Prije i poslije smrti

 
 
„Svaka nova tehnologija podrazumijeva ovladavanje novim sustavom refleksnih pokreta koji od nas iziskuje nove napore i to u sve kraćem roku. Kokošima je trebalo čitav vijek za naučiti da ne prelaze preko puta, neke su pak putovi odveli u EU-parlament i sl. Njihova vrsta se na kraju prilagodila novim prometnim prilikama. Ali mi ne raspolažemo tim vremenom. […]
https://www.actualidadliteratura.com/wp-content/uploads/2016/10/Consejos-de-Umberto-Eco-.jpg
Skupljanje knjiga je samozadovoljavajuća, usamljenička zabava, i rijetko ćete sresti ljude koji s vama dijele istu strast. Ako imate lijepa slikarska platna, ljudi će dolaziti kod vas da bi im se divili. Ali, nikada nećete naići na nekoga tko će se iskreno zainteresirati za vašu zbirku starih knjiga. Ljudi ne shvaćaju zašto pridajemo toliki značaj maloj, neuglednoj knjizi, i zašto ste proveli godine tragajući za njom. […]To je usamljenički porok. Iz nekih mističnih razloga, vezanost za određenu knjigu nema nikakve veze s njezinom vrijednošću. […]
Mislim da se u razgovoru često ne pravi razlika između osobne knjižnice i zbirke starih knjiga. U svojoj glavnoj i drugim kućama imam oko 50.000 knjiga. Ali to su novije knjige. Od rijetkih knjiga imam 1.200 naslova. Ali tu postoji još jedna razlika. Stare knjige su one koje sam osobno odabrao (i platio), dok u novije knjige spadaju one koje sam godinama kupovao, ali i sve više onih koje sam dobivao u znak pažnje. Premda gomile njih poklanjam studentima, preostalo ih je još mnogo, te tako stižemo do brojke od 50.000. […]Imam podrum koji je pun prijevoda mojih knjiga. Pokušao sam ih slati u zatvore, računajući da po talijanskim zatvorima ima više Albanaca i Hrvata nego Nijemaca, Francuza ili Amerikanaca. Zato sam im poslao prijevode mojih knjiga na tim jezicima. […]
 
Knjiga Umberta Eca 'Ime ruže' prevedena je na 45 jezika. Za toliku brojku je donekle odgovoran pad Berlinskog zida i činjenica da je ruski jezik ranije bio službeni u svim sovjetskim republikama, dok je poslije rušenja zida knjigu trebalo prevoditi na ukrajinski, azerbejdžanski, itd. Otuda ta pozamašna brojka. Ako uzmete u obzir da za svaki prijevod dobijete 5 do 10 primjeraka knjige, već imate 200 do 400 primjeraka koji zauzimaju mjesto u vašem podrumu. […]Jednom prilikom, da bih izašao ususret predsjedniku republike, pristao sam biti član žirija za dodjelu nagrada Viareggio. Trebao sam sudjelovati u radu žirija samo za područje esejistike. Utvrdio sam, međutim, da je svaki član žirija dobivao sve knjige koje su ušle u izbor, iz svih područja odreda. Spomenimo samo poeziju - a vi i sami znate da je ovaj svijet krcat pjesnicima koji o svom trošku izdaju zbirke uzvišenih rima - stizali su mi prepuni sanduci s kojima više nisam znao što bih. Pored toga, pristizala su mi i djela iz svih drugih oblasti. Pretpostavljao sam da bi sve te knjige trebalo očuvati za dokumentaciju. Ipak, vrlo brzo sam shvatio da mi u kući ne(do)staje prostora, pa sam na kraju odlučio povući se s dužnosti člana žirija za dodjelu nagrade u Viareggiju. Hemoragija [prodiranje, izljev krvi] se tada zaustavila. Pjesnici su u tom pogledu daleko najopasniji. […]
 
Najopasniji lopovi su bibliofili, oni koji kradu samo jednu knjigu. Po knjižnicama na kraju uspijevaju identificirati mušterije koje su kleptomani, pa dojavljuju njihov opis kolegama. Kolekcionarima ne prijeti nikakva opasnost od običnih lopova. Zamislimo neke sirote provalnike kojima bi palo na pamet pokrasti zbirku knjiga Umberta Ecoa. Bile bi im potrebne dvije noći za zapakirati knjige i kamion za prijevoz. […]Osim toga, pravi kolekcionar za svaku rijetku knjigu otvara karticu u koju unosi sva njezina oštećenja i obilježja po kojima se može prepoznati, a u policiji postoji poseban odjel specijaliziran za krađu umjetničkih djela i knjiga. […]
 
Nije nimalo slučajno što je Umberto Eco napisao roman o knjižnici koja nestaje u plamenu. [Roman „Ime ruže“ (1980.), radnog naslova „Zločin u opatiji“, govori o benediktinskom samostanu XIV. stoljeća koji je na koncu izgorio u požaru koji je poharao i tajnu knjižnicu. Zanimljivo je da je samostan Sv. Mihovila iz kraja X. stoljeća, sjeveroistočno od Torina, koji je bio inspiracija i mjesto događanja istoimenog igranog filma „Ime ruže“, stvarno zahvatio požar krajem siječnja 2018. godine kada je oštećen klaustar.] Uvijek sam se plašio da mi kuća ne izgori, a danas znam i zbog čega. Stan u kojem sam živio skoro deset godina nalazio se neposredno ispod stana kapetana vatrogasne službe u mom gradu. Često bi se, ponekad i više puta tjedno, dogodilo da usred noći negdje izbije požar – onda bi vatrogasci, praćeni zvukom sirena, dolazili svog kapetana otrgnuti iz sna. Umberto Eco bi se budio slušajući štropot njihovih čizama po stubištu. Sljedećeg dana, njegova žena bi mojoj majci prepričava sve detalje tragedije… Sada shvaćate zbog čega je moje djetinjstvo proteklo u opsesiji požarima. […]
Ne bih volio da moje knjige završe u rukama nekog okultista, koji bi sigurno bio vezan za njih, ali iz sasvim drugih razloga. Ali, možda će moju zbirku otkupiti Kinezi. […]Možda će jednog dana moja zbirka prije zainteresirati kineske istraživače, znatiželjne upoznavanja svih ludosti Zapadnog svijeta.“ (Jean-Claude Carriere – Umberto Eco, Ne nadajte se da ćete se r[ij]ešiti knjiga, Alef, Gradac K., Čačak – Beograd, 2011., str. 31., 189.-195.).
 

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić