Get Adobe Flash player

Zapisi isusovca i Baska Pedra Arrupe o Hiroshimi nakon američkoga bombardiranja

 
 
Djelo španjolskoga Baska (kao i Loyola) Pedra Arrupe "Taj nevjerojatni Japan" (1965.) u nas je prevedeno 1978. godine (F. Mašić prema njemačkom izdanju). Autor je rođen u Bilbaou 1907. godine kao jedino muško dijete od petero djece oca arhitekta i pjevača i vrlo pobožne majke. Studirao je medicinu, 1927. stupa u novicijat isusovaca, nakon izgona isusovaca iz Španjolske (eto ljudskih prava i sloboda republikanaca) nastavlja teologiju i filozofiju u Belgiji i Nizozemskoj, gdje je zaređen 1936. godine. Nakon toga dolazi u SAD na dvogodišnju specijalizaciju iz psihologije i medicine. Odatle odlazi u Japan gdje boravi od 1936. do 1965. godine kada je izabran za generala Družbe Isusove! Deset zadnjih godina života prikovan je za krevet moždanim udarom i trpi velike muke. Poznato je njegovo zauzimanje za rasnu pravdu u SAD-u, za izbjeglice i za promjene u Crkvi, jer igrat će zapaženu ulogu na Drugome vatikanskom saboru.
http://jesuits.org/Assets/Regions/USA/media/photos/arrupe-japan1.jpg
Popis njegovih knjiga je poduži, govorio je fenomenalno  najmanje 8 jezika od japanskoga do baskijskoga. Boravak u Japanu je težak za Zapadnjaka, Arrupe kaže da Japanci idu  putovima koje mi ne razumijemo. Postoje i banalne poteškoće, simpatična kuharica Tamurasan je spravljala sa puno truda jela začinima i kombinacijama koje su potpuno strane našem ukusu,a dobri otac Pedro joj to nije imao srca reći (alge, repa, začini). Mi se zapadnjaci čudimo što Japanci piju čaj s posebnom ceremonijom koja je komplicirana poput dvorskog protokola, što su pisanje pretvorili u umjetnost stavivši svu svoju dušu u poteze kistom, što je gađanje lukom filozofija a ne šport, što je potrebna petogodišnja izobrazba sa diplomom da se sadi cvijeće na japanski način itd. Na drugom se kontinetima pita zašto i u što vjerujemo, dok se u Japanu gleda kako vjerujemo (važniji im je čin i primjer od teorije).
 
Otac Pedro je usvojio ta umijeća uključujući i kazalište kibuki i no, želeći se približiti suptilnoj i introvertiranoj (čak i stidljivoj) duši Japanaca, koji na prvi znak neuljuđenosti (politesse) ili raskoraka riječi i djela bježe poput plahih riba. Mentalitet je drugačiji, navodi se primjer Japanca koji je pješačio 14 km da vrati višak novca kojega je misionar platio za komad stakla (možda desetak kuna, ali Japanac se gadi krađe!), ili drugoga koji je strpljivo čekao u hodniku da ga misionar primi jer je vidio požar u potkrovlju,ali nije htio nepristojno prekidati razgovor. U Hirošimi su 1945. godine bile male kuće od drva, kartona, ilovače i papira. Amerikanci nisu isprva bombardirali grad, sve do 6. 8. 1945. kada su bacili atomsku bombu. Avion B-29  letio je visoko, u 8 h 10 minuta je dan znak za prestanak uzbune. Grad od 400.000 stanovnika pretvoren je u buktinju. Nakon prve eksplozije na visini od 1560 m, te druge na 570 m u svim smjerovima nastaju crveni i plavi plamenovi. Nakon nuklearne gljive stvorio se tlak koji je poput valča jurio brzinom od 800 km/h metući sve pred sobom u krugu od 6 km.
 
"Pred našim očima iskrsavala je danteovska vizija... mrtvaci i ranjenici ležali su izmiješani, a da im se nikakav spasiteljski Samarijanac nije smilovao. Nikoga od onih što smo tada vidjeli ne ćemo zaboraviti. Čuje se vika koja trga srce, a njezina jeka probija zrak slično strašnom zavijanju. Iz grla koja su već bila promukla nakon mnogosatnoga zavijanja dopirali su zvukovi koji ništa ljudskoga nisu imali u sebi..." Poštedjet ću Vas Arrupeovog opisa ranjenika i rana, od toga bi i kamen proplakao. Nagli uspon temperature je izazvao jeziv efekt; sjene ljudi i objekata su fiksirane na zidovima! Arrupe je riskirao svoj život spašavajući ranjenike i liječeći ih, tjednima ne spavajući, i često radeći bez najosnovnijih medicinskih pomagala. Leševe je trebalo spaliti radi moguće epidemije.
 
Od 260 hirošimskih liječnika 200 je poginulo, a od ostatka su mnogi bili ranjeni. Tomu valja pridodati opću glad, nedostatak medicinskih sredstava i pomagala i krive metode liječenja koje je puk provodio. Tada se o radijaciji i liječenju od iste znalo vrlo malo! Otočani su posebni, Japanci pak najposebniji, u doba oca Pedra bili su pošteni i uljuđeni, ali i fatalisti, stoički su trpjeli bol i gubitak, bili vjerni i odani, divili se ljudima spremnim na žrtvu, ali i pokazivali neodlučnost i fluidnost u mišljenju. Poznato je da japansko „da“ znači uvijek „da“, jer ne je nepristojno! Od djetinjstva  Japancu ucjepljuju vrijednost jirikija (samostalnosti), znak je muškosti da se samostalno rješavaju problemi, znak je višeg karaktera kada čovjek ne mora o sebi drugima pripovijedati, kada može ostati nepromjenjiv, kada sâm uživa svoje radosti i guta svoje suze. To predstavlja jakost, ali u duhovnom pogledu škodi, osobito u komunikaciji sa mentorom i ispovjedi.
 
Arruđe svjedoči o žeđi Japanaca za znanjem, već uoči svjetskoga rata tamo je bilo 13 milijuna studenata. Njihova bizarna sklonost i strast za čitanjem svega i svačega daje široku opću kulturu, ali često bez dublje analize, pa čak i razumijevanja pročitanoga, što često od njih stvara skeptike, oholice i nihiliste. Svojstva misionara su zanimljiva i dragocjena uputa za redovnike (str. 244.), ističe Arrupe potrebu za optimizmom širitelja radosne vijesti u zemlji gdje na 1000 svećenika dolazi samo 12.000 krštenika, jer pesimizam je bolest karaktera! Tomu zlu pesimizma se pridružuju gorčina, žalost i na kraju rastrojenost. Teškoće predstavljaju jako ukorijenjena tradicija, odanost precima i poslušnost roditeljima, te sličnost budističke i kršćanske misli. Postoje i zanimljive misli padre Arrupe o tehničkoj civilizaciji, "koja može stvoriti kulturu bez duše, koja može uništiti duhovne vrijednosti, ljudsku slobodu, vrjednote razuma (?!) moralne i ljudske vrjednote, pa čak i život na zemlji." Tehnika i tehnologija su vrijedne i korisne, alati nisu dobri ni loši, sve zavisi o svrsi. A možda je paradoksalno baš atomska bomba ta koja je "zaslužna" za odsustvo velikih ratova?

 

Teo Trostmann

Prije 113 godina rođena znanstvenica koja je razotkrila narav i bit zla i totalitarizma

 
 
„Činjenica je da su najveći zločini počinjeni
dok su se ljudi nećkali hoće li se prikloniti
strani dobra ili zla“.
 
„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom
tko istodobno nije i antikomunist“.
(Hannah Arendt 1906.-1975.)
 
Velika njemačka filozofkinja židovskog podrijetla Hannah Arendt rođena je u Lindenu (Hannover), 14. listopada 1906., a umrla u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Odrasla je u socijaldemokratskom okružju, u  asimiliranoj židovskoj obitelji Königsbergu.
Od 1924. do 1929. godine pohađa studij filozofije, teologije i grčkog jezika kod Rudolfa Butmana i Martina Heideggera u Marburgu, te u Freiburgu kod Edmunda Husserla i Heidelbergu kod Karla Jaspersa. Promovirana je kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina, 1928. godine.
https://www.prospectmagazine.co.uk/content/uploads/2011/09/Arendt.jpg
Njezina ljubavna veza s dvostruko starijim profesorom (Heideggerom) u koju se upušta ubrzo nakon dolaska na školovanje kao studentica (s 18 godina) kasnije (a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata) izaziva brojne kontroverze, utoliko prije što je on u jednom razdoblju uspona nacista bio njihov pristaša i suradnik i to je u neku ruku trajno obilježilo život znanstvenice. Ona i Heidegger bili su kontaktu sve do ljeta 1975. godine i mnogi su skloni ovu vezu nazivati „ljubavlju stoljeća“. I pored toga što se udavala dva puta, može se reći kako mu je ostala privržena do kraja života.
Progonjena je i uhićena od Gestapoa (1933. godine) nakon čega bježi u Francusku, a 1941. godine u emigrira u SAD gdje se uključuje u rad raznih izbjegličkih organizacija i glasila.
U Americi od 1953. predaje na Harvardu, Princetonu, Berkeleyu, Brooklyn College, New School i University of California, a od 1963. je profesorica na University of Chicago, na New School for Social Research u New Yorku i "Gifford Lectures" na University of Aberdeen.
Od 1961. godine izvještava sa suđenja jednome od najvećih nacističkih zločinaca Adolfa Eichmenna u Jeruzalemu, što u neku ruku predstavlja prekretnicu u njezinu znanstvenom pristupu temama zla i totalitarizma. Umrla je 4. prosinca u svome stanu u New Yorku od srčanog udara.
 
Kršćanski nauk kao temelj sustava vrijednosti
 
 U svojim temeljnim filozofskim postavkama Hannah Arendt se oslanjala na učenja crkvenog Oca sv. Augustina Aurelija i filozofa Immanuela Kanta.
Sveti Augustin bio je „doctor gratiae“, tj. učitelj nauka o milosti Božjoj i jedan od najznačajnijih kršćanskih teologa i mislilaca kojega su nazivali i velikim zapadnim crkvenim učiteljem a svrstava se i u najznamenitije latinske crkvene oce, dok Immanuel Kant spada u red najznačajnijih njemačkih filozofa s velikim utjecajem na romantičke i idalističke filozofe XIX stoljeća. Tragajući za moralnim zakonima u nutrini čovjeka, Kant je držao nužnim vjerovanje u Boga kao vrhovno biće (smatrajući da se njegovo postojanje ne može negirati iako ga čovjek nije u stanju dokazati). Govorio je kako je „jedina religija vjera u Boga“ a Bog nedostižni ideal, ali je jednako tako neovisno od vjere nastojao pomaknuti granice spoznaje vezano za ljudski um i njegovo poimanje stvarnosti i bitka, imajući uvijek u vidu moralne i etičke zakone koji dolaze od Tvorca kao vrhovne principe. Jedna od njegovih poznatih misli (iz Kritike praktičkog uma) koja se često citira govori i o jednoj i o drugoj dimenziji :
„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“
 
Usvajajući temeljne postavke učenja spomenutih filozofa koji su svoj humanistički odnos prema svijetu i ljudima gradili na kršćanskim zasadama, Hannah Arendt nastojala je proniknuti u onu mračnu stranu ljudske naravi i pronaći odgovor na jedno od najvažnijih pitanja koje se pred ljudsku civilizaciju postavilo tijekom XX stoljeća: gdje su korijeni zla i kako su mogući zločini takvih razmjera kakvi su zabilježeni u Drugome svjetskom ratu.
Ova je filozofkinja bez sumnje ostavila dubokog traga u suvremenoj filozofiji, a najbolje godine svoga produktivnog znanstvenog rada posvetila je upravo proučavanju naravi totalitarizama i mehanizama zla koji obične ljude dovode u takvo stanje svijesti da su spremni i sposobni činiti najgore masovne zločine, pa i sudjelovati u istrebljenju vlastite vrste.
 
„Banalnost zla“ koji užasava
 
Jedna od njezinih revolucionarnih filozofskih teza sadržana je u sintagmi: „banalnost zla“. Naime, Arendt smatra da ljudsko biće nije samo po sebi nositelj zla niti se čovjek rađa kao zao, a da bi postao zločinac nije čak potrebna ni sklonost ka činjenju zla, te dokazuje da su u stanovitim okolnostima i sasvim obični i prema svim društvenim normama zdravi i psihički normalni ljudi u stanju činiti zločine, pa čak i strašna masovna zlodjela – ako su dio jednog sustava i ako su uvjereni kako izvršavaju neku „višu“ pravdu ili cilj. Dakle, u tom slučaju nema niti osjećaja krivnje a ni kajanja i grižnje savjesti jer su sva nedjela unaprijed opravdana uništavanjem „zla“ i postizanjem ideala tog „višeg cilja“.
 
Hannah Arendt prvi put tu formulaciju („banalnost zla“) koristi 1963. godine u svome djelu Eichmann u Jerusalemu i srž ove teze u njezinu izvornom obliku sastoji se u tomu da najveća zla u ljudskoj povijesti nisu počinili sociopate, fanatici i luđaci, nego obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da je to u čemu sudjeluju normalno.
 
Spomenuta filozofska teza ove znanstvenice nastaje pod dojmom suđenja jednome od nacista najodgovornijih za istrebljenje Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, Adolfu Eicmannu, koji nije pokazivao patološke sklonosti, nije ispoljavao zvjersku narav i porive, niti je po bilo čemu drugome izgledao kao jedan od najvećih zločinaca u dotadašnjoj povijesti ljudske civilizacije. Od optužbi za najteže zločine – istrebljenja drugih ljudi – branio se time kako je samo obavljao svoju dužnost, poput poslušnog birokrata koji pedantno odrađuje činovnički posao u državnoj službi.
Budući da joj Eichmann ni po čemu nije izgledao kao oličenje zla, Hannah Arendt se pitala kako je u tim slučajevima uopće moguće prepoznati zlo i otkuda ono dolazi.
Na kraju suđenja ona zaključuje da „krajnja zlobapatologija, ili ideološko uvjerenje nisu nužni kako bi pojedinci mogli počiniti beskrajno zlo.“
 
Upravo ju je očita Eichmannova „plitkost“, te nemogućnost refleksije i bilo kakvog preispitivanja vlastitih postupaka navela na to da imenuje „banalnim“ zlo koje nije izraz neke posebne zloće, zvjerske naravi ili pokvarenosti, već proizlazi iz dubokog nedostatka i odsustva mišljenja i rasuđivanja. Pojedinac se dragovoljno stavlja na raspolaganje kriminalnom režimu i sudjeluje u njegovom projektu kao običan kotačić u stroju, pri čemu se smatra potpuno solobođenim bilo kakve odgovornosti za ono što čini – zbog postavljene hijerarhije unutar sustava i važećih zakona. Ovdje, dakle, nema temeljnih uvjeta za suočavanje s moralnom dimenzijom takvih postupaka od čega je pojedinac potpuno izuzet jer nema priziv savjesti -  i to je ono što užasava.
 
Stoga Arendt zaključuje kako zločinačkim režimima nisu potrebni demonski karakteri, nego samo potpuna pokornost zakonima i poslušnost običnih ljudi. I to je taj paradoks banalnosti zla u kojemu nasuprot zdravom razumu i logičkom rasuđivanju vezano za dobro i zlo imamo banalnog izvršitelja lišenog savjesti i moralnog preispitavnja čija su djela u konačnici esktremno zlo.
Arendt tvrdi kako se političko zlo XX stoljeća nije moglo ostvariti bez novačenja milijuna 'normalnih' osoba i institucionalne suradnje koja je sudioništvo činjenja zla raširila na čitavo društvo. Ne može se opovrgnuti činjenica kako je u slučaju sva tri totalitarna sustava (fašizma, nacizma i kiomunizma) ova teza itekako potvrđena u praksi.
 
Na ovom mjestu osvrnut ćemo se samo na neke znakovite citate iz njezina opsežnog opusa a koji izražavaju promišljanja ove filozofkinje kojima ona pokušava objasniti narav totalirizma (kao krajnjeg stupnja degradacije društvenih odnosa):
 
„Totalitarizam je ono zlo koje, u obliku totalne dominacije nad svakim pojedincem nastoji beskrajno mnoštvo i različitost ljudskih bića organizirati tako kao da su svi oni samo jedan pojedinac. Ono nastoji učiniti svakog pojedinca suvišnim. To je zlo koje proizlazi iz politike totalitarnih sustava koji se pouzdaju u mase, a njihova učinkovitost upravljanja masom temelji se na različitim sredstvima kontrole poput propagande, tajne policije i terora.“ (Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 206.)
 
„Prvi korak se sastoji u tome da se ubije pravna osoba u pojedincu, a to se postiže time što su svi pripadnici totalitarnog režima u potpunosti izvan nadležnosti bilo kakvog zakona. Ustav postoji, ali se uopće ne poštuje niti ga sudstvo provodi, čime se direktno daje do znanja da je on nevažeći. Jedini zakon koji nažalost postoji je zakon vođe. U takvom sustavu nijedan pojedinac nije siguran.“ (Vidi: isto)
 
"Čitava naša filozofska tradicija drži da ne možemo zamisliti 'radikalno zlo', to vrijedi i za kršćansku teologiju, koja je i samome Đavlu priznavala nebesko podrijetlo, kao i za Kanta, jedinoga filozofa, koji je, da upotrijebimo njegov izraz, barem morao držati mogućim postojanje toga zla iako ga je odmah racionalizirao u pojmu 'izopačene zle volje', koja se može objasniti razumljivijim motivima. Stoga se zapravo nemamo na što osloniti da bismo razumjeli jednu pojavu s čijom smo nesnosnom stvarnošću suočeni i koja ruši sva mjerila koja poznajemo. Izgleda da možemo zamijetiti samo jedno: možemo reći da je radikalno zlo nastalo u svezi sa sustavom u kojemu su svi ljudi postali podjednako suvišni.
 
Manipulatori tog sustava vjeruju u vlastitu suvišnost ostalih, a totalitarni ubojice su utoliko opasniji zato što ne mare jesu li sami živi ili mrtvi, jesu li ikada živjeli ili se nikada nisu ni rodili. Opasnost tvornica smrti i rupa zaborava leži u tome što su danas, kada su pučanstvo i beskućništvo stalno u porastu, mase ljudi stalno suvišak ako o našem svijetu nastavimo razmišljati utilitarno. Politički, društveni i ekonomski događaji posvuda su u tajnoj zavjeri s totalitarnim instrumentima izumljenim zato da se ljude učini suvišnim. Utilitarni zdrav razum masa, koje su u većini zemalja previše očajne da zadrže pravi strah od smrti, dobro razumije iskušenje koje je u tome sadržano. Nacisti i boljševici mogu biti sigurni da su njihove tvornice uništenja, koje pokazuju najbrže rješenje problema prenapučenosti, ekonomski suvišnih i društveno neukorijenjenih masa ljudi, privlačne samo kao upozorenje. Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka." (Vidi: isto, str. 214.-215.)
 
„Hitlerov dolazak na vlast bio je legalan u smislu vladavine većine, a ni on ni Staljin ne bi mogli zadržati vodstvo nad golemim pučanstvom, preživjeti mnoge unutarnje i vanjske krize i prkositi brojnim opasnostima neprekidnih unutarstranačkih borbi da se nisu mogli pouzdati u mase.“ (Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 31.)
 
„Da te mase nisu podržavale Staljina i Hitlera, ne bi bili mogući ni moskovski procesi ni likvidacija Röhmove frakcije. Njihova popularnost se ne može pripisati pobjedi vješte i lažne propagande nad neznanjem i glupošću jer propaganda totalitarnih pokreta, koja prethodi totalitarnim režimima i koja ih prati, uvijek je iskrena, koliko i lažljiva, a budući totalitarni vladari svoje karijere obično započinju hvaleći se svojim prošlim zlodjelima i brižljivo izlažući buduća. Privlačnost koju zlo i zločinstvo imaju za mentalitet rulje nije ništa novo. Oduvijek je vrijedilo da rulja pozdravlja 'čine nasilja sa začuđujućom primjedbom: možda je gadno, ali je vrlo pametno'. (Vidi: isto)
 
Nema lijevog i desnog zla – zlo je zlo
 
Znanstveni pogled na fenomen totalitarističkih sustava i zla kao takvog, te ideološki odmak od svakoga od njih podjednako: kako od nacizma i fašizma tako i od komunizma, u krugovima radikalnih ljevičara i kvazliberala koji su ostali čvrsto vezani za Staljina i boljševički sustav vrijednosti ili za tobožnji „antifašizam“ (kako je to kod nas u Hrvatskoj), dakako, nije naišao na simpatije, pa mnogi iz tog miljea nastoje Hannah Arendt ako ne opovrgnuti (što je teško moguće), a ono prešutjeti i ignorirati. U njihovoj vizuri društveno-političkih odnosa ne postoje lementarni uvjeti za primjenu objektivnosti i univerzalnih načela – sve je podređeno ideološkom pogledu na svijet pri čemu se vlastito zlo (komunizam) uporno želi zakloniti iza zla drugih (fašizma i nacizma), iako među njima suštinske razlike nema.
 
Hannah Arendt smatrala je (nasuprot Platonu, Schopenhaueru, Montaigneu, pa i učitelju i ljubavniku Heideggeru, koji su držali kako je smrt „genij koji inspirira filozofiju“), da je čovjek biće početka, a njegova stalna preokupacija smrću vodila bi uništenju svega što je u njemu ljudsko.
 
Njezina glavna djela su: 
Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996) 
Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991) 
Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996) 
Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963), 
O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).
Uz vrlo značajne studije studije o totalitarizmu i njegovim uzrocima, Hannah Arendt je pozorno a aktivno pratila sve što se događa u svijetu, komentirala aktualnosti, izricala ocjene i sudove o tomu, a posljednje godine života posvetila je promišljanju kojim je težila proniknuti u neka od najvažnijih pitanja ljudske egzistencije – u taj misterij kojim se već tisućama godina bave najveći umovi čovječanstva (od Sokrata, Platona, Aristotela, Talesa, Heraklita i Pitagore, do Spinoze, Kanta, Hegela, Leibniza, Heideggera i drugih).
Vođena žarkom željom otkrivanja istina koje su nam još uvijek kao ograničenim ljudskim stvorovima nedokučive, Hannah Arendt ostavila nam je u naslijeđe djelo koje će sasvim sigurno i u sljedećim destljećima biti predmetom proučavanja, ali i služiti kao temelj za nastavak istraživanja društvenih i socioloških fenomena koji uvelike određuju našu egzistenciju i sudbinu.
Najveća vrijednost njezine znanstvene metodologije jeste potpuna otvorenost prema pitanjima koja se nameću i pristup bez predrasuda i bilo kakvih svjetonazorskih ili ideoloških opterećenja.
Mnogi su na razne načine pokušavali pobiti njezine teze, ali bez nekog naročitog uspjeha.
Blistavi um filozofkinje koja nam umjesto predrasuda i manipulacija nudi potpunu otvorenost suočavanja s istinom i realnošću i njezina dosljednost i metodičnost u znanstvenom pristupu najosjetljivijim temama ljudske egzistencije, svrstale su je s pravom u red najvećih filozofa XX. stoljeća.
 

Zlatko Pinter

U Beogradu i dalje svojataju cijelu Hrvatsku

 
 
"Nitko nije veći rob od onoga
tko sebe smatra slobodnim a to ustvari nije".
(Goethe)
 
Hrvatski narod nije ni svjesan svoje nesretne sudbine, jer je pod utjecajem društvenih mreža (Instagram, Facebook, Twitter) i senzacionalnih naslovnica u (anti)hrvatskom dnevnom tisku, te izglačanih informacija na TV-kanalima i radio postajama, koji sustavno u Zagrebu, Splitu, Rijeci i drugim hrvatskim gradovima promiču manufakturu balkanske (ne)kulture, odnosno politiku Zapadnog Balkana (''regiona'') ili, bolje rečeno - ''Veliku Srbiju.''
https://www.aljazeera.com/mritems/imagecache/mbdxxlarge/mritems/Images/2018/8/8/1e594b2a2e73487a962b187896cff4a9_18.jpg
Na završetku znanstvenog Foruma u Beogradu (17. 10. 2019.), gdje je Vesna Pusić bila moderatorica projekta: ''U potrazi za pravdom u svijetu podjela'' i ''Situacija u Europskoj  uniji 15 godina nakon velikog proširenja...'', voditelj srpske TV emisije Srđan Predojević obratio se bivšoj hrvatskoj ministrici vanjskih i europskih poslova s pretpostavkom: ''Europska unija i sve druge integracije je toliko prosvijetlila i oplemenila ljude da je, naprimjer u Hrvtskoj potpuno svejedno hoće li vam predsjednik Vlade biti Srbin ili (koji) manjinac''. Predojević je u pretpostavci aludirao da Hrvatska već ima Srbina za premijera Vlade - Milorada Pupovca, jer aktualni premijer Andrej Plenković  u Bruxellesu obnaša dužnosti Europske unije i Zapadnog Balkana. Srbija također ima ''Hrvaticu'' Anu Brnabić krutu premijerku u Vučićevoj vladi. Dakle, još ima ljudskih spodoba koje ne mogu shvatiti, ni nakon 100 krvavih godina, nepojmljivu srodnost (''bratstvo'') katoličkog europskog hrvatskog i ortodoksnog balkanskog srpskog naroda, te svaki novi pokušaj ''ujedinjenja'' je  Potio mortifera / Smrtonosni napitak.
 
''U školama u Srbiji uči se da su Dubrovnik, Zadar i Vukovar 'povijesni srpski prostor'. Namjerno prikrivaju podatke ili ih falsificiraju, a kroz te udžbenike razvijaju ideju o 'naciji-žrtvi', što je najbolji mobilizatorski element za neke nove sukobe. Sveučilišta u Beogradu i Novom Sadu uglavnom su 'rasadnici' nacionalističke mitomanije. U tim udžbenicima i školskim knjigama četnici su prikazani kao jedini istinski pokret protiv okupatora, kao 'jezgra srpskog građanskog otpora', koji je za razliku od komunista koji su  kanili podijeliti srpski etnički prostor, pod srpskim zemljama, pored Srbije, podrazumijeva Crnu Goru, cijelu Bosnu i Hercegovinu, dio Dalmacije, uključujući Dubrovnik, i Zadar, cijeli Srijem uključujući Vukovar, Vinkovce i Dalj, Vojvodinu, Kosovo i Metohiju te južnu Srbiju (Makedoniju)'. Time su autori udžbenika iscrtali svoju željenu kartu etničkih granica'', kaže Dubravka Stojanović.
 
Novinari su upitali srpskog akademika Mihaila Markovića: ''Bi li Split bio dio Srbije''? On im je odgovori: ''Split je srpski grad u kome žive Srbi katolici.'' Naime, srbofašisti su uvjereni - da je Hrvatska zemlja na kojoj žive doseljenici, te zemlja koja mora ući u sastav srpske države. Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić rekao je na svečanoj proslavi 100 godina rada Udruženja ratarnih invalida: ''Srbi  nikad nisu bili agresori i nikad nisu vodili osvajačke ratove, već su uvijek žrtvovali sebe, možda i više nego što je trebalo. (...) srpski narod uvijek reagirao na nepravdu i uvijek se nalazio, čak ako je to bilo na njegovu štetu, u prvim svjetskim redovima u borbi za slobodu, protiv fašizma i imperijalizma.''
 
Postavlja se pitanje: a) Kako je moguće ''uvesti'' Hrvatsku u sastav srpske države kad Srbi nikad nisu bili ''agresori''?, te b) Zašto je potrebno Srbiji da kupuje od Rusije raketni protivuzračni sustav ''S-400 trijumf'' i ''mig-29'' ako nemaju nakanu oživotvoriti željenu kartu ''srpskih etničkih granica''?
 
''Dani srpske kulture'' u  Hrvatskoj
 
''Dani srpske kulture'' održavaju se u Hrvatskoj od 15. listopada do 2. studenog jednom godišnje od 2006. u organizaciji Srpskog kulturnog društva ''Prosvjeta''. Program uključuje izložbe, predavanja, koncerte, promocije knjiga, kazališne predstave i filmove. Valjda će netko u Hrvatskoj napraviti popis knjiga i filimovi koje su bile predstavljene hrvatskoj javnosti. ''Dani srpske kulture'' financiraju se iz sredstava Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, a počeli su 2006. godine zaslugama Stjepana Mesića, pakosnog predsjednika RH i Ive Sanadera bivšeg predsjednika Vlade. ''Važno je da Dani srpske kulture izađu iz Zagreba.(...) Od prošle godine  manifestacije se održavaju u Zagrebu i Rijeci, a nadamo se da će  slijedeće godine tu ući i Osijek, Vukovar i još neki gradovi diljem Hrvatsker'', kazao je podpresjednik riječkog pododbora ''Prosvijete'' Damir Radović za ''Slobodnu Europu.'' 
 
Na programu je u centru ''Gavalis'' koncert Miroslava Ilića, protiv čijeg su nastupa u Zagrebu na ovogodišnjem ''Rujanfestu'', prosvjedovale Udruga ratnih vojnih invalida iz obrambenog Domovinskog rata, jer pjeva četničke pjesme i širi mržnju. Radović je odgovorio: ''Mislim da se Miroslavu Iliću svakako treba dozvoliti da pjeva, jer on to radi odlično. Na ''Rujanfestu'' je bilo 30 tisuća posjetitelja. To govori samo po sebi i mislim da više ništa preko toga treba komentirati. Nitko se nije žalio.'' Uzalud su bili prosvjedi hrvatskih branitelja i ratnih invalida, pokraj čije su povorke u kolicima i na štakama prolazilo srblje i srbofili i gurali invalide da stignu na vrijeme i ugrabe dobro mjesto kako bi čuli i vidjeli četnika koji pjeva zabavne pjesme o ljubavi za ''otadžbinu, za Dražom i za svetosavlje'' u metropoli Republike Hrvatske u Zagrebu!? Kako doznajemo da su na koncertu bili i neki zastupnici iz Hrvatskog (državnog?) sabora, čije fotografije treba objaviti na hrvatskim portalima. Bože, ne oprosti veleizdajnicima Hrvatske -  jer znaju što čine!
 
Portal ''Slobodna Europa''  navodi da je to ''jedinstvena prilika da se hrvatska javnost upozna sa recentnom kulturom postignuća u Srbiji, po izboru SKD ''Prosvjeta''. Hrvatska je javnost već davno upoznata sa srpskom krvavom kulturom: od Gavrila Princa, Puniše Račića, Draže Mihailovića, Slobodana Miloševića, te još nekoliko tisuća ratnih i poratnih zločinaca koji su bili u službi balkanskog krvnika kralja Aleksandra i svjetskog zločinca, partizana i komuniste, Josipa Broza Tita. Oni su ostavili bezbroj zatrpanih jama i masovnih grobnica s izmrcvarenim i na zločinački način ubijenih nevinih hrvatskih žitelja samo zato što su bili Hrvati. 
 
U oslobođenoj, samostalnoj, demokratskoj, europskoj i natovskoj Hrvatskoj uništavaju se spomenici hrvatskim braniteljima u gradovima diljem Hrvatske!? Posebice su na meti spomenici prvom predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu i hrvatskim braniteljima Domovinskog obrambenog rata. Među ostalim, u Zagrebu su već nekoliko puta Tuđmanov spomenik išarali svastikom i zamazali ljudskim fekalijama (go...ma), i još se traga za počiniteljima! Zašto ne pitatate Pupovca i uredništvo njegovog biltena Novosti! Spomenik hrvatskim braniteljima u Sisku vandali su uništili već drugi put, a ovog puta do temelja, jer su nabacili smeće na Vječni plamen tako da su ostale samo ruševine. Drugaricu Kristinu Ikić Baniček, SDP-ovu gradonačelnicu Siska, koja je okorjela partizanka i istinskiamrziteljica neovisne Države Hrvtske, vjerojatno znade počinitelje. Treba naglasiti, da su na Spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima u Sisku upisana imena najvećih vitezova (heroja) u hrvatskoj povijesti jer su ostvarili tisućljetni san hrvatskog naroda. Skupine ili pojedinci koji ruše i uništavaju spomenike hrvatskim vitezovima i braniteljima nisu samo kriminalci, nego su neprijatelji hrvatskog naroda. To su osvetnički ostaci ''Srpske Krajine'', kojima se treba suditi na isti način kao i onima koji su se borili s puškom u ruci protv hrvatskih branitelja.
 

Rudi Tomić, Toronto

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1510 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević