Get Adobe Flash player

Značajnici izvan sustava i izvan HJAZU-a!

 
 
Najznačajnija predstava ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara bilo je predstavljanje Velike glazbene povijesti Dubrovnika. Dr. sc. Miho Demović, rodom Konavljanin (Mrcine/Dubravka 1934.), svećenik, dugogodišnji voditelj Katedralnog zbora zagrebačke katedrale, formalno najobrazovaniji čovjek u Hrvatskoj, znanstvenik muzikolog, 16. je kolovoza u palači Sponza u Dubrovniku predao javnosti Veliku povijest dubrovačke glazbe u četiri knjige, a peta je najavljena, kao i spomenik Ruđeru Boškoviću na njegovoj poljani u Gradu.
http://www.matica.hr/media/uploads/slike/autori/kocanf.jpg
Stijepo Mijović Kočan
 
Dubrovačke ljetne igre su se izkazale: upriličile su predstavljanje četveroknjižja dr. sc. Miha Demovića što možemo držati jednom od najznačajnijih, a prema meni i najznačajnijoj predstavi ovogodišnjih, 69. Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, sve drugo što sa na Igrama ove godine moglo vidjeti i čuti, u dramskom dijelu, uskoro će utonuti u prašnjave „kronike vremena“, dok ove četiri knjige o povijesti glazbe u Dubrovniku 16. kolovoza godine gospodnje 2018. čine iznimno značajnim datumom u povijesti ne samo glazbe nego i kulture dičnoga nam Grada i čitave Lijepe Naše. Knjigu su predstavili znalci i Demovićevi prijatelji, ugledni ljudi i ugledna imena, a popratili je u knjizi spominjanom ozbiljnom svirkom vrsni interpreti, no to ovdje nije moj posao. O tomu bi i o tim ozbiljnim imenima valjda trebalo nešto biti ili jest nešto već napisano ne samo u mjestnom, nego i u čitavom (ne)hrvatskom tisku i zvučno-vidnim sredstvima javnog saopćavanja, jer te četiri knjige nisu značajne samo za Dubrovnik, nego i za povijest hrvatske glazbe općenito. Te knjige potvrđuju da je Dubrovnik, kao i cijela Hrvatska, pripadao i da od početka, a ovdje dokazano već od 10. stoljeća, pripada katoličkoj kršćanskoj kulturi europskoga dijela Mediterana i srednje te zapadne Europe, kao i to da je dubrovačka glazbena kultura i literatura iznimno bogata i vrijedna.
 
Zanimljivost je da je ta povijest glazbe sagledana i napisana između četiri najtragičnije godine u našoj, a osobito u dubrovačkoj općoj povijesti. Prva je knjiga do tragične 1667., dakle do onoga razornoga potresa. Druga knjiga je do druge velike tragedije: do 1808. i propasti Republike kao samostalne države. Treća knjiga prikazuje zbivanja u glazbi do jednako tragične 1918. godine, kada smo , vođeni „guskama u magli“, podpali pod istočnjački serbo-turski svijet i svjetonazor, a osobito pod svojatanje i posrbljivanje Dubrovnika u kraljevini Jugoslaviji, a četvrta tragična godina u našoj povijesti i četvrta knjiga ove povijesti glazbe koja do nje doseže, jest 1944., kada u Dubrovnik ulaze “oslobodioci“, staljinistički mrzitelji svega hrvatskog, a osobito hrvatske države, te i prije ulaza (na Orsuli) i nakon ulaza (na Daksi), a kasnije gdje god su stigli pobili su desetine i stotine, a 1945., nakon završetka rata (!!!), smaknuli su, procjenjuje se, čak i više od pola milijuna nevinih ljudi, žena i djece.
 
Najavljena je i peta knjiga, ma koliko da je moj dobri prijatelj, fra Karlo Jurišić, na jednom znanstvenom skupu (o Ivanu Despotu) uztvrdio da sve što je mlađe od pola stoljeća, još nije povijest! Imao sam rijetku čast i posebno zadovoljstvo biti recenzent Demovićevoj knjizi Cithara octochorda, osmerožična kitara, njezinu književnom dijelu. To su, naime, jezično i književno vrlo lijepi kajkavski prijevodi molitava s latinskog, uz osam blagdanskih prigoda liturgijskoga kalendara: advent, Božić, korizma, Uskrs, nedjeljne, marijanske, svetačke i posmrtne prigode. Poznavali smo se i od ranije, bio je povremeni gost u mom nekadanjem zagrebačkom domu, znak našega razpoznavanja bio je „zvona s Kaptolona“, koja su se u tom domu tako blisko čula, tako da znam koliko je Dum Miho iskreni pregalac, predani domoljub, strateg glazbene kulture u Hrvata, brižnik i marnik bez usporede i bez premca, a jednostavan, običan, dobar i plemenit čovjek. Posebno brine o svemu u povijesti hrvatske glazbe, tako i o crkvenoj i drugoj glazbi Hrvata u Boki Kotorskoj… Svevišnjega molim, neka ga ne poziva dok sve svoje zamisli i naume ne ostvari! Jednom mi se jedan zajednički prijatelj požalio kako dr. sc. Miho Demović djeluje posve izvan pomoći državnih znanstvenih ustanova.
 
Nikada nije postao ni akademik, iako je formalno moguće najobrazovaniji Hrvat, s čak trideset i pet semestara studija povijesti glazbe na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, jer ga neki drugi, tada moćni njezin član, ne podnosi „iz zavisti“. Međutim, ako je itko u Hrvatskoj zaslužio biti akademik, onda je to don Miho, tvorac golema znanstvenog opusa i predani djelatnik na svojemu području. Nije primljen i stoga što hrvatske akademije znanosti i nije bilo, a i danas je ona zapravo HJAZU: Hrvatska Jugoakademija, pa i bolje da ga tamo nema. Dokaz tomu je njezin današnji predsjednik (neki onkolog, prezimenom Kusić) koji je namjerno propustio, iako za to mjestom i ulogom najpozvaniji, ostvariti višednevni, veliki, bilo nacionalni bilo međunarodni znanstveni skup o novijoj hrvatskoj povijesti, u kojoj se sva zla znana nam svijeta svaljuju samo na ustaše i na Hrvatsku. Time bi se došlo do znanstvene istine, do nepobitnih historijskih činjenica, do osvjetljenja ideološkim šovinizmom zamračena toga dijela naše povijesti. To bi bio čvrsti temelj gradnji sadašnjosti i sutrašnjice novih naraštaja, bez okupatorskih laži i podvala. Umjesto toga, pristao je biti i bio je jadni pijun sadašnje odnarođene hrvatske vlasti. Kao predsjednik najznačajnije nacionalne i državne znanstvene i umjetničke ustanove, srozao se na to da bude predsjednik nekakve zbrda-zdola prigodno sklepane administrativne skupine kojekojih vladinih prišipetlja.
 
Znakovlje okupatora u ovome ratu, ujedno i znakovlje počinitelja genocida nad Hrvatima nakon onoga prošloga rata, usudio se priznati i uvažiti, a ona pod kojima je Domovina oslobođena od okupatora (makar samo vojno!) da su zabranjena i da se, kao i za jugo-diktature, u Hrvatskoj ne smiju pjevati hrvatske pjesme odpora okupatoru. Takav predsjednik takve Akademije, dakle HJAZU, dokazuje da su hrvatski intelektualci često politički glupani i bijednici, moralni sitnež kao i taj Kusić. No, Hrvati su već u 19. stoljeću, kada su gotovo svi okolni i europski narodi osnivali svoje nacionalne akademije znanosti i umjetnosti, svoju nacionalnu akademiju osnovali kao južno-slavensku/ jugoslavensku, jedinstveno i u cijelomu svijetu neponovljivo bedasto! (Bez obzira na ondašnje prilike, odnose itd., to je tako!) Akademik nikada nije postao još jedan značajnik kojim se mogu podičiti kao prijateljem, još od studentskih dana, dr. sc. prof. emeritus Predrag Keros, inače dubrovački zet. (Gospođa Jadranka Keros završila je svoju profesorsku karijeru kao dekanica Stomatološkog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Sjećam se kad mi ju je „Gic“, kako smo ga zvali, predstavio pred Gradskom kavanom, još kao djevojku, kao da je jučer bilo!)
 
Naime, u svim učbenicima otorinolaringologije, posvuda u svijetu, na svim sveučilištima, postoji i spominje se „keros“, medicinski pojam anatomske čestice koju je prof. Keros odkrio, još kao mlad znanstvenik. Međutim, to „horvatskim yu-akademikima“ ništa nije značilo; nisu se ni osvrnuli na njega. („A, je li to onaj koji priča viceve“, nasmijao mi se kretenski jednom jedan od njih! Jest, bio je i vic-maher, vrlo duhovit!) Bio je i veliki zagovornik uvođenja hrvatskog nazivlja u dijagnostici (hrvatski nazivi bolestî). Napustio nas je ovoga proljeća. Nedostaje nam, svima nama koji smo se s njim družili, još od vremena bivše države, svake nedjelje … Dr. Demović napomenuo je moralnu obvezu podizanja spomenika Ruđeru Boškoviću u Dubrovniku. Msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački, jedini (!!!/???) od gradskih otaca koji je nazočio ovomu povijesnom trenutku, koliko sam razabrao 6 tu je obvezu prihvatio; daj Bože da se i ostvari. Opaska: Navečer 16., dakle toga povijesno važna datuma, dolazim kasno kući i na tv-u gledam Vijesti iz kulture.
 
Prva i glavna vijest: Filmski festival u Sarajevu, nagrađen hrvatski redatelj dokumentarist za film, pouzdano znam, rađen na laži i povali jedne kazališne predstave koja namjerno kopa šovinistički jaz između Hrvata i hrvatskih Srba, s velikosrbskih petokolonaških stajališta, zagovara tobožnju genocidnost hrvatskoga naroda. Nagrađen je i hrvatski glumac za glavnu ulogu u nekom srbijanskom filmu. Oba nagrađenika daju poduže izjave, to je u teoriji novinarskih vrsta tzv. proširena vijest, na rubu kraće reportaže. Druga, dakle sporedna vijest: predstavljanje Demovićeve knjige u Dubrovniku: dva-tri brza švenka po predstavljačima i prisutnicima (snimljena na brzaka, još i prije početka predstavljanja!), bez posebno izdvojena krupnoga kadra autora, (tko nije nazočio, teško da može shvatiti tko je tko!), bez ičije izjave, tzv. krnja vijest, moguće kraća od 30 sekundi… Eto, to je suvremena Hrvatska, to su hrvatski mediji, to je naša stvarnost.
 

Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1214 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević