Get Adobe Flash player

Drugi dio dokumenta izazvao novi val strasnih sučeljavanja

 
 
Prvi dio Dokumenta o dijalogu, koji je prošloga tjedna znatiželjnoj javnosti predstavilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u kojemu se objektivno vrjednuje hrvatska povijest prošloga i početka ovoga stoljeća, kojemu nitko pošten ne bi mogao ama baš ništa prigovoriti, pokvaren je drugim dijelom koji sadrži preporuke o tome koje bi simbole kojih režima i u kojim okolnostima trebalo zabranjivati. Tim drugim dijelom iz povijesti se skrenulo prema političkom kompromisu, izazvavši novi val strasnih sučeljavanja. Od onoga bitnoga časkom se zaglibilo u nebitno. Jedino su važni postali petokraka i pozdrav ZDS.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/4/45/Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg/1200px-Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg
Zvonko Kusić
 
Cijelu stvar popravljaju izdvojena mišljenja skupine povjesničara (Željko Tanjić, Mladen Ančić, Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić, Nataša Jovičić, Vanja Ivan Savić) koji misle kako su bilo kakve zabrane nepotrebne i štetne, a ako se već nešto zabranjuje, onda je simbole obaju nedemokratskih ili totalitarnih sustava trebalo staviti u isti rang. Naime, iz Dokumenta proizlazi kako obilježja i jednoga i drugog nisu dobro došla, ali ipak je prevladao benevolentniji stav prema zvijezdi. Zabranjivati mrtve simbole mrtvih režima (uostalom, Vijeće samo preporučuje, a konačnu će riječ donijeti Sabor) isto je kao suditi umrlom čovjeku.

Ogromnoj većini građana ove zemlje, a bilo bi zanimljivo i to istražiti, spomenuti simboli ne znače ništa, niti se za njih vežu niti im posebno smetaju. Oni su samo predmetom žestokih rasprava i svađa uskog kruga beznadno prošlošću opterećenih ljudi, a svađe se drugim dijelom Dokumenta samo probuđuju i produbljuju. Prva je, čini se, za sada žrtva tih svađa bista Ive Lole Ribara. Bitka preko leđa naroda unutar tog uskog, ali glasnog ideološkog kruga vodi se između jugoslavenskog i endehazijskog sentimenta, a oba su danas, godine 2018., beskrajno deplasirana. Jugoslavenstvo je, nakon svega što se događalo, nakon krvavih sukoba i strašnih zločina koje je ono proizvelo, nakon što je ono iz pozicije Hrvata značilo negaciju državnog prava i nacionalne slobode, vrijedno apsolutnog prijezira.

S druge strane, ono je razumljivo jer još ima ljudi koji su identificirani s bivšom državom, koji su u njoj bili povlašteni, koji su Beograd doživljavali svojim glavnim gradom i koji su nestankom Jugoslavije zaista izgubili svoju (emocionalnu) domovinu. Današnja pak nostalgija za NDH i njezinim znakovljem vrijedna je žaljenja i potpuno je nerazumljiva. Jer, zašto se vezati uz propalu državu, kad danas imamo nezavisnu hrvatsku državu. Nije li to baš davanje argumenata onima koji ne žele nikakvu hrvatsku državu? Ima još jedna bitna razlika. Jugoslavene nerijetko susrećemo u središnjim medijima, diplomaciji, kazalištima i na fakultetima, a ove druge tek po društvenim mrežama i forumima.
 

Josip Jović, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/ad-hoc/clanak/id/534520/jugoslavenstvo-i-endehazija-godine-2018

 

 

Milan Obradović se žestio na Hrvate zašto su dopustili »da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv«

 
 
Teorija o „ustaškom projektu genocida nad srpskim narodom u NDH, a koji je tobože podrazumijevao ekstremno stajalište: „1/3 Srba pobiti, 1/3 prevesti na katoličku vjeru, a 1/3 protjerati“, već dugo se propagira i shvaća kao istina, odnosno, originalni „ustaški izum“, iako povijesni izvori govore nešto posve drugo.
http://www.e-novine.com/thumbnail.php?file=photo/kultura/plakati/Antis_01_u_930134120.jpg&size=article_large&scale_by=width
Ova propagandna laž nastala je na istom izvorištu kao i one o „stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu“, „košari ljudskih očiju na Pavelićevom radnom stolu“, „ustašama kanibalima“, „preko 20 tisuća ubijene srpske djece“, „dječjem logoru u Jastrebarskom“ i sl., ušla je u srpske udžbenike, znanstvene radove, enciklopedije, literaturu, završila na filmu i u kazalištu i proširena diljem svijeta, zahvaljujući, naravno velikosrpskim i komunističkim lašcima i krivotvoriteljima. Spomenuti plan istrjebljenja (i to u daleko surovijoj varijanti!) potječe iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III., kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.
 
Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih, ali najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita u Hrvatskoj s početka XX. stoljeća, bjelovarski novinar, Srbin, Milan Obradović: „ ...(...) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina ne će u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!...“ (Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).
 
Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen (ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.
 
Srbi su već u vrijeme Prvoga srpskog ustanka (pri oslobađanju Beograda 1806. godine) prema pisanju njihovih kroničara klali redom, Turke, žene i djecu tursku, ali i sve one koji su se tamo zatekli (Cincare, Cigane, Vlahe, Židove i druge) smatrajući da su oni pomagali tursku okupaciju Srbije. Kasnije su već (u vrijeme Milana Obrenovića) Židovi bili strpani u posebna „geta“, tzv. čifutane i izložilo ih se rasnoj segregaciji. Uspon antisemitizma u Srbiji zabilježen je i poslije Berlinskog kongresa (1878.) kad je Srbija priznata kao Kneževina, a među istaknutim i poznatim antisemitima bili su Vasa Pelagić i Jaša Tomić, kao i mnogi drugi uglednici. U antisemitizmu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a u novije vrijeme taj je pokret predvodio njezin „najveći teolog“, aktivni fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, danas svetac, vladika Nikolaj Velimirović Žički. Takav odnos prema ovoj zajednici urodio je holokaustom tijekom Drugoga svjetskog rata. Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.
 
Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu. Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.
 
Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX. stoljeća. Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja. Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.
 
Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda („Srbe na vrbe“) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak. Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu. Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS). Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine. (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)   Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:
(...)
„Zvali ste nas dolgo dni na klanja...
Iz dolge vstali smo noči in spanja.
S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi...“
(...)
Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana 23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom. (Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja--s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx
 

Zlatko Pinter

Je li svijet spreman na milijune novih migranata koje će raseliti uragani, požari, poplave, suše?

 
 
Uragani, požari, poplave i druge prirodne katastrofe neke su od posljedica klimatskih promjena. Klimatske promjene raseljavaju ljude i stvaraju migrante, tj. klimatske izbjeglice. 2017. se to dobro vidjelo na primjeru Sjedinjenih Država. Požari koji su prosincu harali južnom Kalifornijom prisilili su tisuće stanovnika da napuste svoje domove kako bi spasili živu glavu. Još više ljudi pobjeglo je pred uraganima koji su opustošili Texas i Floridu tijekom 2017. pritom zakrčivši autoceste da bi naposljetku napunili hotele. Jedan upis na društvenoj mreži na internetu pokazao je sliku radara gdje se točno moglo vidjeti kako ljudi pokušavaju panično napustiti Floridu i postavljeno je provokativno pitanje: Što bi bilo da su susjedne savezne države bile neovisne i da su odbile dati migrantima utočište? Ishod nikako ne bi bio dobar, tj. moglo je doći do velike humanitarne katastrofe.
https://blogs.adb.org/sites/blogs/files/styles/large/public/Photos_ADB_2009_PHL_ADB_1446_Fotor.jpg?itok=ewAx-Zve
Eksperti procjenjuju da će do sredine XXI. stoljeća klimatske promjene vjerojatno razmjestiti između 150 i 300 milijuna ljudi. Ako bi navedeni milijuni činili državu, ona bi bila po stanovništvu četvrta najveća na svijetu nakon Kine, Indije i SAD-a. Usprkos znatnim klimatskim promjenama koje sada više nitko ozbiljan ne može ignorirati, ni globalna zajednica niti nacionalne države nisu se pripremile na novu vrstu "klimatskih migranata". Kad se uzimaju u obzir aktualna istraživanja učinaka globalnog zagrijavanja u razvijenim zemljama, dolazi se do zaključka da će puno toga morati biti učinjeno na nacionalnim, regionalnim razinama, kao i na onoj globalnoj, kako bi se adekvatno nosilo s klimatskim izbjeglicama.
 
Klimatske migracije već se odvijaju i to naveliko. Svake godine opustinjavanje u meksičkim sušnim područjima prisiljava 700.000 Meksikanaca da se presele. Cikloni su premjestili tisuće ljudi iz otočne države Tuvalu u južnom Tihom oceanu i iz Puerto Rica na Karibima. Meteorološki stručnjaci se slažu da su produljene suše ubrzale i produljile Sirijski građanski rat i dovele do većeg broja izbjeglica. Npr. jedno istraživanje je pokazalo da je jedan milijun Sirijaca već bio raseljen iz svojih domova prije nego što je ispaljen prvi metak. Ekstremna suša u Siriji između 2006. i 2009. bila je najgora u zadnjih 900 godina na tom prostoru. Uzrokovala je da farmeri izgube svoju stoku i životne potrepštine i izravno je utjecala na izbijanje najstrašnijeg rata nakon 1945.
 
Istraživačka studija koju je objavio časopis Science u prosincu 2017. pokazala je da vremenski šokovi potiču ljude da traže azil u Europskoj uniji. Istraživanje je pokazalo da su se u 15-godišnjem razdoblju zahtjevi za azilom povećavali zajedno s višim temperaturama u zemljama iz kojih su azilanti dolazili. Između 2000. i 2014. vremenske neprilike u 103 zemlje širom globusa direktno su utjecale na migraciju u Europu.
 
Prema podacima Ujedinjenih naroda, između 2008. i 2015. u prosjeku je 26,4 milijuna ljudi godišnje raseljeno zbog katastrofa povezanih s klimom ili (ne)vremenom. Znanstvenici koji se bave fenomenom klimatskih promjena smatraju da će se nažalost ti trendovi nastaviti i postati gori. S povećanjem temperature za jedan stupanj kapacitet vlage u zraku povećava se za 7 % što potiče raste žestokih oluja. Razina mora mogla bi se povećati za oko 90 cm do 2100. potapajući obalna područja i naseljene otoke. Pacifički otoci su osobito ranjivi kao i 400-injak gradova uz obalu diljem planeta Zemlje poput Amsterdama, Hamburga, Lisabona i Mumbaija. Sve više temperature mogle bi učiniti dijelove zapadne Azije nemogućima za ljudske živote. Istog dana kada je uragan Irma protutnjao Floridom u rujnu, teške kiše na drugoj strani svijeta potopile su trećinu Bangladeša i istočne dijelove Indije, usmrtivši tisuće ljudi. Ciklon Winston 2016. je raselio 55.000 osoba na Fidžiju radi čega je ta otočna država izgubila jednu petinu svog BDP-a.
 
Klimatske promjene će utjecati na gotovo sve stanovnike planeta na nekom stupnju, ali siromašni u zemljama u razvoju će proći najgore. Ekstremni vremenski događaji i tropske bolesti nanose najveću štetu tim regijama. Pothranjeni ljudi koji imaju svega neke najosnovnije resurse jedva dostatne za život i neadekvatne stambene uvjete, posebno su ugrožena skupina i vrlo je vjerojatno da će postati klimatske izbjeglice. Prema podacima Centra za nadgledanje unutarnjeg raseljavanja, prirodne katastrofe su 2016. raselile 24 milijuna osoba unutar granica njihovih zemalja. Problem je što izbjeglice napuštaju opustošena sela i prelaze u već napučene gradove ili odlaze u mjesta s višom nadmorskom visinom.
 
Danas, 2018., međunarodna zajednica još uvijek nije univerzalno priznala postojanje klimatskih izbjeglica iliti migranata, a još manje se slaže oko toga kako ih treba definirati. Sukladno međunarodnom zakonu o izbjeglicama, klimatski migranti se pravno ne smatraju izbjeglicama. Prema tome, oni ne uživaju nikakvu zaštitu koja inače prati izbjeglice. Izbjeglice su definirane kao osobe koje bježe od rata ili progona. Osobe koje napuštaju svoje domove zbog klimatskih promjena ili osobe koje napuštaju svoje domove jer su im klimatske promjene učinile život težim, ne ubrajaju se u izbjeglice. Ne postoje globalni ugovori koji bi pomogli milijunima osoba koje su svake godine razmještene zbog prirodnih katastrofa.
 
Izbjeglička prava i pravne obveze nacija da ih brane prvo su definirane sukladno Konvenciji o izbjeglicama iz davne 1951. koja je proširena 1967. Ti zakoni doneseni su davno prije nego što je postalo očito da će klimatske promjene postati glavni pokretač koji stvara migrante i izbjegličke krize. Konvencija definira izbjeglicu kao nekoga tko "nije u stanju ili nije voljan vratiti se svojoj matičnoj državi radi dobro osnovanog straha da bude progonjen zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili političkoj opciji." Trenutno je raseljeno više od 65 milijuna ljudi iz svojih domova i od njih je skoro 25 milijuna onih koji traže azil i imaju status izbjeglica. Ali tu, naravno, nisu ubrojane klimatske izbjeglice.
 
Nacionalne vlade i organizacije kao što su Ujedinjeni narodi trebali bi razmotriti modificiranje međunarodnog zakona kako bi se omogućio pravni status ekološkim izbjeglicama i uspostavili mehanizmi i prava koji bi ih zaštitili. Reforme se mogu utjeloviti u konceptu "klimatske pravde", odnosno u ideji da su klimatske promjene etička i društvena briga. Naposljetku, bogate države poput Sjedinjenih Država i Kine su najviše doprinijele izbijanju klimatskih promjena, dok siromašne države poput Fidžija, Bangladeša, Gvineje Bisau, Sierra Leonea su najviše pogođene istima. Zato su neki promatrači s pravom tvrdili i tvrde da države koje su najviše pogodovale klimatskim promjenama trebaju primiti najviše klimatskih izbjeglica.
 
Alternativno rješenje je da svjetski najveći onečišćivači ugljikovodicima stvore fond koji bi plaćao brigu za izbjeglice i sve one osobe koje su privremeno ili stalno premještene zbog klimatskih promjena. Zanimljivo je da Pariški klimatski sporazum iz 2015. ne spominje klimatske izbjeglice, međutim, postojale su neke konzultacije i inicijative od različitih organizacija i vlada. One uključuju napore da se stvori ustanova za koordinaciju razmještenih klimatskih izbjeglica i UN-ov Posebni izvjestitelj o ljudskim pravima i klimatskim promjenama. Očito je da će biti teško precizno definirati klimatsku izbjeglicu/migranta. To će biti jedan od najvećih izazova budućih politika.
 
Povijest je pokazala da su se države primateljice klimatskih izbjeglica ponašale drukčije kad su ih zahvaćali valovi izbjeglica. Neke od država su razmještene osobe srdačno prihvatile dok su ih druge postavljale u detencijske centre i uskraćivale im potporu. Neke države se ponašaju selektivno i biraju koga prihvaćaju, favorizirajući mlade i produktivne dok djecu, dojenčad i starce ne žele primiti. Smjernice globalne politike kad bi postojale, trebale bi onemogućiti zbunjenost i napraviti okosnicu za minimalne standarde.
 
Trebat će puno godina da se usuglase stavovi oko klimatskih izbjeglica. Velike sile G-20 poput SAD-a, Rusije, Kine, Indije, Brazila, Australije trebale bi pokrenuti rješenja na srednji rok. Sjedinjene Države bi mogle ponuditi postojećim izbjeglicama na njihovom tlu zaštićeni status. Vladine i nevladine organizacije trebale bi raditi na tome da se olakšaju patnje i muke jadnim izbjeglicama i da im se pruži pomoć kod prirodnih katastrofa. Mnoge države koje nisu potpisale konvencije o izbjeglicama bi što prije trebale to učiniti poput država južne Azije i Bliskog istoka koje su se pokazale iznimno ranjivima klimatskim promjenama. Pošto će izbjeglice iz tih zemalja biti raseljene u susjedne države bit će ključno da se utvrdi izbjeglička politika na razini tih regija. Jedno od rješenja moći će biti i posebna kategorija viza za osobe koje su raselile klimatske promjene. Mnoge države su već pružile humanitarne vize poslije užasnih prirodnih katastrofa kao što su potresi i uragani. To je učinio i SAD nakon potresa u Haitiju 2010. ali je Trumpova administracija prošlog studenog prekinula tzv. zaštićeni status za izbjeglice s Haitija.
 
Razmjeri izazova koje nose klimatske promjene i posljedične izbjeglice su nešto s čim se čovječanstvo do sada nije suočilo. Razvijeni ali i nerazvijeni svijet bi mogli zapljusnuti milijuni izbjeglica iz zemalja u razvoja što bi moglo dovesti do pravih humanitarnih katastrofa. U Njemačku je 2015. kaotično pristiglo nešto više od milijun izbjeglica i to je prošlo uz mnogo muka i problema a klima bi mogla natjerati desetke a čak i stotine milijuna u pohod prema bolje i sigurnijem svijetu.   
 
Izvori:
 
http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0959378011001403?via%3Dihub
http://www.cbc.ca/news/canada/komagata-maru-backgrounder-apology-1.3584372
https://germanwatch.org/de/download/16411.pdf
http://science.sciencemag.org/content/358/6370/1610
https://theconversation.com/climate-change-will-displace-millions-in-coming-decades-nations-should-prepare-now-to-help-them-89274
https://nytimes.com/2017/12/21/climate/climate-refugees.html?referer=https%3A%2F%2Fwww.google.hr%2F
https://www.nytimes.com/2015/03/03/science/earth/study-links-syria-conflict-to-drought-caused-by-climate-change.html
http://www.dw.com/en/is-the-world-prepared-for-climate-refugees/a-41227964
 

Matija Šerić

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1003 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević