Get Adobe Flash player

Tko je ta, odakle je ta, da prostiš, hrvatska elita

 
 
"Ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo
hrvatskog naroda..."
Blaženi Alojzije Stepinac
 
Gledam jučer sjednicu Sabora, iako sam rekla bezbroj puta, kako prestajem, kako mi ih je dosta, kako im, skoro svima, tamo nije mjesto. Ali, svaki se put na to, s teškom  mukom natjeram. Jer,  ljudi moji dragi, čovjek mora znati s kim ima posla.
Da bi znao koga će kasnije birati.
Da se opet ne bi zaletio.
Da opet ne bi dobio „mačka u vreći“.
I gledam ih tako, gledam… sve redom.
–Jadna nam, jadna naša majka!!! Zar ovi i ovakvi, predstavljaju mene i  moj hrvatski narod? – pitam se, vrteći glavom.
–Katastrofa, katastrofa!!!
https://render.fineartamerica.com/images/rendered/default/flatrolled/yoga-mat/images/artworkimages/medium/1/communist-last-supper-da-leonardo-digenio.jpg?&targetx=0&targety=-80&imagewidth=1320&imageheight=600&modelwidth=1320&modelheight=440&backgroundcolor=EC0705&orientation=1&producttype=yogamat
Doduše, neke sam od  njih dugo, jako dugo viđala i u Saboru i na TV ekranu. I uvijek ista pjesma i isti svirači.
Iako, ruku na srce, neki su nam se od njih, ljudi moji dragi, već odavno trebali skinuti s grbače i otići u ropotarnicu povijesti.
A neki su mi, ovi novi, skoro pa nepoznati. Neupadljivi, blijedi i bezlični.
Stazić, Maras, Jovanović, Bojan Glavašević, Đakić, Mrak Taritaš, Vesna Pusić, Beljak, Beus Richembergh, Grmoja, Jandroković, Predrag Matić, Orepić, Ivan Pernar, Marija Puh, Milorad Pupovac, Furio Radin, Tomislav Saucha, Ranko Ostojić, Božo Petrov, Milan Bandić…
I još cijela galerija različitih, a ipak, toliko sličnih likova. Sličnih po političkoj gluposti, bezobraštini, megalomaniji, hohštapleraju, bahaćenju, nekulturi, fraziranju, kočoperenju, ispraznom pametovanju, prostaštvu,  samopromociji, narcisoidnosti, neodmjerenosti i, naravno, borbi za pozicije. 
A sve su to, neki kažu, pripadnici naše elite.
Doduše, one političke.
Eto, imamo Hrvatsku! Imamo i elitu!
Ali, kakvu!?
Imamo, imamo!!!
I TZV. LIJEVU I TZV. DESNU.
Imamo i onaj „vučji čopor“ s tzv. lijeve strane koji se glože međusobno.
A i onaj, s tzv. desne opcije, zanijemio, s flasterom na ustima.
Zato, drugovi naši dragi, uvijek govorite istinu pa nećete morati pamtiti što ste i kada ste nešto slagali(parafraza).
–A znaš li ti, Lucija, što je to po definiciji „elita“?
–Ne znam točnu definiciju, ali po nekakvoj logici, to bi trebali biti pojedinci koji su u djelokrugu svoga rada i djelovanja postigli izuzetne rezultate i dosegnuli najviše domete (veliki umjetnici, znanstvenici, državnici, visoki vojni časnici, šahisti, športaši, književnici, kulturni djelatnici itd.).
Nažalost, postoji i ona druga strana medalje, tj. i elita u širem smislu- ovo sam negdje pročitala- koja obuhvaća i pojedince na rukovodećim funkcijama, a podijeljena je na one koji vladaju i na one koji ne vladaju. Kao što je to kod nas.
Jer, i naš vođa vlada i ruši sve pred sobom. Prijeti, eliminira, vrijeđa, ponižava, omalovažava… Sve one koji mu stoje na putu.
–Pravi-pravcati euro-diplomat i državnik, zar ne? 
Najprije obećavao, a onda obećano pogazio.
–E, moja Monika, moja Monika! „Ugled se ne stječe obećanjima, ono se zarađuje djelima.“
 
   A mi, kakva nas je uvijek  sreća pratila, imali smo često kao državnike, i u ovo naše vrijeme, tzv. elitu  iz „naše bivše države. Pa je, tako,  jedan od njih, još  1967. elitno „pred tadašnjim Saborom (tada kao mladi komunistički zastupnik), osudio donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika”. Te u svom poznatom stilu, njene sastavljače  prozvao kao “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije”.
Zatim pozvao svoje  drugove da ih se kazneno goni na sudu. A kasnije je taj isti, ali sada prema novoj potrebi,  mijenjao  elitno… i načela  i uvjerenja.
Eto, tako je nekada radila i ona bivša, drugarska elita. Ali, ova naša sadašnja, ne može bez bivših. Valjda osjećaju i slute da se vraća,  iz boce pobjegao, onaj njihov stari duh.
Osjetio je to i jedan stari elitni „lisac“, jedan od mnogobrojnih iz te stare tzv. elite,  osjetio je to vraćanje kotača povijesti unazad. Pa je , zato, sve manje na misama, a sve više u odlascima… u njegov dragi region. Širi vidike, proširuje nova poznanstva i  utvrđuje ona stara.
 Pa nam je baš zato, ta naša sadašnja tzv. intelektualna elita, radila uporno i dugo, pa ponudila i zajednički jezik, pa regionalnu suradnju, pa kulturnu suradnju, pa regionalne športske susrete, pa  „kurikularnu“ tj. kurikulnu reformu školstva, pa Istambulsku konvenciju, pa Marakeški sporazum, pa suradnju visokoškolskih ustanova u vascelom regionu…
Pa je, eto sada, pao i dogovor o razmjeni studenata. Ni manje ni više. A s kim drugim, nego s braćom s istoka?
Pa je, kao slučajno, elitni gost bio iz Srbije- Jagodina. 
–Nikad čula! Gdje je ta  i gdje se nalazi, da prostiš, ta Jagodina?
 
Nema što, jako, jako pametna ideja!!!
–Nemoj tako!Naša tzv. elita, nije znala koga dovodi. Jer, sam Bog zna gdje je bio i što je sve radio i uradio, taj srpski elitni lik po Hrvatskoj, u vrijeme njihove agresije na Hrvatsku i našega Domovinskog rata.
–Ali, naš elitni drug, a njegov  domaćin kaže, kako za to nije znao.
–Je li baš? E, moja Monika, moja Monika! Ili si glupa(a sigurna sam kako nisi) ili si toliko naivna da ne vidiš dalje od nosa.
–Pa, reci mi onda ti o čemu se tu radi!
–Evo, slušaj! Elitni drug ti je, jedan od mnogih, pravi i uspješni polaznik i diplomirani  đak svih kumrovečkih škola i usavršavanja. Zato vješto i kormilari-od onih tzv. lijevih do onih tzv. desnih, od odlazaka u  crkvu, od dijeljenja dotacija za razne udruge i manifestacije, od odlazaka na antifa derneke… od otvaranje svega i svačega, do bedža s voljenim maršalom te do vraćanja antifašističkih spomenika…  
Zapravo, i plan „Velikih“, jest tu negdje: jedan narod, jedan jezik, jedna država, i jedan vođa. A pozadina svega je brisanje granica, nacija, tradicije,  identiteta i vjere.
„Ako s 20 godina nisi socijalist, nemaš srca, a ako s 40 nisi konzervativac, nemaš razuma“. 
 
I tako, blago nama, sve elita do elite…a bez razuma.
A tu je i još  jedan iz elitne zajednice koji radi s desnom elitom „na „istom poslu i zadatku“.
Pa, za svaki slučaj, najprije ode na "konsultacije u otadžbinu", a onda se vrati s uputama za realizaciju naputaka.
Eto, što ti je elita. I ona lijeva, i ona desna. I ona istočna i ona zapadna.
–Ma, nije nama ni to problem. Nama i treba, upravo ovakva elita.
Jer, mi smo stoka sitnog zuba, kockoglavi, ognjištari, radnici, seljaci, ribari,težaci, vjernici i nevjernici, sirotinja i umirovljenici…
I svi smo, u miru božjem, umirovljeni. A, ubrzo i upokojeni.
Ostat će samo državljani  Hrvatske koji su Jugoslaveni po profesiji, opredjeljenju i osjećanju,
I svi polaznici i đaci kumrovečke škole, a marksisti mišlju, riječju, djelom i propustom,
I svi diplomirani filozofi koji „filozofiraju“ samo nama, a ustvari mlate nam praznu slamu i kradu Bogu dane,
I svi s diplomama  ONO I DSZ, za koju kažu naši Slavonci „troje šumom i troje drumom“.
I svi pljuvači po nama sa svih strana tj. oni koji uništavaju sve hrvatske vrjednote (obitelj, vjeru i odanost domovini Hrvatskoj), i oni koji nastoje zatrti sve što nosi hrvatsko ime.
Sve ogaditi obezvrijediti,  izvrnuti, prozivati, manipulirati, etiketirati, omalovažavati, nametnuti, preodgojiti...
Jer, našoj tzv. eliti najviše trebaju baš takvi. Oni koji ništa ne vide, oni koji ništa ne čuju, oni koji šute, te oni koji se prave kako nisu ništa ni čuli ni vidjeli.
Jer, njima ne treba netko tko je:
„zaplakao hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve“.
Ne, njima ne trebaju takvi! Elita su oni, tako kažu. I ona tzv. lijeva elita  i ona tzv. desna elita.
Jer, tako bar oni vide sebe. I povelik ih je broj. I svi složno idu… ruku pod ruku.
Pa, samo je 2.000 elitnih udruga!
–Reci mi, ako znaš, pa po čemu su to udruge elita i čime su to popravile društvo? Čime su to doprinijele našem boljitku?
–One su ti, draga moja,   nazovi civilne udruge. A sve su ti one, moja Lucija, upregnute u  isti politički stroj. 
I nije tako samo kod nas. Ima takvih po cijelom svijetu.
„Sve za vlast, vlast nizašto“, to je moto i njih i našeg Plenkija.
I, tu mu ne treba nekakva moć ni nadmoć. Ni politička, ni govornička, ni intelektualna.  
Zar mu treba nadmoć “nad   Jovanovićem, nad  jednim Marasom ili Glavaševićem?“  
Ti i takvi prosipaju samo fraze, ništa ne poduzimaju i ponavljaju jedno te isto. Kao i uvijek.
 
I dugo…dugo…u nedogled.
Jesu li išta uradili?
Nisu!!!
Jesu li išta promijenili?
Nisu!!!
A zašto???
Jer se ne usuđuje učiniti nešto drastičnije.
JER SE BOJE I STRAHUJU ZA SVOJE UGODNE FOTELJE.
„L’État c’est moi( država sam ja)!, poručuje im stalno naš vrhovni vođa. Kao u „dobra stara vremena“.
BLAGO, BLAGO NAMA!!!
–Ma,nemoj tako, Lucija! On se bori za Hrvatsku. Cilj mu je, kako on sam kaže, uređena i prosperitetna Hrvatska.
Pa, zar to ne vidiš? 
–A što da vidim, jadna ti tvoja majka?
Zar ti, stvarno, ništa ne razumiješ niti promišljaš?
Zar, stvarno, misliš kako je njemu cilj Hrvatska kakvu narod želi?
Zar, stvarno, misliš kako mu je cilj očuvanje tradicije, vjere, pisma, jezika, kulture i svijesti u sve povijesne vrjednote, za koje su dale svoje živote generacije i generacije Hrvata?I oni prije i ovi sada.
E, moja Monika, moja Monika!!!
Ali, pošto većina tzv. elite nema ni pravu ideologiju niti prave vrijednosti, jer se isključivo okuplja  radi svojih osobnih interesa, radi svoje političke moći, privilegija i lagodnog  života na državnim, odnosno našim jaslama, sada žarko želi biti jedan narod, imati  jedan jezik, jednu državu - Veliku Jugu ili kako se god zvala da zvala, i jednog vođu. A po mogućnosti i  potrebi, onoga iz Srbije.   
Jer, naše se elite  nadaju da će i tada biti na vrhu piramide, te da će moći spremiti dovoljno novca i bogatstva u inozemstvo, tako da i oni i njihove obitelji, mogu mirno i bogato živjeti… Gdje god to požele. Samo negdje daleko od Hrvatske koju će ostaviti u blatu.
 
“Gospodine Plenkoviću, hrvatski narod od vas ne očekuje  da budete poliglot, diplomat, supereuroman. Očekuje da budete državnik, i sluga i vođa svog naroda koji će jednom ipak reći ne ovom perfidnom i tihom ratu, objavljenom europskim suverenim nacijama, pa tako i vašoj, hrvatskoj. Vaši sadašnji izbori oblikuju našu budućnost i u ovom ratu anemija vam nije opravdanje”, zaključila je Esih.
 
»Vrline se ne rađaju iz bogatstva,
već bogatstvo iz vrlina.«
Platon
 

Vera Primorac

Hussein Obama i jedna Baba

 
 
Teorija kaosa na znanstvenom području kaže da ako leptir počne mahati krilima u Tokiju, u Los Angelesu može nastupiti uragan. Dakako, to nije točno niti želi biti točno, već samo ukazivanje na bit kaosa, a to je gubitak osjećaja za realnost kojeg je posljedica – kaos. Primijenjeno na političko područje, kaos nastaje kada najjačoj vojnoj sili na svijetu na čelo dođe lik koji želi promovirati islam u svijetu, onda nastane uragan, u ovom slučaju migracijski val, totalni kaos. Leptir je simbol proljeća.
https://cdn.cnn.com/cnnnext/dam/assets/150608084947-merkel-obama-exlarge-169.jpg
Tako je na čelo najjače svjetske sile, SAD-a, došao leptir zvan Barack Hussein Obama. Odletio je ovaj leptir odmah početkom prvog mandata u Egipat, u Kairo, i tamo održao govor protiv tirana koje treba rušiti, od Mubaraka do Gaddafija. I tako je nastalo arapsko proljeće. Leptir Hussein Obama, ključni vjesnik i akter arapskog proljeća te migrantskog uragana koji je potom slijedio i još uvijek razorno puše prema Europi, pošao je od dvije katastrofalne, diletantske premise.
 
Ljudska bla-bla-bla prava
 
Prva je da je islam religija mira, i druga je da ako sruši diktatore, od Gaddafija, preko Mubaraka do Al-Assada, da će na demokratskim izborima pobijediti većinski, navodni umjereni islam. Dogodilo se sasvim suprotno, došli su najgori islamisti na vlast, počele plemenske borbe, nastao ISIL kojeg Obama nije htio bombardirati u Siriji jer su išli protiv Assada, pa uskočio Putin, a islam kao religija mira, kao i većina umjerenih muslimana, pokazao svu svoju raskoš. Kaos, uragan koji su Obamina leptirska krila i krila njegovih bombardera napravila prema kriterijima kojima je suđeno našim generalima u Haagu i Tuđmanu, ratni je megazločin pod krinkom, a Bože moj, ljudskih prava, demokracije... bla-bla-bla.
 
Nakon izbjegličkoga kaosa koji je stvorio ovaj nobelovac za mir, za potpuni učinak Obaminih zločina po Europu bila je potrebna jedna žena iz Njemačke koja, ne želim joj izgovoriti ime, umjesto da je poštovala vladavinu prava na kojoj EU počiva i spriječila horde ilegalnih (!) migranata, ona je rekla: Dobro došli! Danas je ta baba, čije ime ne ću izgovoriti, politički mrtvac, kao i Obama, ali šteta je učinjena. Ovo dvoje leptirića, Baba i Obama, odavno je lupilo svojim krilima, a uragan Angela je naša svakodnevica, pa i ovdje u Baranji, ispred moje kuće, gdje svako malo danju i noću prolaze migranti. Naravno, prema mainstreamu, ja lažem pored zdravih očiju.
 
U Hrvatskoj je tema tzv. Marakeški sporazum, kojim bi se globalno regulirao proces (i)legalnih (i)migracija, lome se koplja, napada se predsjednicu što tamo neće ići, sve koji mu se protive, od Trumpa do malog Kurza, etiketira kao ksenofobe islamofobe... No u svim prijeporima oko Marakeškog sporazuma nitko ne spominje njegovu povijest, koja je, malo je reći, farsa, a ukazuje da leptir nastavlja dalje proizvoditi uragane. Naime, prije odlaska s vlasti, 2016. godine, jedna je osoba, da odmah odam ime, Hussein Obama, pred Općom skupštinom UN-a pokrenuo inicijativu koja je tada i prezentirana, a imala je naslov "Newyorška deklaracija o izbjeglicama i migrantima". To vam je današnji Marakeški sporazum koji u svojoj preambuli legalizira bezakonje, ilegelne migracije te kaže kako "jamčimo poštovanje i zaštitu ljudskih prava SVIM migrantima, BEZ OBZIRA NA NJIHOV STATUS, tijekom svake faze migratornog procesa", završen citat. Farsa ovdje ima više lica.
 
Prvo je da je Hussein Obama, koji je kao leptir koji je najavio i proveo arapsko proljeće te doveo do bolesti, predložio ovaj dokument pa su bolest i lijek u istoj osobi, ratnom zločincu koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj dokument, drugi dio farse, jest nastavak kaosa koji je ovaj leptir započeo jer ruši vladavinu prava jer se, opet, pod krinkom ljudskih prava, potiču ilegalne (!) migracije i čeljad nuka, kao uragan Angela, da krene prema nama, bez obzira što u zemlji nema rata ni bilo kakve ugroze. Uglavnom, kada osobe poput Obame, od arapskog proljeća do Marakeške deklaracije, spomenu sintagmu "ljudska prava", možete mirne duše odmah obući pancirku i kacigu jer počinje bombardiranje.
 
Farsa je i u tome da se ljudima iz civilizacijskog kruga kojima se fućka za ljudska prava, za ravnopravnost spolova, gdje se kršćane na dnevnoj razini mlati poput muha, nudi nešto što oni u biti preziru, što islamski kanonski spisi nazivaju "bida'a", iliti novotarija, koja islamu ne da ne treba, nego u islamu ne smije i ne može zaživjeti (demokracija), što je arapsko proljeće jasno pokazalo. U tom smislu, Obama je dvostruka štetočina, u jednoj osobi – i bolest (arapsko proljeće) i lijek (Marakeški sporazum) koji se zovu isto – proizvodnja kaosa. U ime ljudskih prava, dakako. Australija i SAD koje su u srži (i)migrantske zemlje neće amenovati sporazum, ne zato što su protiv migracija, dapače, ovise o njima, nego zato što se radi ne o stvaranju globalnog reda, već kaosa u režiji jednog te istog čovjeka, nobelovca za mir.
Inšalah, Europo, inšalah, sada nastupa europsko proljeće, red je da i islam, kao njima Obama, počne nama nešto izvoziti. Bum!!!
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/574503/insalah-europo-insalah

Koga su Staljinovi žbiri prokazali stradavali su milijuni nevinih obitelji

 
 
(Crtice iz vrijednoga djela Ivana Očaka Hrvatsko ruske veze)
U svibnju 1867. je organizirana sveslavenska etnografska izložba u Moskvi. Ivan Kukuljević se opravdava Rajevskom da kao Veliki župan ne može doći, da mu je to čak i ban sugerirao, te da Austrija smatra panslavizam opasnim po sebe. Kaže da mora misliti na obitelj (ženu i djecu), jer su njegovi prihodi  6.000 forinti godišnje, te da bi sretan bio i sa duplo manjim prihodima da se može baviti književnošću i ne ovisiti o kolebljivoj i nestalnoj politici. (Ivan Očak, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 60.-61.)
https://cdni.rbth.com/rbthmedia/images/web/hr-rbth/images/2013-10/big/geruc1_468.jpg
(Ta mržnja naših ljudi prema Austriji gotovo je neshvatljiva (Strossmayer, Kukuljević, Medović, Supilo, Starčević...) op. T.T.) Prema M. Marjanoviću kanonik i povjesnik Rački je mladome Stjepanu Radiću koji je naumio ići u Rusiju kazao: "Novac Vam ne mogu dati, a preporuku ne ću. Ne ću zato jer mi Hrvati nismo za veliki svijet, mi smo samo zato da jedan drugome u lonac gledamo i da se koljemo dok se ne pokoljemo. Osobito nismo za Rusiju, a o njoj ništa ne znamo, pa zato u njoj ništa ne razumijemo. Jedni iz nje uteknu sa mržnjom, drugi se onda izdaju za Srbe, a ko duže u Rusiji ostane, porusi se kao da Rusa nije, hvala Bogu dosta. I vi ćete iz Rusije uteći, ili bolje ne ćete tamo ni doći, jer eto nemate novaca. A to je i dobro, Bogom".
 
Izvješćuje dr. Ivan Očak o Krunoslavu Herucu, pravašu, književniku, stručnjaku za agrar i jezikoslovcu koji je u Petrogradu živio kao riba u vodi sve do žalosnoga stanja istoga nakon revolucije 1920. kada Heruc vodi knjižnicu u Tiflisu i oba su mu sina poginula u ratu, a kćer umrla. Ostala mu je jedna kćer i psihički labilna žena. Kasnije Vaščenko nadopunjava Očaka zanimljivim odnosom Herucovim prema agrarnoj reformi i školovanju obrtnika i seljaka, te pomoći koju istome pruža Lenjinova supruga Nadježda Krupskaja i boljševički sekretar Alijev u Karakalpakstanu sjeverno od Turkmenistana. Iz te dobre namjere se rodila grozota Kolektivnih gospodarstava kolhoza.
https://hr.rbth.com/arts/2013/10/16/zivot_i_sudbina_hrvatskog_konzula_krunoslava_heruca_u_rusiji_drugi_dio_22813
 
Stranice Očakove o Herucu na str. 117.-119. su zanimljive, osobito Herucovo pismo Luju Vojnoviću koja tako podsjeća na Šantićevu pjesmu "Ostajte ovdje". U pismu Vojnoviću karakterizira Ruse kao hladne i mlitave, te traži da mi sami sebe podignemo i učvrstimo, a ne da vazda nešto bratski prosimo u Rusiji. Heruc pomaže hrvatske zarobljenike i nastoji Rusima objasniti uzroke okrutnog umorstva 13 hrvatskih časnika u Odesi (Odeski pokolj), te ublažiti velikosrpske pritiske, što nije lako jer su Srbi saveznici Rusa u ratu.
 
Stjepan Radić u Rusiji 1924. zapaža da na selu nitko ne zna za Marxa, da je samo 2 posto seljaka partijaca. Na ispitivanju u domovini policiji izjavljuje da će seljačka republika Hrvatska ostati u Jugoslaviji ako će ova biti pretvorena u federativnu seljačku republiku. Daljnji cilj i politički ideal HRSS-a je jadransko-dunavska federacija svih seljačkih naroda od čeških brda do Jadranskog mora. Pri razmatranju članstva u seljačkoj internacionali Radić se buni u Moskvi što postoji predstavnik Jugoslavije, jer "Jugoslavija ne postoji nego postoji (...) samo militaristička i zvjerska Velika Srbija pod službenim nazivom Kraljevina SHS".
 
Ante Ciliga se kao komunistički rukovoditelj već 1923. zalaže u "Borbi"da se Jugoslavija sastoji od pet republika (Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Makedonije) i dvije nacionalno miješane republike, tj. BiH i Vojvodine. Nasuprot laži koju Tito tvrdi u knjizi "JOSIP BROZ TITO Sabrana djela, Beograd, 1977." Istranin Ciliga je tada bio visokopozicionirani član KPJ. Tito besramno izjavljuje: "svaka nevjerica u socijalizam ugrožavala je jedinstvo revolucionarnih redova i služilo je neprijatelju. Iz tih razloga mi smo, vodeći energičnu borbu za jedinstvo Partije te pojave kvalifikovali kao trockizam ili liberalizam i neshvatanje osnovnih zadataka Partije koja je stajala pred revolucijom." (zapravo nevini ljudi su osuđivani u mirno doba da Staljin uništi stari revolucionarni kadar, te vojne prvake osim Vorošilova i zaguši svaku kritiku). Kasnije će Tito zajedno s Kardeljem podmuklo napadati Ciligu nazivajući ga fašističkim plaćenikom jer se u Francuskoj usudio svjedočiti istinu o životu u SSSR-u i jer je pušten iz SSSR-a kao talijanski državljanin. (lukav potez Mussolinija da upozna talijansko radništvo sa ljepotom života u radničkoj državi). Ciliga je bio tad odslužio tri godine zatvora koje u je GPU produžio za još dvije godine bez suđenja!
 
Mnogi Jugovići u Moskvi su nastradali u staljinskim čistkama, Milan Gorkić (Josip Čizinsky), Vladimir Ćopić, komandant brigade u Španjolskoj i 6 od 8 čelnih ljudi partije osim Josipa Broza. Staljin je čak pomišljao da ukine KPJ. Živojin Pavlović je tada odbio putovati u Moskvu, ali su ga titoisti nakon dugog mučenja ubili kod Užica, Srbija 1941. godine. (Tito u spomenutoj knjizi iz 1977. licemjerno navodi kako je čudovišno i do krajnosti nehumano strijeljati revolucionare i svoje dojučerašnje drugove kako je to činio Staljin!)
 
Mate Balota opisuje Antu Ciligu; "onaj isti Tone, japleničarski sin, odličan đak... gimnazije i Sibirije, koji zna kako izgledaju zatvori u Italiji, Jugoslaviji i Sibiriji (bit će 1941. Ante i u Jasenovcu, op. T.T.), "uvijek jednako samodopadan i superioran..., Istranin koji je vječito tražio polugu kojom bi dignuo i pokrenuo globus i sada sjedi tu sa mnom za stolom... i jede punim ustima za dvoje domaće makarune... (Flacius novi, op. T.T.) htio je da  se bori kao neki Herkul protiv svjetskog kapitalizma i protiv Staljina..." Napadati jednog komunista koji živi u demokratskoj Francuskoj da je jugoslavenski agent, fašistički sluga, ili da je sudjelovao u organizaciji atentata na Kirova apsurdno je, ali Partija djeluje kao sekta fanatika, ili ljudi vezanih strahom i interesom.
 
Pogledajmo kako je drug E. Kolman okarakterizirao knjigu Istranina Josipa Šajina "Prostor, vrijeme i  kretanje". Kolman piše: "Razobličavajući idealizam (Deborin i njegova škola) i mehanizam (Timirjazev) s pozicije marksističko-lenjinističke nauke o prostoru i vremenu, u radu nije dana kritika svih neprijateljskih koncepcija Buharina i dr. antimarksističkih pravaca (marksist Buharin je pomogao Staljinu doći na vlast, poslije pao u njegovu nemilost, op. T.T.)... Đuka Cvijić (brat Stjepanov) jedan od osnivača KPJ dospio je u Moskvi u nemilost. Prvo su ga izbacili iz posla, zatim iz hotelske sobe da bi zatim ljude koji su pokazali sažaljenje uputili (kao i njega) u Sibir. Rudolf Hercigonja ga je primio u stan na razgovor i dao mu hranu, Karlo Štajner (20 godina u Sibiru) mu je dao šupu da u njoj spava... Dragi drugovi, nema mjesta humanosti prema onima koji skrenu sa prave linije!
 
Karlo Štajner iznosi slučaj Antuna Mavraka koji je u očajnoj situaciji i potpuno odbačen od svih bio pun vjere u pobjedu revolucije i socijalizma... Godine 1937. i Tito dobiva poziv u Moskvu, ali ne odlazi! Jedan od hotela gdje su odsjedali strani komunisti bio je hotel Lux gdje je bilo špijunsko leglo i opasno mjesto za život, tako je poslije J. B. T. nazvao psa koji mu je slučajno spasio život na Sutjesci, BiH. Luxa je Tito upoznao u Prozoru BiH; pas je bio dresiran na njemačkom, pa mu je  davao komande na tom jeziku. Tito ipak odlazi u Moskvu 1938.; smatra se da je više stotina jugokomunista zaglavilo u staljinskim čistkama, te da je Tito napisao negativne karakteristike drugu Kamilu Horvatinu.
 
Vrlo je poučan i tragičan slučaj Vladimira Ivanoviča Pičete, filologa i povjesnika. Njegov otac Ivan iz Mostara je došao u Rusiju gdje postaje rektor na bogosloviji u Poltavi, te Vitebsku. Vladimir Pičeta se 1929. zalagao za uvođenje literarnoga bjeloruskoga jezika, za kaznu prestaje biti rektor Bjeloruskoga fakulteta. On je 1930. uhićen jer je predao pismo rođaku akademiku Ljubavskom, a 1931. je uhićen i njegov istoimeni sin, kemičar, koji je umro na robiji.
 
Kad je češki državnik Eduard Beneš (1934.?) posjetio Moskvu, Staljin ga upita želi li nešto posebno vidjeti ili se sresti sa nekim sovjetskim velikanom. Beneš zatraži da vidi V. Pičetu, našto Staljin hitno uputi dva agenta malom letjelicom u Vjatku (Sibir) gdje oni pokupe Vladimira, dovedu ga u Moskvu, obuku, nahrane, urede i narede da kaže Benešu kako je bio na stručnom usavršavanju. U razgovoru sa Benešom i V. Pičetom Staljin kaže akademik drug Pičeta, na što ga drug Pičeta ljubazno ispravi da je samo sveučilišni profesor. Staljin kaže ne, Vi ste akademik i otad Vladimir postade akademik sa ovjerenim papirom!
 
Ličanin iz Vrhovina Danilo Srdić postao je od običnoga vojnika komandantom korpusa i Staljinovim pobratimom. Kada je bila sječa časnika Crvene armije Srdić je uhićen noću i proglašen narodnim neprijateljem. Umro je u Sibiru, žena mu je dobila 8 godina robije, sin je morao raditi kao fizički radnik (stradao 1944. kao ruski vojnik). Stan im je oduzet.
 
Pravni konzultant i nekadanji načelnik štaba aktjubinske fronte Vladimir Šprajcer uhićen je 1938. Njegov grijeh: izvještavajući novinara o vrstama pšenice i slično naveo je da kolektivizacija slabo uspijeva jer tu žive pastiri nomadi. Žena i četvero male djece prolaze užasne dane. Majka je morala raditi svakakve poslove i trpjeti u stanu neke azijske pastire, službenike tajne policije. Bili su slabo hranjeni. Najstariji Zvonko upisao je medicinu u dalekoj Alma Ati, ali kad su tamo doznali da je otac "državni neprijatelj" upućuju ga 1944. na frontu. Prethodno je ravnatelja udario šakom jer mu je vrijeđao pokojnoga oca. Godine 1949. umire od tuberkuloze u 28. ljetu. Sestra učiteljica mu umire 1946. u dobi od 23 godine. Zora, također učiteljica umrla je od tuberkuloze 1957., stara 32 godine. Brat Vladimir poživio je i gradio mostove i dr. Progoni članova obitelji, nemogućnost upisa na fakultet, dobivanja poslova, useljavanje neugodnih sustanara, samo su neki od u arsenalu načina na koji je zagorčavan život ljudima koji najčešće i nisu bili neprijatelji sustava.
 
Naši iseljenici u SAD-u koji su bili naivni i otišli u Staljinov raj na zemlji teško su se razočarali, ali nije bilo puta nazad. Kristofor Mikelenić sa Ugljana uhićen je 1937. godine. Žena je govorila vlastima da će se ti strašni postupci u Americi doznati i razočarati ljude, ali oni su mi se smijali i govorili da ih se to ne tiče! Ne želim demonizirati sovjetsku Rusiju, grozne se stvari tada događaju i u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Jugoslaviji, Kini, Japanu... Priznajem da je izgrađena jaka vojska, tvornice metalnih proizvoda, podignuta znanost i tehnika, podizane škole i bolnice, ali i da se raspolagalo ljudstvom na strašno nečovječan i pogrješan način. Samo je sumanuta politika Hitlerove Njemačke "pomogla" da sustav dobije "infuziju"; vjerojatno je SSSR platio pobjedu sa više od 20 milijuna ljudskih života. Čini se da su i Njemačka te pogotovo Rusija danas razumnije države.
 

Teo Trostmann

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Subota, 23/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1135 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević