Get Adobe Flash player

Prisiliti EU da donese najveću odluku

 
 
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker skicirao je u srijedu viziju budućnosti EU-a predstavljajući pet mogućnosti. Neki će u tome vidjeti pokušaj oblikovanja programa  bez preuzimanja odgovornosti, ali zvučalo je više kao nestrpljiv poziv državama članicama da skupe hrabrosti i okupe se oko aktualne strateške odluke. Zauzimajući neutralnu poziciju, Juncker odaje priznanje  percepciji, osobito nakon brexita, da je EU u opasnosti kao razjedinjena skupina zemalja sa sukobljenim interesima. Ali po anketi  Eurobarometra u studenome Europljani uniji vjeruju više nego njihovi nacionalni parlamenti i vlade, a povjerenje je od proljeća naraslo.  Više od trećine Europljana  EU vide pozitivno, a samo četvrtina negativno.
https://1.bp.blogspot.com/-03qXtJoWbhs/V8F37cdydtI/AAAAAAAAQdE/o8W-XbgJE-0dEmALnzKSgV3u4GSUwkVcwCLcB/s640/Jean-Claude-Juncker-Frontie%25CC%2580res-Pire-Invention-Politique-Pe%25CC%2580te-Ca%25CC%2582ble-e1472129548404.jpg
Jean-Claude Juncker
 
Od pet scenarija Juncker je otvoreno podcijenio samo jedan – da se EU vrati statusu trgovinske unije kako su htjeli mnogi pristalice brexita, a onaj o kretanju punom brzinom prema federaciji nije posve podržao niti jedan nacionalni vođa.  Juncker je od Europskog parlamenta dobio pljesak kad je izjavio da je unija više od slobodne trgovine, ali odbio je ocijeniti tri mogućnosti koje se zapravo nalaze na stolu: nastaviti kao dosad, stvoriti EU više brzina u kojemu će neke članice brže od drugih ići prema sve čvršćoj uniji, ili EU-ovu misiju usredotočiti na kraći popis ciljeva. U tim scenarijima nema ničeg novog, pa se postavlja  pitanje tajminga članka u talijanskom dnevniku La Repubblica u kojem piše da su njemačka kancelarka Merkel i nizozemski premijer Rutte molili Junckera da svoju prezentaciju odgodi barem do 25. ožujka, do obilježavanja 60. obljetnice Rimskih ugovora. Novine su također napisale da je Juncker bio spreman dati ostavku, iako je to formalno porekao.
 
Sumnjam u to da je to bila novinarska pogrješka. Junckeru je dosta toga da se „Bruxelles“ okrivljuje za sve što u Europi krivo pođe; dio svoga govora u srijedu posvetio je tome. Čini se da pokušava iznuditi raspravu o svrsi EU-a. Jasno je rekao da ne vjeruje da Europska komisija ima ovlasti za ono što nacionalni čelnici od nje očekuju – na primjer, rješavati probleme kao što je nezaposlenost mladih. Ostaju dakle dva scenarija. Jedan je tehnokratski, a vjerujem da je on Junckeru trenutačno draži - dati Bruxellesu jak mandat da obavi samo nekoliko važnih stvari. Juncker je u svom govoru dao naslutiti da mu se ta ideja dopada kazavši da je njegova komisija sa 130 prijedloga odredbi godišnje došla na svega 23.
 
S menadžerskog gledišta to je sasvim u redu: zadaće europskih institucija preširoke su za njihov sadašnji proračun i mogućnosti provedbe. Koncentriranjem na samo nekoliko zajedničkih područja interesa – možda klimatske promjene, možda zajednička sigurnost i zaštita granica – ublažile bi se i kritike da se Bruxelles previše miješa. Problem s tim planom jest u tome što je briselskom birokracijom tako teško upravljati da nacionalne vlade vjerojatno neće htjeti raditi da bi je srezale; sigurno ne bi imale nikakve neposredne političke povlastice zato što su pokrenule taj proces.
 
Tako ostaje scenarij koji najviše voli Angela Merkel, a podržavaju ga i francuska socijalistička vlada i mnogi zapadnoeuropski političari – Europa više brzina u kojoj bi malena skupina zemalja isprobala jaču integraciju, koja bi možda dovela do fiskalne unije, a druge zemlje mogle bi pridružiti se ili ostati izvan. S tom mogućnošću ima, međutim, mnogo problema. Istočnoeuropske zemlje vide je kao način da se poništi širenje EU-a na istok, a Poljska i Mađarska – jedine dvije zemlje EU-a koje vode neliberalne, populističke vlade – osjećaju taj scenarij kao nešto što je usmjereno posebno protiv njih. Jarosław Kaczynski, sila iza poljske vlade, kazao je da bi to dovelo do „sloma“ i „likvidacije“ EU-a.
  
Višebrzinska opcija također smanjuje mogućnosti Europe da bude učinkovita protuteža protekcionističkom SAD-u. Da bi to bila, mora ukloniti preostale trgovinske barijere unutar EU-a, među njima i one koje nastaju zbog kruženja 11 različitih valuta, a ne povećavati  barijere  stvaranjem čvršće unije manjeg broja država. Izbor koji je Juncker skicirao nije ni lak ni trivijalan. Kad EU mora donositi teške odluke, on obično reagira tako da ih ignorira, ali kad su sve mogućnosti izbora opisane jasnim i jakim izrazima, to je neprivlačna, posebno kukavička opcija. Vrijeme je da sadašnji nacionalni vođe država EU-a pokažu viziju i odlučnost da ju podrže.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Nakon Brexita Unija svedena na proširenu Njemačku

 
 
Danas svi gledaju u Donalda Trumpa iščekujući njegove prve poteze iz kojih će se možda moći iščitati kamo ide Amerika. I kamo ide svijet. Jednako su pozorno prije četvrt stoljeća svi gledali u Mihaila Gorbačova i njegova nasljednika Borisa Jeljcina, iščekujući kako će se raspadati Sovjetski Savez. I kamo će poći svijet.
https://i.ytimg.com/vi/4Qwl6dwMdko/maxresdefault.jpg
U sjeni tektonskih promjena globalnog političkog poretka, na malom balkanskom političkom i ratnom poligonu se prije četvrt stoljeća u krvi raspadala komunistička Jugoslavija – instant država koja je uvijek nastajala (1918., 1945.) i nestajala (1945., 1991.) u tektonskim promjenama globalnog političkog poretka, kao svojevrsni prigodni međunarodnopolitički proizvod za državno nedovršeni prostor Balkana. U posljednjem ciklusu, Hrvatska je uspjela politički artikulirati i vojno obraniti svoju državnu samostalnost, postati međunarodno priznata država, osloboditi svoj državni teritorij i integrirati njegove okupirane dijelove.
 
EU izbušen hibridnim ratom
 
Na valu povijesnog ciklusa jačanja Europe, europskim i transatlantskim integracijama - EU i NATO - koji je proširio prostor zapadnoeuropske demokracije i pravne države daleko na Istok, na države bivše članice sovjetskog bloka, od Baltika do Crnog mora, i Hrvatska je kao zadnja u nizu uspjela ući u tu veliku integriranu europsku kuću. U miraz je donijela još jedno more – najveći dio istočnog Jadrana. U pozadini te velike europske integracije cijelo je vrijeme svojom političkom i vojnom snagom stajala Amerika.
 
Zato su danas svi pogledi na europskom kontinentu uprti u Donalda Trumpa, koji je u kampanji najavljivao više simpatija za Rusiju i njezina predsjednika Putina, nije skrivao uvjerenje da će se nakon Brexita EU, sveden na proširenu Njemačku, početi raspadati, niti je prešućivao sumnje u kvalitetu političkog lidershipa njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega zbog njezine politike prema izbjegličko-migrantskoj krizi. Zato se s nestrpljenjem iščekuju njegovi prvi potezi iz kojih će se moći barem naslutiti jesu li povjerenje prema Putinovoj Rusiji i nepovjerenje prema Merkeličinom EU-u samo predizborni blefovi koji mu otvaraju širi manevarski prostor za vođenje politike nakon dolaska na vlast.
 
Hoće li sadašnju nemoć EU-a, osobito onog starog EU-a, sigurnosno i društveno izbušena hibridnim ratovima koji se na njegovu prostoru već godinama vode u ime ruskog velikodržavnog projekta i u ime globalnih islamističkih projekata, iskoristiti kako bi obranio proširene granice Zapada koje su mu u naslijeđe ostavili prethodnici, utjecao na preobrazbu EU-a sukladno s novim potrebama i američkim interesima i ojačao američko vodstvo u Europi? Ili će prepustiti Putinu da u ruski zagrljaj vrati onu tzv. Novu Europu, pustiti stari EU da se podijeli i raspadne, razoren iznutra islamističkim projektima i ruskom državnom propagandom, i povući Ameriku iz Europe? Vjerujem u prvu opciju, sve dok se ne uvjerim u suprotno.
 
No čak i u slučaju tog optimističnijeg razvoja, uvijek postoji „laboratorij“ u kojem se gradi taj novi poredak i u pravilu se gradi preko nekog ratnog konflikta: nižeg ili višeg intenziteta, u pravilu prostorno ograničenog. Državno nedovršeni Balkan bio je, a i danas je idealan ratni laboratorij. Zato je Hrvatska, koja je na granici integrirane Europe i nedovršenih balkanskih država, danas opet pred velikim i opasnim izazovom.
 
Srbija opet pokretač konflikta
 
Srbija i Republika srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku. To se već čuje, vidi i osjeća: u srbijanskim pokušajima destabilizacije Crne Gore i sprječavanja njezina ulaska u NATO, u otvorenoj provokaciji slanja velikosrpski oslikanog vlaka na Kosovo, u Dodikovu referendumu i paradi za Dan Republike srpske, u poruci Vučićeva izaslanika na pravoslavnom božićnom domjenku u Zagrebu kako će štititi ugrožene Srbe u Hrvatskoj svim raspoloživim sredstvima, u poruci srbijanskog predsjednika i prisegnutog četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako je spreman ponovo poći u rat, u poruci ruskog predsjednika Putina dan uoči Trumpove inauguracije „onaj tko planira napasti Srbiju i Republiku srpsku, mora znati da je time napao i Rusiju“. A bivši general JNA, kasnije Armije BiH Atif Dudaković iz Luksemburga poručuje bošnjačkim dječacima da nabave oružje i pripreme se za rat.
 
U tom i takvom kontekstu gledam raspravu o temi novog europskog poretka u emisiji "Otvoreno" Hrvatske televizije. Rasprava bi, pretpostavljam, trebala pružiti kvalificirani uvid hrvatskoj javnosti u nove izazove novog poretka. Na jednoj strani ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, na drugoj bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, recentna medijska zvijezda za europsku balkansku politiku Senada Šelo-Šabić iz Instituta za međunarodne odnose (IMO), institucije koja bi trebala biti stožerna za promišljanje hrvatske vanjske politike, voditelj Domagoj Novokmet.
 
Slažu se jedino u tome da se ponovno preslaguju karte u europskom i svjetskom poretku. No dok usamljeni ministar Stier upozorava na opasnosti destabilizacije u susjedstvu, osobito u BiH, kako od srbijanske velikodržavne politike tako i islamskog radikalizma i najavljuje balansiranu hrvatsku politiku prema transformaciji američko-europskog partnerstva, izvlačenje političkog i sigurnosnog profita iz hrvatskog članstva u EU i NATO savezu i stabilizacijsko djelovanje prema BiH, dame uz asistenciju voditelja vode Hrvatsku natrag u region.
 
Bivša šefica diplomacije poziva Hrvatsku i Srbiju da se pod svaku cijenu dogovore da rata ne bude! S istim licemjerjem s kojim su slične pozive prije četvrt stoljeća upućivali Veljko Kadijević i Borisav Jović vodeći rat za veliku Srbiju. IMO-va stručnjakinja za Balkan i Europu ponavlja modernizirane floskule Alije Izetbegovića otprije četvrt stoljeća, koje relativiziraju političku podčinjenost Hrvata u BiH, odvraćaju Hrvatsku od političkog utjecaja na razvoj u susjednoj državi, a voditelj čini sve da zamuti razlike između dviju dijametralno suprotnih politika.
 
Prvaci 'regiona'
 
To je samo mala sličica iz velikog mozaika hrvatske politike i hrvatskih medija u današnjim vremenima velikih izazova. I ona budi sumnju: je li takva Hrvatska u stanju zaštititi vlastitu samostalnost, državnost i mjesto među državama zapadnog sustava vrijednosti čak i u najpovoljnijoj opciji novog poretka? Izazov je vrlo velik, ali uz nove ljude na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Zrinjevcu to je možda moguće.
 
No svakako je izglednije nego s političkim etablišmentom od prije tri godine, kada bi vas na HTV-u, u "Otvorenom" Domagoja Novokmeta, o novim vitalnim izazovima za državu upoznavali prvaci regiona: predsjednik Josipović nakon banjolučkog preludija za Milorada Dodika, ministrica Pusić nakon instrukcija u Foreign Officeu, njihova prigodna stručnjakinja S. Šelo-Šabić, Vesna Teršelič ispred REKOM-a. U emisiju bi se dakako izravno telefonom uključio bivši predsjednik Mesić, nakon polaganja kamena temeljca za zatvoreno arapsko naselje u sjevernom Mostaru.
 

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/464929/balkanski-laboratorij

Fenomen Jurčići posvuda po svijetu...

 
 
Prošli tjedan u "Jutarnjem" Marko Biočina, baveći se "stručnošću" prof. dr. sc. Ljube Jurčića, koji je bio dio Račanova tima koji je aneksom ugovora za 25 plus jednu dionicu Inu izručio Mađarima, iznio je kontradikcije Jurčićevih stavova prema Ini. Do samo prije par godina Jurčić je baš u intervjuu "Slobodnoj" tvrdio da država treba kupiti mađarski udio u ovoj kompaniji, da bi danas tvrdio da to ne treba raditi jer je nafta biznis prošlosti.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2014/09/josip-%C5%A1eri.jpg
Ivica Šola
 
Ovdje tema nije ipak Ljubo Jurčić, on je sa svojim muljanjem tek povod, nego jedan fenomen koji su Jurčići posvuda po svijetu, političke elite zajedno sa sveprisutnim medijskim ekspertima, proizveli. Radi se o fenomenu koji je Oxford Dictionary nazvao "post-truth", s vremenom post-istine, o kojem bruje svi zapadni mainstream mediji, zbog kojeg je laž, zahvaljujući društvenim mrežama izvan kontrole, dovela do neželjenih političkih fenomena poput Trumpa ili Brexita.
 
Post-istinu su definirali kao "okolnosti u kojima vjerovanja vrijede više od objektivnih činjenica". Da stvari budu jasne, termin su skovali gubitnici, bilo Trumpovi, bilo Brexitovi, mainstream mediji, Jurčići i politički establišment, dakle dominantna medijska i politička elita, kako bi sami sebe opravdali pred stvarnošću: unatoč tome što su svi bili protiv Trumpa i Brexita, oni su pobijedili, a za to nismo krivi mi već laži koje su se širile društvenim mrežama, zbog kojih se izgubila razlika između istine i laži, dočim oni sami, Jurčići, Cameroni, Obame i mainstream mediji neupitno govore istinu i imaju neupitno ispravne stavove i politike.
 
U bijegu u neologizam "post-istina" zapravo se krije činjenica da se političke elite u poplavi populizma nisu zapitale jesu li možda oni krivi i njihov život daleko od sve osiromašenijeg naroda, a ne laži na internetu. Koliko je teško kontrolirajući Facebook i Google kriv za pobjedu Trumpa i Brexita, a koliko "banalni" i puno sigurniji razlog, a to je protest naroda protiv političkih elita, naroda koji sve lošije živi i zašto krivi njih, pa spas traže u Trumpu i Brexitu. Post-istina je stoga samoopravdanje i bijeg od suočavanja s promašajima vlastitih ekonomskih i inih politika i poteza, bilo političara, bilo uvrijeđenih mainstream medija. Obama je stoga odmah izvršio pritisak na vlasnika Facebooka da jaču energiju uloži u kontrolu informacija koje tamo kolaju. Ide se toliko daleko da u mnogim zemljama žele provoditi cenzuru na internetu.
 
Neosporno je da je, primjerice, u slučaju američke predsjedničke kampanje bilo puno laži. Vijest, neistinita, kako Trump ima podršku pape Frane, a koju je objavio dnevni list koji ne postoji, "Denver Times", bila je taj dan najčitanija, dočim je ona kako Hillary financira ISIL bila treća po čitanosti. No lagala je i druga strana, i mainstream mediji. Manipulirali su anketama, profesori poput Jurčića iskakali iz svake paštete upozoravajući u opasnost zvanu Trump, bezočno agitirajući za Hillary. No kakva je to novost da se u kampanjama laže, kakva je to novost da se najviše laže, kako i kaže izreka, u ljubavi, lovu i izbornim kampanjama? I sada vam treba pametnozvučeći pojam post-truth da biste krivili internet za ono što svi rade u kampanjama otkada je svijeta i vijeka: lažu, lažno obećavaju, zavode, manipuliraju...
 
Pojam post-istine je stoga besmislen, to je samoopravdavanje gubitnika, političkih i medijskih u sprezi, zatvaranje očiju pred vlastitim lažima i narodom koji ih ne može smisliti jer živi sve lošije. I u Velikoj Britaniji dogodio se isti proces. Sveučilišni profesori virili su iz svih mainstream medija i govorili i prognozirali jedno, a narod odlučio drugo, slušao laži. U svemu tome krije se istočni grijeh znanstvenog, političkog i medijskog mainstreama: Oni narod smatraju glupim, gledaju ga svisoka, pa mu zato treba ograničiti i slobodu na internetu i spriječiti lažne informacije, dočim će oni iz nekog orvelovskog ministarstva istine, poput inkvizitora, govoriti narodu što da misli i čini, nezabludivi poput pape.
 
Laž, dakako, ne možemo odobravati, no, rekosmo, u kampanji lažu svi, a na narodu je da procijeni tko laže uvjerljivije. Ili čak govori istinu. No u ime borbe protiv laži uvoditi soft totalitarizam nije prihvatljivo. Naime, kako netko reče, luđak koji tvrdi da je zemlja ravna ploča jest cijena koju moramo platiti kako bi častan i istinoljubiv čovjek mogao reći caru da je gol, jer bi i njega mogli u ime borbe protiv laži cenzurirati na Facebooku.
 
Zato se treba vratiti narodnoj izreci "Ako se želiš razboljeti, pođi liječniku", a ako ne želiš riješiti problem, osnuj ekspertno povjerenstvo. Jednako tako možemo dodati: "Ako želiš 'riješiti' problem Ine, zovi Ljubu Jurčića, a ako ne želiš vidjeti vlastite laži i promašaje koji su na vlast doveli Trumpa, smisli pametnozvučeći pojam 'post-truth' s oxfordskom patinom i proglasi se neshvaćenim pravednikom i istinoljupcem." Post-istina, Bože, kako lijepo zvuči ova laž, ova besmislica!
 

Ivica Šola, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/462199/u-obranu-lazi-poradi-istine

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1063 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević