Get Adobe Flash player

Putinov ultimatum sljedećem američkom predsjedniku

 
 
Sljedeća američka vlada naslijedit će najgori odnos s Rusijom otkad je Ronald Reagan Sovjetski Savez nazvao carstvom zla. Sudeći po popisu pritužbi koje je iznio predsjednik Putin, ne bi ga zadovoljio ni  Donald Trump, koji je Putinu relativno sklon.
http://www.gannett-cdn.com/-mm-/d87db13bb3a86c4bc293fdbc0fe69ffee6e857e3/c=0-32-340-223&r=x633&c=1200x630/local/-/media/Wilmington/2015/02/06/B9316159671Z.1_20150206173049_000_GNP9SUVFC.1-0.jpg
Leonid Bershidsky
 
Putin je svoju poruku poslao budućem američkom predsjedniku u ponedjeljak, baš kad je američki State Department najavio da prekida pregovore s Rusijom o prekidu vatre u Siriji, a sirijske postrojbe koje podržava Rusija krenule u osvajanje još teritorija u Alepu. U podnesku parlamentu Putin je zaprijetio završetkom zajedničkog američko-ruskog programa razoružanja – u kojemu se višak plutonija za izradu oružja prerađuje u gorivo – ako SAD ne ispuni određene uvjete:
- smanji infrastrukturu NATO-a i osoblja na stanje u rujnu 2000.,
- povuče zakon Magnickog, kojim su nametnute sankcije ruskim dužnosnicima umiješanima u povrjede ljudskih prava,
- nadoknadi Rusima štetu koju su im nanijele američke sankcije i „prisilne protusankcije“ Rusije,
- prezentira „jasan plan nepovratnog uništenja“ viška američkog plutonija.
 
Putin je isto tako mogao kazati da će se program obnoviti kad na vrbi rodi grožđe. „Premalo je tražio“, sarkastično je napisao Putinov politički protivnik Leonid Volkov na facebooku. „Trebao je još tražiti natrag Aljasku, vječnu mladost, Elona Muska i ulaznicu za Disneyland.“ Iako je američka vlada odjednom bila spremna ukinuti sankcije uvedene nakon ruske agresije na Ukrajinu, čak ni predsjednik Donald Trump ne bi pristao na ponižavajuć i besmislen zahtjev za naknadu štete – osobito za kivnu rusku odluku o zabrani uvoza hrane sa Zapada, što je bio potez koji je pogodio prvenstveno domaće potrošače. Ni rezovi u NATO-u nemaju šanse. 
 
Sporazum o plutoniju uglavnom je bio simboličan, a i inače na izdisaju. Odnosio se samo na 34 tone na svakoj strani, što je malen dio nuklearnog arsenala i jedne i druge zemlje. Obamina vlada svoj je dio programa 2014. stavila „u hladnu pripravnost“ nakon niza neslaganja, na primjer o tome kako se riješiti plutonija i o visokim troškovima njegova pretvaranja u gorivo za nuklearne elektrane. Taj je potez pokazao da je SAD spreman na to da i Rusija odustane od svog dijela dogovora.
 
Čini se da je Putinov cilj podsjetiti svijet da je Rusija i dalje nuklearna sila koja ima dosta polonija, za razliku od mnogih zemalja u njezinom neposrednom susjedstvu. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko gorko žali što je njegova zemlja predala svoj nuklearni arsenal sredinom 1990-ih u zamjenu za sada bezvrijedno jamstvo Rusije, SAD-a i VB-a da ne će biti napadnuta. Porošenko bi htio uvjeriti Washington da Ukrajina zaslužuje smrtonosno američko oružje nakon što su ju na prijevaru naveli da sebe riješi moćnog sredstva zastrašivanja, koje bi je 2014. vjerojatno bilo zaštitilo.
 
Putinova je poruka to da će Rusija početi djelovati kao ravnopravna, bez obzira na to želi li je SAD tako tretirati. To je podsjetnik predsjedničkim kandidatima da će pacifikacija Rusije imati visoku cijenu i da će startna pozicija Rusije u svim pregovorima biti arogantno visoka. Budući da nije vjerojatno da će američka vlada na odlasku pojačati vojnu aktivnost u Siriji, Rusija čini sve da postrojbe predsjednika Asada pobijede u borbi za Alep prije inauguracije sljedećeg predsjednika. Američka odluka o povlačenju iz pregovora Putinu malo znači, jer on ionako nastoji dobiti na vremenu, a ne pregovarati.
 
Putin je svjestan da će njegov ratoboran stav biti skup. U ponedjeljak je ministarstvo financija predložilo da se dio proračuna koji uključuje potrošnju za vojsku i sigurnost poveća za oko 680 milijuna rubalja (10,9 milijardi dolara), što će zahtijevati rezanje druge potrošnje i povećanje deficita. Putin iz iskustva zna da će se Rusi pomiriti s većim ekonomskim nevoljama ako budu mislili da on ustaje protiv SAD-a.
 
Teško je reći kako bi Obama mogao ozbiljno odgovoriti na Putinove zahtjeve. Ali sljedeći američki predsjednik morat će odlučiti što će s nepomirljivom Rusijom. Jedna je mogućnost zaoštriti sankcije i čekati da sve slabije gospodarstvo potkopa poziciju Kremlja, ali takav bi pristup imao neposredne i nepredvidljive posljedice na Bliskom istoku i drugdje.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Mnogima još uvijek nije sinulo da je prekomjerni izvoz znak slabosti, a ne snage

 
 
Isprike, zbog stalnog vraćanja na Njemačku, ali u ovom trenutku ona je osovina svijeta. Njemačka je četvrto po veličini gospodarstvo na svijetu, najveće gospodarstvo u Europi, zajmodavac u krajnjoj nuždi i temelj europske stabilnosti. Ako Njemačka oslabi ili se destabilizira, Europa će se destabilizirati, i nije pretjerano reći da, destabilizacija Europe također može destabilizirati čitav svijet. Uvjeren sam da ništa ne preuveličavam.
http://www.veteranstoday.com/wp-content/uploads/2016/03/george-friedman-320x273.jpg
George Friedman
 
Na državnim izborima održanim u nedjelju u Berlinu, Socijaldemokratska stranka (SPD) je dobila 21,6 posto glasova. Kršćansko-demokratska unija (CDU) kancelarke Angele Merkel dobila 17,6 posto. Stranka koja se zove Die Linke (ili lijevi) je dobila 15,6 posto, a stranka Zelenih je dobila 15,2 posto, dok su liberalni Slobodni demokrati „zaradili“ 6,7 posto. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku (AFD) osvojila je 14,2 posto. 
 
Razlika između stranke AfD-a i stranke koji je dobila najveći postotak glasova bila je samo 7,4 posto. Tri ostale stranke su se našle zaglavljene između ove dvije stranke. Drugim riječima, biračko tijelo u pokrajini Berlin je potpuno fragmentirano. Drugačije rečeno, mainstream stranke, SPD i CDU su zajedno dobile malo više od trećine glasova. Ostatak glasova je otišao  protu-establišmentskim strankama, dvjema lijevim strankama, Die Linke i Zelenima, koje su zajedno dobile više od 30 posto glasova, te protuimigracijskoj stranci koja je osvojila nešto manje od 15 posto.
 
Berlin ne predstavlja sve u Njemačkoj, ali je to glavni grad. Stoga je činjenica da je većina birača odbacila obje glavne stranke značajna. Bar je u Berlinu njemački politički sustav razbijen. Čak niti koalicija SPD-a i CDU-a ne će imati dovoljno zastupnika da formira vladu. Ako im se i priključe Zeleni (koji su svojevrsna estabilišmentska stranka), to im također ne bi omogućilo da imaju većinu.
 
Ako se rezultati iz Berlina ponove na nacionalnoj razini, Njemačkom se ne će moći vladati. Može se pretpostaviti da je Berlin vodeći pokazatelj potpore strankama, što znači da na nacionalnim izborima estabilišmentske stranke ne će dobili više glasova kako bi izbjegle takav ishod, te da se njemački politički i ekonomski uvjeti ne će poboljšati. Ako se sve to uzme u obzir, ovaj rezultat ukazuje na to da se zemlja koja je pokretačka os Europe, Njemačka, kreće prema velikoj političkoj krizi koja će se široko odraziti.
 
Pitanje migracije očito je glavni čimbenik, ali je na kraju, gospodarstvo još važnije. Bundesbanka jučer je najavila da bi njemačko gospodarstvo moglo usporiti u trećem tromjesečju. S obzirom na tu najavu, te da Njemačka mora povećati rast, vijest iz Bundesbanke je zabrinjavajuća. Postojeći izazovi s kojima se suočava Deutsche Bank također izazivaju zabrinutost. Ovoj banci sada prijete značajne kazne u Sjedinjenim Državama, u ukupnom iznosu od oko 14 milijardi dolara. To ne bi trebao biti zapanjujući iznos za jednu od najvećih banaka u svijetu, ali se pojavljuju pitanja o tome kako će  plaćanje takve kazne utjecati na osnovni kapital banke. To stvara osjećaj da postoje temeljne slabosti u Deutsche Bank, te stoga i u njemačkom i europskom bankarskom sustavu.
 
U međuvremenu, u priči koja je objavljena u listu The Financial Times naglašeno je da je uvoz u Sjedinjene Države smanjen. Očekivali smo to. Američko gospodarstvo također ne ostvaruje dobre rezultate, ali osim toga, mnoge proizvode koji su se uvozili, sada je jeftinije proizvoditi u SAD-u. U tijeku su strukturne promjene u globalnoj ekonomiji, a uz to, negdje vani vreba ciklička recesija. U članku u listu The Financial Times fokus je na tome kako će to utjecati na situaciju u Kini. Analitičari smatraju da će to imati najveći utjecaj na Njemačku. Njemačka ostvaruje gotovo 50 posto svog BDP-a kroz izvoz. Kako je Europa oslabila, Njemačka je preusmjerila svoj izvozni fokus na SAD i, u manjoj mjeri, na  Kinu. Ako Sjedinjene Države sada smanjuju uvoz iz Kine, kao posljedica toga će se njemački izvoz u Kinu vjerojatno smanjiti. Međutim, ono što je daleko važnije, ako Sjedinjene Države smanje svoj uvoz iz Njemačke, njemačka ekonomija će biti brzo biti ugrožena, i to vrlo dramatično. Nijemci su ovisnici o izvozu, i stoga posve prepušteni milosti i nemilosti svojih stranih kupaca. Njihov posljednji veliki kupac sa zdravim gospodarstvom su Sjedinjene Države. Ako Sjedinjene Države smanje kupovinu, njemačko gospodarstvo će biti teško pogođeno, jer Njemačka ne može dovoljno povećati domaću potrošnju da nadoknadi pad izvoza.
 
Na kraju, Banka za međunarodna poravnanja (BIS) objavila je izvješće u kojem tvrdi da međunarodni financijski sustav pokazuje nestabilnost. Ova banka je jedna od pouzdanijih analitičkih izvora, jer ona zaista nije dužna nikome podilaziti. BIS je bila prva banka koja je zapazila krizu u japanskom sustavu, kao i druge značajne događaje. Dakle, kada ona govori, mi slušamo, a ona sada kaže da je međunarodni sustav nestabilan, ali ne samo zbog slabosti europskih banaka. Nestabilnost ne izgleda kataklizmička, ali s obzirom da je Njemačka u središtu potresa, čak i umjereni potres će je srušiti.
 
Obični Nijemci sve to vjerojatno bolje znaju, nego što zna financijska zajednica. Obični Nijemac vrlo će rano osjetiti podrhtavanje. Financijska zajednica ima motivaciju da živi u poricanju (jer investitori uvijek misle „idemo sklopiti taj posljednji veliki posao“), a financijska tržišta ne osjećaju podrhtavanje tla na isti način kao i obični građani. Za tržišta, usporavanje gospodarstva samo je statistika. Običnom radniku bi to moglo ugroziti njegov posao, hipoteku i tako dalje. Na mnogo načina, on je osjetljiviji na gospodarske pomake od banaka.
 
Kada se uzme u obzir činjenica da su rezultati izbora u Berlinu izgledali kao da je netko razbio tanjur o zid – što je dodatno pomoglo da se razne stranke razbiju na komadiće - jasno je da se nešto osjeća na terenu. Snaga lijevih stranaka nije u tome da su pro-imigracijske. To im ne pomaže mnogo, ako im uopće pomaže. Njihova snaga dolazi iz njihovog stava protiv štednje. Birači vjeruju da stranke koje se protive štednji znaju da se trenutačna situacija ne može nastaviti. Oni također vjeruju, u najmanju ruku, da te stranke ne mogu biti gore od  mainstream stranaka.
 
Postoji mišljenje da u Njemačkoj sve više jača osjećaj da se njemački sustav raspada. Mnogima još uvijek nije sinulo da je prekomjerni izvoz znak slabosti, a ne snage, jer to čini zemlju ovisnom o stranim kupcima. Međutim, to podrhtavanje sada osjećaju i najbolji financijskih analitičari na svijetu: obični ljudi, koji zarađuju za život i trebaju svoje plaće kako bi preživjeli. Politička baza suvremene Njemačke se raspada, te će kao i u Velikoj Britaniji nakon brexita, to biti odbačeno kao djelo neodgovornih „prolesa“, odnosno proletarijata poput onoga iz Orwellovog romana "1984.".
 

George Friedman, Geopolitical Futures, Austin, Teksas

Od 2012. iz Hrvatske odlazilo oružje pobunjenicima u Siriju

 
 
Istočnoeuropske tvornice oružja na ratu u Siriji zarađuju milijarde. Regionalne sile neprijateljski nastrojene prema Asadu oružje šalju dalje pobunjenicima, i uz pomoć SAD-a.
http://www.suedosteuropa.uni-graz.at/sites/default/files/styles/cover_image/public/field/image/Andreas%20Ernst_2BW_0.jpg?itok=8PLw-sHD
Andreas Ernst
 
Od 2012. oružje s Balkana i iz srednje i istočne Europe odlazi na Bliski istok. Istraživačke platforme Birn i OCCRP, koje su razotkrile razmjere trgovine, govore o volumenu od najmanje 1,2 milijarde eura. Budući da su podaci manjkavi, vjerojatno je brojka u stvarnosti znatno  viša. Glavni profiteri bile su industrije naoružanja u zemljama podrijetla Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Češkoj i Slovačkoj, koje su prodavale oružje Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Emiratima i Turskoj. Odatle je ono odlazilo dalje u Siriju. Ono što je planirano kao podrška „umjerenim“ pobunjeničkim skupinama protiv Asadova režima sve se više pokazuje kao nekontroliran dotok oružja. U Hrvatskoj je tisak još krajem 2012. pisao o upadljivo čestom dolasku transportnih zrakoplova jordanskoga podrijetla, koji su s nepoznatim teretom s Balkana letjeli u domovinu. Hrvatska je vlada tada poricala ono što je danas poznato: ti zrakoplovi transportirali su pješačko oružje iz zaliha iz jugoslavenskih vremena preko Jordana u Saudijsku Arabiju.
 
Otprilike od prosinca 2012. oružje iz istočne Europe pojavljuje se u Siriji.  Radi se o strojnicama Kalašnjikov, raketnim cijevima Zolja i Osa, minobacačima od 82 i 120 mm i višecijevnim bacačima raketa Rak 12 koji se mogu montirati na vozila. Osim toga, radi se o bugarskim bacačima raketa BM 21 koji su nedavno igrali važnu ulogu u probijanju obruča oko Alepa. Sve su to stari ali pouzdani i učinkoviti sustavi koje posluživati i održavati mogu i postrojbe s malo vojnoga treninga.  K tome dolazi i moderno oružje kao što je teška strojnica M02 Kojot iz Srbije.
 
Svakom je promatraču moralo biti jasno da Asadovi protivnici na Bliskom istoku to oružje nisu naručivali za vlastite potrebe. Oni za svoje vojske kupuju isključivo najmodernije zapadne sustave. Potvrde o krajnjim korisnicima koje su davali stoga su nevjerodostojne. U potrazi za oružjem Arapi su 2013. pokucali i na vrata Beograda. U to je doba sadašnji premijer Aleksandar Vučić bio ministar obrane.  Iz povjerljivih protokola vidi se da su srbijanske vlasti došle do zaključka da će oružje završiti u rukama pobunjenika. Dozvola za izvoz nije izdana. Godinu dana kasnije, Vučić je tada bio premijer,  posao je iznenada prošao. Na pitanje novinara kako je došlo do promjene mišljenja, Vučić je kratko rekao da se spontano ne može sjetiti. Moguće je da je kao ministar obrane bio obziran prema Rusima, koji su na Asadovoj strani. U svakom slučaju, u Srbiji je u godinama o kojima je riječ narastao utjecaj arapskih investitora – za 3,5 milijardi eura žele u Beogradu sagraditi novi dio grada.
 
Beograd, Sofija i Bratislava  razvili su se u najvažnija središta preko kojih ide cjevovod kojim oružje putuje u Siriju; Birn kaže da su 2015. uslijedili neki veliki poslovi, a nakon tvrdoglavog istraživanja ta je mreža od srbijanskih vlasti  zaduženih za zračni promet uspjela dobiti potvrdu da je s beogradskog aerodroma od 1. lipnja 2015. do 4. srpnja 2016. otpremljeno 49 transportnih letova s oružjem. Brojni drugi letovi manje su detaljno dokumentirani. Čini se da je važnu ulogu u otkrivanju posla igrao Robert Stephen Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Ford je kontroverzna osoba, a za vrijeme opsade Bagdada bio je savjetnik američkog veleposlanika.
 
Kao šef misije u Damasku bio je žestoki zagovornik isporuke oružja pobunjenicima  Slobodne sirijske vojske, koja je važila kao umjerena, a 2014. odstupio je u znak prosvjeda protiv Obaminog „pasivnog držanja“ u sirijskom sukobu. Godinu dana kasnije promijenio je mišljenje o „umjerenim pobunjenicima“. Optužio ih je da su bez načela u borbi protiv Asada jer su se udružili s radikalnim islamistima  i saveznicima Al Kaide. Po Fordovim informacijama SAD  je  otvorio dva  centra za vojne operacije, u Jordanu i u Turskoj. U suradnji s turskim i arapskim časnicima ondje su se birali „krajnji korisnici“ oružja i ono se u Siriju  isporučivalo cestovnim ili zračnim putem.  Ford vjeruje da je CIA igrala važnu logističku ulogu u tim operacijama. Međutim, Turska i Saudijska Arabija, kaže on,  paralelno su  isporučivale oružje islamistima i protivnicima Amerikanaca. Danas sve strane, od Slobodne sirijske vojske preko IS-a do Asadovih saveznika, raspolažu oružjem iz spomenutih istočnoeuropskih zaliha. Nije jasno kako su Asadovi saveznici došli do oružja.
 
Stručnjaci koje je  pitao Birn misle da su isporuke ilegalne i po nacionalnom i po međunarodnom pravu.  Nije dovoljno da se potvrdu o krajnjem korisniku uzme zdravo za gotovo. Zabrana reeksporta mora se provjeriti barem nasumce, kažu oni. Budući da su zemlje izvoznice članice EU-a odnosno zemlje kandidati za pristup EU-u, moralo se paziti na odgovarajuće europske propise. U njih se ubraja i utvrđivanje rizika da oružje dospije u pogrešne ruke. Konačno, sve te zemlje potpisale su 2014. godine UN-ov Arms Trade Treaty, koji zabranjuje isporuku oružja vojnim snagama koje krše ratno pravo. U njih se ubrajaju svi kojima se u Siriji isporučivalo oružje.
 
Politiku to slabo zanima. „Ako ne isporučimo mi, isporučit će drugi“, kaže slovački premijer  Robert Fico. Vučić čak kaže da je ta trgovina odlična jer iz nje dolaze dobrodošle devize. Crnogorski trgovac oružjem Zoran Damjanović misli da kritičari gube iz vida proporcije.  U usporedbi s onim što u tu regiju odlazi iz Njemačke i zapadnih zemalja (o Rusiji i Iranu da i ne govorimo) prilog njegove zemlje odgovara poslovičnoj „statističkoj grješci“. Ali UN-ova agencija za izbjeglice ostaje pri svojoj kritici: isporuke oružja iz istočne Europe potaknule su  egzodus na koji neke od tih zemalja reagiraju graničnim ogradama od bodljikave žice.
 

Andreas Ernst, Neue Zürcher Zeitung

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1027 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević