razne ljude koji su ostali u Službi ili u političkoj superstrukturi (naslijedio ga je na visokim pozicijama vlastiti sin). To je normalni put udbaša koji Službu nikad ne napušta - barem ne kod nas, u žalosnoj Balkaniji, jer je Balkanski špijun, kako je to opisano kod Dušana Kovačevića, osuđen na zlehudu sudbinu obavještajnog Ahasvera: “A oni, ako se sete, sete, a ako ne, ja ću svejedno i dalje itd. itd...” Znači, prvo si operativac, zatim case officer ili spymaster, a onda ilegalni rezident i naposljetku legenda: kad je Karamarko promaknut u Tureka, Turek je postao Perković, a Perković se pomalo pretvorio u Manolića, koji je zamalo spreman da se priključi Stevi Krajačiću i Lavrentiju Beriji. Manolić navodno piše posthumne memoare za koje bih preporučio lepoglavski naslov Zamak od oleandrova lišća, pošto je časna sestra koja je čuvala pokojnog nadblaženika Stepinca u desničarskom tisku Đolija Manolija optužila da je hrvatskome svecu skraćivao dane otrovnim čajem od lista oleandra... Neznatna je zapreka jedino to što je autor gustoznog Kuharskog kanconjera Veljko Barbieri ovaj naslov ranije zauzeo jednim svojim mladenačkim romanom.
 
Zašto, dakle, njemačka kontraobavještajna služba uznemiruje Perkovića, uglednu okaminu komunističke i postkomunističke špijunaže? Ne valjda zato da potkrijepi trijumfalizam Bože Vukušića, desničarskog obavještajnog eksperta i autora bestselera Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva, koji govori u ime cijele grupacije “sumnjivih lica” iz doba toga emigrantskog rata. U njemu je i sam sudjelovao pa je na njemačkom sudu zbog mučkog ubojstva osuđen na doživotnu robiju. Zašto Bože Vukušić, uostalom, ne sjedi u njemačkom zatvoru i broji sitno do sudnjega dana, nego na Hrvatskoj televiziji, u raznim prigodnim panel-emisijama, traži pravdu u ime žrtava u koje valjda spada i onaj nesretnik kojega je sam pravomoćno koknuo u Njemačkoj, pa je osuđen da bude zaključan u malu ćeliju dok ga u kapsilu ne iznesu na kaznionička vrata? Hrvatska vlast zatražila je 1990. izručenje Vukušića na dosluženje kazne u domovinu, ali već je na aerodromu Pleso uglednog robijaša dočekao Vice Vukojević, poslije sudac hrvatskog Ustavnog suda, pa mu uručio iskaznicu specijalne policije.
 
Perković u udbaškoj hijerarhiji nije bio najkrupnija figura i po liniji zapovjedne odgovornosti prvi bi na udaru trebao bi biti Zdravko Mustač, tadašnji šef hrvatske Službe, koji je kasnije otišao u Beograd za sveznoga šefa, pa ga je Perković naslijedio na rukovodećem položaju na Zrinjevcu tek 1986. godine. Kad se vratio u Zagreb, Mustač nije imao neku sjajnu karijeru pod Tuđmanom, iako mu se odmah stavio na raspolaganje i danas je šef sigurnosti jedne male propale domaće banke. Njega, međutim, Nijemci isprva ne spominju, kao ni one beogradske puvadžije koje preko novina i televizije viču - ja sam! ja sam! – iako ih nitko ne zarezuje...
 
Dakle, ako stvar nije definirana hijerarhijom iz prošlosti, a čini se da nije, možda ima veze sa sadašnjšću? Josipov sin Saša Perković kojega je otac bio namjestio u SZUP (tako se zvala današnja POA, pošto je prestala biti SDB) u međuvremenu je lijepo napredovao do šefa operative pod (sad smijenjenim) Turekom (dakle na poziciju broj dva u Firmi), a nedavno je postao predsjednički savjetnik za sigurnost jer se Stipe Mesić riješio svoga šefa kabineta Željka Bagića koji je s Turekom (ali i s Petračem) sadio tikve. To mjesto na Pantovčaku čak ni u aktualnom frtaljpredsjedničkom sustavu, što je zamijenio tuđmanovsku polupredsjedničku diktaturu, nije sasvim beznačajno. No, to je zbilja dalekosežna konstrukcija na koju više ne bih trošio riječi, nego se vraćam osnovnim činjenicama slučaja Đureković i njegovu nevjerojatno važnom političkom i historijskom kontekstu.
 
Zum, opet smo u 1983. Đureković 22. travnja prelazi granicu... Već sutradan Služba zna da je uhvatio vezu s emigrantima iz grupacije oko “Hrvatske države”! Tu tiskaru drži renomirana emigrantska centrala dr. Ivana Jelića, Hrvatski narodni odbor, koju je on naslijedio od brata dr. Branka Jelića, predratnog Pavelićeva suradnika. HNO je, naravno, sav izbušen udbaškim provokatorima poput legendarnog svećenika-špijuna dr. Krunoslava Draganovića, koji sam zaslužuje cijelu knjigu, jer je jedan od najatraktivnijih likova internetskih kultova koji se grade oko takvih misterioznih pojava. Čim je Đureković stigao na odredište u Njemačkoj, informacija o tome dostavljena je Službi, ali to nije novinarska hipoteza nego činjenica iz istražnog spisa; Krunoslav Prates, koji je vodio garažno izdavaštvo “Hrvatske države”, bio je Udbina ”operativna veza”, pa je obavijest prispjela u Zagreb u roku od 24 sata. Služba, dakle, zna, ali nitko drugi ne zna - žena Gizela, zvana Giza, nestanak je prijavila policiji tek poslije pet tjedana, 28. svibnja. Ona je i sama zaposlena u INA-i, pa je nestanak njenoga muža ondje bio dvostruka senzacija. Ali, nije isprva reagirala, nego je na policiju otišla tek poslije nekoliko dana. Zašto? Znala je za muževljev odnos s tada devetnaestogodišnjom Snježanom K., koju je Stjepan u firmi namjestio kao referenticu. Brak im se raspao, Đureković je postao teški alkoholičar, a sin Damir godinu dana ranije zbrisao je u inozemstvo da izbjegne služenje vojnog roka. On je bio malo čudan dečko, nesiguran i neopušten s vršnjacima, imao je nekakve tikove, dijete iz razorenog braka. Stari Đureković bio je, u svemu, prirodna meta za ucjenjivanje i obradu. Kao direktor marketinga INA Commercea, rukovodio je benzinskim crpkama. To je bilo doba nestašice nafte i struje, početak jugoslavenskog kolapsa. Poslovođa na pumpi bio je najbogatiji čovjek u mjestu. Šef svih poslovođa, Đureković, raspolagao je lijepom svoticom - kad je napokon odlučio prebjeći, dao je Snježani gotovo pet stotina tisuća maraka (plaća zamjenika glavnog urednika Starta bila je tada 250 maraka). Ona je novac, izašavši prva iz zemlje, odnijela u Austriju. Nestao je, znači, direktor marketinga, nestala komercijalistica i, ranije, možda, neke pare, kojih se iznos poslije fantastično uvećavao, kao i svaki element ove priče, kad je prodrla u javnost. Uostalom, odakle Đurekoviću novac? Ni jedan direktor bilo kojeg jugoslavenskog poduzeća nije nikad vidio toliko gotovine, s takvim se novcem raspolagalo jedino u operativnim fondovima Službe. Napišeš elaborat operacije, potpišeš priznanicu, i podigneš novac na blagajni.
 
Vijest o Đurekovićevu ”bijegu” prodrla je u javnost - kao u nekoj demokratskoj zemlji! - pitanjem koje je u trodomnom Saboru, u njegovom Društveno-političkom vijeću, postavio jedan zastupnik (dobro brifiran na odgovarajućem mjestu) republičkom sekretaru za unutrašnje poslove. Upitao je - i to u kolovozu 1983.: “Nije li jedan direktora INA-e ilegalno prešao granicu?” Članak s istim intrigantnim pitanjem objavio je odmah beogradski tjednik Ilustrovana politika. Ali, zašto “ilegalno”? Recimo “nestao”, otkud odjednom sveprisutna verzija da je učinio nešto ilegalno? Recimo, ukrao je pare, ali to je onda mogla znati samo Udba kad ih je preotela godinu dana kasnije. Ako je pobjegao s posla i od žene - hej, pa to nije bilo protuzakonito čak ni u komunizmu! Odmah je prikazan kao “ilegalac” jer je bio unaprijed poznat scenarij za njegovu antidržavnu, ekstremističku i ilegalnu djelatnost. To da se priključio emigrantskoj organizaciji te da će u njezinu garažnom izdanju tiskati virulentne antijugoslavenske pamflete, doznalo se, dakle, prije nego što je slovo dospjelo na papir. Pa kako to, i nadasve - čemu cijela komplicirana kombinacija? Odgovor se mora pretpostaviti, jer nema podatka iz izvora koji bi to zasvjedočio, ali prije nego što se hipoteza iznese, valja vidjeti kako je Đureković dalje prošao nastupajući u svom emigrantskom scenariju...
 
Što, dakle, imamo? Tu je osrednji jugo-direktor, podbuli pedesetišestogodišnjak s ofarbanim brkovima i zaliscima, koji je u Osijeku završio agronomski fakultet pa se zaposlio u tamošnjoj tvornici žigica i onda postao komercijalni direktor u sisačkoj Rafineriji nafte - rasadištu kadrova iz kojega su došli i Tuđmanov premijer dr. Franjo Gregurić, dubrovački bankar Neven Barač i postkomunistička komunjara Slavko Linić - da bi na kraju dotjerao do položaja u glavnoj centrali INA-e… E, taj Pišta Đureković odjednom od samoupravljačkog tehnokrata tobože postaje žestoki nacionalist! Kod jelićevaca u Münchenu razvija se u emigrantskog Gutenberga i ekspresno tiska pet pamfleta, odnosno knjiga publicističko-romaneskne strukture, koje sve izgledaju kao da ih je napisao beogradski udbaški novinar Marko Lopušina (a ja mislim da možda i jest). Prva, pod naslovom Crveni menedžeri, još i ima neke veze s Đurekovićevim vlastitim backgroundom - tu se opisuju pijanke i orgije zagrebačke direktorske elite, tumači raspad jugoslavenske države i osiromašenje radništva zbog korupcije rukovodstva s lijenim debelim diktatorom Titom na čelu, koji je sve podredio svojoj göringovskoj ideji luksuza (ovo sam ja malo nakitio, jer je u originalu tako glupo i dosadno da se čovjeku ne da ni citirati).
 
U drugoj knjizi, Komunizam - velika prevara, autor se dohvatio političke esejistike bliske neobrazovanim emigrantskim masama koje su se uzdizale na nedjeljnim hrvatskim propovijedima, gdje svećenik grmi protiv psovke kao našeg najvećeg narodnog zla. Đureković nastavlja s antikomunističkom uspješnicom Slom ideala. U četvrtoj garažnoj knjižici Ja, Josip Broz Tito, opisuje maršalovu kamarilu u bugojanskom lovištu pa prijeti Stani Dolancu, saveznom šefu Udbe nekim budućim strahovitim otkrićima. Tu se primio onoga o čemu zbilja nema pojma, jer ni Tita ni njegovu svitu nije vidio nikad u životu pa je u to neupućen gotovo kao i u temu idućeg pamfleta, Sinovi orla, o ustanku na Kosovu pretprethodne, 1981. godine. Nedostajao je još samo napad na kuhara menze u saveznom SUP-u na Bulevaru Revolucije u Beogradu da se dokraja razotkriju autori ciklusa, ali promocija lika i djela Stjepana Đurekovića u emigrantskim krugovima, gdje je važna fama, a ne supstancija, ovim je uspješno dogotovljena. I, Jelić dovodi Đurekovića na sjednicu Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća koji se održavao na periferiji Münchena, u hotelu “Arabia”... HNV je “krovna” institucija hrvatske emigracije kojom tada predsjeda dr. Mate Meštrović. Osnovana je u Torontu sredinom sedamdesetih okupljanjem većine emigrantskih organizacija i nezavisnih intelektualaca, te ljudi koji su poslije sloma “proljeća” 1971. otišli u inozemstvo. Stalno je balansirala između “radikalnog” i “političkog” (ili “minimalističkog” krila, kako su ih nazivali “maskimalisti”). Zapravo je visila između deklarativne podrške terorizmu i demokratskih ideja, a ovo prvo promovirale su radikalne skupine koje je penetrirala Udba. Naravno, za Jugoslaviju je bilo presudno važno da opoziciju u inozemstvu kompromitira, učini nepoželjnom u zemljama gdje djeluje, zarazi uzajamnim sumnjičenjem, zavadi i istrijebi, a fašistički retrogardizam bio je najbolje sredstvo. Svi koji su dovodili u pitanje te lunatičke ideje proglašavani su Udbinim agentima ili mlakim domoljubima. U stvarnosti, bilo je obrnuto. Većinu radikalnih organizacija emigracije preuzela je ili izvorno formirala Udba. Kad se pak učinilo da bi “proljećari” Franjo Mikulić, razočarani hrvatski komunist, te Bruno Bušić, karizmatični mucavac i fantast, mogli HNV zaista preformatirati u neku popularnu političku organizaciju u inozemstvu, prvoga je Služba odmah pokušala zamijeniti za četiri njemačka terorista iz grupe Baader-Meinhof uhvaćena u hotelu “Esplanade” u Zagrebu, a drugoga ubili u Parizu, u velikoj, ključnoj, operaciji antiemigrantske kampanje.
 
Budući je HNV preuzeo normalni intelektualac, profesor povijesti dr. Mate Meštrović, etabliran u američkoj državnoj strukturi, Udba je na bazi jelićevaca pristupila formiranju masovne organizacije Hrvatskog državnotvornog pokreta, kojemu je na čelo došao Nikola Štedul, a onda su on i Jelić na poziciju haenveovskog generalnog sekretara pokušali promovirati Đurekovića kao “sposobnog menedžera”, “hrabrog, beskompromisnog publicista”, koji im se netom priključio pobjegavši iz Hrvatske. Njegova sina Damira upisali su u HDP. I tu, u hotelu “Arabija”, stari je Đureković sad sjedio na recepciji, čekajući da ga pozovu i predstave Izvršnom odboru. Snježana je bila gore, u sobi, a dolje, u lobiju, promatrači SDB-a pratili su razvoj situacije. No, nije bio pozvan, stvar je, iako lijepo zamišljena, propala, jer su se umjereni “minimalisti”, poput Jakše Kušana, izdavača Nove Hrvatske, jedinog pristojnog emigrantskog časopisa, grozili svih tih lupeža i lažnih radikala koji svoje publikacije ukrašavaju kockastim štitovima i krvavim bodežima. Zatim je BND, kojemu je na čelu bio Klaus Kinkel, HDP proglasila “terorističkom organizacijom” i štedulovci su morali zapaliti u Kanadu, gdje njihova aktivnost dobiva novi zamah.
 
U dvije riječi: Norval, Šušak. Jebeni Đureković, nasukan u münchenskoj garaži, shvaća da je cijela stvar ispala teška farsa: da pišem lekareovski roman na temelju ove priče, tu bih negdje i počeo - upravo mu je sinulo kad na vrata kuca sudbina: tam, ta-ta-ta tam, tam, ta-ta-ta-tam, uvertira Pete, Ludwig Van. Ali, nije to na prag stupio edgaralenpoovski Gavran, ili neko slično poetsko biće, nego prozaični Đorđe Giška koji na vrata neujednačeno lupa ušicom sjekire!
 
U početku, činilo se Đurekoviću da je sve brilijantno zasnovano. U Zagrebu prišli su mu neki ljudi i rekli da je ionako gotov - krade, karijera mu je zapečaćena, ima sina emigranta i još maloljetnu ljubavnicu, svršit će u zatvoru... “Ali gledaj, Pišta, druga varijanta - ti fiju, zbrišeš u Njemačku, i mi te plasiramo za šefa cjelokupne emigracije: nije mala stvar! Tu ćeš dobiti ključnu ulogu, hej, steći ćeš velike zasluge. Velika je to igra!” I kad se odlučio, sve je išlo kao po loju - Snježana je iznijela novce u Austriju, onda je i on prešao granu, pa su ga debrifirali operativci njemačke službe, koje je Jelić uredno obavijestio jer je, kao i svi Udbini agenti s boravkom, drukao na obje strane. Zatim će se u garaži tiskati pamfleti koje mu donosi vrijedni Prates, a uskoro, ići će se u Muenchen gdje će ga Jelić i Štedul plasirati na ključnu funkciju... Velika igra!
 
U Beogradu stvari su istodobno izgledale sasvim drukčije. Prvo, Služba dostavlja pamflet o Crvenim direktorima. Uh, sranje! Tu se na prvom mjestu spominju Mišo Broz i Vanja Špiljak, dva INA-ina direktora koji, tu piše, naveliko švercaju naftu za svoj račun. U INA-i i u cijeloj Hrvatskoj, dakle, vlada raspašoj. Deset godina prošlo je od “proljećarske” kontrarevolucije, u Hercegovini se upravo ukazala Gospa, riknuo je Tito, Bakarić otegnuo papke, a u Saveznom savjetu za državnu sigurnost sjedi uz premijerku Milku Planinc - Mika Špiljak, otac narečenog Vanje.
 
Sad stiže i drugi pamflet; u njemu je najjače nagužen Stane Dolanc, savezni ministar unutrašnjih dela, pravi unitarist, ali Slovenac, i u saveznoj Službi gdje 1989. radi 61 % Srba, 12 % Crnogoraca i 18 % Jugoslavena, nije ni izdaleka popularan kao što su to nekoć bili Krcun, Ćeća ili Leka. A onda, evo i štofa koji će razjediti trećeg pripadnika visokog tijela koje odobrava likvidacije (to se zove: stavljanje na A-listu). Služba pravodobno dojavljuje kako Đureković raspolaže strateškim informacijama o skladištenju nafte za ratnu pričuvu (RR), što je, procjenjuje se, nepodnošljivo. Primitivnoj generalčini Nikoli Ljubičiću, saveznom sekretaru za narodnu obranu, malo treba da zapadne u društvenosamozaštitinu paranoju...
 
Budući da je Jugoslavija u toj kolapsarskoj fazi postala razvijena komunistička delegatska demokracija, informacija o ovome slučaju “spušta se na republičku razinu”. U Zagrebu se saziva sastanak političkog aktiva koji će biti obaviješten o dramatičnim događajima u INA-i. Na sastanku je trebalo procijeniti opasnost od krize povezane sa zastojem u opskrbi nafte, do čega je, u stvari, došlo jer je cijela zemlja bila u komi: ono što se naokolo predstavljalo kao posljedica “promašene investicije” u Obrovcu, gdje se gradio nekakav aluminijski kombinat, zapravo je bio raspad samoupravne ekonomije, koji je doveo do toga da City Bank ukine kredit svim jugoslavenskim subjektima pa je u međunarodnoj trgovini došlo do neproglašenog bankrota države. To se, naravno, krilo od javnosti, a nestašica svega i svačega prikazivana je kao unutrašnja neusklađenost socijalističkog tržišta. U političkom aktivu profiliraju se sad dva stajališta - i općepolitička i konkretna, u pogledu uvoza nafte... Po jednom, “unitarističkom”, koje zastupa i republički ministar unutrašnjih poslova Pavle Gaži, stvar je otišla dođavola zbog prevelike decentralizacije i liberalizacije zemlje, pa se više ne zna tko koga kontrolira i u nekim velikim poduzećima, koja su postala dio političkog sistema, radi tko što hoće, bez normalnog Udbina nadzora.
 
U člancima koji su izašli u beogradskoj štampi u povodu Đurekovićeva “ilegalnog napuštanja zemlje” također se govorilo o korupciji u INA-i, o tome da je Đureković - i je li samo on? - krao cijele tankere nafte, iako je čovjek zapravo bio na bezveznoj poziciji, gdje je mogao samo kokošariti, dok je ekport-import, zapravo, išao drugim kanalima. Glavni trgovački agent INA-e, koji je u Luganu držao poduzeće Bemex kao ispostavu Službe, bio je Vjeko Santrić, ali to je druga storija…
 
Kad su na sastanku aktiva potegli pitanje korupcije u INA-i, svima je bilo jasno da se sprema neka ozbiljna fertutma i da nitko nije zaštićen, ako već i samoga Titina sina naglašeno ne spominju, kao da svi već nisu čuli za tu stvar o kojoj piše i nekakva tamo Ilustrovana politika. Naravno, uvoz nafte najveći je biznis u zemlji pogođenoj nestašicama, pa bi se toga dokopali, ako može, i dečki iz Genexa. Pošto se proširilo nepovjerenje u INA-u, njoj je novac iz banke presahao - i što sad? Brzo se učinilo ono što se moralo: Vjeko Santrić pribavio je svojim kanalima strani kredit od pedeset milijuna dolara i posudio ih INA-i, a Savezni savjet za državnu sigurnost odlučuje: “Đureković - Šnele mahenzi gekrkt!” Ni hrvatski političko-obavještajni aktiv tu, naravno, nema primjedbi. Uostalom, oni cijelu akciju i vode, od neuspjele režije s Đurekokovićem kao agentom-provokatorom koji treba postati šef emigracije, do njegove likvidacije radi “maskirovke” onoga što se zaprava događa u trgovini naftom, kojom isti ti zagrebački kugovi preko povjerljivih ljudi na vezi s DB-om i kontroliraju… Giška poseže za sjekirom, Udbina operativna veza pribavlja duplikat ključa garaže, i posao će biti obavljen u tren oka. Snježanu su ulovili u Austriji, oteli joj lovu, uzeli pola, a drugo donijeli doma i kad se sračunalo koliko su pritom sebi uzeli arkanovci, ispala je lijepa zarada za domaće nalogodavce. A hadepeovci, koji su Đurekovićeva sina Damira primili u svoju organizaciju, pomoći će mu da se skloni u Kanadu, gdje je 1987. pronađen glave raznesene nabojem iz lovačke puške.
 
Uz tijelo je bilo oproštajno pismo otipkano na pisaćem stroju, s potpisom (također otkucanim na mašini) “Đureković Damir”. Tipična udbaška šlampavost. No, ti ljudi iz pozadine koji su s ogorčenjem proimatrali kako se “crvena buržoazija” razmahuje po INA-i i po drugim vanjskotrgovinskim firmama, o čemu se nigdje ne može progovoriti, osim u biltenima koje sami pišu za lažne jelićevske ustaške teroriste - doživjeli su poraz. Privremeno! Ide druga runda - Gažijeva služba otkriva napuhane fakture za plinovod u Molvama - tu je, navodno, zafalilo oko 70 milijuna dolara pa je SDB izdao nalog za uhićenje Broza juniora i Špiljaka juniora. Nastaje unutrašnjopolitička kriza, sazvan je plenum. Na njemu su unitaristi pobijeđeni. Ako smo i krali, krali smo svoje, hrvatsko! Gažija smjenjuju, pa tjeraju u penziju. Šutio je do jeseni 2005. godine, a onda nešto o tome rekao u Vjesniku. Odmah je smijenjena glavna urednica. Omerta.
 
Pobjednik u tom epohalnom političkom obračunu bio je Mika Špiljak. Uskoro će postati predsjednik Predsjedništva SFRJ i u Hrvatskoj instalirati partijsku kliku kojoj će na čelu biti mladi, vrlo mladi, Ivo Družić - Dugi s kojim se, predmnijevajući pozitivan ishod, Mika nastanio u dvojnom objektu, duplex-vili, kad se iz Beograda vratio u Zagreb. Špiljkovci su, politički, frakcija “etatista”, ali republičkih, kojima se suprotstavlja “boljševička” frakcija Stipe Šuvara. Ona se bori protiv nacionalizma, ali s osloncem na gažijevske snage i ideje.
 
Naravno, partijska matica bira sredinu i odbacuje obje opcije i po sistemu “ni vrit ni mimo” odabire Ivicu Račana. Ljudi koji su u Službi optirali na Družića - njegov brat Kolja bio je, inače, šef najvećega područnog Centra SDB Zagreb - sad su malo u frci, nadasve šef cijele službe koji je to upravo postao u ovim prevratnim trenucima - Josip Perković. Politička situacija u zemlji krajnje je traljava; još malo pa će Partija izgubiti vlast, a onda, bogati, ispast će - kako je pjevao srpski prevratnički pjesnik - “Kad otvorili su dušegupke, pokazalo se da su bile pune dupke!” Evo, recimo, još sasma nedavno, 1981., strpali smo onoga Dobroslava Paragu u zatvor, i to na Goljak, u samicu, pet metara ispod zemlje, golog, pa pošto je zajebavao tvrdeći da nije ništa kriv, nego da ga maltretiramo kao zatvorenika savjesti, i to samo zato što je kao osamnaestogodišnjak pokušao navesti našeg Ranka Marinkovića da potpiše peticiju za oslobođenje političkih zatvorenika, što nam je šjor Ive odmah javio, mi smo, naravno, drugog zatvorenika poslali da teškom klupom Dobrici smrska nogu, a zatim mu, kako ide procedura, uskratili medicinsku pomoć... Šest godina on je nas tako zajebavao po zatvorima, a sad, okupi li nacionalističku bagažu, pa dođe na vlast, ne piše nam se dobro! Gotovo isto vrijedi za bivše udbaše i bivše partijce koji se, evo, već skupljaju kod Savke - pa progonili smo ih i maltretirali dvadeset godina, bit će teško sranje ako nas izvedu na sud, jer ima, bome, štofa, ima... Puno se ljudi pokokalo, i tako to. Treba vidjeti što se može učiniti, ne bi bilo dobro da vlast padne u ruke nekih neprovjerenih demokrata. Isuse! Pa i Budiša, njemu smo davali da pije iz kible! Čekaj, tko je ono električnim pendrekom spržio jaja Đuri Perici? Dečki, koga tu još imamo na toj podzemnoj demokratskoj sceni? Ima li netko solidan, predvidiv, netko s dobrim referencama iz našega kruga?
 
Godine 1987. dr. Franjo Tuđman prvi je put otputovao u Kanadu, u Norval, gdje je našao razne hercegovačke fratre koji su mu, navodno, dali nešto novaca. Ali, tko je vidio popove da daju, oni obično samo uzimaju. Valjda je opet trebalo posegnuti u neke operativne fondove… Tuđman je tu sreo i Goju Šuška, viđenog člana HDP-a koji je u Ottawi bio na raspolaganju kad je trebalo izvoditi kakve svinjarije. Na jedno prase, primjerice, napisao je “Tito”, pa ga pokušao priklati na insceniranim antijugoslavenskim demonstracijama - samo što je to spriječilo Društvo za zaštitu životinja. Goja je vodio piceriju i farbao stubišta te čvrgario za Perkovića… To sad može zvučati kao neka neobvezna pričica, ali tu sam specifičnu informaciju čuo od svog ključnog izvora, “Merlin”, pa je držim za ovjerovljenu, bez obzira na to što ne postoji papir na kojemu je zabilježeno Šuškovo suradničko ime... Kad bi postojao, znali bismo da je falsificiran, jer je dokumentacija na Zrinjevcu operušana nekoliko puta i odnesene su sve važnije stvari, pa kad bi nešto tako dospjelo na ulicu, na spot-tržište, znali bismo da je falsifikat poput Rembrandta iz zbirke Ante Topića - Mimare.
 
Dr. Tuđman bio je paklenski vješt, ili je imao dobre instruktore. Josip Manolić, njegov prvi susjed na Tuškancu, recimo, bio mu je šef u SKOJ-u, koji su 1941. vodili upravo Đoli i Špiljak. Tako su lako okupili ekipu – Manolić je doveo Boljkovca, Boljkovac Mesića. No, dr. Franjo, koji je izučio zanat frakcionaške taktike i političke borbe u visokoj školi jugoslavenske kompartije, zahaklao je sad i Perkovića (koji naglašeno tvrdi, ističe i napominje kako je Vrhovnika upoznao tek poslije izbora). Što znači da je prilikom osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Tuđman imao čvrstu potporu tajne službe. Ni o tome ne može biti sumnje - kad su osnivali stranku u NK Borac, Udba je imala - kaže mi operativac koji je osiguravao tajni nadzor - audio i video-link, unutra dva svoja ubačena čovjeka (potencijalni svjedoci dođe li stvar na sud) i leteću ekipu koja će svih pohapsiti stigne li takav nalog. Od koga? Od Špiljka ili svih onih guzonja koji su znali da je ionako sve gotovo, a ako komunizam ostane na snazi još pet minuta, da će u cijeloj zemlji prevladati Milošević uz pomoć JNA. Zato je bilo smiješno gledati, kaže čovjek koji je nadzor vodio, kako Šeks oprezo izlazi na cestu pa se naviruje lijevo i desno, da vidi ima li koga sumnjivog... Poslije je isti operativac omogućio da se HDZ useli u čuvenu Baraku, koja je pripadala Jugoslavenskoj željeznici, rekavši željezničkom nadležnom udbašu: “Daj, molim te, da ne moramo stavljati nove mikrofone, ondje je ozvučeno još otkako je Slavko Goldstein ondje držao svoje izdavačko poduzeće Liber pa su se tu skupljali svakojaki ljudi!”
 
Nadzor nad hadezeovskim domoljubima, dakle, više je nalikovao na političku zaštitu koju je i Tuđman nesumnjivo uživao kad mu je, kao antirežimskom aktivistu, zatvaranom disidentu, izdan 1987. i opet 1988. pasoš za put u Kanadu. U Kanadu može - tamo smo dobro pokriveni!
 
Perković, Tuđman i Šušak dakle - tri su najbliža suradnika koji su stvorili Hrvatsku kakvu danas poznajemo. Budući su dvojica od njih mrtvi, a stvar je obavijena velom tajne, ne znamo jedino tko je u tom trokutu bio muž, tko žena, a tko ljubavnica... Tek, kad se HDZ osnivao u “Lisinskom”, gdje će ustoličiti Tuđmana, na vratima je s jedne strane akreditive delegata iz emigracije kontrolirao Josip Perković, a s druge Gojko Šušak, za kojega se onda uopće nije znalo tko je, ali tu scenu registrirali su i dobro se toga sjećaju svi sudionici Prvog stranačkog sabora. Emigrantskoj skupini kojoj je bila namijenjena ključna uloga na političkoj sceni - postali su jezgra novih obavještajnih službi - pripadao je kao osoba od najvećeg povjerenja i Vice Vukojević. Zašto on kad nije bio emigrant nego pravnik u poduzeću Novogradnja, kod pouzdanog direktora Zlatka Tomčića, poslije šefa HSS-a, dovedenog na tu poziciju slijedom različitih poteza? Pa jasno je kao dan – zato jer je također radio za Perkovića! Perković je, dakle, za Tuđmana iskadrovirao “novoudbaše”, koji su zatim preko svojih kriminalnih i zavičajnih veza angažirali vojne specijaliste - legionare. Tako je nastala Tuđmanova “paradržava u državi”, njegov “hercegovački lobi”. Od manolićevaca i pridruženih staroudbaških kadrova u vanjskoj trgovini (nafta, oružje, strateške sirovine...) nastalo je pak “lijevo”, “tehnokratsko”, krilo HDZ-a. To je sve strašno jednostavno, i baš ovako trebalo bi se predavati u osnovnoj školi.
 
Ali, Špiljkovi su ponovno trijumfirali - Vanja je i pod Tuđmanom zadržao holding off-shore kompaniju registriranu u Švicarskoj (InterINA) preko koje ide sav uvozno-izvozni biznis, a kad je njegova kći nedavno pozirala za društveni časopis u svom mirnom domu, viletini na Gornjem gradu, s ponosom je pokazala i Meissenov porculan koji je valjda naslijedila od bake i djeda Mike, revolucionarno raspoloženog obućara. Sad bismo mogli undogled razvijati storiju o sukobima na hadezeovskoj desnici - u Gospiću, gdje hadepeovci, predvođeni Tihomirom Oreškovićem ostvaruju genocidni program “luburićevske antiutopije” pomirenja svih Hrvata, pa Manolić poteže svoje veze, hapsi ih i trpa u zatvor, odakle ih vadi Goja... Tu je, inače, na srpskoj strani, poginuo i vrijedni Giška: koknuli ga sami Srbi, kao što će, malo kasnije, hadepeovci kod Zadra, koknuti Miru Barešića, koji se vratio u zemlju, gdje se nije nikako uklapao, kao što se nije uklapao ni u emigraciji, gdje su njegovi “otporaši” (pripadnici Hrvatskog narodnog odpora, HNO) uvijek izvodili neka supersranja, jer su jedini bili pravi ustaše. A jedno je kad paradiraš kao ustaša na svjetskom kongresu emigrantskih udruga, a drugo ako zaista otmeš ambasadora. Udba je poticala i tolerirala jedino salonski terorizam.
 
Kao i Barešić, nastradat će Blaž Kraljević, koji se iz Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Australiji, hardcore ustašije koju Udba nije nikako mogla penetrirati, vratio u zemlju na čelo oružanih postrojbi pravaškog vojnog krila, HOS-a, što je, uz ostalo, izazvalo nenavist druge maroderske specijalne postrojbe u Hercegovini, “Kažnjeničke bojne” Tute Naletilića, koja se sastojala od četristo fantomskih pukovnika za koje je Tuta osobno dolazio u Zagreb ubirati plaće. “Mahenzi gekrkt”, odlučeno je, pa se riješio i taj problem s valjanim Kraljevićem.
 
Hadepeovska tvrda jezgra bila je u zemlji komercijalno sve uspješnija... Toliko da je zakonomjerno došla u sukob sa svojim tvorcem: tri “časnika” SIS-a, ugledna hadepeovca, napisali su famoznu “Predstavku”, pismo Tuđmanu u kojem su ocrnili Perkovića. Perković je smijenjen, Šušak ga nije zaštitio, a onda je otkantao i predstavkaše, jer je režim iz barake po završetku rata ulazio u baroknu fazu, i bande više nisu bile potrebne u prvim političkim redovima. Šušak se adaptirao, zamalo đentrificirao. On je Perkoviću, inače, bio lojalan: kad je dr. Tuđman kod Vice Vukojevića naručio dokumentarni film o ubojstvu Bruna Bušića, u kojemu su zbog represije domoljuba kao vodeći ljudi Udbe bili prokazani i Manolić i Perković, Šušak je malo gunđao u kutu sale gdje se održavala specijalna projekcija za vrhovništvo. Tuđman mu se okrenuo pa rekao - “Pa ne spominje se toliko često, zar ne?” Šušak je samo slegnuo ramenima, jer gazdu nije nikad dezavuirao, ali je poslije nazvao na televiziju direktora Tomicu Marčinka pa ga upitao bi li se na mjestima gdje se spominje Perkovićevo ime mogao ubaciti onaj piiip-piiip kojim se pokrivaju psovke u američkom talk-showu...
 
Perković je, na kraju, ipak izvisio, pa otišao u legendu. Njegov srpski opposite number, Jovica Stanišić, šef beogradskog SDB-a, koji je također postao uzdanica postkomunističke diktature kad joj je stavio na raspolaganje sav represivni aparat komunističke državne sigurnosti, optužen je u Haagu. Kako se građani vlastite zemlje izručuju samo međunarodnom sudu, Nijemci koji traže Perkovića, mogu optuženoga jedino ovdje ispitivati uz nazočnost hrvatskih istražitelja, i onda se obratiti hrvatskom državnom odvjetništvu da Perkovića optuži te protiv njega vodi proces na hrvatskom sudu. Evo, može im svjedočiti Bože Vukušić, a poslije će Vice Vukojević, sudac Vrhovnog suda, presudu razmotriti na najvišoj sudbenoj instanciji.
(Osuvremenjeni tekst iz knjige Denisa Kuljiša: ”Majmuni, gangsteri i heroji” (Metro, Zagreb, 2001.)
 

Denis Kuljiš, https://radiogornjigrad.wordpress.com/2014/01/19/udbaski-bal-vampira/

Za Ukrajinu i Poljsku Drugi svjetski rat nije potpuno završen

 
 
Drugi svjetski rat nije u potpunosti završen u području koje je povjesničar Timoty Snyder nazvao „Krvozemljem“. Nacionalistička vlada u Poljskoj želi suočiti Ukrajinu s epizodom etničkog čišćenja 1943., a ukrajinske vlasti, čiji je nacionalizam ponekad nasilna reakcija na rusku agresiju,  razdirane su između veličanja počinitelja tog zločina i isprike Poljacima, svojim najbližim saveznicima u Europi.
http://www.pysanky.info/Volyn/Maps_files/volyn.jpg
Karta poljske Volhinije
 
U Volinjskom pokolju Ukrajinska ustanička vojska (UPA), vojno krilo Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) Stepana Bandere, ubila je oko 100.000 Poljaka, uglavnom u Volhiniji, ili regiji Volinj, koja je dio današnje Ukrajine, ali je prije Drugog svjetskog rata bila dio Poljske. Dva su razloga zbog kojih su ukrajinski nacionalisti to napravili. Između dva rata Poljaci su ugnjetavali Ukrajince koji su živjeli u toj regiji, prisiljavali ih da prijeđu na katoličanstvo, te su ih općenito tretirali kao građane drugog reda. Tijekom 1943., mnogi volinjski Poljaci bili su simpatizeri Crvene armije, što je preokrenulo plimu protiv pokolja nacističke Njemačke prema suradnji s gerilskim jedinicama kojima je potporu davala Moskva.
 
Do 1943. Bandera je bio u koncentracijskom logoru, a njegovi suradnici u Ukrajini bili su razočarani Nijemcima kao saveznicima koji su im trebali pomoći osnovati neovisnu Ukrajinu. Oni su također strastveno mrzili Sovjete (kad je rat završio, oni su im nastavljali pružati otpor u šumama tijekom još četiri godine). Shvatili su da će se trebati nastaviti boriti sami, bez ikakve vanjske potpore, te su krenuli uništavati ono što su smatrali petom kolonom. U svojoj knjizi o krvavoj povijesti regije, Snyder, koji simpatizira suvremenu Ukrajinu, ovako je opisao val nasilja: „Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista, nacionalistička organizacija koja je predvodila partizansku vojsku, već je dugo obećavala da će očistiti Ukrajinu od nacionalnih manjina. Njen kapacitet za ubijanje Poljaka ovisio je o njemačkoj obuci, kao i o njenoj odlučnosti da ubija Poljake, te je umnogome povezan s njenom željom da očisti teren od navodnih neprijatelja, prije konačnog sučeljavanja s Crvenom armijom.“
 
Snyder nastavlja objašnjavati kako je etnički sukob koji je započet protu-komunističkim akcijama Ukrajinske ustaničke vojske samo učvrstio Staljinov stisak. Staljin je priključio sporne teritorije sovjetskoj Ukrajini i nastavio ih čistiti od Poljaka. Prošlog tjedna Gornji dom poljskog parlamenta, Senat, preporučio je Donjem domu, Sejmu, da prihvati rezoluciju u kojoj se događaji u Volinju nazivaju genocidom. Jarosław Kaczynski, čelnik vladajuće stranke Zakon i pravda, obećao je da će Sejm pristati. Njemu se može vjerovati, jer njegova stranka dominira parlamentom. Sejm je dugo oklijevao to napraviti. U rezoluciji iz 2009., on je to blaže formulirao: „etničko čišćenje s karakteristikama genocida“. Pokušaje da se to oštrije uobliči spriječila je bivša vlada centra. Bivši ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski tvrdio je da,  premda je masakr imao sva obilježja genocida, kad bi se to reklo, to bi oslabilo nedavno zaokretanje Ukrajine prema Europi.
 
On ima dobre razloge da tako misli. Nakon „Revolucije dostojanstva“ 2013.-2014., obožavanje Bandere i njegovih nacionalističkih suradnika postalo je dio nove ukrajinske ideologije, koja je pomogla ujediniti zemlju protiv ruske agresije na Krimu i u istočnoj Ukrajini. Nekim dobrovoljačkim bataljunima koji su se borili na istoku, Bandera je neupitni heroj. Sve što su on i njegove pristaše napravili, bilo je u svrhu nacionalnog oslobođenja. Prošle godine, ukrajinski parlament usvojio je zakon kojim je proglašeno „nezakonitim“ nepoštivanje sjećanja na borce UPA. Prošlog tjedna, kao dio svoje politike „dekomunizacije“, koja predviđa uklanjanje sovjetskih kipova i obilježja, kao i masovno preimenovanje gradova i ulica, gradsko vijeće Kijeva jednoglasno je glasovalo da se Moskovski prospekt (Moskovska avenija) preimenuje u Aveniju Bandere.
 
Taj potez imao je za cilj isprovocirati ruskog predsjednika Vladimira Putina, za kojeg je Bandera po sovjetskoj tradiciji nacistički krvnik. Moskva je odmah reagirala. Ruski ministar vanjskih poslova Konstantin Dolgov (čitaj: Dalgov) nazvao je preimenovanje „direktnim izrugivanjem sjećanja na one koji su poginuli boreći se protiv nacizma“,  a Putinov tajnik za tisak Dmitri Preskov (čitaj: Dmitrij Prjeskov) izrazio je „žaljenje“, te dodao da „povijesna bliskost između Rusije i Ukrajine ne može biti iskorijenjena“ na takav način. Međutim, tajming preimenovanja bio je očajno bešćutan: upravo prije poljskog Dana sjećanja, 11. srpnja, što je naljutilo mnoge u Poljskoj. „Svojim potezom, kyivski političari oslabili su položaj ukrajinskih prijatelja u Varšavi i pogoršali situaciju svojih zemljaka u Poljskoj“, napisala je Olena Babakova, ukrajinska novinarka koja radi za Radio Poljska u Varšavi. „Ako se Ukrajinci ne žele suzdržati od donošenja odluka koje potencijalno stvaraju sukobe, mogli su barem paziti da izaberu trenutke manje neprikladne za sebe.“
 
Tajming je bio još nesretniji jer je prošlog vikenda Varšava bila domaćin skupa Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora. Ukrajinski je predsjednik Petro Porošenko sudjelovao i tražio pomoć protiv Rusije. Ukrajinski čelnik pokušao je smekšati svoje poljske domaćine, kleknuvši pred spomenikom žrtvama pokolja u Volinju. Ta gesta nije zadovoljila poljske nacionaliste. Witold Listowski, predsjednik domoljubne organizacije „Pogranične zemlje“, kako se Volinj često naziva u Poljskoj, taj čin je nazvao „licemjernim propagandnim potezom“. Ukrajinski parlamentarci, sa svoje strane, pripremaju oštar odgovor na rezoluciju poljskog Senata, koju je Boris Tarasju, zamjenik predsjednika Odbora za vanjske poslove ukrajinskog parlamenta, nazvao „suštinski protuukrajinskom“.
 
S obzirom da su u obje zemlje nacionalisti na vlasti, sukob zbog  povijesti truje prirodne odnose: Ukrajinci i Poljaci čak i razumiju jezik onih drugih, a Poljska je blistavi primjer za proeuropske političare u Ukrajini. Za službeni Kyiv osuda Bandere bila bi ustupak Kremlju. Za službenu Varšavu obožavanje Bandere neshvatljivo je. Pokolj u Volinju među najgorim je sovjetskim zvjerstvima nad Poljacima. Kyiv bi još uvijek mogao poduzeti korake pomirbe prema svom poljskom susjedu. Gradonačelnik Vitalij Kličko još uvijek nije potpisao odluku o preimenovanju avenije. On bi mogao napraviti više ako prizna pokolje i podučava o sramotnoj strani povijesti, ispravi školske udžbenike koji odaju počast Banderi i njegovim sljedbenicima kao herojima.
 
„Banderizam je postao dio državne ideologije,“ napisao je nedavno bivši poljski premijer Leszek Miller, „a genocidna ubojstva u Volinju služe za oblikovanje novog ukrajinskog identiteta.“ Poljska i Ukrajina još se uvijek međusobno privlače zbog pragmatičnih razmišljanja i zajedničkog straha od ruske asertivnosti u regiji. Međutim, prijepor zbog ubojstava u Volinju pokazuje da se pragmatizam, kada nacionalisti dođu na vlast, može vratiti na ponovno vođenje starih ratova i izazivanje svađa oko povijesti. Nacionalni identiteti izgrađeni na krvi ponovno oživljavaju takve sukobe, dovlače ih u sadašnjost, bez obzira na to kako nepristrani povjesničari raspodjeljuju krivnju.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Merkel, Juncker i Schulz

 
 
Bruxelles se godinama nije obazirao na potrebe i strahove Britanaca. Zbog toga su mnogi Britanci imali osjećaj da su podčinjeni njemačkom diktatu. Kancelarka, koja snosi odgovornost za to, mora pomoći. U potrazi za krivcima za brexit većina Britanaca koji su glasovali za ostanak navode tri imena, a to su Martin Schulz, Jean-Claude Junkcer te posebno Angela Merkel. Zagovornici ostanka uvjereni su da bi ishod glasovanja bio potpuno drukčiji da je spomenuta trojka imala bar malo istinskog razumijevanja za Cameronovu želju da podastre britanskim biračima reformski ugovor koji bi uistinu zavrijedio takav naziv. No to se nije dogodilo. Tako je tvrdoglavi trojac olako stvorio uvjete za okretanje leđa Britanaca Europskoj uniji. Sada je parlament u panici.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41UNLbBNCEL._UX250_.jpg
Tom Bower
 
Taj potres nije simptom stare engleske bolesti, već nepredvidljiv odraz toga da britanski radnički sloj i srednji sloj izvan Londona jednostavno ne prihvaća deficit demokracije u Bruxellesu. Taj je deficit Schulzovim začuđujuće bombastičnim nastupima prema Engleskoj i Junckerov prijezir prema Cameronovim biračima dobio lice. „Mi želimo našu zemlju natrag“, poručivali su oni koji su glasali za izlazak. Sedamnaest milijuna Britanaca poručilo je da im je dosta da gospodin Junkcer, kojeg oni nisu izabrali, govori kako se moraju podčiniti luksemburškom diktatu, bez prosvjedovanja.
 
Njima je bilo dosta napada Schulza, željnog samopromocije, koji je teškim njemačkim naglaskom Britancima jasno stavio na znanje da se moraju ili pomiriti sa svojom sudbinom ili otići. Većina britanskih građana koji žive izvan Londona zabrinuti su zbog useljavanja i jednostavno im je bio neprihvatljiv način na koji su Schulz i Juncker ignorirali te njihove strahove. „Oni žele izaći bez obzira na sve potencijalne financijske posljedice.“
 
Britanci su iznimno tolerantna nacija
 
Kamo je to dovelo, vidjelo se i po rezultatima referenduma u pojedinim dijelovima zemlje. Primjerice u Sunderlandu gdje Nissan ima svoje pogone. Iako su Japanci bili upozorili da bi brexit ugrozio njihova ulaganja, velika većina radnika u Sunderlandu glasala je za izlazak iz članstva. Njima kao i mnogim drugim građanima zaposlenim u industrijskom središtu Velike Britanije gospodarske prednosti koje nudi zajedničko tržište nisu mogle biti kompenzacija za pogoršanje kvalitete života. Time smo došli do pitanja useljavanja.
 
Useljavanje je vrlo složeno pitanje. Europske slobode kretanja u Londonu bile su popularne. Glavni grad profitira od tih sloboda i otvoren je prema multikulturalnosti. Ali izvan Londona situacija je posve drukčija. Britanci su iznimno tolerantna nacija. Njihova je zemlja najgušće naseljena u čitavoj Europi, oni su uvijek među prvima sudjelovali u kampanjama za pružanje pomoći izbjeglicama i potrebitima u čitavom svijetu. 
 
Ozračje se promijenilo 2004.
 
No to se počelo mijenjati nakon 1997. kada je Tony Blair postao premijer. On je neprimjetno ukinuo ograničenja za useljavanje koja su do tada bila na snazi. Slika britanskih industrijskih gradova potom se drastično promijenila. Blair je dopustio da se u Veliku Britaniju godišnje useli 500 000 ljudi, a tu odluku nisu popratili nužni programi gradnje stanova i razvoja infrastrukture. Tko je prosvjedovao protiv tih planova, nazivalo bi ga se rasistom.
 
Ozračje se drastično promijenilo nakon Blairove odluke iz 2004. da građanima osam novih zemalja članica odmah omogući potpuni pristup britanskom tržištu rada. (Njemačka se u tom slučaju odlučila za odgodu od sedam godina). Blair se zaklinjao Britancima da će u Veliku Britaniju doći svega 13 000 Poljaka. No prevario se. U Veliku Britaniju tada se slilo 750 000 Poljaka i stotine tisuće drugih istočnih Europljana. Imućni Britanci u tome su vidjeli dar s neba. U Londonu je dolazak visoko kvalificiranih, vrijednih mladih ljudi bio itekako pozdravljen. Posebno su bili dobrodošli zidari i instalateri jer su bili mnogo marljiviji od svojeglavih britanskih radnika. I naravno, mnogo jeftiniji.
 
Schulz i Juncker ismijavali su strahove Britanaca
 
Međutim, izvan Londona mladi Britanci teško su mogli dobiti mjesto za praksu. Bijes je rastao jer su migranti automatski imali pravo na socijalne naknade iako ranije nisu u sustav uplatili nijedan jedini peni. Postupno se u radničkom sloju širio dojam da se socijalni stanovi dodjeljuju useljenicima iz istočne Europe, da britanska djeca u školama postaju manjina i da su bolnice prepune (zdravstvo Velike Britanije za sve je besplatno). Nezadovoljstvo je isprva kompenzirano gospodarskim prednostima koje su nedvojbeno sa sobom donijeli istočni Europljani. No zatim je Merkel uputila dobrodošlicu neograničenom broju izbjeglica iz Sirije. Kada su euroskeptici shvatili da milijuni muslimanskih migranata hrle u Europe, raspoloženje se naglo promijenilo, posebno među radnicima.
 
Podrugljivost s kojom s kojom su Schulz i Junkcer ignorirali takve strahove dodatno je pridonijela novonastalom dojmu. Britanski žuti tisak pisao je o bespomoćnosti britanske vlade pred nepoželjnim imigrantima, među kojima ima i ubojica. A širenje takvih napisa onemogućavale su presude neizabranih sudaca Europskog suda. Pristranost Europskog suda imala je strašne posljedice kao i pristranost Europskog suda za ljudska prava.
 
Merkel je sve to trebala spriječiti
 
Do trenutka kada je kancelarka potaknula milijune izbjeglica da dođu u Europu, britanski muslimani bili su čisto unutarnjopolitičko pitanje. Više od dva milijuna imigranata, koji su s indijskog potkontinenta stigli u zemlju u okviru spajanja obitelji korjenito su promijenila središta britanskih gradova. Odbijanje mnogih imigranata da se integriraju u društvo uznemirila je duhove. Cameron je obećao da će ograničiti mogućnost spajanja obitelji. Ali u to je propalo, što iz izborno-taktičkih razloga, što zbog nekompetentnosti.
 
Njegovo obećanje da će ograničiti useljavanje „na nekoliko desetaka tisuća slučajeva“ završilo je time da je Velika Britanija prošle godine primila 330 000 useljenika. Zagovornici brexita nisu razlikovali useljenike iz Europske unije od muslimana iz neeuropskih zemalja. Predsjednik Ukipa Nigel Farage stalno je naglašavao da će ljudi s Bliskog istoka i Libije nakon što dođu u šengenske zemlje dobiti putovnice Europske unije te da će moći ući u Veliku Britaniju. Televizijske reportaže o tučnjavama između policije i migranata u Calaisu bile su pozadina njegovih glasnih upozorenja.
 
A sve se to moglo spriječiti da je Merkel ostala pri obećanjima koje je u travnju 2013. dala Cameronu prilikom njegova „obiteljskog posjeta“ Berlinu. Kancelarka je bila svjesna da bi useljeničko pitanjo moglo biti presudno za Cameronov uspjeh na referendumu o Europskoj uniji, referendumu koji je on obećao u predizbornoj kampanji kako bi zbio torijevske redove i izgubljene birače preoteo populističkoj, a ponekad i rasističkoj stranci Nigela Faragea.
 
„EU je njemački obmanjivački manevar“
 
Cameron se vratio u London uvjeren da će Merkel pronaći rješenje koje će odgovarati oboma. Nedugo nakon toga Britanci koji su pokazivali zanimanje za politiku uznemireno su gledali kako se Merkel ophodi prema Grčkoj. Rješenje Berlina za spas eura bacilo je novo svjetlo na jednu opasku iz 1990. Tada je, naime, Nicholas Ridley, ministar trgovine u vladi Margaret Thatcher, izjavio: „EU je njemački obmanjivački manevar čiji je cilj preuzimanje Europe.“ Ridley je zbog svoje opaske smijenjen s dužnosti, ali britanski euroskeptici nikada nisu zaboravili njegovo upozorenje.
 
Berlinski ultimatumi Grčkoj i kancelarkino inzistiranje na tome da Europa mora primati migrante – sve je to bilo plodno tlo za raspoloženje čijem su širenju pridonijele riječi Martina Schulza da Velika Britanija treba ili slušati Njemačku ili napustiti EU. Nakon što je izostala najavljivana pobjeda zagovornika ostanka, groznica parlamenta s dvjema narodnim strankama bez vodstva zapravo odražava kombinaciju osjećaja potučenosti i oholosti koja vlada u čitavoj zemlji. Revolucionari u Parizu 1978. i Sankt Petersburgu 1917. ispijanjem pjenušca slavili su kretanje u nepoznato. U Velikoj Britaniji, međutim, slična neizvjesnost nije zabilježena od posljednjeg ustanka 1688. 
 
Rješenje je u rukama glavnog krivca, a to je Merkel. Britanci s trezvenim pogledom očekuju od nje da umiri ozračje, da obuzda Junckera i Schulza i Velikoj Britaniji ponudi deal koji će kontinent zadržati na okupu. Merkel to duguje milijunima ljudi u čitavoj Europi čiji život klizi u kaos jer se ona odabravši Junckera kladila na pogrešnog konja i jer nije začepila usta Martinu Schulzu.
 

Tom Bower, britanski pisac koji je napisao istraživačka djela poput „Zlata Židova“. Osim toga, upečatljive su njegove biografije. Njegovo aktualno djelo pod naslovom „Tragedija moći“ bavi se političkim životom Tonya Blaira, Die Welt

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1030 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević