Get Adobe Flash player

Može se napustiti emisija, ali ne i negirati istinu da je u Jasenovcu bio logor do 1953.

 
 
U zadnje vrijeme, Monika i ja, često navečer pogledamo nešto na TV programu. Toliko se toga dogodilo i događa, nažalost ružnoga, da čovjek mora sve pratiti da bi povezao konce i da bi, čitajući između redova, donio svoj sud i stvorio svoje mišljenje. I sjedimo, tako, nas dvije šutke i ne očekujemo, po našem starom običaju, ništa dobroga. Ali, čovjek mora biti u tijeku. Bilo dobro, bilo loše. Da zna kako se postaviti i  kako se pripremiti  na ono što ga mu slijedi.
‒A što nam slijedi!? Sve su prilike ništa dobro. Jer, crno nam se piše…
I, umjesto da u miru i ljudski odbolimo i ovaj svibanj i pomolimo se za sve naše stradale na Bleiburgu i Križnom putu, svjedoci smo napada, agitiranja, blaćenja, klevetanja od naših drugova koji još uvijek žaluju za svojom, nikad prežaljenom Jugom, za bratstvom i jedinstvom i za svojom braćom s istoka.
–Pa, zato i jesmo,moja Monika, jedino mi Hrvati, za razliku od ostalih europskih naroda, koji su se nakon pada komunizma i pada Berlinskog zida suočili sa svojom prošlošću,  ostali zarobljeni  u sljepilu njihovih starih zabluda.
‒A, zar si nešto drugo i očekivala? Zar nisi gledala, prije nekoliko dana emisiju „Otvoreno“, s dva sveprisutna gosta, Ivu Goldsteina i Zorana Pusića, pa Zvonimira Čička, te dva rijetko viđena… Božu Vukušića i Tomislava Markića - ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu?
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/61/Partisans_in_liberated_Novi_Sad_1944.jpg/1200px-Partisans_in_liberated_Novi_Sad_1944.jpg
Jugopartizani - ubojice u ratu, ubojice poslije rata
 
Raspravljalo se tako o Bleiburgu a dotaklo se i Jasenovca. Ali, kao i uvijek dosad, u takvim i sličnim debatama, kod nas je sve ostalo i stalo na '45. Jedni grčevito brane svoja stajališta i mitove iz vremena komunizma, a drugi podastiru dokaze  i iznose sve više i više povijesnih činjenica koje te mitove potiru. Ali, svugdje nailaze na zid. Jer, problem su upravo oni prvi, oni koji pod svaku cijenu žele produžiti trajanje svih svojih  mitova, laži i falsifikata. "Moramo odvojiti Jasenovac do '45. i Jasenovac poslije '45.", kaže Čičak. 
"Ma nema nikakvog Jasenovca nakon '45! Ja znam i nemojte pričati o Jasenovcu nakon '45. jer ću se ja sada dići i napraviti skandal pred čitavom hrvatskom javnošću! Jasenovac nakon '45. postojao nije! To je falsifikat i manipulacija koja je krenula 90-ih godina. Pogledajte sve emigrantske žrtvoslove do 90-ih godina. Imate desetke i desetke lokacija na kojima su ljudi na Križnom putu bili zatvarani odnosno internirani i ubijani, jednim dijelom - Jasenovca nigdje. Jasenovac nakon svibnja '45-e izmišljotina je 90-ih godina . U Jasenovcu se nakon svibnja '45. logor raščišćavao. Došli su kažnjenici iz kaznionice Sisak koji su lokalnim pomagali seljacima iz Jasenovca i okolnih sela koja su bila razrušena, da se cigla i drugi građevinski materijal kojeg je u Jasenovcu bilo u izobilju, odnese i da se od toga grade kuće. To je bila kaznionica, zatvor, ljudi su mogli primati posjete nedjeljom, ubijen nije nitko, jedan ili dvojica pri bijegu, bilo je oko 500 zatvorenika koji su dvije godine raščišćavali. Ti otkrivaš toplu vodu ili Ameriku prije Kolumba. Dragi Zvonko, izvoli sada, što se tiče nakon svibnja '45., da tu diskusiju završimo. Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o tome sam pisao, moj otac o tome je pisao i nema se više ništa tu reći. Društva koja se bave Jasenovcem nakon svibnja '45. sramota su Hrvatske i način na koji su pisali i način na koji ih javnost podržava sramota je Hrvatske",  sav uzdrhtao od bijesa, kao da ga je netko bocnuo iglom, viče Goldstein. 
 
„To je falsifikat i manipulacija koja je krenula 90-ih godina. Za Jasenovac ću reći samo jedno  – nema nikakve potrebe za međunarodnom komisijom.”
I , eto, tako je rekao Ivo. I točka. Diskusije više nema. Ili će se prestati govoriti o Jasenovcu nakon 45. ili  će on napraviti skandal.
I ustati  i napustiti studio.
 Unatoč svim dokazima, unatoč izjavi  njegovog oca Slavka Goldsteina, u jednoj TV emisiji 2004., kako  na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca…“ Još  je tada i dodao kako se cijela stvar treba istražiti te potom i objelodaniti istina.
Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac. Ali, za Ivu Goldsteina ni to nije istina. Nema više diskusije. I točka. Jer, on ne želi raspravljati. On ne želi voditi normalan dijalog. On ne želi podastirati niti dokaze niti autentične dokumente. Ne, on to ne želi! On samo skače i viče: „To je falsifikat i manipulacija koja je krenula 90-ih godina.
 
Za Jasenovac ću reći samo jedno: Nema nikakve potrebe za međunarodnom komisijom.” Ali i njegov  otac, Slavko Goldstein, potvrdio je, ali kasnije zbog nekog razloga i porekao postojanje poratnog Jasenovca i negirao mit o masovnom ubijanju djece s Kozare.
‒Pa, zna se koji je pravi razlog za ovo. Strah, moja Lucija, strah. Strah od gubitka privilegija, strah od gubitka udobnih fotelja, strah od izopćenja iz društva. Jer, maske su  pale.
I ništa se više, na našu sreću, ne može skrivati. I nema više nikakve sumnje da je logor Jasenovac postojao i nakon 45. „Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisije, kako je to nedavno učinio dr. Ivo Goldstein odbijajući o toj temi i razgovarati“.
 
No, na našu sreću, mi smo u demokraciji. I nitko nam ne može zabraniti, radi utvrđivanja povijesne istine, niti istraživanja, niti pisanja, niti raspravu o ovoj i sličnim  temama. 
„Na našu sriću danas dica imaju i internet pa in niko više ne mere podvalit laži i jugočetničke izmišljotine iz drugog svitskog i Domovinskog rata, ča isto pokušavaju“, zaključuje i moj stari susjed Roko.
‒E moj Roko, moj Roko! Na našu nesreću, takvi nam odgajaju djecu.
I, eto, zašto je  hitno potrebita lustracija! Treba takve osobe isključiti iz javnog života, iz škola i visokih učilišta. Da nam ne truju mlade generacije svojim „istinama“...
HTNO, HITNO LUSTRACIJA!
Hitno na provjeru i svi diplomski radovi, sve diplome, magisteriji i svi doktorati. Hitno!
Hitno iz prosvjete i svi oni koji su diplome stekli „po babi i po stričevima“ i po partijskim zaslugama. I svi oni čije su teme bile samoupravni socijalizam ili ONO I DSZ iliti Općenarodna obrana i društvena samozaštita.
‒E, ljudi moji dragi, nemojte tako! I to je , kao i marksizam trebalo predavati- stručno i po partijskoj liniji.
‒Jesu li oni normalni, moja Lucija? Misle li oni, stvarno, da smo mi kreteni? Da su nam uspjeli isprati mozak. Da mislimo ono što bi oni htjeli da mi mislimo.
E, malo morgen!!!
SVI NA PROVJERU! I TOČKA!!!
DOSTA VAS JE.
 
‒Vidiš,sad mi je tek jasno zbog čega taj njihov  strah od istine i gdje sežu korijeni toga straha.
‒Pa, naravno,  u njihovim lažima, u zločinima koji su činili njihovi očevi ili djedovi, u napuhanim i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ , u lažima o ubijenih od 7 stotina do jedan i pol milijun ubijenih Srba, Židova, Roma. Pa, poslušaj samo izmišljotine i laži o kojima stalno pričaju antife  i o kojima svako malo slušamo! I ne samo od njih, nego i od Vulina, Dodika, Vučića, Milorada Pupovca…
Što je njima? Nešto s njima, stvarno, nije u redu. Jer ovako kako se oni ponašaju, ne može se ponašati normalno misleći čovjek.
Pogledaj samo Ivu Goldsteina!  Sav problijedio, drhti od bijesa…zapjenio. U jednom sam trenutku pomislila da će ga srce prekinuti.
Strah, strah, moja Monika. Strah! Jer je svjestan kako, skoro iza svakog tadašnjeg „osloboditelja“, pod zemljom zveckaju kosti onih“oslobođenih“. Što  ako se nađu i otkopaju!?
A ovaj njegov  teatralni istup i cijela predstava? Čemu sve to?
To ti je, draga moja, samo hvatanje za posljednju slamku spasa.
Kako ih samo nije sram? Kako nitko  od njih, od tih silnih tzv. antifašista, nikada nije protestirao zbog lažnih optužbi i objeda na račun Hrvatske s istoka? Kako nitko od tih silnih tzv. antifašista, nikada nije protestirao zbog proglašavanja antifašistom četničkog vojvode Draže Mihailovića? Kako nitko od njih nije reagirao niti na podizanje onih silnih spomenika četničkim agresorima nakon Domovinskog rata? Kako nitko od njih nije reagirao na ponovno bujanje četništva u Hrvatskoj?
„Ali, umjesto toga, protestiraju i grčevito žele spriječiti da istina konačno iziđe na svijetlo dana.
Zato se ne treba čuditi što se žeste i prijete.
Jedino im je to i preostalo. Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni i da gube...
Jer, svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom, ima svoj rok trajanja“.
‒I ovakvi su, ljudi moji dragi, profesori našoj djeci! I ovakvi ih uče našoj povijest i pune im glave svojim lažima!
‒E, moja Monika! Davno sam ti ja rekla da dobro paziš gdje i na koji fakultet šalješ svoju djecu. Jer im pošalješ normalno dijete, a vrate ti zaluđenog marksistu.
Zato, lustracija! 
L-U-S-T-R-A-C-I-J-A!!! 
Jer, od Srbije i njihove propagande veći su nam problem 'mentalni Jugoslaveni' u Hrvatskoj.
‒A,znaju li oni, uopće, što narod misli ikako diše?
- Znaju, znaju. Ali, nije ih briga. Zato, evo nešto da se prisjete:
•Goldstein je slobodno mogao van ako mu se ne sviđa replika. Nema nitko monopol na istraživanje i istinu. Pokleknuli su pod ucjenom Goldsteina i poslije nisam ni gledao.
 
•Evo čega se plaši Goldstein:
Igor Vukic "Radni Logor Jasenovac" Roman Leljak "Mit o Jasenovcu" ove knjige izlaze uskoro... Ljude ne zanimaju jugo-udbaske-bajke nego ISTINA... kako su ono govorili o Jasenovcu u Jugoslaviji 700.000 žrtava pa onda  govore 83.813......a koliko istraživanja pokazuju čak i ta brojka je lažna. Tu su i Blanka Matković, Ljubica Štefan, grof Nikolaj Tolstoj, Michael Pleich… i mnogi drugi.
•Goldstein će se dići i napraviti skandal ? Pa dovoljan je skandal to što uopće djeluje u javnosti, naročito nakon što je u Veleposlanstvu RH u Parizu istaknuo sliku  zločinca, zvanog Tito.
I on kao nešto zna ? Zna ono što je   Beograd  pisao o "istoriji" Hrvatske, što on i njemu slični tzv. „istoričari“, a ne povjesničari, u Hrvatskoj stalno recikliraju, a traženje istine nazivaju revizijom povijesti kojom se žele umanjiti ustaški zločini, koji i kao ovakvi prema izvorima tih protuhrvatskih protuha nisu vrijedni spomena.
A što i kako sve Goldstein zna, vidljivo je iz slijedećeg:
„Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190.–191. napisao je sljedeće:
 
"Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: 'Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!' To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka."
ili
Neven Budak u članku O knjizi Ive Goldsteina "Hrvatski rani srednji vijek", Novi Liber, Zagreb, 1995., 511. str., Radovi, Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), na tridesetak stranica govori o faktografskim pogrješkama, metodičkim grješkama ("Veliki broj metodičkih grješaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici."). Profesor Budak dalje piše o krivom zaključivanju itd. Treba pročitati Zaključak u kome prof. Budak konstatira kako je knjiga – promašaj!
• Ivo Goldštajn i njegov otac su rekli sve i basta!!! Nitko više tu "istinu" ne smije dovoditi u pitanje!?! Pa on je redovni profesor na FF-u u Zagrebu, a samim tim je i jedini vlasnik istine.
• Kao klinac sam znao da je Jasenovac radio i nakon dolaska komunista na vlast jer se moj otac družio s nekim Radom, partizanskim prvoborcem, nositeljem Partizanske spomenice 41., a koji je bio čuvar u logoru Jasenovac do veljače 1951. kada je premješten na Goli otok jer se logor Jasenovac i službeno zatvarao.
Istina je spora, ali uvijek stigne.
PAMETNOME DOSTA!!!
 

Vera Primorac

Vatikanski ugovori su zapravo plaćanje stanarine!

 
 
Demokratsko pravo svakoga je dovoditi u pitanje bilo što. Šef partije, sljednice Komunističke partije Hrvatske, SDP-ovac Bernardić, zvan Sekretar, radio bi reviziju Vatikanskih ugovora i pitanja financiranja Katoličke Crkve od strane države. I išao na referendum. Tomu se pridružuje šef HSS-a, liberal Krešo Beljak, zvan Pajser, kao i Anka Mrak Taritaš, kodnog imena Gunja.
http://www.mojosijek.hr/wp-content/uploads/2014/08/15_8_2014_obnova_ku%C4%87a_gunja.jpg
Gunja
 
Prvo pitanje koje se nameće jest želi li ova ekipa dokinuti novac samo Katoličkoj crkvi, budući da su upravo zahvaljujući Vatikanskim ugovorima slične ugovore potpisale sve vjerske zajednice, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, čiji je značajan dio članova, pa i episkopa, devedesetih huškao na okupaciju RH. Prema onome što izjavljuju, oni idu samo na eliminaciju Katoličke crkve iz proračuna. Legitimno, svatko ima pravo mrziti bilo koga skrivajući se iza sekularnosti, kako Sekretar, tako Pajser, pa onda i Gunja.
 
Na stranu sada što je država milijardu i pol kuna na raznim razinama davala i daje tzv. nevladinim udrugama koje su nerijetko parapolitičke podružnice SDP-a, poput GONG-a, i koje su, neke od njih, radile o glavi ovoj državi u slučaju Gotovina i mnoštvu drugih. Na stranu sada što država financira srpske Novosti, koje zauzvrat hračkaju po istoj državi i njezinim simbolima. Na stranu sada što Sekretarovu prethodniku, gospodinu Milanoviću, to nije padalo na pamet izjavivši, znajući za sve navedeno, da država financira koješta, pa ne vidi problem zašto ne bi i instituciju koja je dala i daje nemjerljiv doprinos kulturi, identitetu i razvoju ovog naroda (Sveučilište, Akademija...), skoro kao Documenta ili GOLJP Zorana Pusića.
 
Na stranu sada što ogromna većina civiliziranih, sekularnih zemalja Europske unije, na koje se inače pozivaju Pajser, Gunja i Sekretar, imaju slične ili identične ugovore i vjeronauk u školi. Na stranu sada što je ideja o referendumu čisto huškanje naroda na Crkvu i totalna pravna glupost jer se radi o međunarodnim ugovorima, pa je takav referendum besmislen. Na stranu još puno toga... Ključna je stvar koju treba jasno izgovoriti da Pajser, Gunja i Sekretar u populističkoj demagogiji zapravo zamjenjuju teze, iliti narodski, lažu. Država uopće ne financira Katoličku crkvu, nego restituira ono što je Komunistička partija, koje je sljednik SDP, ukrala Crkvi. Jedan slikovit primjer: cijeli Novi Zagreb izgrađen je na crkvenom zemljištu koje su Titove pljačkaške horde otele.
 
Radi se ukupno o 19 milijuna kvadratnih metara (građevinskog) zemljišta vrijednog milijarde eura. I sada, vidi paradoksa, Katoličkoj crkvi se ne da graditi crkvu na njezinu zemljištu, u Novom Zagrebu!? Većina njezine imovine, od Vukovara do Dubrovnika, Crkvi nije vraćena, a radi se o desecima milijardi eura. Ono što država isplaćuje Crkvi zapravo su tek kamate, odnosno nadoknada za ono što je prethodnica SDP-a, SKH, opljačkala, ne samo Crkvi, nego i mnoštvu drugih fizičkih i pravnih osoba, uključujući i Židove.
 
Tako Joža Manolić, zvan Mladoženja, kao jedan od desetaka tisuća, živi u elitnom dijelu Zagreba u kući koja je oteta. Susjed mu je bio zloglasni Titov kiler, udbaš Stevo Krajačić. Dakle, Sekretar i društvo ne problematiziraju pljačku i zločine nakon četrdeset pete, nego Vatikanske ugovore koji tu nepravdu ispravljaju. Stoga, molim lijepo, neka SDP, kao sljednik SKH, umjesto Republike Hrvatske, isplati svim fizičkim i pravnim osobama, uključujući i Katoličku crkvu, naknadu za imovinu koju je Partija, uz usputne fizičke likvidacije, opljačkala i, naravno, izbacila vjeronauk iz škola. Bernardić, šef Partije sljednice SKH, zadnji je koji ima pravo drviti o novcu koji Crkva "dobiva". Ne, Crkva zapravo ništa ne dobiva, dapače, njezinom nevraćenom imovinom, još od Jugoslavije, koriste se baš (i) osobe koje bi – dokidale financiranje Crkve!?
 
Stoga, u redu, gospon Sekretar i Pajser, gospođo Gunja, isplatite, na čelu sa SDP-om, sve fizičke i pravne osobe – žrtve Titovih pljačkaških hordi, ne samo Katoličku crkvu, i odmah možemo ukinuti Vatikanske ugovore. Molim, isplatite i moga oca koji je iz BiH s četvero djece i dva kofera došao u Slavoniju jer su nam komunisti oteli zemlju, protjerali nas, a otac je završio na baušteli jer u SRH za "ustaše" (otac mi je imao sedam godina kad je počeo rat) nije bilo posla, i slao Titu svaki mjesec devize koje je Jugobanka pljačkala i mijenjala po smiješnom tečaju.
 
Platite i traume nama djeci koje smo kao "ustaška" djeca i vjernici prolazili u bivšem režimu baš zbog vjeronauka ili slavljenja blagdana. Zar opet? Vatikanski ugovori nisu tabu tema. Dapače. Ali onda tabu tema ne smiju biti ni stotine tisuća Židova, Hrvata, Nijemaca, Srba, pravoslavaca, muslimana... koje je prethodnica Bernardićeve partije opljačkala i(li) pobila. Još od 1945. godine do danas svojom imovinom Crkva financira komuniste i njihove sljednike. A to što oni nazivaju "Vatikanskim ugovorima" u narodu se zove – plaćanje stanarine!
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/543980/vatikanski-ugovori-su-zapravo-placanje-stanarine

Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

 
 
Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo. Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.” Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.
http://icdn.2cda.pl/vid/oryginalne/939d16664770b4e0c94af073ed988369-01.jpg
Roman Dmowski
 
Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet ne će biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici. Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije. Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.
 
On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje. To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”
 
Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi? Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti. Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.
 
Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova. Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije. Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.
 
King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj. U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj. Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.
 
Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”. Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”. Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.
 
Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija. Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani. King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.
 
Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog. King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.
 
Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga. Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.
 
Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu. Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu. Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.
 

Ivo Lučić, Globus, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivo-lucic-falange-jugoslavena-gube-utjecaj-ostaje-im-samo-nostalgija/7277745/

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1122 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević