Get Adobe Flash player

Karl Haushofer: Oblik demokratske vladavine nije ništa drugo do "izum" anglosaksonskih vladara mora

 
 
Izvan svake rasprave je kriza demokratskih institucija i njihovo ispravno funkcioniranje, sugerira ova knjiga koja prelazi granice postojećih tumačenja , poslije razradbe planova je u mogućnosti da nudi viziju korisnu  i odlučno suprotstavljenu vodećem tijeku misli (mainstream) o "fenomenu demokracije", smatrajući ju kao sustav moći ne samo nesavršenom, već po svojoj prirodi potpuno umjetnom, otuđenom od tisućljetna iskustva ljudskoga roda i samoj po sebi štetnom. Govorimo o autentičnoj iluziji masa, darovanoj doduše od njene stvarne moći zakrabuljene u konkretan nadnacionalni politički sustav koji se puno prije nego što se općenito vjeruje pronašao, i što je još teža stvar uspio se uvjerodostojiti kao jedini i bez alternative zahvaljujući pasivnosti moralno apatičnoga Zapada koji kaže: "Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova" (vidi Voltaire - "Candid", Panglos), posuđujući sa svjesnom nepreciznošću slavnu izreku njemačkoga filozofa Gottfrieda Wilhelma von Leibniza (1646. – 1716.). Misleći točno na izraz demokracija koji je etimološki posve jasan, koliko i apstraktan u svojem činu, što se uvijek pokazalo u praksi kroz seriju vladinih entiteta koji završavaju u sebi samima (Winston Churchill je kazivao, ako nešto ne želiš riješiti osnuj komisiju, op., T.T.), i (ENTITETI, op. T.T.) preživljavaju "ubirući plodove" djela obmane bez presedana tijekom cijele moderne epohe (autor pretjeruje, od Rima i Sumera do Balzaca sve je  obmana, op., T.T.). Ova perspektiva oprečna prevladavajućem mišljenju je pažljivo sročena i analizirana u tekstu Renza Giorgettija: Demofagia (grčki DEMOS - NAROD, PHAGEIN - JESTI).
https://www.ordinefuturo.it/wp-content/uploads/2017/10/herbert-list-grotesque-figure-park-of-palazzo-orsini-bomarzo-italy-1952.jpg
Lijepa književnost ima urođenu sposobnost naslućivanja i predviđanja svijeta sutrašnjice. Tako dakle u jednom romanu vrsne kakvoće – više što se tiče sadržaja nego jezičnostilski, budimo iskreni  – kao Fahrenheit 451 (1953.) Raya Bradburyja koji je sav jedno savršeno ogledalo naše stvarnosti, budući da se u distopiji (pretežno ideji društva budućnosti, op., T.T.) nalazi većina istine. O njoj se pripovijeda kao o osobama, u epohi u kojoj je papir "peckav" (fig. opasan, vruć, op., T.T.), (U Bradburyjevom djelu režim spaljuje sve knjige da sačuva ljude od pobuna, op., T.T.), pamteći svatko sadržaj jedne knjige, kako bi spasili čovječanstvo. Neophodno je shvatiti kako više nije vrijeme bojnih kola na trgovima, od sada diktature bodu direktno u mozak. Različito od Bradburyjeva djela danas se knjige ne bacaju u plamen, već su presađene u virtualno, kao što je televizija ili informatika; naposljetku svakim putem poruke indoktriniraju stanovništvo, u kojem se nahodi vjerovanje da imaju u rukama vlastitu budućnost… što je totalna laž.
 
Giorgetti, u ovome djelu naučava kako se samozvani sljedbenici demokracije "hrane narodom", bivajući režimima bitno nihilističkima koji su samootuđeni, i koji gorivi pogon nalaze – što opet asocira na vezu sa Bradburyjem – u razaranju svijesti pojedinca. Djelo se otvara jasnom i dovoljno "gorućom" izjavom, potvrđujući kao moguće da nemamo što govoriti o demokraciji i zlima koje stvara društvo. Bez obzira na rečeno slažemo se da ne znamo zacijelo sve. Razlog zašto “je država tako detaljno opisana maškara,ostaje još puno toga kazati o tom naličju.” S dekorativnim, iako ugodnim rukopisom Giorgetti se koristi raznim izvorima za opisivanje jednog slomljenog sustava […] a toj mitskoj dimenziji čini poredbu nešto najbjednije, jedna uporaba sustava moći  […], koji da ne bude potpuno lažan u svojim načelima svakako ostaje apsolutno neostvaren. Takvo rasuđivanje rezultira bitnom dosljednošću, dobro argumentiranom u žigosanju načina na koji  demokracija biva u praksi najveća laž ikad izvedena od čovjeka. Ni to nije nešto novo. Ne zaboravimo da snaga ovoga testa ne stoji u originalnosti koliko u točnim razmišljanjima, koja sadrže sustavne referencije (odnosnice), stoga su valjani u jednoj točki gledišta potpuno kritičnoj. U malo riječi, studija se ne bi smjela jednostavno ograničiti na jednu ideju, već treba još dati dokaz kako računati s jednim utvrđenim konceptom, i autor se pokazuje dostojnim tako teške zadaće, osobito u današnje doba gdje intelektualne spekulacije nisu više neodvojiv element pisanja, nego naprotiv, vrsta nedostupnoga priviđenja (fatamorgane). Iz toga motiva, Demofagia (žderanje naroda) se potvrđuje u radu koji nikada nije pravodoban, možemo još preciznije reći u potvrđivanju pravde a ne najjednostavnijeg legitimiteta u besmislu. To je kao razlika između djetinjastog prosvjeda (durenja) i uobličene pritužbe. Trenutno nemamo previše od prve i skoro ništa od druge. 
 
Definirajmo sada ove riječi s vrlo nejasnoga aspekta, makar u značenju detektiranja: “demofagia” je sustav moći koji se hrani ljudskim bićima Za svoju prehranu namjerio je oduzeti materijalne i ekonomske resurse poput vremena i rada uključujući i sam život osoba koje su pridružene. Prvu uporabu termina u smislu političkoga karaktera je napisao čileanski učenjak Fernando González Celis u znakovitom članku naslovljenom Reflexiones sobre la democracia (Razmišljanja o demokraciji, 1989.), znak nedostatka terminologije u općoj definiciji demokracije, uokvirenim stvarnom dvojnošću prirode: “utopijsko političko uređenje u teoriji, kaotično u   praksi i  uvijek konfliktno”.
 
Demokracija sebe hrani narodom kada biva po riječima Giorgettija:[…] sustav moći skrpljen od (između ostalihpolitičara i intelektualaca, i koji […] traži počinjenje svih korisnih promjena u proizvodnji novog ljudskog tipa, iskovanog u višegodišnjem raspadu, bez reda i nutarnjeg jedinstva, paraliziranog i otuđenog od stvarnosti. Očito, ta pozicija je uramljena, najmanje od nekoliko aspekata, u jednoj nama (Talijanima, op., T.T.) prilično familijarnoj perspektivi. Valja reći, u ovom tradicionalnom misliocu ima jedinstvene učinkovitosti date protiv iluzije demokracije. Toliki intelektualci koji su više desetljeća služili jedinstvenom svjetskom (globalnom) mišljenju, dobili su zauzvrat katedre, bili sudionici mnogih mreža elaborata, publikacija i analiza, u koje su uključeni svi filozofi i pisci koji su rabili u nekoj mjeri u diskusijama dogmu demokracije.
 
Ta groteska i knjiga o kojoj smo govorili pokazuje vrlo jasno, da ta autentična laička vjera ima glinene noge (tj. stoji na glinenim nogama!); rasulo nastupa lako. Eto, stoga oni koji ulaze u igru manipulacije medijima,jedino tako mogu preživjeti. “Fikcija demokracije” kolabira pred poviješću koja u osnovi vidi samo jedan oblik vlasti: monarhiju. Na primjer, protupoložaj kralja i demokratskih izabranika je područje najvećeg zanimanja (koje nalazimo kod) njemačkoga filozofa Hansa-Hermanna Hoppea. Oni koji oštro definiraju “prolaznim menadžerima” poslanike proizašle od glasova naroda preko mehanizma osobne neodgovornosti, provode istodobno politiku kojoj je krajnja svrha  ponajprije dobivanje pristanka, tj. konsenzusa za Vladu. Često, u javnoj raspravi o određenim spisima još interveniramo s razlikom između kraljevskoga načela (principa) i propisa demokratsko republikanskih. Dandanas vidoviti čovjek s kojim računa Giovanni Sartori je nesposoban razviti i najmanje osobno mišljenje, koje bi se po nečemu razlikovalo. Primjera radi, kakvo je stanje za vladavine Medicija u Firenzi? Sa sadašnjim demokratskim standardima njihova Signoria (gospodstvo) označena u povijesti svijeta kao vrhunska vlast, bila bi diktatura. Možemo citirati velikoga geopolitičara i orijentalista njemačkoga  (talasokrata). Uostalom, tko je skovao motto: “izvoz demokracije”? Čini se jasno, kroz čitanje teksta Giorgettijeva, da je on uspio časno i neupitno izvorno opisati  “maškaru”, ograničivši se na donošenje pohvalnog doprinosa filozofiji politike u ocrtavanju obrisa tog zabrinjavajućeg “lica”.
 

Teo Trostmann

Svestrani umjetnik koji će biti zapamćen po svojem skladanju, ali i kao gitarist, aranžer i dirigent

 
 
Pjesnikinja Đurđica Ivanišević lijepo je oslikala ratne godine maestra Đela Jusića koji je "partio" u 81. ljetu, "svestrani umjetnik koji će biti zapamćen po svojem skladanju, ali i kao gitarist, aranžer i dirigent. Pamtimo ga po djelima, ali i življenju života kakav dolikuje samo velikanima. Kako zaboraviti da je godine Domovinskoga rata, kada se većina iselila iz Dubrovnika, živio upravo u tom gradu, u kojem je, kako navodi Samir Milla u Večernjem listu, u ratnom okruženju vodio humanitarne i prigodne božićne i novogodišnje koncerte. Rekao je da nije znao da živi u rezidencijalnom centru dok nije počelo padati sve više granata na taj centar. »Viđali smo ga aktivnog u ratnom kriznom stožeru, ali i aktivnoga u glazbi. U svibnju 1992. nazočan je u službenoj audijenciji kod Svetoga oca Ivana Pavla II. u Vatikanu, zajedno s dječjim zborom ‘Mali raspjevani Dubrovnik’. Nastupao je ‘Mali raspjevani Dubrovnik’ i uvježbavao u hladnoj crkvi sv. Vlaha pod uzbunom i okovanoj ratom.
http://www.radiodux.me/sites/default/files/styles/large__750x499_/public/2019/31-05-2019-preminuo-delo-jusic/djelojusic.jpg?itok=Hs0HQHFM
U vrijeme Domovinskoga rata skladao je nekoliko vrlo popularnih budnica: ‘Kad zazvone dubrovačka zvona’, ‘O, sveti Vlaho«, skladao je suitu ‘Dubrovački kantuni’ koju je s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom snimio na CD-u.« I kako je dobro zaključeno, odlaskom gospara Đele Jusića Hrvatska je ostala bez jednoga od svojih najvećih glazbenih imena." Dodat ću da su muslimani istočne Hercegovine nekada sebe većinom i osjećali Hrvatima, ili makar imali jake simpatije prema Hrvatskoj. Začudo mali postotak Srba i Crnogoraca se naselio u Dubrovniku i većinom  prilagodio "lokalnoj klimi", i to često kao trgovci, činovnici, obrazovani ljudi, liječnici, osobe u miješanim brakovima, tako da do pojave DTS-a i miloševićizacije nije bio hrvatski i katolički Dubrovnik nacionalno ugrožen. I komunisti su većinom bili karijeristi, parolaši trbuhozborci.
 
Rođen u Dubrovniku 1939. Đelo je iskusio kao i većina građana teško djetinjstvo, ratni Dubrovnik je od 1941. doslovno gladovao pod talijanskom upravom. Dok su ljudi trpjeli lijeve i desne manijake i bombardiranja južnoafričkih i engleskih antifašista, naš Dubrovnik je iz XX. stoljeća izašao sa baštinom očuvanom od ratnih razaranja, ali i od nagrde industrije i neboderača zapadnih bezbožnika. Time su drugovi "usrećili" Split i Kaštela. Otvaranje prema svijetu s turizmom je odjednom sumornu i pritupu socijalističku stvarnost pretvorilo u mediteransku dolcevitu, epikurejski jedan dan (ljetni?) u kojem trubaduri sviraju, bello impossibile ponekada i sladunjav, ponekada i banalan ali i mozartovski razigran. Mali raspjevani Dubrovnik vraća me u djetinjstvo, sjećam se vršnjaka pjevača i govora divnoga i zvučnoga tako bogatoga dalmatskim romanizmima. Čovjek mogao je u to vrijeme dobro živjeti pod uvjetom da ne strši i  ne postavlja suvišna pitanja i stavi mozak u formalin (pitanje forme a ne reforme), a računi će doći na naplatu 1991. (baš se sokratovskih Dulčića i Milišića sjećamo iz onezijeh vremena!)
 
Cat Stevens, ABBA, Demis Roussos pokazuju optimizam koji je tad vladao na Zapadu. Đelova suradnja sa Terezom, Oliverom Dragojevićem, bratom Ibricom, Franom Lasićem, Ivom Pattierom, Milom Hrnićem i Trubadurima na Euroviziji došli su u vrijeme kada je Zapad disao punim plućima, cement, plastika, industrija, agrarna revolucija, napredak tehnike dali su prostora i poleta (a možda i tiskanje papirnatih novčanica?)
 
Fosilizirani gradić sa romantičnim perivojima, đardinima i kulama bjelokosnim na azurnom moru i rajskom zelenilu Lokruma, Srđa, Petke i sv. Jakova u međuvremenu se pretvorio u metastazu s inteligencijom tipa Kuščevića, dr. Pusić i braće Milanović vodeći se prvi puta u svojoj povijesti samo za trenutnim profitom. E, danas su maestro došli reperi, tehno, hevimetalci, kvazinarodnjaci - ali Vi bi se na to samo blago dubrovački nasmijali i lagano mahnuli rukom jer znate da mode dolaze, možda i gromoglasno ali prolaze kao pjena nakon oluje ispod fortece.
 

Teo Trostmann

Teško je i bez zdravoga duha i bez zdravoga tijela

 
 
Djeca malih, servilnih više pate od sinova velikih, slobodnih naroda, jer primaju matematičkom progresijom povećane atavizme neolakšanih predačkih bolova. Ovakav tip je Tuđinac Dinka Šimunovića. Sposoban samo za pasivne, negativne, bolne životne gestove. On misli da je stranac u domovini, ali takvi kukavci su stranci svuda, jer su lišeni svake energije, nesposobni za život, jer su svuda u ljudskom životu stranci. Oni u stvari ne mogu ljubiti, jer su nesposobni za svaki rad, za svaku inicijativu, jer su slabići. Samo jaki jako vole. U bezenergijskim narodima su ti bolesnici volje tipska pojava, a taj Tuđinac baš kod nas, u zemlji proskribirane i prodonkihotljene energije nije tuđinac, već je reprezentativna pojava poput Oblomova u indolentnoj (indolentni mužek, op. T.T.), pospanoj, umočvarenoj moralnoj atmosferi stare Rusije. (...) Šimunović (...) iznio je čovjeka tipskoga za suvremenu mlohavu i besciljnu, bezenergijsku i anemijsku generaciju pravog našega indolentnog, nepromišljenog, sanjarskog, upravo pospanog suvremenika koji nije tuđinac jer je kod nas u statističnoj i parlamentarnoj većini.
https://mojtv.hr/thumb.ashx?path=/images/2974b91d-609c-4181-9182-7951c6cd42ac.jpg&w=491&h=250
Anemiji je vidio lijeka A. G. Matoš u Starčeviću koji se u Hrvatskoj apsentizma, deklasiranja plemstva i proletariziranja jedva stvorenoga građanstva,činovničke korupcije i seljačkih prvih iseljavanja ponašao kao Solon... Likurg, Marko Aurelije smatrajući svoje etičke potrebe kulturnog prvoklasnog mozga političkim potrebama cijelog neukog i polupismenoga jednog naroda. Kao da smo Crnogorci ili Sqipetari (Albanci, Shqipëria zemlja orlova,op. T.T.), Starčević, protivnik moderne (liberalističke bi bilo točnije, op. T.T.) kulture kao Nikolaj Tolstoj ili Jean-Jacquesa Rousseaua smatraše sirotinju srećom (ne misli Starčević na krajnju oskudicu, već na radni i seljački narod koji je krepak, bez velikih željica i prohtjeva, zdrav i samostalan, op. T.T.).
 
Politička reforma mu je prije svega reforma etična, kao da etičke reforme nisu puno mučnije od političkih i kao da već iznimna egzistencija stoika poput njega u pokvarenom društvu (eh, Matoše da sad ustaneš što bi mislio o nama, EU-a i svijetu, op. T.T.) nije dokaz za neizvedivost takvog društvenog etičnog preobražaja, koji se bez popravaka svih društvenih pitanja ni zamisliti ne da (to je pravilno shvatio Antun Radić, utemeljitelj HSS-a, op. T.T.). Stari (je bio) kao svi doktrinari optimist,vjerujući u svoje ideje, a bez te vjere i bez toga optimizma nema energičnih, velikih karaktera i činova. Samo naivnost i pouzdanje u jednostavne ideje može djelovati na gomilu i tako pokretati svijet. Pored svih svojih nastranosti Stari je otac preporođenoga nacionalizma hrvatskoga, uskrisitelj naše državne misli, pa kada znamo sa kolikim tegobama se boraše, počevši borbu takoreći sam samcat, bez sredstava, protiv sviju,vraća nam se vjera u izabranike, u individue silne kao narod, pa pomišljamo na čudesa kao Djevica Orleanska i Karađorđe, ponoseći se narodom, dičeći se zemljom u kojoj takav čelik raste! Narod koji mogaše dati toga staroga Starčevića ne može i ne će propasti!
 
Mi koji ga vidjesmo i doživjesmo, mi pravi stari stekliši, mi pojmismo što Sokrat bijaše atenskoj mladeži, Krist apostolima, Žiška i Hus Česima, veliki stoik Dante Talijanima (dosta nespretne usporedbe, op. T.T.). Nakon Matoševih misli sjećam se pokojnoga dr. Tuđmana koji je usprkos tolikim hrvatskim komunistima, liberalima i Jugoslavenima, usprkos neprijateljstvu ili ravnodušnosti moćnih svjetskih sila, usprkos slabe opremljenosti naših dragovoljaca ustrajao na stvaranju hrvatske države čekajući strpljivo i gradeći oružane snage, bivajući prisiljen na premnoge teške kompromise, pa i u vlastitoj stranci. Iako mu nikad nisam bio pristaša priznajem da je taj čovjek imao viziju i da u njegovom karakteru nije bilo ni traga anemičnosti! Da ne bude zabune, mislim na moralnu i duhovnu anemičnost, na političku žabokrečinu! Teško je i bez zdravoga duha i bez zdravoga tijela, iako duh kraljuje nad vjekovima!
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Srijeda, 17/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1072 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević