Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Prof. Božo Dugeč, čovjek moralnih i nacionalnih principa

 
 
Prof. Božo Dugeč, po svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim i moralnim karakteristikama, vrlo aktivan u borbi (pisanom hrvatskom riječi) za slobodu Hrvatske,spadao je među ljude, za koje se bez pretjerivanja može reći, da su živjeli za opće dobro svoga naroda.  Svojim žrtvama i intelektualnim doprinosima u uspostavi današnje države Hrvatske, te u susretima i razgovorima pri susretima s našim ljudima, Božo Dugeč je osmišljavao svoje ljudsko postojanje, svjedočio i potvrđivao ispunjenje svoga nacionalnog "deržanstva".
http://www.vecernji.hr/media/cache/e3/c8/e3c834c96e1f423d5ae480607d905acb.jpg
U iskazivanju odanosti i ljubavi prema domovini nikada se nije bojao, ali nije ni pretjerivao, jer je svako pretjerivanje i tuđa namećanja smatrao nenormalnim i stranim. U svemu je nastojao biti normalan i dosljedan, a to je za njega značilo, savjesno, bez straha i bez očekivanja javnih priznanja i pohvala, svakodnevno ispunjavati svoje ljudske i nacionalne dužnosti. Toj svojoj vrlini Dugeč je bio vjeran i u najopasnijem trenutku svoga života, u trenutku kad je pod jugoslavensko-komunističkom prijetnjom doslovno morao birati:  Živjeti u Hrvatskoj, bez Hrvatske, hrvatskog jezika i nacionalnog dostojanstva, ili živjeti s Hrvatskom u srcu, izvan Hrvatske. Bilo je to 1971. godine, u doba nacionalno nabujalog, ali nedovoljno procvalog "Hrvatskog proljeća" u vrijeme velike hrvatske euforije, ali i još veće neizvijesnosti, jer je upravo u tom vremenu, ponovo započeo otvoreni jugoslavenski lov na Hrvate koji su javno pokazali i najmanji smisao za tadašnju hrvatsku zbilju. 
 
Bilo je to vrijeme u kojem su se rijetki usudili izustiti činjenicu da hrvatskom narodu prijeti opasnost da ostane bez svoga nacionalnog identiteta, svoga imena i jezika, vrijeme velikih progona u kojem se ni krikom ni šaptom nije smijelo ponoviti: "Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati." Božo Dugeč nije šutio, već je na sav glas viknuo: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gase." Kao osnivač i predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu,  bio je jedan od onih, koji su se usudili "prkositi" vlastodršcima i javno uprijeti prstom u opasnost u kojoj se nalazila  Hrvatska. U svom govoru na Osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, 28. 2. 1971. godine, on je javno rekao da "nitko nema pravo ni pred poviješću ni pred vlastitom savješću odricati se svoga zavičaja, narodnih običaja i jezika, kao posljednjih atributa narodne pripadnosti. Pa ni u takvim vremenima kad u politici, umjesto najveće razboritosti, „bjesne najžešće strasti". Zato su ga mnogi nazivali i legendom hrvatske Slavonije, a komunisti (u odsutnosti) osudili na 3 godine strogoga zatvora.
 
Svjestan povijesnih doprinosa hrvatskog naroda u obrani i izgradnji ljepšega svijeta, te drskosti i nezahvalnosti moćnih predstavnika toga svijeta, koji se nisu obazirali na očajnički krik hrvatskoga naroda za slobodom, prof. Dugeč kroz svoje javne izjave i govore opominje hrvatski narod da se probudi i shvati svoju tešku situaciju u kojoj se nalazio. Nudeći mu ljepšu budućnost, upozorava ga na njegovu tragičnu i tešku prošlost, pa kaže:
 
S Hrvatima se, zbog njihove naivne vjere i bezumne dobrote, sudbina često i okrutno igrala. Uvijek su podupirali pravednu borbu susjeda, i to do iscrpljenosti, da bi zatim i sami postali lakim plijenom drugih.
Branili su tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski. Učvršćivali su granice tuđim carevima, ali nisu sačuvali vlastitih domova. Vjekovima su bili predziđem kršćanstva, da bi bili sami izloženi križarskim pohodima kao heretici. Bratski primali u zagrljaj svakog tuđina da bi se uskoro u tim zagrljajima i sami počeli gušiti. Prigrljavali uzvanike iz drugih zemalja dok skoro ne postadoše prognanicima iz vlastite. Velikodušno nudili svoj kruh svakome, a danas ga svaki treći Hrvat traži u tuđini. Jasnije rečeno: „Hrvati su zbog bogatstva domaje, viteške desnice, ali i svoje djetinje ćudi, vrlo često bili sredstvo za politička potkusurivanja u rukama ne jačih, već vještijih, ne pametnijih i sposobnijih, već podlijih i licemjernijih.”  (Božo Dugeč, Nismo spremni robovati, Zagreb, 2002.; str. 49.-50).
 
Napuštanje domovine

Hrvat ne samo po rođenju, već i po čvrstom uvjerenju, istinski intelektualac, Božo Dugeč nije se htio, niti mogao odreći Hrvatske, hrvatskog jezika i vlastitih uvjerenja, i zato je javno, kroz krik i vapaj, molio i druge da to ne čine.  Poziva članove Matice hrvatske na savjestan rad, uvjeren da  “jedino takav rad može rodoljuba lišiti užasnog straha da mu unuci nad grobom ne upute posljednje riječi na tuđem jeziku, koji njihova duša ne razumije i vjernike bojazni, da se na dan uskrsnuća od mrtvih nitko neće odazvati na hrvatsko ime.”
 
Taj njegov prirođeni “prkos i hrvatska tvrdoglavost” bili su za tadašnje jugoslavenske vlastodršce dostatan razlog da mu pripreme omču oko vrata. U procesu svoga bezumnog komunističko-jugoslavenskog čišćenja Hrvatske od hrvatskih nacionalista, jugokomunisti su osudili Dugeča na tri godine zatvora. Bila je to tek jednostavna opomena i početak svega onoga što su mu komunisti pripremali. Dugeč je ozbiljno shvatio opasnost njihove opomene. Bez obzira na emigrantsku nesigurnost i nevolje, odlučio je bježati. Napuštanjem domovine, na Staru godinu 1972. u očima jugoskrbnika i čuvara Brozova “bratstva i jedinstva”, prof. Dugeč je postao i službeno jedan više državni neprijatelj na dugačkoj listi hrvatske političke emigracije, koju je dr. Vladimir Bakarić nazvao najgorom političkom emigracijom. Bila je to emigracija koja je svojim javnim zalaganjem zahtijevala suverenu i slobodnu državu Hrvatsku.

 

Dolaskom u Njemačku Božo Dugeč je službeno postao i sam dio te i takve emigracije. Ubrzo mu se pridružila i njegova životna družica, profesorica hrvatskog jezika i poznata pjesnikinja, Malkica Dugeč. Poput mnogih političkih izbjeglica, bez novca i bez radnog mjesta, Božo i Malkica Dugeč započeli su svoj tihi život u krutoj izbjegličkoj samoći u gradu Stuttgartu, čudeći se i pitajući jedno drugo, u čemu je ta njihova snaga pred kojom, do zuba naoružana Jugoslavija strepi.  Uz bezgraničnu ljubav i odanost prema domovini, jedino oružje koje su ovo dvoje skromnih i materijalno siromašnih prognanika posjedovali, bilo je njihovo pero. Kroz svoje pisane tekstove ubrzo su počeli raskrinkavati Jugoslaviju koja ih je željela lišiti osobnoga dostojanstva, hrvatstva i hrvatskog jezika.  Po svom pisanju u različitim emigrantskim novinama i časopisima postali su najpoznatiji politički bračni par u hrvatskoj emigraciji. Nastupali su na javnim političkim tribinama i skupovima. Držali su javne govore i predavanja. Uključili su se u Hrvatsko narodno vijeće, a kasnije su obadvoje bili izabrani u Sabor HNV-a. 
 
Dužnosnici i predstavnici hrvatskih političkih organizacija priželjkivali su njihov pristup u svoje organizacije, no Božo i Malkica razborito i oprezno prate rad svih hrvatskih organizacija. Čitaju njihov tisak i proučavaju njihove političke programe.  Nakon dugog i razboritog razmišljanja uključili su se u redove Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica. U svojim javnim govorima i predavanjima, te svojim pisanjem u časopisu Republika Hrvatska i u mjesečniku Hrvatska budućnost, postali su promicatelji Integralne slobode, koju je u stranački program HRS-e ugradio osnivač stranke, prof. Ivan Oršanić. U duhu republikanskoga programa i ideje Integralne slobode, isticali su potrebu i važnost države, ali uz naglasak, da hrvatski narod ne želi državu samo zato da bi mogao reći da ima državu, nego da on hoće i želi državu radi narodne i individualne slobode, koju je moguće ostvariti jedino u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. 
 
Božo i Malkica bili su nerazdvojivi sve do Božine prerane smrti, kad je pred svanuće slobodne države Hrvatske 17. ožujka 1990. iznenada preminuo. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje. Njegova prerana smrt za sve nas koji smo ga poznavali i s njime surađivali bila je nemilosrdni i teški udarac. Za Hrvatsku republikansku stranku bio je to veliki politički gubitak, jer je Božo, kao njezin vjerni član, kroz svoja intelektualna zalaganja dosljedno i autentično tumačio njezin program i ideje Ivana Oršanića. Njegovom smrću stranka je izgubila jednog od najdosljednijih i najinteligentnijih članova, njegova supruga Malkica  vjernog životnog suputnika, a Hrvatska odanog i vjernog sina, kojemu je glavni cilj bila njezina potpuna samostalnost i sloboda svih onih koji se osjećaju njezinim sinovima i vjernim i lojalnim građanima. 
 
Dugečev intelektualni doprinos hrvatskom oslobođenju

Prof. Božo Dugeč je bio izvrstan pisac i odličan govornik. Po svom pisanju i govorima postao je poznat i cijenjen još u domovini, a kasnije i među Hrvatima u emigraciji. Hrvati i hrvatske državotvorne skupine rado su ga pozivali na različite hrvatske državotvorne proslave da bude glavnim govornikom.  Svoje govore obično je držao napamet i to je po mišljenju njegove supruge Malkice, “uzrokom što iza sebe nije ostavio dovoljno pisanih tragova po kojima bi se čitavo razdoblje Hrvatskog proljeća moglo još potpunije vrednovati.” (Božo Dugeč: Nismo spremni robovati, str. 201). “Još kao gimnazijalac je u Dubrovniku počeo pisati pjesme koje je, da bi kupio kruh, prodavao jednom svom školskom prijatelju, a ovaj ih je, pod svojim imenom, objavljivao u srednjoskolskom listu Polet.” 
 
U svojim pisanim osvrtima Dugeč je bez milosrđa šibao po onima koji su svaki hrvatski bunt i otvoreni zahtjev hrvatske mladeži za slobodom tretirali kao beskorisni i kontraproduktivni čin. Njihovu politiku čekanja nije podnosio.  Pojedince iz kruga manjine koja nas je nukala da u svojim zahtjevima, kad je u pitanju država Hrvatska,  budemo strpljivi, jer da demokratski svijet o kojem ovisi hrvatska sloboda, ne podnosi nasu žurbu i prevelike zahtjeve, smatrao je tuđim slugama. Bio je pravi humorist i politički satiričar.  “Mnogi su se i zgražali zbog njegove slobode pri izboru pravih, kadikad i grubih riječi za prave misli, jer takove nisu bile uvriježene u njihovim malograđanskim poimanjima moralnih načela. No on se nije skanjivao nazivati pravim imenom hrvatske „pobjeljene grobove“, koji su svoju bijedu sakrivali pod krinkom plemenitog - i nikom opasnog blijedog i nedefiniranog te nedjelatnog ‘rodoljublja’.”
 
Na proslavi 10. travnja održanoj u Münchenu 7. 4. 1979. u svom poznatom govoru koji je objavljen u časopisu “Republika Hrvatska” pod naslovom “Nismo spremni robovati”, prof. Dugeč između ostalog rekao je i ovo:  “Prilika je ovo, da izrazimo nadu, nepokolebljivost i čvrstu volju, da ubuduće i za sva vremena tu svoju obljetnicu slavimo u svojoj slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država!”
 
Prof. Božo Dugeč je bio nenametljiv, ali logičan i uporan u obrani svojih hrvatskih uvjerenja. Nije pripadao onima koji su mislili da sve znaju i da su uvijek u pravu, niti je želio da ga se ističe ili ponižava zbog nacionalne pripadnosti ili zbog političkih uvjerenja. Htio je biti baš onakav kakav je bio... čestit i beskompromisan.
 

Mr. sc. Šime Letina, 2006.

Bijahu puni ambari žitarica

 
 
Još se sjećam
ozarenih lica,
očiju punih
suza radosnica.
http://www.frontal.ba//upload/images/zo8r.jpg
Sjećam se graje,
punih ulica,
veselje teče,
uzavrela ravnica.
 
Kipti sreća naroda
stigla je Sloboda.
 
Bijahu
puni ambari žitarica,
obori svinja, ovaca i junica
slamarice novca.
 
Sad,
pauci krase
obore i ambare,
lopovi
pokupiše pare.
 
Eh,
a jsećam se
kako se raja digla
kad je
Sloboda stigla.
 

Siniša Božulić

Osobna iskaznica ne bi trebala biti dokazom stalnog boravišta ili "prebivališta" u Hrvatskoj

 
 
Na internetskoj stranici MUP-a 23. siječnja 2015. objavljena je informacija da je tog dana MUP pokrenuo internetsko savjetovanje odnosno javu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici i Prijedlogu Iskaza o procjeni učinaka nacrta prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici. Savjetovanje odnosno javna rasprava trajala je do petka 6. veljače 2015. godine. Koliko sam mogao vidjeti, za tu javnu raspravu nije čula večina zastupnika u Hrvatskom saboru. Stoga je veći broj zastupnika bio zatečen Konačnim prijedlogom zakona o osobnoj iskaznici a još više što je uvršeten u dnevni red tekuće, 17. sjednice po hitnom postuku. U pročiščenom dnevnom redu taj prijedlog zakona je 12. točka ali poznata je praksa da vladajuća koalicija običava vrlo osjetljive zakon raspraviti u vrijeme kad je u sabornici najmanje zastupnika ili krajem radnog dana kad zastupnici više nemaju snage upustiti se u temeljite rasprave.
http://ramski-vjesnik.ba/storage/uploads/novosti/0/3/4/8/news_photo_f2b44bdce84be680371fd5c4f3fe8331.png
Istina, hrvatska obavijesna sredstva najavili su novi zakon o osobnoj iskaznici i odreda pozdravili predloženi zakon kao rješenje za sve hrvaske državljane u Hrvatskoj i širom svijeta. Svijetom je prostrujala poruka da će svi hrvatski državljani, ma gdje bili, moći dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu. Stekao se dojam da će novi zakon riješiti sve nedaće koje je hrvatskim državljanima uzrokovao Zakon o prebivalištu i Zakon o osobnoj  iskaznici. Kako se radi o kratkom zakonu i jer svi zastupnici imaju osobne iskaznice, čini se da su tek rijetki zastupnici smatrali da bi tomu zakonu trebalo posvetiti malo više vremena i usredotočiti se na posljedice, željene neželjene, koje će proizići iz tog zakona. Prvo što je nekim zastupnicima upalo u oči jest hitnost postupka usvajanja tog zakona a zatim su primjetili da bi istovremeno s prijedlogom novog zakona o osobnoj iskaznici trebalo raspravljati o novom zakonu o boravištu odnosno “prebivalištu”. Očekivalo se da će novi zakon o osobnoj iskaznici u prvom članku odrediti da je osobna iskaznicajavna isprava kojom hrvatski državljanin dokazuje identitet, hrvatsko državljanstvo, spol, datum i mjesto rođenja i uobičajeno stalno boravište.
 
Takva odredba bila bi u skladu s člankom 32. Ustava koji prepoznaje politički i gospodarski sustav Hrvatske. Nema više straha od državljana drukčijih političkih uvjerenja. Nema stoga potrebe stalnog nadziranja državljana te radi toga nametanja obveze čestih nepotrebnih prijava i odjava boravišta. Nema potrebe, a ne bi više bilo ni izvodivo usporavati i otežavati pokretljovost radnih snaga.
 
Članak 32. Ustava glasi:
„Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.
Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.“
 
Osobna iskaznica ne bi trebala biti dokazom stalnog boravišta ili “prebivališta” u Hrvatskoj. Prava i obveze s naslova stalnog boravka na području neke loklane uprave, trebala bi utvrđivati lokalna uprava odnosno povjernstvo koje bi to na temelju drugih pokazatelja daleko učinkovitije utvrđivala na temelju drugih pokazatelja da netko stalno boravi na području dotične lokalne uprave ( ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu, plaća komunalne doprinose, plaća porez i prirez, djeca mu idu u lokalnu školu  itd.). Time što osobna iskaznica ne bi bila dokaz “prebivališta” u Hrvatskoj kako onima koji imaju stalno boravište u Hrvatskoj tako I onima koji borave izvan granica današnje Hrvatske,, iz ovog prijedloga zakona trebalo bi izbaciti cijeli stavak 2. Članka prvog koji glasi:
(2) Hrvatski državljanin koji nema prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj može ishoditi osobnu iskaznicu u koju se upisuje podatak o njegovom prebivalištu izvan Republike Hrvatske prema podacima o prebivalištu ispisanim u javnoj ispravi koju mu je izdalo nadležno tijelo države u kojoj ima prijavljeno prebivalište ili odobren boravak.
 
Budući da su Hrvati raseljeni po cijelom svijetu te žive u različitim političkim sustavima, mi ne možemo predvidjeti  kakve posljedice mogu proizići za pripadnike hrvatskog naroda koji, radi stjecanja hrvatske osobne iskaznice, budu morali od nadležnog tijela druge države tražiti podatak o prebivalištu u javnoj ispravi druge države. Administracije nekih država mogle bi takav zahtjev iskoristiti za etničko čišćenje Hrvata iz tih država. Nakon što je Zakonom o popisu birača, vladajuća koalicija, prema izjavama nadležnog ministra, izbrisala 450.000 birača, ovim bi zakonom dodatno bio izbrisan nezanemariv broj hrvatskih državljana u nekim zemljama.
 
Mnogo toga bi trebalo reći o pojedinim odredbama Konačnog prijedloga  Zakona o osobnoj iskaznici. Radi toga stvarno je potrebo uputiti ovaj prijedlog zakona u redovitu procedure. Time bi se omogućilo svim zastupnicima  da u miru prijedlog zakona pročitaju i temeljito ga rasprave i u radnim tijelima sabora i na sjednici Sabora.
 
Do sada je u Konačnom prijedlogu zakona o osobnoj iskaznici od 30 odbora o njemu kratko raspravljao samo Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Od 12 članova tog odbora, nazočnih je bilo tek 6 a od 4 vanjska člana odbora tek dva člana. Prijedlog zakona je žestoko branio Ivo Jelušić (SDP).  S jednakom strašću branio je i Zakon o prebivalištu temeljem kojeg su mnogi Hrvati izgubili pravo na iskaznicu. Njemu je izgleda nepoznato da neke demokratske zemlje uopće nemaju osobnu iskaznicu a administracija im je vrhunska što mogu posvjedočiti povratnici iz tih zemalja.
 

Branko Barbić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Četvrtak, 23/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 3633 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević