Himbena sućut

 
 
Neke situacije, pojave, događaje, iskustva, osjećaje, stanja i trenutke, čovjek ne može potpuno pojmiti, shvatiti, ocijeniti i procijeniti, sve dok ih sam ne doživi i proživi. Iskustvo iz druge ruke koliko god bilo točno, istinito, sugestivno, dojmljivo, iskreno, realno, dočarano, uvjerljivo, dubinski spoznajno, nije kao iskustvo iz prve ruke, bez obzira kakvo je to iskustvo, je li pozitivno ili negativno, je li te raduje ili žalosti. Opće je poznato da svuda oko nas caruje licemjerje, u obitelji, društvo... Licemjerje u većoj ili manjoj mjeri prati svakog čovjeka od rođenja do smrti. Čovjek se često pita: Zašto je to tako? Zar nam ne bi svima bilo bolje da smo iskreni jedni prema drugima, pogotovo ako smo prijatelji, ili se smatramo prijateljima.
https://static01.nyt.com/images/2017/05/16/opinion/16tue1/16tue1-articleLarge.jpg?quality=75&auto=webp&disable=upscale
Sjetila sam se jedne situacije kad je moja najstarija kći došla plačući iz škole, jer ju učitelj nije razumio. Naime, nakon obrade nekog teksta učitelj je djeci postavio pitanje: Je li ti veći prijatelj onaj tko ti da prepisati zadaću ili ti je prijatelj onaj koji ti ne da tu zadaću prepisati? Sva su djeca rekla da je veći prijatelj onaj tko ti da zadaću prepisati. Radilo se o učenicima prvog razreda osnovne škole. Uzaludno je bilo učiteljevo tumačenje i obrazlaganje, kako ti je veći prijatelj onaj tko ti ne da zadaću prepisati, nego te nauči, odnosno pomogne ti da zadaću napišeš sam. Teško je to toj maloj djeci bilo shvatiti. Teško je to shvatiti i nekim odraslim ljudima, bez obzira na obrazovanje, zvanje, zanimanje i funkciju. To pokazuju mnogi slučajevi, naročito oni s kupljenim ili prepisanim diplomama. U svakom slučaju to je velika krađa i kazneno djelo. Pri čemu je najgore da je osoba s takvom diplomom zauzela radno mjesto ili funkciju onome tko je svoju diplomu redovno stekao školovanjem, zalaganjem, radom, sposobnostima i znanjem, koje je želio posjedovati, što mu je nužno potrebno za svakodnevno obavljanje zadataka, rješavanje problema, permanentno obrazovanje, napredovanja u struci, cjeloživotno školovanje i realizaciju sebe kao stručnjaka i čovjeka.
 
Međutim, u nas neimanje diplome ili lažna diploma, ne znači ne napredovanje u struci. Poznat je slučaj “profesorice” bez diplome, koja je bila mentor studentima. Mnogi su to znali u bivšoj i u ovoj državi, ali je do mirovine bila u razredu i slovila kao vrsna stručnjakinja. Je li prijatelj onaj tko ti je prodao, napisao ili omogućio prepisati domaću  zadaću, seminarski, diplomski, magistarski, doktorski rad, izvješće, kreativnu bilancu, program rada, strategiju…? Sigurno nije. To možda niti on sam ne zna. Misli kako ti je pomogao. Neki znaju da ti nisu pomogli. Dobili su protuuslugu, u bilo kojem obliku i zlurado očekuju kad ćeš se strmoglaviti, odnosno kad će nadležni otkriti prijevaru. Takve se prijevare obično zataškavaju razmjerno visini funkcije “prevaranta” i mjestu na kojem se to dogodilo. Otkrićem prijevare, bilo kakve i njenim zataškavanjem, nesvjesno postaješ vječiti dužnik, odnosno rob onoga tko ti je “pomogao” zataškati prijevaru. Možda je i on negdje s nečime tako uhvaćen? Bilo mu je oprošteno, ali dano na znanje kako se zna što je učinio, uz napomenu kako se od sada mora ponašati i tko mu je gazda.  Takakv lanac ovisnosti, umrežavanja, ortaštva, pogodovanja, uzajamnog pomaganja, utilitarmog djelovanja, unosnog poslovanja… po filozofiji ”ja tebi, ti meni” je u nas vrlo složen, razgranat i djelotvoran, s dugom povijesti, relativno lakim i jednostavnim prijenosom iz režima u režim.
 
Zato se nije za čuditi, a kamoli zgražati tko je sve ustrojavao državu Hrvatsku. Oni koji su to znali. Oni koji su imali iskustva. Oni koji su bili blizu vlasti ili u vlasti. Uostalom, najbolje je to pitati gospodina, kojega u stotoj godini života  pamet, sjećanje, logika, znanje i iskustvo izvanredno dobro služe, koji puno toga zna i ne ustručava se reći istinu, o mnogo čemu i o mnogo kome. Neke pak istine, ne će niti on reći, kao ni mnogi drugi. Te i takve bi istine, izazvale golemi nekontrolirani kaos, jer bi “tjerajući lisicu istjerali King Konga.” Ni zamisliti ne možemo što bi se sve tad dogodilo na najvišoj razini, te sukcesivno spuštajući se do najniže razine.
 
Imajući to u vidu čini se kao da svi živimo u nekakvoj paralelnoj stvarnosti, gdje sve promatramo u ogledalu, ravnom ili zakrivljenom, ovisno o situaciji, vremenu i problemu. Stoljetno takvo ponašanje formiralo je naš mentalitet. Iskrivljamo povijest, hiperboliramo istinu, licemjerni smo, hinimo prijateljstvo, suosjećamo s drugima, bez empatije, po običaju, po potrebi, a u stvari nije nas briga za drugoga, pogotovo kad se njegov broi nagne i počinje tonuti. To čovjek najbolje osjeti kad mu se zaista dogodi. Najprije ne vjeruje, zaprepasti se, prestraši, okameni, ruši mu se svijet, sam se sebi gadi…. introspektivno se preispituje, ocjenjuje, procjenjuje, usustavljajuje, okrivljuje, traži razloge, dok mu jednog dana se sve ne razbistri i ne sine. Ljudi su naprosto takvi. Ponašaju se po onoj poznatoj poslovici:  “S broda koji tone prvi bježe štakori, onda dolaze lešinari, ostaju najvjerniji.” Žalosno je da su ti štakori ponekad oni koji bi ti morali biti najvjerniji, po svemu, pogotovo po onome, što su u bilo kojem obliku od tebe dobili. Štakore ne valja spašavati, već ih pustiti da odu što dalje, kako se nikad ne bi vratili.
 
Lešinare bi trebalo odmah izbaciti i otjerati, pogotovo kad znaš kako već dulje vrijeme oblijeću okolo ne bili što prije i što više zgrabili. Najvjerniji su često oni koji nisu ništa dobili, ništa ne očekuju i ništa ih ne zanima samo pomoći čovjeku u nevolji. Takvi ljudi uvijek i svuda postoje. Pojave se ni od kuda, pruže ti ruku, povuku te prema gore, na bilo koji način, daju ti nadu, osnaže vjeru i daruju ljubav. Pri tome je žalosno upravo to, da moraš nekoga izgubiti kako bi spoznao kakvi su i tko su tvoji prijatelji, znanci, rodbina, susjedi, ukućani, djeca i unuci. U tom se okružju krije neizmjerno licemjerje. Kad ti najviše trebaju okruže te himbenom sućuti. Obećanja, obećanja, obećanja… zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost, prisjećanja dobivenih pomoći, veselih druženja, dijeljenja života, a kad ih slučajno zatrebaš, odbijenica od prve, uz isprike, ponekad i zluradost, ponižavanje, dijeljenje savjeta, izbjegavanje, okretanje glave, zaboravljanje, ”diskretno” prepričavanje događanja, podcjenjivanje, marginaliziranje, ismjehivanje, sumnjanje u zdravu pamet, zabavljanje na račun tebe i tvoje situacije, u koju si doveden tuđom krivnjom, u čemu su zdušno, sudjelovali mnogi iz bližeg i daljeg poslovnog i obiteljskog okružja.
 
Nikada si neću oprostiti niti jednu jedinu sekundu provedenu s takvima i uz takve ljude, bilo kada i bilo gdje. Sramim se sebe same, zbog toga. Uostalom, za sve što  se nekome dogodilo i događa se, nitko drugo nije kriv, već čovjek sam. Za mnoge je bilo  puno prilika, ponuda, mogućnosti, “za razvoj i rast”, uz gubljenje sebe, svojeg odgoja, svoje vjere, svojih uvjerenja, stavova, dosljednosti, ispravnosti, iskrenosti i poštenja. Znalci kažu da je bedast, glup, pomalo idiot, svaki onaj tko svaku dobru priliku nije iskoristio za sebe ili za svoje. 
 

Ankica Benček