Get Adobe Flash player

Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku

 
 
Svi znamo kako je počeo Prvi svjetski rat. Pojedinačna nasilna zlodjela kumulativno su pokrenula nepovratne vojne operacije kojima je manjkalo sveobuhvatna strateškog vodstva, ali i šire jasnije svrhe. Ostalo je povijest: četverogodišnji pokolj uime ambicioznih ciljeva koje su uglavnom ex post facto formulirale pobjedničke sile.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/88/Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg/220px-Zbigniew_Brzezinski_gru2010.jpg
Još uvijek ima vremena da se spriječi bolno ponavljanje, koje ovaj put konkretno prijeti na Bliskome istoku, odnosno u Siriji. Podržao sam prvotnu odluku predsjednika Baracka Obame da se ne služi silom u sirijskoj tragediji. Korištenje američkom moći za uklanjanje predsjednika Bašara al-Asada, koje toliko žustro zagovaraju neki od naših prijatelja na Bliskome istoku, nije imalo smisla bez pravog domaćeg konsenzusa oko te ideje u Siriji i Americi. Nadalje, sviđalo se to nama ili ne, Asad nije bio sklon pristati na zahtjeve Washingtona da odstupi niti su ga zastrašili zbrkani napori SAD-a da organizira djelotvoran demokratski otpor njegovoj vladavini. Međutim, u međuvremenu je postignut pomak u vrlo teškim nuklearnim pregovorima s Iranom, u kojima su i SAD i Rusija surađivali s drugim vodećim silama na prevladavanju prepreka. Stoga su neki s razlogom pretpostavili da bi sljedeća faza u rješavanju sirijskog problema mogla uključivati ponovni trud na njegovu rješavanju, ovaj put uz pomoć toliko važnih potpisnica poput Kine i Rusije.
 
Umjesto toga Moskva je odlučila intervenirati vojno, no bez političke ili taktičke suradnje s SAD-om, glavne strane sile uključene u izravno djelovanje na svrgavanju Asada, koliko god nedjelotvorno ono bilo. Tako je Rusija navodno pokrenula zračne napade na čimbenike u Siriji koje su sponzorirali, obučili i opremili Amerikanci, čime im je nanijela materijalne i ljudske gubitke. Bila je to u najboljem slučaju prezentacija ruske vojne nesposobnosti; u najboljem slučaju bio je to dokaz opasne čežnje za isticanjem američke političke nemoći. Bilo kako bilo, u pitanju su i budućnost regije i američka vjerodostojnost među državama Bliskog istoka. Okolnosti se iznimno brzo mijenjaju i Sad ima samo jednu realnu opciju ako namjerava zaštiti svoje šire interese u regiji: prenijeti Moskvi svoj zahtjev da obustavi i suzdrži se od vojnih akcija kojima se izravno utječe na američke resurse. Rusija ima pravo podržavati Asada, ako to želi, no svaki ponovni pokušaj onoga što se upravo dogodilo trebao bi izazvati odmazdu SAD-a.
 
Ruska mornarička i zračna nazočnost u Siriji ranjiva je jer je geografski izolirana od ruskog teritorija. Te bi se snage mogle „razoružati” ako nastave uporno provocirati SAD. No još bi bolje bilo kad bi se Rusiju moglo uvjeriti da djeluje s SAD-om u potrazi za širim rješenjem regionalnog problema koji nadilazi interese pojedinačnih država. Kada bi se to dogodilo, čak bi se i ograničenom američko-ruskom političkom i vojnom suradnjom na Bliskom istoku mogao potaknuti daljnji pozitivni geopolitički razvoj: konstruktivan doprinos Kine u obuzdavanju opasnosti snažnije eksplozije na Bliskome istoku. Peking ima znatan gospodarski interes za sprečavanje šireg bliskoistočnog sukoba. Ne samo da bi trebao biti zainteresiran za sprečavanje daljnjeg širenja kaosa, nego i za povećanje vlastita regionalnog utjecaja.
 
Francuska i Britanija više ne mogu imati odlučujuću ulogu na Bliskome istoku. SAD-u je sve teže tu ulogu igrati sam. Sama je regija vjerski, politički, etnički i teritorijalno podijeljena, zbog čega klizi u sve teže nasilje. Time se nameće potreba za vanjskom pomoći, ali ne za novom vrstom neokolonijalne dominacije. Američka moć je potrebna, ali mora se inteligentno i odlučno primjenjivati u svrhu potrage za novom formulom za regionalnu stabilnost.
 
Kina bi nesumnjivo radije ostala po strani. Možda kalkulira da će onda biti u povoljnijem položaju za stjecanje zasluga u obnovi. No regionalni kaos lako bi se mogao proširiti na sjeveroistok i u konačnici progutati srednju i sjeveroistočnu Aziju. I Rusija i Kina tada bi osjetili negativne posljedice takvog razvoja situacije. No štetu bi pretrpjeli i američki interesi i američki prijatelji, da ne spominjemo regionalnu stabilnost. Stoga je vrijeme za stratešku smionost.
 

Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, The Financial Times, London

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1279 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević