Get Adobe Flash player
Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pregršt vijenaca za "postradale" Srbe "prije...

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Nema razlike između Hitlerovog fašizma i Staljinovog (Titinog)...

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Izlazak na izbore trebao bi biti obvezan     Nemam,...

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Lokalni dripac, čiji je otac s aerodroma htio razoriti Pulu i bacao letke...

Plenković: I to treba da se zna!

Plenković: I to treba da se zna!

Hvali se beznačajnim šestomjesečnim...

  • Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:11
  • Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:06
  • Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    ponedjeljak, 18. studenoga 2019. 10:15
  • Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:54
  • Plenković: I to treba da se zna!

    Plenković: I to treba da se zna!

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:44

U Hrvatskom nacionalnom vijeću predstavljen projekt »Nepodobni građani«: srpska šutnja!

 
 
Projekt „Nepodobni građani“ predstavljen je u utorak, 12. svibnja, u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici kao dio suradnje s Vojvođanskim građanskim centrom iz Novog Sada, koji je inicijator projekta, i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata iz Zagreba. Navedeni projekt bavi se protjerivanjem građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina XX. stoljeća.
http://www.hrvatskarijec.rs/galerija/vesti/intervju%20-%20penava%20andric%202_29-05-12-10-57-48.jpg
Ivana Andrić Penava
 
Na predstavljanju su govorili Željko Stanetić, direktor Vojvođanskog građanskog centra i koordinator projekta, Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Ivana Andrić Penava, stručna suradnica i svjedokinja, te Jelena Dukarić, istraživačica na projektu „Nepodobni građani“, a okupljenima se obratio i dr. sc. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća.
 
Negiranje zločina
 
„Cilj projekta je da se građanima, a posebno mladima, izgradnjom svojevrsne kulture sjećanja, ukaže na događanja tokom 90-ih godina, kada su njihove komšije Hrvati proterivani iz Vojvodine", rekao je direktor Vojvođanskog građanskog centra Željko Stanetić. Također je rekao da je ideja projekta „Neispričane priče“, u sklopu kojeg je i projekt „Nepodobni građani“, da razgovaraju sa ljudima, da čuju njihova iskustva i da ih nakon toga predstave svojoj zajednici u Vojvodini i široj javnosti. U tu svrhu zabilježeni su razgovori sa civilnim žrtvama koje imaju potrebu govoriti o onome što im se događalo za vrijeme rata.
 
„Civilne žrtve rata na teritoriji bivše Jugoslavije su najzapostavljenije i njihova prava su ugroženija, jer se njihov glas danas ne čuje“, izjavio je Stanetić. Uz to navodi i da je dostupno malo podataka i informacija o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine i da su se u projektu najviše služili zapisima, dokumentacijom i podatcima iz pojedinih knjiga kao što su knjiga preč. Marka Kljajića pod nazivom „Kako je umirao moj narod“, nadalje knjiga dr. Milana Bičanića „Srijem – krvavo krilo Hrvatske“ i druge. Kako Stanetić nadalje kaže, o ovim i sličnim temama se u medijima najčešće šuti, te se o njima može čitati jedino na građanskim portalima kao što su „Slobodna Evropa“, „Autonomija“, „Kontrapress“, „Peščanik“ itd. „Strah da ljudi govore o onome što su preživjeli tijekom 90-ih je jako prisutan i taj strah se očitava prvenstveno kod ljudi koji su ostali u Vojvodini“, kaže Stanetić.
 
„Hrvati u Vojvodini su 90-ih godina bili nepodobni građani. Oni su bili jedina manjina u Vojvodini koji su bili objekti etnički motiviranog nasilja“, rekao je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. Žigmanov je također naglasio da treba govoriti o tome da je 25 ljudi hrvatske nacionalnosti ubijeno, da su na više stotina imanja bačene su eksplozivne naprave, dvije katoličke crkve su do temelja srušene, na više desetina sakralnih objekata, koji se vežu uz Katoličku Crkvu, su bačene bombe, više desetine građana hrvatske nacionalnosti je bilo prebijeno i većina, oko 40.000 Hrvata iz Vojvodine je, ne svojom voljom, trajno napustilo ovaj prostor. On dodaje i da se o ovim pojavama rijetko govori, ne samo u srpskoj, nego i u hrvatskoj javnosti. „Politika suočavanja s prošlošću je politika koja počiva na negiranju da je zločina na teritoriji Srbije uopće i bilo, jer je to zvanična politika svih vlasti u Srbiji od 90-ih godina na ovamo – i ne samo kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini“, kaže Žigmanov. „Prešućivanje događaja je značajna karakteristika procesa suočavanja s prošlošću i ono se, među ostalim, mora završiti i s kažnjavanjem počinitelja od strane države“, objašnjava on.
 
Oj, Hrvati, al' ćemo vas slati
 
Stručna suradnica Vojvođanskog građanskog centra i predstavnica Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u projektu Ivana Andrić Penava je spona između svjedoka rata tijekom devedestih godina koji danas žive u Hrvatskoj. Bavi se poviješću srijemskih Hrvata i proterivanjem Hrvata iz Vojvodine, a ujedno je na projektu i svjedokinja ratnih događanja. Andrić Penava navodi da joj nije bilo lako prisjetiti se stvari i događaja koji su joj promijenili život iz korijena. „Kako kaže, Hrvati su u Vojvodini doživljavali premlaćivanja, prijetnje smrću, poticanje na selidbu i mnoge druge oblike nasilja. Među svjedocima su i ljudi koji su imali ključnu ulogu, koji su protjerane Hrvate iz Vojvodine dočekali u Hrvatskoj i pomogli im da se snađu u novoj životnoj situaciji i okolini. Oko 20 svjedoka iz Hrvatske je svjedočilo o tadašnjim događanjima o kojima se šuti više od 20 godina, a mnogi od njih su otišli u Hrvatsku ili u inozemstvo.“
http://media.maglocistac.rs/2015/05/IMG_0102_resize.jpg
Andrić Penava navodi i da veliki problem predstavljaju nestali i ubijeni civili o kojima nitko nije preuzeo odgovornost, nisu obeštećeni ni oni koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove; o tome se šuti i izbjegava govoriti. Također kaže da su zlostavljani doživljavali razne oblike nasilja samo zato što su Hrvati, kao i da je još uvijek mali broj onih koji imaju hrabrosti podijeliti svoju osobnu tragediju. Svjedoci koji su govorili se nadaju se da će jednog dana ta nepravda biti ispravljena, ali ne osvetom, nego istinom,“kako se ovakvi događaji nikada više ne bi ponovili“, ističe Andrić Penava.
 
Nevini krivci
 
Predsjednik Vojvođanskog kluba Đorđe Subotić je istaknuo da je prije sagledavanja ove značajne teme najprije neophodno sagledati ulogu države Srbije u svemu tome. „Sve je počelo takozvanom antibirokratskom ili Jogurt revolucijom 1988. godine. Ono što se dešavalo ratnih 90-tih godina sa pretnjama i proterivanjima nesrpskog stanovništva je bio deo projekta u stvaranju Velike Srbije“, rekao je Subotić. Naveo je i da su Hrvati u Vojvodini žrtva besmislene ratne politike u kojoj Srbija nije bila nevina žrtva. Tada su se pojavljivali razni stereotipi poput onih da su Hrvati iz Srijema dobrovoljno otišli iz svoga zavičaja, mijenjajući svoju nepokretnu imovinu i imanja za druga u Hrvatskoj, a da ironija bude veća, podmeće im se da su bolje prošli, da su dobili ljepše i veće kuće i bolja imanja.
 
„Sjetimo se samo pretnji telefonom Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže. Sjetimo se da su nalazili zaklanog psa s porukom Seli se, šta čekaš? Sjetimo se pokojnoga župnika u Hrtkovcima Nikole Kraljevića kojem su sijekli uši. Sjetimo se da se 1995. godine porodici Rakoš prijetilo smrću i zahtijevalo se od njih da se isele“, podsjetio je Subotić. On je također podsjetio i da je sve počelo 1991. godine u Novom Slankamenu paljenjem hrvatske zastave, „a imali smo i prije mjesec dana paljenje hrvatske zastave u Beogradu od strane jedinog optuženika Vojislava Šešelja u Den Haagu za ove događaje – ponavljaju nam se neke stvari, a država do paljenja te zastave nije reagirala kako treba“.
 
Subotić kaže i da je prije neku večer u jednoj televizijskoj emisiji gostovao potpredsjednik Srpske napredne stranke Igor Mirović koji je na pitanje novinara je li Srpska napredna stranka spremna da se ispriča Hrvatima i kakav je odnos prema protjerivanju iz devedestih godina, izjavio da se pretjeruje s tim, i da „on zna da će vrijeme pokazati da to nije tako“. Subotić kaže i da država treba donijeti deklaraciju u kojoj će priznati da su Hrvati u Vojvodini nedužna žrtva i donijeti rezoluciju gdje će osuditi te zločine i protjerivanja, te da će pozvati one koji žele da se vrate i stvore im uvjete za povratak.
 
Predstavnik Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, politolog Pavel Domonji kaže da je ovaj projekt pokazao da se solidarnost mora graditi, jer nam ona nije predodređena i da je ona upravo zakazala u Vojvodini u trenutku kada je to bilo najpotrebnije. “Problem s prešućivanjem je dvostruke prirode – kada prešućujete istinu, podižu se šanse zlu da se ponovi, a sa druge strane, prešućiivanje je ovde politički projekat države Srbije“, objašnjava Domonji.
 
On kaže da je „ovde slučaj da se vlastita nacija prikazuje kao žrtva i da je svako suočavanje s prošlošću bolno, jer ono zadire u samopoštovanje jedne nacije i nitko s time ne želi da se bavi.“ Prema njegovim riječima, najčešće se kaže: Zašto bismo se mi suočavali s prošlošću kada prošlost više ne može da se promijeni?. „Međutim, to nije argument da se time ne bavimo“, dodaje on. Također je naglasio da suočavanje s prošlošću nema namjeru promijeniti prošlost nego je cilj ojačati naše moralne, političke i intelektualne aparate kako bismo zlo na vrijeme prepoznali i kako bismo mu se na vrijeme i suprotstavili. (Izvor: Hrvatsko nacionalno vijeće i Magločistač)
 

Priredila: Ivana Andrić Penava

Malkica i Božo Dugeč i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

Postoje na tisuće i tisuće znanih i neznanih Hrvata rasutih po bijelom svijetu čije su nam sudbine nepoznate i koje su nam, još uvijek, priče neispričane. Na žalost, to su neispričane priče o ljudima koji su utkali sve svoje snove i žrtvovali dio sebe, za slobodnu i nezavisnu Lijepu našu. A jedan od mnogobrojnih - onih velikih, ali i jedan od mnoštva onih o kojima se puno ili uopće ne priča, je i profesor Božo Dugeč i njegova supruga, Malkica Dugeč, naša poznata i priznata pjesnikinja i književnica. Pjesnikinja i književnica koja se predstavila javnosti još u davnim studentskim danima, objavljujući svoje pjesme u zagrebačkom studentskom listu Polet, a koja je svoju prvu zbirku pjesama »Crveni biseri« objavila još 1960. godine u Požegi. I od tada je napisala pozamašan broj zbirki poezije i proze. Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Njemačkoj gdje je bila prisiljena izbjeći i tamo potražiti utočište.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
KOBNA 1971. GODINA - Krah hrvatskih nadanja
 
A sve od godine 1964. pa do bijega 1972., zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom, radila je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika na Gimnaziji (kasnije: Srednjoškolski centar) u pitomom hrvatskom gradu Donjem Miholjcu. Živjeli su i radili, poput mnogih drugih, kao obični srednjoškolski profesori, i jedino što ih je, možda, izdvajalo od nekih drugih kolega po struci, bilo je neprikriveno očitovanje hrvatskih nacionalnih osjećaja. Kad god i gdje god bi im se za to pružila prilika. Članovi Matice hrvatske oboje su postali 1970., a Božo je 28. 2. 1971. godine bio izabran za predsjednika Ogranka MH u Donjem Miholjcu, pa je tako postao i članom Glavnog odbora MH u Zagrebu. 
 
Poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena 17. ožujka 1967. u "Telegramu", a koju su potpisale gotovo sve hrvatske kulturne ustanove i institucije, jugoslavenske vlasti proglasile su odmah  "neprijateljskim aktom", "pokušajem političke diverzije", " zloupotrebom demokracije"..., u hrvatskom narodu je probudila već pomalo zapretane i zabranjivane osjećaje nacionalne pripadnosti te postala začetkom, kotačem-zamašnjakom masovnog pokreta nazvanog „Hrvatsko proljeće“. 
 
„Za moga supruga i za mene osobno, kaže gospođa Dugeč, bilo je samo po sebi razumljivo da sam svim srcem podupirala Deklaraciju te o njoj javno govorila i pred svojim učenicima, želeći ih samo učvrstiti u uvjerenju da je hrvatski jezik znanstvena i povijesna činjenica kojom se mogu ponositi. U događajima koji su uslijedili nakon Deklaracije- kazneni progoni i osude njenih inicijatora i potpisnika, štrajk hrvatskih sveučilištaraca, otkazivanje Novosadskog dogovora iz 1954. godine, a posebice pri osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije- nisam bila samo pasivni promatrač, već kao što i dolikuje hrvatskom intelektualcu, angažirani sudionik, zagovarač temeljitih promjena u tadašnjoj jednopartijskoj državi.
 
Moje javno iznošenje istine da hrvatski jezik treba nazivati i njegovim pravim narodnim imenom, da je Hrvatska država Hrvata, da devize hrvatskih radnika trebaju ostajati u Hrvatskoj;  i moje uporno nastojanje da i svoje učenika odgajam u duhu znanstvene istine i tolerancije, ali i u duhu humanosti te ljubavi prema svome narodu, naišlo je na oštre osude, ne samo direktora škole na kojoj sam radila, već i općinskih te javnih ustanova, tadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca i jugoslavenskog tiska u kojemu se pisalo kako svi oni, koji "djeluju s nacionalističkih pozicija" trebaju biti odstranjeni iz školskih i odgojnih ustanova, jer "truju omladinu" i jer su oni "opasnost za širu socijalističku zajednicu." Ova kritika, kao što se ubrzo i pokazalo, bila je usmjerena i na mene. Sama činjenica da sam zdušno podupirala i svoga supruga koji je kao predsjednik Ogranka MH  u svojim, za ono vrijeme neobično hrabrim govorima na osnivačkim skupštinama ogranaka MH diljem Slavonije ( svima sam i osobno nazočila), iznosio istinu o položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji rekavši: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gasi!"- bila je dovoljna  da mi se predbaci kako sam podupirala svoga muža ne suprostavljajući mu se te i zbog toga nisam poželjan prosvjetni djelatnik.
 
Protuhrvatska 21. sjednica SKJ u Karađorđevu 1971. bila je grobar Hrvatskog proljeća, jer je od toga trenutka započela hajka, ne samo na hrvatske intelektualce, studente i članove MH, već i na sve što je hrvatsko: jezik, kulturu, spomenike, Crkvu, povijest... Nakon 11. siječnja 1972. tamnice su se počele puniti hrabrim hrvatskim slobodoumnicima, a tisuće Hrvata potražilo je spas od progona i smrti, bijegom u inozemstvo. Doznavši od prijatelja da se i protiv mene već pokreće tzv. krivični postupak, a nakon što mi je  11.siječnja 1972. god. izvršena premetačina stana i oduzet "crveni pasoš" , uvjerena da će sudci - pokorne sluge režima- revno izvršavati Titovu naredbu, izrečenu nakon sjednice u Karađorđevu, da  se " ne bi trebali držati paragrafa kao pijan plota, ako su u pitanju interesi naše socijalističke zajednice", u dogovoru sa svojim suprugom, koji je već 31. 12. 1971. uspio pobjeći iz Jugoslavije, odlučila sam i sama pridružiti mu se. I tako u uvjerenju da na tzv. slobodnom Zapadu ljudske slobode nisu samo mrtvo slovo na papiru, dana 20. svibnja 1972. pridružila sam se i ja redovima brojne hrvatske političke emigracije, odabravši za mjesto svoga boravka grad Stuttgart. Ali, gdje sam god išla,ma što sam god radila i ma gdje sam god bila, sa mnom i u mom srcu je uvijek bila i Lijepa naša.“
 

Vera Primorac

Mladež DSHV-a pod partijskom stegom

 
 
Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke
 
Ako je suditi prema statistici hrvatski živalj u Srbiji će uskoro postati zajednicom staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u potrazi za poslom i boljim standardom. Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu gospodarsku situaciju, potaknula i komunikacijska strategija lošeg političkog, kulturnog, znanstvenog angažiranja hrvatskih institucija koja ne vodi dovoljno brigu o mladeži. Mladež komunicira putem društvenih mreža pa svako javno pismo nezadovoljnih, često i anonimnih, građana pretvara u udarnu vijest internetskih portala koji zbunjuju običnog mladog čovjeka. Uz sve to, Hrvati su skloni takozvanom Facebook­aktivizmu pa anonimne stranice okupljaju mlade nezadovoljnike.
No, dok nezadovoljni Hrvati poručuju mlađima da „odu što prije“ s obzirom na to da se sprovodi sad već se ne može reći tiha asimilacije nego sistematski pritisak na Hrvate, što potvrđuju događaji u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim centrima. Svakodnevica mladih u Srbiji, pored naravno odlaska u školu, uglavnom se svodi na druženje sa prijateljima, gledanje televizije, korištenje interneta i mobilnih telefona. Malo vremena ostaje za čitanje knjiga, odlazak u kino, kazalište ili za kreativne aktivnosti. Mladi su, kako kažu, zadovoljni načinom na koji provode svoje slobodno vrijeme i svoje navike ne bi mijenjali.
 
Mladi koji studiraju imaju obvezu da se vrate
 
Obimno istraživanje Instituta za psihologiju, kojim je obuhvaćeno više od četiri i pol tisuće srednjoškolaca iz različitih sredina, pokazalo je da su mladi većinom pasivni i da radije prihvataju ono što im se nudi, umjesto da sami nešto pokrenu i predlože. Ne učestvuju dovoljno u svom okruženju, ne bave se recimo volonterskim radom, nisu uključeni u neke organizacije, ne bave se aktivnostima, nemaju hobi, samim tim ne vide smisao života u ovakvim sredinama te nas napuštaju ili se pak sa studija ne vraćaju u svoje sredine. Mladi koji studiraju u Zagrebu ili nekim drugim gradovima treba da imaju obvezu da se vrate u svoja mjesta i pomognu stručnošću svojoj zajednici, međutim većina onih koji bi se i vratili ne vide sebe u ovakvoj sredini gdje se prema Hrvatima ophode kao prema građanima drugog reda.
 
Proteklih godina pojedinci koji ne pripadaju vodećoj eliti, častohlepivoj skupini, su ukazivali na potrebu uvođenja hrvatskog programa u predškolske ustanove. Ista elita je kočila formiranje hrvatskih odjela u vrtićima ili su to vješto zaobilazili. Svake godine se broj prvaša smanjuje a sama zajednica gubi, te nitko ne vidi odgovornu osobu za javašluk. Dok državne institucije sa velikim argumentima ističu da je omogućeno pravo na školovanje na hrvatskom jeziku, udžbenici ni do danas nisu regulirani iako je potpisan međudržavni sporazum. To roditelje sputava da upisuju svoju djecu na hrvatski nastavni program.
 
Naša zajednica će morati školski program napravit i objediniti sa zategnutim odnosima „hrvatske i bunjevačke“ opcije u Subotičkom okrugu koje smo sami zapertrali. Boljitak će se pokazati kada svi oni koji su svoje dijete upisali da uči na svom materinskom jeziku budu u mogućnosti da ponosno ističu svoju pripadnost hrvatskom rodu. Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom materinjem jeziku, i pod sadašnjim uvjetima, su najbolji učenici u okruženju, što se moglo vidjeti i pri svečanoj dodjeli pohvalnica u prepunoj Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće. Cilj je zacrtan. Hrvati moraju, i trebaju, vratiti svoju nacionalnu svijest, kaja je zlorabljena godinama. Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke iako uče iz bilježnica, dok dobro plaćene osobe u Hrvatskom Nacionalnom Vijeću obećaju već punih dvanaest godina udžbenike na hrvatskom. A za neostvaren rezultat nitko ne odgovara, nego svoje neuspjehe argumentira stezanjem ramena, državnom vlašću koja ne daje sredstva, a poznato je da se novac namijenjen obrazovanju nemilo trošio u privatne svrhe pojedinaca.
 
Politička stranka Hrvata u Srbiji, DSHV, u svojoj organizaciji ima mladež koja djeluje u mizernom obliku, u stezi čelništva stranke koje vodi politiku za povijest! Ali ne napretka mladog čovjeka. Mladež se postavlja u skupštinska tijela gdje ne mogu doći do izražaja zbog toga što to ne dopušta koalicijskki sporazum. Jedan od primjera se odigrao u Subotici gdje čelništvo DSHV‑a i koalicijski partner DS, u gradu u kojem su imali apsolutnu većinu, nisu htjeli obezbijediti neko od atraktivnih radnih mjesta predsjedniku mladeži DSHV‑a kojeg su držali u stezi obećanja. Pojavili su se moćnici SPS‑a, bivše Miloševićeve bastilje, zaposlili su ga na atraktivno radno mjesto, uz obvezu, naravno, pristupa njihovoj političkoj opciji. Ovo je očiti primjer slabljenja položaja hrvatskog korpusa na ovome području. Ovakvih primjera ima, nažalost, mnogo. Ovako sami sebe zakopavamo ali je činjenica da ipak netko iz naše zajednice profitira ili puni svoj proračun makar podržavajući izmišljenu bunjevačku nacionalnu manjinu koju je isti taj SPS priznao, bez obzira na to što su Bunjevci jedina nacionalna manjina bez matične domovine. Ovako hrvatska zajednice nestaje.
 

Ivan Tumbas, Hrvatske novine, Subotica

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1576 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević