Get Adobe Flash player

Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

 
 
Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo. Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.” Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.
http://icdn.2cda.pl/vid/oryginalne/939d16664770b4e0c94af073ed988369-01.jpg
Roman Dmowski
 
Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet ne će biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici. Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije. Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.
 
On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje. To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”
 
Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi? Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti. Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.
 
Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova. Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije. Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.
 
King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj. U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj. Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.
 
Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”. Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”. Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.
 
Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija. Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani. King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.
 
Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog. King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.
 
Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga. Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.
 
Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu. Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu. Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.
 

Ivo Lučić, Globus, https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivo-lucic-falange-jugoslavena-gube-utjecaj-ostaje-im-samo-nostalgija/7277745/

Polazišna točka postmodernističkih filozofa je poricanje svake istine

 
 
Istanbulska konvencija dragulj je u kruni postmodernističke dekonstrukcije, čiji je glavni ideolog i naučitelj Jacques Derrida. U knjizi “Globalizacije zapadne kulturne revolucije”, Marguerite A. Peeters ističe da je polazišna točka postmodernističkih filozofa poricanje svake istine, koja upravlja stvarnošću i moralom. Autorica piše: „Poricanje istine dovodi do poricanja stvarnosti, ljudske prirode, početaka, datosti onoga što jest po sebi, razuma i objektivne spoznaje.“
http://www.critical-theory.com/wp-content/uploads/2013/02/derrida.jpg
Jacques Derrida
 
Negativan odnos prema materiji, prema tijelu osnovno je obilježje gnosticizma, u svim povijesnim razdobljima njegove pojavnosti. Suvremeni gnostici, a to su bez dvojbe sljedbenici rodne teorije u svim njezinim načicama, prema tijelu se odnose također kao prema nečemu s čime se može i treba manipulirati. Temeljna judeokršćanska poruka koju čitamo na prvim stranicama Biblije sadržana je u objavi da je Bog stvorio sav svijet i materijalni i duhovni i da je sve dobro što je stvorio („I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“, Post,1,31). Kruna Njegova stvaranja je čovjek: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvorimuško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27)
 
Nasuprot judeokršćanskoj objavi, gnostici suprotstavljaju materijani i duhovni svijet, Stari i Novi Zavjet. Prema njima ovaj stvoreni svijet s materijalnom podlogom je zlo, jer je vidljiva i nevidljiva materija sama po sebi zlo. Njega nije stvorio pravi Bog svjetla i duha, nego njega su stvorili otpadnuti anđeli, a njihov vođa je židovski Bog Jahve. Gnostici tvrde da je iskonski čovjek bio samo duhovno biće, bez imalo materije i podijeljenosti, tj. bez spolnih razlika. Kako je prema gnosticima, u čovjeku ostala jedna iskrica pravoga Boga svjetla, a to je duh čovjekov, izabranici dobivaju „poziv” s neba, te dolaze do spoznaje (gnoze) o svome stanju i ta gnoza ih vodi k otkupljenju.
 
Kako se ovo nevjerojatno podudara s idejama suvremenog gnosticizma koji negira tjelesni identitet čovjeka. GREVIO eksperti, kakve nam nameće Istanbulska konvencija, također su „prosvjetljeni“ i „pozvani“ poučiti i prosvijetliti neupućeni puk te ga odvojiti od njegove tjelesnog i spolnog identiteta!
 
Rodna teorija, kao eklatantni primjer suvremenog gnosticizma, udara u temelje judeokršćanske kulture. Kako je u temelju kršćanstva judaizam, jasno je da je rodna ideologija u svojoj srži antisemitska. U pozadini brojnih antisemitskih progona, krije se zapravo mržnja na narod koji je svijetu prenio temeljnu istinu o čovjeku; da je čovjek Božji dar, stvoren na sliku „Božje besmrtnosti“, da je stvoren kao muško i žensko, da je ljudski život neprocjenjiv te da se s darom ljudskoga života ne smije manipulirati ni za koju svrhu, ni za koju ideologiju; nacističku, komunističku, postmodernističku… Kako bi prikrili svije prave namjere ideolozi rodne ideologije, služe se novogovorom koji ne možeš uhvatiti ni za glavu ni ta rep. Nije to slučajno. Njihovi protagonsti, vrhunski su majstori zamagljivanja i višeznačnog samovoljnog interpretiranja. Nejasnoće u definiciji roda nisu slučajne i upravo takve otvaraju prostor manipulacijama i voluntarizmu.
 
Istim jezikom pisana je i Istanbulska konvencija. Pravo tumačenje tih namjerno zbrkanih pojmova dat će tzv. eksperti sačinjeni od tijela zvanog GREVIO, koji se postavlja iznad države, koji slobodno tumači, provodi i sankcionira sve one koji ne prihvate njihovo tumačenje rodne ravnopravnosti“. GREVIO zauzima poziciju svjetske inkvizicije, kakvu svijet do da sada nije vidio. Od njihove neupitne vlasti ne može nas zaštititi nikakva interpretativna izjava. Ne samo zato što članak 78. navodi da ne može biti izuzimanja u pogledu bilo koje odredbe Konvencije (osim nekoliko nabrojanih i posve nebitnih iznimaka), nego i zato što će tu famoznu interpretativnu izjavu tumačiti i interpretirati GREVIO.
 
Sve u svemu, zbrka oko jezika koju plasiraju autori Istanbulske konvencije, postmodernistički je projekt dekonstrukcije i razaranja čovjekove biti i svih sastavnica ljudskoga življenja, te stvaranja nove paradigme i novih stereotipa koji su u potpunoj suprotnosti s čovjekovom naravi. To je izravni udar na sliku čovjeka i svijeta koji je u temelju judeokršćanske objave i civilizacije. To se potpuno uklapa u izjavu naučitelja posmodernističke dekonstrucije Jacquesa Derrida, po kojemu se identitet Europe sastoji u tome da nema idenititeta. Jasno je da će na kraju tvorci tog postmodernističkog projekta upasti u mrežu vlastitih smicalica te da će im se, poput graditeljima Babilonske kule, pobrkati jezici te propasti sav taj demonski projekt. To je bila sudbina svih gnostičkih pokreta, u svim njihovim antisemitskim inačicama i derivatima, sve do anticivilizacijskih i demonskih pokreta, poput nacionalsocijalizma i komunizma doživjela je svoj potpuni slom. Iza sebe je ostavila golemu pošast.
Poznata je izreka: povijest je učiteljica života. Nadam se da nećemo i ovaj puta s gorčinom zaključiti kako nas povijest uči da iz povijesti nismo ništa naučili.
 

Marijan Križić, https://biramdobro.com/rodna-ideologija-i-antisemitizam/

Pomaže lijevo-liberalnim udrugama civilnog društva na potkopavanju temelja hrvatske države

 
 
Više nije upitno može li Andrej Plenković politički preživjeti vlastitu operaciju nametanja žurne ratifikacije Istanbulske konvencije. Dugoročno ne može. Naime, više nije vjerojatno da će kao šef HDZ-a Plenković uspjeti disciplinirati sve HDZ-ove zastupnike da dignu ruku za konvenciju. Čak i da uspije ratificirati konvenciju uz pomoć glasova oporbe, što je sve manje vjerojatno, bila bi to Pirova pobjeda.
https://thumbs.gfycat.com/ObeseUntidyHorseshoecrab-mobile.jpg
A ako se odgodom ratifikacije, kao najvjerojatnijim scenarijem, Plenković ipak uspije izvući iz vlastite zamke, njegova politička budućnost u Hrvatskoj više nije perspektivna. Jer način na koji je pokušao nametnuti ratifikaciju konvencije, kao i njezine političke posljedice za upravljačke procese nad hrvatskim društvom, razotkrile su Plenkovićevu političku paradigmu više od ijednog dosadašnjeg poteza.
 
Jugoslavensko uvezivanje
 
U političkom smislu, eventualna ratifikacija konvencije za Hrvatsku nije samo svjetonazorsko pitanje ni dvojba uvodi li se time u hrvatski pravni sustav rodna ideologija kao obvezujući dio odgojno-obrazovnog procesa. Za Hrvatsku je to najizravnije pitanje odnosa prema državi i državnosti, kao i pitanje hrvatskoga vanjskopolitičkog pozicioniranja u slojevitom i uzavrelom odnosu između SAD-a, Njemačke (zamaskirane kao EU) i Rusije i njihovih politika prema jugoistočnoj Europi.
 
Naime, u slučaju ratifikacije, Hrvatski sabor bi, uz inicijalno osigurani proračun od milijardu kuna, stavio u ravan s državnim institucijama čitavu mrežu lijevo-liberalnih udruga civilnog društva, koje se deklarativno bave zaštitom različitih prava, a stvarno već dva i pol desetljeća rade na potkopavanju temelja države, s jugoslavenskih političkih pozicija, produljujući biološko i konzervirajući mentalno nasljeđe komunizma.
 
Mijenjali su se samo njihovi organizacijski oblici i trenutačni prioriteti zaštite: tako su se u prvim danima uspostave višestranačja i demokratskog političkog sustava borili za zaštitu prava komunističke nomenklature proglašavajući svaku promjenu ili smjenu "čistkom" ili "brojenjem krvnih zrnaca".
 
U vrijeme velikosrpske agresije i etničkog čišćenja pod združenom petokrakom i kokardom, osobitu su pažnju posvećivali zaštiti prava srpske manjine, s očitim ciljem izjednačavanja napadača i napadnutog, poslije rata su se okretali zaštiti ljudskih prava i pitanjima ratnih zločina, čineći sve da Hrvatska ne uđe u NATO i u EU, odnosno da ostane u postjugoslavenskom zapadnobalkanskom regionu. Posljednja je moda globalistička: zaštita prava LGBT zajednice i promocija rodne ideologije, borba za "druge i drukčije". Cilj je, međutim, uvijek ostao isti: difamacija i slabljenje hrvatske države i njezino ponovno jugoslavensko uvezivanje.
 
Ratifikacijom konvencije dobili bi zajamčeni i financirani prostor utjecaja na odgojno-obrazovni proces u Hrvatskoj. A u vidu tijela za provedbu konvencije GREVIO dobili bi i "batinu" kojom će disciplinirati buduće hrvatske vlade i njihove politike. Dobili bi to kao poklon, u trenutku kada je njihova mogućnost utjecaja i ucjena znatno oslabljena: u Hrvatskoj članstvom u NATO-u i EU-u, a u svijetu jačanjem neokonzervativnih političkih opcija u Europi i SAD-u. I to bi dobili od – nominalno HDZ-ove vlade.
 
Ruska ekspanzija
 
Na vanjskopolitičkom planu, ovim potezom Plenković očito kupuje naklonost nove-stare njemačke kancelarke Angele Merkel i svrstava se uz njezinu politiku stvaranja europske naddržavne "vlade". Njezina je politička maksima na Balkanu: Srbija u EU-u, pa što košta – košta. Realno je očekivati da velik dio te cijene ode na hrvatski račun. Plenković poklanja tzv. civilnom društvu upravljanje državom u trenutku kada Donald Trump na čelo State Departmenta dovodi direktora CIA-e Mike Pompea, jer biznismen Tillerson očito nije uspio prilagoditi neokonzervativnoj agendi to tradicionalno uporište neoliberala i globalista.
 
Čini to u trenutku kada šef NATO-a za Europu, američki general Curtis Scaparroti, na senatskom saslušanju kaže kako je ekspanzija ruskog utjecaja mnogo opasnija na Balkanu nego na Baltiku, a širi se preko Srbije i srpskog stanovništva u drugim državama. Taj Plenkovićev izbor poteza i trenutka pokazuje da nije slučajnost njegovo odugovlačenje s LNG-om, niti s nabavom vojnih zrakoplova, da nije slučajno njegovo Vijeće za suočavanjem s prošlošću zapravo imalo zadaću ekskulpirati petokraku...
 
Ali reakcije na Plenkovićevo žurno nametanje Istanbulske konvencije, ne samo u HDZ-u već i u široj političkoj javnosti (koliko god ih mediji nastojali prigušiti), pokazuju da svakoj paradigmi dođe kraj. Osobito kada se vidi da ona počiva na lažnom predstavljanju. Zato je Plenković kao lider već danas prošlo svršeno vrijeme. Za HDZ je danas pitanje budućnosti: hoće li uspjeti spriječiti da ih vođa u svome posljednjem potezu kolektivno zabije u zid i hoće li naći unutarnje snage da sljedeće izbore završe kao ozbiljna stranka? Ili će krenuti putem SDP-a poslije Milanovića.
 
Za političku budućnost Hrvatske je pak pitanje ulazimo li sa sljedećim izborima, vjerojatno već ove godine, u zonu političkoga kaosa u kojem ćemo moći birati: između neprihvatljivog starog i nepoznatog novog. I to u trenutku kada nam je globalni rat Zapada i Istoka ne samo pred vratima, već i u kući. A susjedi ambiciozni.
 

Višnja Starešina, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/536570/plenkovic-je-kao-lider-vec-danas-proslo-svrseno-vrijeme

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1041 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević