Get Adobe Flash player

Saudijci i dalje nude jeftiniju naftu od ruske

 
 
Dok predsjednik Vladimir Putin pokušava vratiti Rusiji mjesto glavnog aktera na Bliskom istoku, Saudijska Arabija je započela napad na tradicionalno ruskom terenu, tako da sada Poljskoj isporučuje sirovu naftu po nižoj cijeni.
http://assets.bwbx.io/images/ijfX17VuNa34/v1/-1x-1.jpg
Na nedavnom forumu o ulaganjima, Igor Sečin, izvršni direktor Rosnjefta, najveće ruske naftne kompanije, požalio se zbog toga što Saudijci ulaze na poljsko tržište. "Oni aktivno spuštaju cijene i vrše damping", rekao je Sečin. I drugi predsjednici ruskih naftnih tvrtki su također zabrinuti. "Nije li to prvi korak prema novoj preraspodjeli zapadnih tržišta?", rekao je Nikolaj Rubčenkov, izvršni direktor ruske tvrtke Tatneft, na okruglom stolu o nafti u četvrtak. "Ne bi li energetska strategija vlade trebala sadržavati neke mjere za očuvanje ruskih interesa na njenim već postojećim zapadnim tržištima?" Europski trgovci i prerađivači nafte su potvrdili da Saudijska Arabija nudi svoju naftu uz značajne popuste, te je stoga njena nafta privlačnija od ruske nafte. Premda većina istočnoeuropskih rafinerija sada tehnološki ovisi o ruskoj mješavini sirove nafte, ruski predsjednici naftnih tvrtki su s pravom zabrinuti.
 
Tijekom 1970-ih, Saudijska Arabija je isporučivala polovicu svoje nafte Europi, ali je nakon toga Sovjetski Savez izgradio naftovode za izvoz nafte iz svojih bogatih naftnih polja u  zapadnom Sibiru, a Saudijci su se prebacili na azijska tržišta, gdje je potražnja  rasla, i na kojima su se mogle postići bolje cijene. Saudijski udio na europskom tržištu sirove nafte je postajao sve manji. Tijekom 2009., on je dosegao kritičnu točku od 5,9 posto. Ruski udio je bio na vrhuncu, te je iznosio 34,8 posto 2011. godine. Tijekom posljednjih nekoliko godina, Saudijska Arabija je postupno povećavala svoju nazočnost, te je stekla 8,6 posto udjela tijekom 2013. godine, ali do sada nikad nije iskušala svoju sreću u Poljskoj.
 
Kao i veći dio srednje i istočne Europe, Poljska je dugo bila klijent ruskih naftnih tvrtki. Prošle godine je Poljska oko tri četvrtine svojih energenata uvezla iz Rusije, a ostatak iz Kazahstana i europskih zemalja. Poljska, međutim, ulaže najveće napore u Europskoj uniji kako bi se smanjila ovisnost Unije o ruskoj energiji. Otkako je Putin anektirao Krim prošle godine, Poljska je, kao susjed Ukrajine, povećala vojne izdatke i druge napore kako bi ojačala svoju sigurnost. Ona također surađuje sa svojim manjim susjedima. Poljska je u četvrtak objavila sklapanje sporazuma s Litvom, Latvijom i Estonijom za izgradnju plinovoda za transportiranje prirodnog plina iz baltičkih država, što će u budućnosti osigurati njihovu neovisnost o ruskom plinu.
 
U tom kontekstu, novi i pouzdani dobavljač je božji dar. Što se tiče Saudijaca, njima je potrebno proširiti se izvan Azije, jer se u Aziji potražnja smanjuje. Kremlj i ruski naftaši su već odavno osjetili apetit Europe za stvaranjem energetske raznolikosti, te su počeli tražiti nova tržišta. Do 2000-ih se gotovo sva ruska nafta izvozila u Europu. Do prošle godine, ruski udio se smanjio na manje od dvije trećine. Na azijskim tržištima, Rusija je postala ozbiljan konkurent Saudijcima. U svibnju su ruske isporuke sirove nafte Kini privremeno nadmašile isporuke iz Saudijske Arabije. Sada, kada su se Saudijci uključili u nemilosrdni rat cijenama za stjecanje većeg udjela na tržištu - jer nisu samo ušli u rat s američkim proizvođačima nafte iz škriljevca, nego i sa svim proizvođačima nafte koji nisu članovi Organizacije zemalja izvoznica nafte - oni također ulaze i na tradicionalno rusko tržište nafte.
 
To bi se moglo pretvoriti u aktivnije nadmetanje između dva najveća svjetska izvoznika nafte, koji su već u sukobu glede sirijskog sukoba. Za sada OPEC i Međunarodna agencija za energetiku predviđaju povećanje sadašnje skromne potražnje iduće godine, međutim, ako kinesko gospodarstvo i dalje bude ostvarivalo lošije rezultate od očekivanih, onda bi to tržište moglo postati premalo za Ruse i Saudijce. I rusko i saudijsko gospodarstvo ovise o nafti, a zadržavanje tržišnog udjela je pitanje opstanka.
 
Natjecanje za zadržavanje udjela na tržištu nafte je opasna podzemna struja u Putinovoj bliskoistočnoj politici. Ruski predsjednik se nada da će, kad njegov saveznik Iran ponovno uđe na globalno tržište nafte i plina, Rusija nekako sudjelovati u dobiti, možda kroz izgradnju novih plinovoda diljem Sirije. On također želi spriječiti da Saudijci uspostave rute za izvoz nafte u Siriji. Sada, kada je također i ruska energetska prevlast u Europi također upitna, Putinova odlučnost da riješi sirijski sukob pod njegovim uvjetima može samo rasti.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku

 
 
Svi znamo kako je počeo Prvi svjetski rat. Pojedinačna nasilna zlodjela kumulativno su pokrenula nepovratne vojne operacije kojima je manjkalo sveobuhvatna strateškog vodstva, ali i šire jasnije svrhe. Ostalo je povijest: četverogodišnji pokolj uime ambicioznih ciljeva koje su uglavnom ex post facto formulirale pobjedničke sile.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/88/Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg/220px-Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg
Još uvijek ima vremena da se spriječi bolno ponavljanje, koje ovaj put konkretno prijeti na Bliskome istoku, odnosno u Siriji. Podržao sam prvotnu odluku predsjednika Baracka Obame da se ne služi silom u sirijskoj tragediji. Korištenje američkom moći za uklanjanje predsjednika Bašara al-Asada, koje toliko žustro zagovaraju neki od naših prijatelja na Bliskome istoku, nije imalo smisla bez pravog domaćeg konsenzusa oko te ideje u Siriji i Americi. Nadalje, sviđalo se to nama ili ne, Asad nije bio sklon pristati na zahtjeve Washingtona da odstupi niti su ga zastrašili zbrkani napori SAD-a da organizira djelotvoran demokratski otpor njegovoj vladavini. Međutim, u međuvremenu je postignut pomak u vrlo teškim nuklearnim pregovorima s Iranom, u kojima su i SAD i Rusija surađivali s drugim vodećim silama na prevladavanju prepreka. Stoga su neki s razlogom pretpostavili da bi sljedeća faza u rješavanju sirijskog problema mogla uključivati ponovni trud na njegovu rješavanju, ovaj put uz pomoć toliko važnih potpisnica poput Kine i Rusije.
 
Umjesto toga Moskva je odlučila intervenirati vojno, no bez političke ili taktičke suradnje s SAD-om, glavne strane sile uključene u izravno djelovanje na svrgavanju Asada, koliko god nedjelotvorno ono bilo. Tako je Rusija navodno pokrenula zračne napade na čimbenike u Siriji koje su sponzorirali, obučili i opremili Amerikanci, čime im je nanijela materijalne i ljudske gubitke. Bila je to u najboljem slučaju prezentacija ruske vojne nesposobnosti; u najboljem slučaju bio je to dokaz opasne čežnje za isticanjem američke političke nemoći. Bilo kako bilo, u pitanju su i budućnost regije i američka vjerodostojnost među državama Bliskog istoka. Okolnosti se iznimno brzo mijenjaju i Sad ima samo jednu realnu opciju ako namjerava zaštiti svoje šire interese u regiji: prenijeti Moskvi svoj zahtjev da obustavi i suzdrži se od vojnih akcija kojima se izravno utječe na američke resurse. Rusija ima pravo podržavati Asada, ako to želi, no svaki ponovni pokušaj onoga što se upravo dogodilo trebao bi izazvati odmazdu SAD-a.
 
Ruska mornarička i zračna nazočnost u Siriji ranjiva je jer je geografski izolirana od ruskog teritorija. Te bi se snage mogle „razoružati” ako nastave uporno provocirati SAD. No još bi bolje bilo kad bi se Rusiju moglo uvjeriti da djeluje s SAD-om u potrazi za širim rješenjem regionalnog problema koji nadilazi interese pojedinačnih država. Kada bi se to dogodilo, čak bi se i ograničenom američko-ruskom političkom i vojnom suradnjom na Bliskom istoku mogao potaknuti daljnji pozitivni geopolitički razvoj: konstruktivan doprinos Kine u obuzdavanju opasnosti snažnije eksplozije na Bliskome istoku. Peking ima znatan gospodarski interes za sprečavanje šireg bliskoistočnog sukoba. Ne samo da bi trebao biti zainteresiran za sprečavanje daljnjeg širenja kaosa, nego i za povećanje vlastita regionalnog utjecaja.
 
Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku. SAD-u je sve teže tu ulogu igrati sam. Sama je regija vjerski, politički, etnički i teritorijalno podijeljena, zbog čega klizi u sve teže nasilje. Time se nameće potreba za vanjskom pomoći, ali ne za novom vrstom neokolonijalne dominacije. Američka moć je potrebna, ali mora se inteligentno i odlučno primjenjivati u svrhu potrage za novom formulom za regionalnu stabilnost.
 
Kina bi nesumnjivo radije ostala po strani. Možda kalkulira da će onda biti u povoljnijem položaju za stjecanje zasluga u obnovi. No regionalni kaos lako bi se mogao proširiti na sjeveroistok i u konačnici progutati srednju i sjeveroistočnu Aziju. I Rusija i Kina tada bi osjetili negativne posljedice takvog razvoja situacije. No štetu bi pretrpjeli i američki interesi i američki prijatelji, da ne spominjemo regionalnu stabilnost. Stoga je vrijeme za stratešku smionost.
 

Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, The Financial Times, London

Artur Mas – čovjek koji će ući u povijest

 
 
Katalonski predsjednik Artur Mas tvrdi da rezultati nedjeljnih regionalnih izbora osiguravaju separatističkim političarima mandat da nastave djelovati kako bi ostvarili potpunu neovisnost Katalonije od Španjolske. Ovi rezultati im to ne omogućuju. Izborni rezultati su, međutim, još jedan snažan signal španjolskoj vladi u Madridu da vrati Kataloniji široku autonomiju, koju je oduzela Kataloncima 2010. godine.
http://www.bloomberg.com/image/ijfX17VuNa34.jpg
Stranke koje žele neovisnost osvojile su 72 mjesta, od ukupno 135 u katalonskom parlamentu, što je navelo Masa da izjavi: "Imamo snažan mandat da nastavimo ostvarivati ovaj projekt" - što znači 18-mjesečno prijelazno razdoblje prema odcjepljenju, tijekom kojeg će Katalonija osnovati svoje vlastite državne institucije. U stvarnosti, katalonski nacionalisti nisu ostvarili bolje rezultate od onih ostvarenih na izborima 2010. i 2012. godine.
 
Najveća stranka koja je u nedjelju sudjelovala na izborima je koalicija pod nazivom Junts Pel Si, ili „Zajedno za da“. Dvije najvažnije stranke u njoj su Masova Demokratska Konvergencija Katalonije (CDC) i Republikanska ljevica Katalonije (ERC). Katalonska politika se vrlo brzo kreće i prijeporna je, te nije lako pratiti kako su se glavni igrači preoblikovali u proteklih pet godina. Na primjer, CDC je proizvod raspada stranke Konvergencija i jedinstvo (CIU), najveće secesionističke snage do početka ove godine, kada je disidentska skupina - koja nije uspjela dobiti zastupnika u parlamentu u nedjelju - odlučila da ne želi imati ništa s pokušajima predsjednika Masa da prisili Španjolsku da odobri secesiju Katalonije. Druga secesionistička stranka koja je dobila mjesto u parlamentu nakon izbora u nedjelju – Jedinstvo kandidature naroda (KUP) – nije sudjelovala na izborima 2010. godine, ali je još nacionalistička stranka, Katalonska solidarnost za neovisnost, uspjela tada osvojiti mjesta u parlamentu.
 
Još uvijek je moguće, međutim, usporediti rezultate koje su stranke koje žele neovisnost ostvarile na tri izbora održana 2010., 2012. i 2015. One su dobivale svaki put sve manji broj mjesta: 76, 74 i 72.
Glasovanje naroda je bilo vrlo stabilno, a secesionisti su dobili 48,7 posto, 47,0 posto i 47,8 posto na tri uzastopna glasovanja. Drugim riječima, Mas ne bi danas trebao biti sretniji nego što je bio nakon prethodna dva izbora. Podrška za neovisnost ne raste. Podrška Masu polako pada. Veliki pomak na ovim izborima predstavljaju poboljšani rezultati stranke Kandidatura narodnog jedinstva, koja nije tipična secesionistička ili nacionalistička stranka. Naravno, ona je ekstremno nacionalistička, protukapitalistička sila, te snažno zagovara neovisnost, ali ova stranka također zagovara veću, izravnu demokraciju. Njene ambicije su uglavnom usmjerene prema općinskoj razini, razini zajednice, koja je najbliže prosječnim biračima, i ona nije pristaša zakona u švicarskom stilu o kojima se glasa referendumu. Vrsta neovisnosti koju KUP želi, ide dublje od onoga što Mas ima na umu. Ona želi da se vlast prenese na gradove i pojedine građane. To je popularan koncept u onom dijelu Španjolske u kojem je lokalni patriotizam često jači od regionalne pripadnosti.
 
Mas i njegovi saveznici stalno udaraju glavom o zid španjolskog otpora, nadajući se da će jednog dana biti održani izbori na kojima će dobiti uvjerljivu većinu. Oni nemaju izbora nego nastaviti raditi, inače će ono što oni zastupaju polako nestati. Međutim, oni nisu bliže tome da probiju rupu u tom zidu, nego što su bili prije pet godina. Sve što imaju je veliko mnoštvo i povećanje raznolikosti stavova unutar stranaka. Mas to zna. Ne vjerujem da on zapravo planira preuzeti neovisnu Kataloniju u idućih 18 mjeseci, ili nakon koliko god mjeseci bude potrebno. On samo treba snažnu pregovaračku poziciju za nacionalne izbore u studenom.
 
Katalonski nacionalisti žele da Narodna stranka premijera Mariana Rajoya izgubi izbore. To je stranka koja je separatistima „postala protivnik nakon što je njihova žalba španjolskom Ustavnom sudu 2010. rezultirala odlukom da se ograniči autonomija Katalonije kako je bilo prihvaćeno na referendumu 2006. godine. Rajoy je iskoristio legalističke razloge za odbijanje svih pokušaja Katalonije da dobije više samouprave i, što je najvažnije, fiskalna prava, a postoji mala nada da će on i njegovi saveznici odustati od svog tvrdokornog stava.
Narodna stranka sada vodi u anketama uoči glasovanja  u prosincu, ali njena pobjeda definitivno neće biti tako uvjerljiva kao što je bila 2011. godine, i vjerojatno neće dobiti izravnu većinu. I stranka premijera Rajoya, kao i njen glavni suparnik, Španjolska socijalistička stranka, mogli bi pokušati sklopiti koaliciju sa snažnim protuvladinim strankama: Narodna stranka s Ciudadanos, te socijalisti s Podemos. Ove koalicije, međutim, vjerojatno također neće dobiti većinu. Socijalisti će možda trebati potporu Masa i njegovih katalonskih separatista da bi mogli vladati, a tada će on moći ojačati autonomiju svoje regije na razinu iz 2006. godine, te bi joj dozvolio da zadrži više novca od prikupljenog  poreza i smanji uplitanje Madrida u lokalna pitanja.
 
Potpuna neovisnost nije neposredni cilj samo zato jer je nije moguće ostvariti bez šireg konsenzusa u samoj Kataloniji. Koristi koje bi se ostvarile dobivanjem autonomije, mnogo su manje uzrok podjele, i one su na dohvat ruke. Mas treba dobiti prilično glasova na španjolskim izborima sada kako bi postao još snažniji.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Nedjelja, 25/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1842 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević